Sapareva Banja/Belčin: Carstvo roda i najtopliji gejzir u Europi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da se u „Milijunašu“, „Potjeri“, „Stigni me ako znaš“ ili kojem drugom kvizu na zaslonu pojavi pitanje „U kojoj državi se nalazi najtopliji europski gejzir?“, barem 95 posto kvizomana bi naletjelo na „navlakušu“ i kliknulo opciju Island. Zemlja vatre i leda, kako obično nazivaju daleku otočnu državu, doista ima gejzira više nego čitava Europa, milijuni turista su, dok čitav svijet nije blokiran zbog aktualne farmaceutsko-medijske „kuge“ zvane korona, hrlili na Island samo kako bi se nagledali gejzira. Međutim…

Najtopliji gejzir nije na Islandu nego – u Bugarskoj! Sapareva Banja (Сапарева баня) malo je mjesto u podnožju planine Rile, sa svega nešto više od 4000 stanovnika. Pravo je čudo, s obzirom na sveukupne uvjete života, da ih nema mnogo, mnogo više. Evo, recimo, klima: zimi je temperatura ugodna, prosječno na ništici, jedva da živa ponekad sklizne ispod nje, a ljeti nije vruće, prosjek je 22 stupnja Celzija.

Gejzir, pak, i to do 18 metara, izbacuje kuhanu vodu; 103 stupnja – taman da poturiš džezvu i napraviš kavu :) Prvi put je šiknuo iz zemlje nakon što je 1957. urađena nova bušotina, duboka 73 metra. Sapareva Banja ga stavila i na općinski grb. Ovih 18 metara je kako kad; vidjeh ga i jutrom, i danju, i noću, dakako, osvjetljenog, to nakon ludo ukusne večere u restoranu „Paničište“. Jest da sad skačem s teme na temu, ali šarena mješavina obarenog kukuruza, graška i još što čega šarenog, prelivenog pavlakom smiješanom s ko zna čim, a naručih je na preporuku konobara, dojmila me se toliko da joj ne zapamtih ime.

Dakle, gejzir… Po baricama, onamo dokle se smije približiti, vidi se da je čista, bez boje, ali pomalo čudnog mirisa, pa ipak nisam siguran da bi ona kava od malo prije baš „šmekala“. Ne vidjeh, što bi rekli, „svojim očima“, ali kažu da mještani koji imaju stoku, pogotovo oni stariji, znaju donijeti recimo kantu krumpira i staviti je u vodu pa za dvadesetak minuta doći po kuhan krumpir. Voda „šmeka“ i za liječenje kožnih, ginekoloških, nervnih te problema mišića i kostiju pa nije čudno da se glavni rehabilitacijski centar zove „Preobraženje“ – u Saparevu Banju dođeš živčan i trom, odeš nasmijan i razigran. Hotela, motela i privatnog smještaja „na pasja preskakala“, za crkve to već nema smisla reći, ne samo zato što su svega tri.

U najmlađoj crkvi (19. stoljeće), svetih Četrdeset Mučenika posebno se štuje kažu čudotvorna ikona Bogorodice, ali je daleko najpoznatija crkva svetog Nikole iz 12. ili 13. stoljeća. Treća, crkva svetog Georgija Pobjedonosca, dođe mu k'o na broj, mada bi, da je negdje gdje nema drugih dviju, također predstavljala atrakciju. A ova najstarija je, prema legendi, izgrađena kao mauzolej nekog lokalnog vlastelina imenom Nikola pa je tako i predana pod zaštitu „njegovom“ svecu. Čuvao ju je koliko je mogao pa ju je zaštitio i kad su je, prema drugoj legendi, neki Čerkezi nakon Krimskog rata naumili srušiti: jedan od njih se popeo na kupolu i počeo je razvaljivati, ali je uskoro kroz rupu koju je sam napravio upao u crkvu i na mjestu ostao mrtav, nakon čega su ostali odustali od rušenja.

Pored ove je stajala puno veća crkva, ali je ona srušena odmah po osmanskom osvojenju ovog područja. Malu Turci nisu rušili, ali nisu dozvoljavali ni da se popravlja pa je stoljećima propadala. Teško je oštećena i u borbama za oslobođenje od osmanske okupacije, a temeljito je renovirana tek 1937. godine. Unutra su sačuvani ostaci originalnih fresaka, a oko nje nešto otkopanih ostataka veće crkve, pomiješanih s puno brojnijim antičkim artefaktima.

Na polasku iz Sapareve Banje snimam spomen-česmu Stoilu Ilievu, 21-godišnjaku koji je 1952. godine, služeći redoviti vojni rok, s još dvojicom kolega poginuo na bugarsko-grčkoj granici, blizu gradića Ljubimec i današnjeg graničnog prijelaza Kruša. Ima spomenike u nekoliko gradova. Gledam ga i pitam se kakav bi izgledao danas, sa 90 godina, ako bi uopće bio živ. I još jedan fin detalj za kraj: kašete s breskvama, trešnjama i bjelošljivama pored ulaza u kuću nekog voćara. Besplatno, samo se poslužiš. Voćaru su, pak, glavne jabuke, čim jedna nacrtana, uz devizu „Jedna jabuka dnevno drži liječnika daleko od mene“, stoji na kapiji.

