Gradačac: Pusta osta bijela kula Zmaja od Bosne

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Naišao sam, radeći putopise tijekom proteklih pet godina, na mnoga općinska središta koja ne nude gotovo ništa, na manje ili veće gradove kojima u sebi i za sebe dadnem ocjenu „dosadan“, pa se zadam istražiti okolna sela, od pretpovijesti do novijeg doba.

Gradačac je druga priča: nije da oko grada nema povijesno i arheološki zanimljivih mjesta, od paleolitske stanice na Mišinovači kod Četnice, preko pretpovijesne gradine Cigla na Ražljevima kod Gornjih Ledenica pa do pet-šest nekropola sa stećcima, srednjovjekovnim crkvištem na Crkvini (Ormanici) kod Donjih Hrgova i utvrdom Tišnica, sjeveroistočno od grada, ali je sve to u dubokoj sjenci onoga što se može osjetiti i vidjeti u samom Gradačcu.

Naravno da je gotovo sve bitno u gradu vezano za Husein-kapetana Gradaščevića, vođu ustanka i predvodnika borbe za autonomiju Bosne. To što su se okolo, kao Liliputanci po Guliveru, nakačili i Kunto i Panto, druga je priča – Zmaj od Bosne i gotovo dva stoljeća nakon trijumfalnog penjanja na bosanski Olimp i potonjeg strovaljivanja u ponor konačnog poraza i dalje gordo zakriljuje svoju čaršiju. Čini to, međutim, nevidno; jest da ove riječi nema u rječnicima, ali ja bolje ne znam. Nevidno, jer – ma koliko to bilo nevjerojatno – Husein-kapetan nema u svom Gradačcu ni biste, mada bi, ili u parku usred grada, ili ispred svoje bijele kule, ili na glavnom trgu, trebao i morao imati džinovski spomenik. Ako sav patriotski zanos koji već četvrt stoljeća hara jednim dijelom Bosne nije samo prazna priča, puška bez udarne igle, prvi borac za autonomiju Bosne morao bi imati na desetke spomenika u svojoj zemlji. Nema.

Umjesto toga, park ispod Husein-kapetanove kule krase dva prilično monumentalna spomenika: stariji i bljeđi je partizanski, a noviji i sjajniji šehidima i poginulim borcima Armije RBiH. Crveno ispisana imena na prvom gdjegdje su potpuno izgubila boju, nikog da ih osvježi, a tu povlasticu nemaju ni – osim svega im ni imena nisu čemu – dvojica narodnih heroja, Pero V. Bosić i Vojko M. Milovanović. Još malo pa će čitanje imena na partizanskim spomenicima postati enigmatska disciplina. Pero je ipak – ne znam kad, ne sjećam je se iz prijašnjih hodočašća u Gradačac – dobio i bistu, samo mu se ono V. usput negdje zagubilo. Svježe djeluje i bista Josipa Broza Tita, kao i još dvije na bokovima: pjesnika i partizana Hasana Kikića iz zasjede 1942. ubili četnici na planini Čemernici, a komunističkog revolucionara Josipa Šibera ustaše 1941., u pokušaju proboja skupine političkih zatvorenika iz logora u Kerestincu kod Zagreba. Josipovi su inače podrijetlom bili pohrvaćeni Nijemci, a bliski srodnik mu je general Armije RBiH Stjepan Šiber, godinama, uz kolegu mu Jovana Divjaka, slavljen kao jedan od visoko rangiranih nemuslimana i nebošnjaka u predominantno muslimansko-bošnjačkoj vojsci, poznat po izjavi da se „slučajno rodio kao Hrvat, a mogao se roditi i kao Ciganin“. U bošnjačkoj javnosti, džaba mu dotadašnja slava, zasvagda prekrižen i zaboravljen nakon što je reisa Mustafu ef. Cerića optužio za islamizaciju Armije RBiH, a pogotovo nakon izjave da je Aliji Izetbegoviću trebalo suditi u Haagu za ratne zločine nad Hrvatima.

Park inače čist i uredan, kao da je negdje na zapadu, a jedino što ne shvatih je, tako mi izgleda, mramorno postolje za rudarski vagonet na šinama, dar neke tvrtke iz Kladnja, što se jedino da pročitati, i to da postoji javni toalet, što je za pohvalu, samo što mu je radno vrijeme samo do 13 sati. Kome prituži u 13:01, nek' se snalazi. U hapsu su i šahovske figure, ono da se može igrati „na velikom terenu“. Nek' ima za ukras.