Iz Sapareve Banje neću daleko, samo do sela Saparevo. Starinski plot, ispred kuća slobodno pasu konji, a na stupovima elektromreže brojna gnijezda roda. Fasade nekoliko kuća ukrašene motivima, uglavnom životinja u igri, pastiri, odreda stariji mještani, napasaju svoja mala stada. Na jednoj kući nečitka spomen-ploča, bit će da se tu rodio neki zaboravljeni lokalni revolucionar. Sve u svemu – idila, osim zgrade škole i društvenog doma: prozori polupani, a ispod fasade izranjaju parole iz socijalističkog doba.

U i oko sela tri crkve, od čega dvije srednjovjekovne (svetog Nikole i svetog Arhanđela Mihaila). Ova prva, grobljanska, izgorjela prije 70 godina, najveći dio zidova je od golog kamena, u drugoj, bijelog pročelja ukrašenog samo svetiteljem i cvijećem obrubljenim križem, sačuvano ponešto od srednjovjekovnih freski. Kapele posvećene svetom Georgiju Pobjedonoscu, svetom Iliji, Svetom Trojstvu te svetim Petru i Pavlu. Posljednja je, uz cestu Dupnica – Samokov, nalik na izletište, sa širokim nadstrešnicama i brižljivo njegovanim cvijetnjacima i travnjakom.

Najbolja od svega u selu je priča o crkvi posvećenoj Uspenju Bogorodičinom, narodski Velikoj Gospi. Da se sve zgodilo davno i da su akteri bili nepoznate osobe, moglo bi se reći da je legenda, jer posve je tomu nalik, ali nije. Elem, malo nakon što je 19. stoljeće zakoračilo u drugu polovicu samog sebe, neki Konstantin Grahilov, Bog da mu dušu prosti, najsiromašniji čovjek u selu, usnio je san u kome mu je Gospa kazala da joj sagradi crkvu. I  dotle je sve normala, takvih priča napretek, ali mu rekne i gdje će naći novac. Na mjestu gdje je danas crkva stajao je samo stari kameni križ. E, Konstantin je ujutro uzeo krampu, iskopao križ i ispod njega našao kotao pun dukata. Crkva je inače umanjena kopija najpoznatije u Bugarskoj, one Rilskog manastira, novca je doteklo čak i da se pozlate četiri potporna stupa kupole, a kazan se i danas čuva kao neka vrsta relikvije.

Belčin (Белчин) je, 20 minuta vožnje udaljen od Sapareve Banje, jedno od mnogih vrlo zanimljivih sela na ovom području. Pravo selo, svega 413 stanovnika, ali turista godišnje dođe na tisuće. I ovdje rode svijaju gnijezda na banderama, ima ih, kažu, gnijezda, točno 30, vidjeh i jednog lakonog konjića, ali nisu to razlozi što se nadaleko zna za Belčin.

Nekad je to, za socijalističkog doba, bila „Belčinska mineralna banja“. Taj naziv još stoji na središnjoj zgradi zarasloj u travu kao i fontane, šetnice i parkovi oko nje, čak i kipovi goluždravih mladica. „Nema vam tamo ničega“, kaže mi jedan, „uzalud tražite!“ A jedva se nađe, jer je i put satran i niko ga ne obnavlja.

Zato je jedan donekle sličan privatni objekt, „Belčinska banja“, fali, dakle, ono mineralna, sasvim druga priča. Dobro, nije banja, samo kompleks otvorenih bazena, ali su desetci ležaljki poredanih po travnjaku precizno kao da je ovo Njemačka, a ne Bugarska, pokazatelj šta je privatno poduzetništvo, a šta socijalizam „po mjeri naroda“. Glavni objekt sav od drveta, ko se želi okušati u kartingu, paintballu i svačemu nečemu, nema problema, samo plati i dobit ćeš. Sve, naravno, savršeno uredno, osoblje uslužno kao da je došao kakav tajkun, a ne siroti putopisac „Bljeska“.