Središtem ravnog dijela grada dominira Murat-begova ili Muradija medresa, dijeleći park i nekako prilično bezličan, nedavno uređen glavni trg. Narod je htio da se trg ponese Husein-kapetanovo ime, ali je Turska, preko organizacije koja je donirala određena sredstva za uređenje, odmah stavila veto na takav prijedlog, pa je – ništa lakše za pogoditi – nazvan po Aliji Izetbegoviću. Ipak se zna ko je Tursku volio, a ko je protiv nje krvio. Medresa je u Muradiji, dugogodišnjem općinskom domu kulture, sada sjedištu ovdašnjeg Medžlisa Islamske zajednice, radila nekad do pred kraj Velikog rata. Murat-beg, brat Zmaja od Bosne i njegov prethodnik na kapetanskoj dužnosti, možda bi, jer je slovio kao pravedan i za mumina, i za kjafira, dosegnuo bratovljevu slavu, da ga 1821. godine, zajedno s desetcima begova i drugih uglednika te nesretnim pjesnikom Abdulvehabom Ilhamijom, Ali Dželaludin-paša ne skrati za glavu. Za života je dospio još, za dušu svog oca, podići česmu uz Ahmed-pašinu džamiju.

U slastičarni preko puta medrese nekoliko puta popih kavu, odlična, pa što da mijenjam. I ispričah se s Arijanom Sulejmanijem, ne samo o Gradačcu, i o sadašnjosti, a i o povijesti, koju voli i, pogotovo za svoje godine, poprilično dobro zna, nego i o Sulejmanijima, podrijetlom iz makedonskog Gostivara, pripadnicima malog albanskog plemena Reči (Reçi), jednog od deset plemena Malesije. Preci su mu, kaže, zna se to u čitavom rodu i prenosi na nove naraštaje, bili katolici, a današnje prezime nose po čukundjedu Sulejmanu. Srodili se s Gradačcem i vole svoj grad.

Iz bašte puca pogled na Husein-kapetanovu kulu; pričam i malo-malo pa gledam u četverovodni krović čardaka, uglavljen u nebesa. Bio sam gore, ispred nje i njoj, nekoliko puta, a ovaj put ću samo ovo prvo: gradska uprava – Gradačac odnedavno službeno više nije Općina nego Grad – sklopila je ugovor s novim zakupnikom pa se ispred kule trenutno ne može ni kavenisati, kamoli ručati. Za to bih lako, ali mi je žao što ne mogu unutra već moram zaroviti po vlastitoj memoriji kako bih se prisjetio hladovitih soba, zidova obloženih serdžadama i podova zastrtih ponjavama, Husein-kapetanovog kipića i pogleda na izbeharala i rascvjetala prostranstva što se vide s čardaka.

Tako ja ponekad, mislima poletim gore, put neba, a red bi bio korak po korak. A ako ću tako, najprije, barem u najkraćem, moram spomenuti da je Gradačac pao pod osmansku vlast 1463., kad i najveći dio Bosne i Huma, ali su ga Mađari naredne godine preoteli i, u sastavu Srebreničke banovine, držali narednih pola stoljeća, do 1512. i poznatog pohoda bosanskog sandžak-bega Firuz-bega. Ruže su ovdje slabo cvjetale narednih desetljeća: granični pojas, praktički ničija zemlja, pa nije čudno što u Gradačcu 20 godina kasnije živi svega 11 muslimanskih i šest kršćanskih obitelji, a još nešto ih ima samo u Hrgovima i Zelinji. Značaj mjesta počinje rasti tek nakon Karlovačkog mira, 1699. godine, pa se 1710. osniva kapetanija, koja obuhvaća prostor do Doboja i Tuzle, uključujući i dio današnjeg oraškog i šamačkog područja, kao i Brčko, Srebrenik, Gračanicu te Sokol. Do 1785., kad austrijski špijun Božić, preobučen u fratra, prokrstari Bosnom, Gradačac će već postati povelika čaršija s oko 110 muslimanskih kuća, a u vremenu nakon pada Husein-kapetanovog pokreta bit će trostruko veći. Utvrda sa svom potrebnom infrastrukturom gradi se od sredine 18. stoljeća pa kroz narednih 50-60 godina.

Ukratko, „prava“ povijest Gradačca počinje s Gradaščevićima i njihovim usponom, a objekti iz tog doba i danas su glavna obilježja grada. Prva na redu je Husejnija džamija, potkupolna, s 25-metarskom munarom i šerefetom ukrašenim stalaktitima, kruna Husein-kapetanovih graditeljskih zahvata, podignuta 1826. godine. Portal izvrsno izveden i djeluje mi, valjda nije bogohulno reći, da ima i utjecaja baroka; putovao je Husein-efendija, upijao pa primjenjivao. Mezara u haremu svega devet, odreda, izgleda mi, razmjerno novijih. Da je bilo kako je Husein-efendija zamislio, njegov bi bio deseti, ustvari prvi, ali je, nakon izbjeglištva u Slavonskom Brodu, Osijeku i Beogradu, život završio u Istanbulu. Volio bih jednom, nekad, vidjeti njegov grob na groblju Ejjub, a još više da se njegovi posmrtni ostaci nađu ovdje, u dvorištu njegove džamije.

Dvadesetak metara od džamije je prva kapija, kroz nju se ulazi u prostor Husein-kapetanove kule, odnosno u Donji grad. Ukupno su sačuvane tri kapije i prvo što zaključujem, definitivno i neopozivo: vrle je kamenoresce imao, svi portali su moćno ukrašeni, za Bosnu onog doba takvo što je gotovo jedinstveno; ukrašavale su se uglavnom samo džamije, a za gradske kapije i slične objekte bilo je važno da služe svrsi. Koliko god su kapi-kule moćno izrađene, još moćnije su išarane, sve tri, i čini mi se da nema boje spreja koja nije korištena. Da nađoh ijedan smislen grafit, ni po' jada, ali slabo, ništa, osim ako je izvjesna Armela odgovorila na izljev ljubavi nekog nepotpisanog sprejaša. Druga stvar koja upada u oči je činjenica da je kaplama ili šindra na svim kapi-kulama potpuno propala, a nebo se izdašno nudi kroz protrule grede. Ili u Gradačcu nema čovjeka koji bi znao nacijepati kaplamu i popraviti kroviće ili zbog nekog razloga nema dobre volje da se to uradi. Ovako će bez sumnje stradati ne samo krovne konstrukcije već i zidovi.

Tužno je da je stanje s krovom i kaplamom isto i na 22 metra visokoj sahat-kuli, inače najmlađoj u BiH, sagrađenoj 1824.; gotovo bi bilo pošteno reći da je obeskrovljena, jer ono što je ostalo od krova je takoreći ništa. Vrijeme ne pokazuje još od 1942., ali, eto, očito nikom nije posebno stalo. I još nešto: ili je moj vid pravo ofalio, ili se kula nagnula na jednu stranu?! Gledam je iz raznih pozicija i kladio bih se da jest! Gradačac će, ako se ništa ne poduzme, postati „bosanska Pisa“ :)

Najbolje se drži zgrada biblioteke, nazvane po Aliji Isakoviću. Naravno da izuzetno cijenim Isakovića, jednog od naših najvećih intelektualaca, ali mi ostaje nejasno da institucija nije ponijela ime Fadil-paše Šerifovića, čovjeka koji je 1839. godine osnovao prvu ovdašnju biblioteku, a usto – imao je vrlo zanimljivu međunarodnu političko-vojno-sudsku karijeru – i teologa, filozofa te vrsnog pjesnika, autora Divana, po kome se i književni časopis biblioteke, inače, po mom sudu, najbolji od ono malo što ih je u BiH ostalo, zove „Diwan“. U trenu shvaćam da je ovdje, u zgradi pored koje prolazim, u „Diwanu“, objavljeno i nešto mojih priča, pjesama i putopisa. Nije gornji sud o časopisu zbog toga, već zato što ga uređuje vrsni pjesnik Amir Brka, a on svoj posao savršeno zna. E, sad bi trebalo o divanskoj književnosti, ali to je tema za neko drugo mjesto, a koga zanima, već će naći gdje će se uputiti.  