Sve je tako, ali još deset, ma stotinu puta blistavije na stotinama metara ledine usred sela gdje je neko spreman iskeširati milijune napravio ogromni akva-park, jedan od većih u državi. Da bi se razlikovao od dviju spomenutih banja, nazvan je „Belčinski izvor“. Dozvoljavaju mi da fotografiram i unutra, samo što ću patikama upasti u banjske najlonske „čarape“. Ako bi se birala jedna riječ, onda bi bila riječ raskošno. Tri otvorena i ne znam koliko zatvorenih bazena, ležaljke, osim na travi, i na daščanim podovima od ebanovine, dječje igraonice, kipovi (kasnije ću ih nekoliko, uglavnom na brojnim izvorima, vidjeti i po selu), teniski i tereni za druge sportove, kamene fontane… Posebno zanimljiv je kip s djedom i unukom. Djed Ivan, očekivano u narodnoj nošnji, a godina je 1948., govori malom Simeonu koji ga ljubopitljivo gleda i sluša: „Dijete, u ovom mjestu je bio izvor mineralne vode, ali ga Belčinci zapušiše krečom i glinom da ne bi plaćali poreze…“

Korona ludilo je, nažalost, svu ovu ljepotu ostavilo gotovo praznom, jedva gdjekoji gost :(

Banje vjerojatno jesu najposjećenija mjesta, ali su, za ovakve kao ja, dva druga mjesta neusporedivo značajnija. Jedno je crkva svete Petke iz 17. stoljeća, sagrađena na ostacima tri-četiri stoljeća starije. Na strmini je pa se fino vidi i iz susjednih sela. Valjda su je zbog te strmine mještani i zapustili, pogotovo što dolje, u ravnici stoji novija (iz 1883.) bijela, s mjerom ukrašena crkva svetih Petra i Pavla, pa je sve nagovještavalo da će od nje uskoro ostati samo gomila kamena. Pečat na sve udarili su neznani lovci na blago: provalili su krov, ušli i raskopali je iznutra! Napokon su se mještani 2005. godine trznuli i napravili veliku akciju pa su narednih godinu dana selom špartali ne samo zidari, tesari i slični već i arhitekti, drvorezbari, slikari i… I „preživjela“ je. Čitava priča je to kako su sačuvane stare ikone, nekoliko ih je iz čak 1653. godine. Zna se samo da su, kad su nadležni shvatili da crkva propada, pokupljene i prenesene u kripte jedne sofijske i nekih ovdašnjih crkava, mada su pojedine završile i u privatnim zbirkama, a nekim se nikad nije ušlo u trag. Do boljih vremena za belčinsku crkvu, koja više niko nije očekivao, ali, eto, ipak dođoše. Uz crkvu je, nakon obnove, izgrađen i uređen i etnografski muzej.

Svega desetak metara od crkvene ograde stoji drvena kapija na kojoj piše Cari Mali Grad, a to je onaj broj 1, najvažnije od svega na ovom području. Ali to je samo kapija za ovakve kao ja: deset minuta prije bio sam na polaznoj stanici ne baš žičare nego, moglo bi se tako reći, zračne željeznice, koja tračnicama pruženim zrakom vozi do brda Sveti Spas i ulaza u Cari Mali Grad, ali ću do brda pješke. Pola sata žestoke uzbrdice, ni sam ne znam zašto odlučih tako, ali zadovoljština stiže ne samo u potpunom miru, ispunjenom tek zujem kukaca i ptičjim pjevom već i nekim neobilježenim zidinama te temeljito zaboravljenim socijalističkim spomenicima iz vremena kad ni najbujnija mašta nije mogla zamisliti one vagone što uz pomoć čeličnih užadi klize iznad krošnjastih hrastova.   

Najprije bilo je, nekad i 8.-7. stoljeću prije Krista, tračko svetište. Kultne jame nađene se ispod ostataka palisada nabijenih glinom i podebljanih ogradom od živog drveća, koje su zatekli i Rimljani, kad su se, krajem trećeg stoljeća, popeli na brdo. Oni su, šezdesetih godina 4. stoljeća, u vrijeme vladavine cara Flaviusa Valensa, i podigli najveći dio onog što se danas vidi, s tim što su, kroz obnove i dogradnje, dvjestotinjak godina kasnije  obol dali i Justinijan I. Veliki i Justin I.

Kraj velike povijesti grada došao je 578. godine, točku na sve po jednim su stavili Avari, a po drugim Goti, ali su kule visoke osam metara i tek malo niži zidovi, građeni tehnikom „opus mixtum“ – red kamena, red opeke, kako je građena i Dioklecijanova palača – sačuvani do danas. Uza sjeverni zid otkopani su ostaci triju crkava. Prva, iz 4. stoljeća, samo je dozidana na pagansko svetište, druga je, kasnoantička, bazilika s krstionicom, a treća je podignuta za kasnog srednjovjekovlja, i to upravo na ruševinama bazilike. Narod je sve do sredine 20. stoljeća ovdje slavio pravoslavni Spasovdan (Vaznesenje Hristovo), blagdan koji pada 40 dana nakon Vaskrsa. E, ta posljednja je restaurirana i otvorena za posjete, a razgledat ću i muzejske postavke u dvjema kulama na sjevernom zidu, od prapovijesti do kasne antike, uključujući numizmatičku i zbirku keramike, a sve otkopano i nađeno ovdje.

Napuštam rimsku utvrdu i, prije nego krenem na počinak u Saparevu Banju, bacam još jedan pogled na akva-park usred beskrajnih belčinskih polja. I kažem sebi: Bogohulan si ako i samo pomisliš da život nije lijep…