Sasvim druga priča je školska zgrada, napravljena nekad za socijalizma usred starih građevina, istina u odgovarajućem arhitektonskom stilu, ali poodavno već napuštena, polupanih prozora, išarana. Ničija. Neko je „zaboravio“ crveni auto pored zgrade, eno ga zarastao u travu.

I sad kula. Rekoh, unutra se ne može, ako dobro razumjeh, do početka lipnja. Radnika nema, ali složene daske i razbacani komadi letava pod nadstrešnicom preko puta kule pokazuju da su pripreme počele. Ima nešto turista, domaćih, iz obližnjih općina, nema, nažalost – to svi primjećuju – nijedne table s podacima ni o jednoj od ovdašnjih znamenitosti. „Lakše je pogodit' rezultate lige prvaka nego šta je ovdje šta“, kaže jedan iz Teočaka.

Oko toga šta je šta pomaže mi Mirela Mundžić… Ups, Karabegović: „Pet mjeseci je kako sam se udala, a još mi se desi da mi izleti djevojačko prezime!“, kaže kroz smijeh. Prodaje suvenire, ali bi sasvim komotno mogla biti i odličan turistički vodič.  

O kuli mi malo glupo pisati, svi je znaju i svako ima svoj doživljaj, a ja, kao ni bilo ko drugi, nisam mjerilo stvari, pa radije spominjem ono što se vidi s kule: najveći dio gradskog trga i parka, u daljini, kroz granje, crkveni toranj, a kao na dlanu još jedna džamija, Reuf-begova ili Nova. Na utvrdi – Ramazan je – stoji ramazanski top, na njemu piše da je vlasništvo Medžlisa IZ, jer da nije, moglo bi mu se desiti da, kao na drugom, starom, par metara dalje, osvane stotine potpisa. Spuštam se i do partizanskog spomenika usred Gradaščevića kompleksa, malo im je bio onaj veliki u parku, pa ću okrenuti prema drugoj strani brda.

Tamo stoji Sviračka džamija, starija (oko 1799.) i od Husejnije (1826.), najstarija u gradu. Malkice je „prerenovirana“ pa uzgleda kao nova i svana se vidi slabo išta od te starine. Mahala se zove Svirac, otud originalan naziv, sigurno se nijedna džamija na svijetu ne zove Sviračka. Oko nje puno starih nišana, a odvojeni, u kutu groblja, mezari i nišani Gradaščevića, kojih, dakle, još uvijek ima. Pitam se kakav je osjećaj prezivati se Gradaščević?

Ispod džamije, s druge strane ceste, izdašni izvori. Na česmama su nekad abdest uzimali softe iz medrese što je djelovala uz džamiju do 1947. godine, a tu su i kamena prala iz vremena dok je pratljača bila perilica, a štrik sušilica. Naknadno je malom kompleksu dodan i partizanski, a nakon posljednjeg rata i spomenik šehidima. I poginulim borcima, mada su, barem po imenima, svi navedeni šehidili.

Pješke ću cestom, paralelnom onoj glavnoj gradskoj, pa zajedno tvore elipsasti krug oko kule. Nema tu bog zna čega, ali cesta vodi do dijela grada u kome, stotinjak metara jedna od druge, stoje katolička crkva svetog Marka Evanđelista i pravoslavna crkva svetog Proroka Ilije. Hvatam za kvake reda radi, unaprijed znajući da su zaključane. Iako je katolika 1991. na području općine bilo svega 2,5, a pravoslavaca više od 15 postotaka, katolička crkva, inače dvije godine mlađa (sagrađena 1889., a pravoslavna 1887.), djeluje životnije. U dvorištu joj, na strani do ulice i kružnog toka, raspelo sa spomen-pločom nekadašnjem župniku vlč. Jakovu Barišiću, ubijenom u svibnju 1942. godine „pred očima svoje majke“. Ubili ga tu, pred crkvom, četnici, mučivši ga prije toga tako što su mu, uz ostalo, zgulili kožu s lica. U dijelu koji spaja crkvu i zvonik kip zaštitnika iza željeznih rešetaka. Oko pravoslavne crkve mrtvo, nigdje nikoga i nigdje ničega. Ovdje je korisno napomenuti da je dio gradačačke općine, naselja Njivak, Orlovo Polje, Donja i Gornja Tramošnica, Samarevac, Turić, Porebrice, Blaževac i Pelagićevo, pripao Republici Srpskoj i sada čini općinu Pelagićevo.

Čudno, ali se u ovom, inače dosta razvijenom dijelu naše zemlje, i danas mogu vidjeti prilično brojne konjske zaprege. Jednu susrećem blizu zgrade gradske uprave; zgradu niko nigdje ne spominje, a s plitkim reljefima djevojaka i cvijeća jedna je od najljepših u BiH. Gradačački učenici, vidim na panoima, realiziraju turistički projekt „Tajne ispod zmajevog krila“; fino, ali se pitam je li riječ o zmaju ili o Zmaju? Bilježim još spomeničić u obliku knjige četvorici što su na tom mjestu poginuli krajem 1994. pa ću predahnuti, i to „debelo“, uz (odličan!) čorbanac u restoranu „Braća Turbić“. Iako je, uz onu iz Rame, najbolja u BiH – ovdje se Sajam šljive održava još od 1969.! – šljivu neću popiti, jer ko zna šta bi sve bilo zaobiđeno i preskočeno, a šta izmišljeno ili ni nalik stvarnosti :)

Kažu da „i pas legne dok se ručak slegne“, a ja kažem da blago se psima :) Umjesto ležanja, malo ću zaviriti i oko grada, naprosto bi bilo grjehota ne vidjeti jezera Hazna i Vidara, kao i banju „Ilidža“, u javnosti ni približno poznatu kao neke druge, razvikane, a po onom što se vidi svana, trebala bi biti u vrhu. Inače je osnovana 1882., u doba Austro-Ugarske; tada se znalo što stvarno vrijedi, danas je, pak, najvažniji marketing.

Podalje od grada ću, a i to je svega kojih 6 kilometara, na samo jedno mjesto, u selo Ledenice. Nije baš da sam lud za spomenicima iz (zasad) posljednjeg rata u nas, uglavnom ih samo spomenem, ali ovaj je, oklopni vlak, poseban, jedini takav za koji znam. U najkraćem, Vojska Republike Srpske je svim silama navaljivala na Gradačac, bilo je i zrakoplovnih bombardiranja, pješačkih i tenkovskih naleta, ma kao i drugdje, svega, a posljednji je, u listopadu 1992., bio pokušaj vlakom, oklopljenim čelikom i gumom, od koju su se granate, kažu, samo odbijale. Lokomotiva i pet vagona, opremljenih svakovrsnim oružjem, punih vojnika. Cilj je bio probiti linije Armije RBiH i zaći za leđa drugim njenim postrojbama. Elem, odbijale se granate, dok jedna nije pogodila kotač vlaka. Jedna, mada će danas – to sam čuo prije, u gradu – jedno 50 ljudi ponosno uprijeti prstom u vlastita prsa i reći: „Ja, baš ja sam ga pogodio!“

Neću o nastavku, to znaju oni koji su, i s jedne i s druge strane, sudjelovali u okršaju. Svi osim, kažu, desetaka kojima je to bio posljednji dan života. Koliko je bitka bila važna, pokazuje podatak da se 22. listopada slavi kao Dan općine, odnosno, odnedavno, Dan grada. Na vagonima – još ih krasi tabla Jugoslavenskih železnica – zjape rupe, unutra burad i tragovi vatre, nekom nekad palo na um raspaliti roštilj, ali i postolja za topove ili takvo što. Na nekoliko vagona i grafiti ŽU, s tim što je U ono grdno, klempavo, ustaško. Grafiti su nekad prebojeni, ali se opet pomaljaju na svjetlo dana. S druge strane pruge napuštene kuće u koje se nikad niko neće vratiti.

Za kraj se u Gradačac vraćam kroz pjesmu, staru i valjda svima poznatu. Nikad, naime nisam shvatio otkud pjesniku tolika sloboda da – i  to vrlo vjerno, k'o da je bio jedan od njih navrh Gradaščevićeve kule – opiše kako „sokolovi zakliktaše kajde žalosne“ i kako umrije „vjerna ljuba Husein-begova, jer izgubi gospodara srca svojega“. Dobro se zna, spomenug već, da je poslije konačnog poraza njegove vojske na sarajevskom Stupu Husein-kapetan pobjegao u Austriju, da bi, nakon beogradske epizode, izgnanstvo, a i život, završio u Istanbulu. S njima i njegova vjerna ljuba. Eh, pjesnici, šta im samo neće na um pasti! :)