Koprivnica: Kad se sa srcem kuha…

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U vrijeme kad sam tek naučio slova, bio sam, kao i sad, vječito znatiželjan, pa sam čitao sve što mi dođe pod ruku: ne samo stripove i stare čitanke, već i stara pisma ili porezne prijave, pa čak i ono što bi pisalo na ambalaži svega što se kupovalo. Tako sam, zahvaljujući „Podravkinoj“ marmeladi, prvi put čuo za Koprivnicu i dugo je to ostala gotovo jedina poveznica i asocijacija na podravsku prijestolnicu. I sad rado kus(š)am „Podravkine“ proizvode, evo, jutros sam se prežderao odličnog pekmeza od šipurka.

U Koprivnici sam prvi put. Pola prvog dojma, dok autom okružim neki grad, čini mi parking: ako ga ima i prostran je, super, ako ga nema… Hm, nije dobro! Ovdje ne da ga ima nego je ogroman, može stati na stotine vozila, nego je, k tomu još, na pravom mjestu, taman da izađem iz „golfa“ i blenem u ostatke srednjovjekovnog grada.

Malo je ostalo od nekadašnje četverokutne utvrde, podignute kad su osmanske ordije u pljačkaškim pohodima počele „dobacivati“ sve dovde. Znameniti talijanski graditelj Domenico dell'Allio (1515.–1563.), najpoznatiji po zgradi sjedištu regionalne uprave u austrijskom Grazu, ali i utvrdama u Varaždinu, Ivaniću, Sisku i Križevcima, „nacrtao“ ju je s kutnim bastionima, od kojih je danas, uz dva revelina, sačuvan samo jedan. Ostalo je malo-pomalo nestalo u brojnim zahvatima u vremenima kad pojam turizma još nije bio ni blizu današnjeg, ali su se ovdašnji turistički djelatnici potrudili i trude da uz sačuvano, uključujući i duboke zemljane opkope te visoke bedeme, dodaju još štošta što bi posjetitelju pružilo konkretniju i živopisniju sliku nekadašnjeg izgleda utvrde i ovog dijela grada.

Ostatak tvrđavskog prostora uglavnom je pretvoren u gotovo beskrajni park, a najljepši detalj je glazbeni paviljon, nimalo slučajno udjenut u samo središte parka. Iz(g)radio ga je koprivnički stolar Antun Rogina, stolar, da, ne neki arhitekt. I onda nek' neko kaže da stolarija nije umjetnost i da stolar ne može biti umjetnik! Baš nimalo ne zaostaje za nekim koje vidjeh u poznatim turističkim, pogotovo banjskim odredištima, a cvjetne lijehe i čitavi tuneli od ruža što ga okružuju tvore doista zauman ansambl – dođe čovjeku da sjedne uz obližnju fontanu ili na bilo koju sjenovitu klupu i napiše pjesmu!

Drugi detalj je jedna žena, brončana, rad ovdašnjeg akademskog kipara Josipa Fluksija. Za razliku od svih onih pitomih, sjetnih, samozatajnih, čednih, stidljivih brončanih žena, ova je, službeno nazvana „Buđenje“, sušta suprotnost: čvrsta, jakih bokova i nogu, sasvim komotno raskoračena, bez trunke sustezanja i u pozi i u izrazu lica. Probudila se, proteže se, baš je briga i hoće li je ko vidjeti i kako će reagirati. Nema kompleksa ni što je poprilično punašna, moglo bi se reći i guzlava. Podsjeća me na jed… A ne, neću to, nema smisla :)

U Koprivnici nema dvojbi i omišljanja o tome kako obići grad, sve je poredano tako da te samo zove jedno za drugim; odazoveš se i ne možeš pogriješiti. Već s parkinga vidiš četvrtastu kuću sa širokim lučnim ulazom na osami iznad nekadašnjeg tvrđavskog šanca i, malo dalje, crkveni zvonik. Kuća je dio utvrde, a barokna crkva sa samostanom „pripada“ svetom Antunu Padovanskom. Fratri su ovdje došli malo prije 1290. i dolaska u današnju Bosnu, a sadašnja crkva potječe s kraja 17. stoljeća, što će reći da Osmanlije ipak nisu uspjeli zgaziti ove krajeve, inače je, jasno, iz tog doba ne bi ni bilo. Brižljivo uređenim vanjskim samostanskim dvorištem dominira kip svetog Ante, a u zidnu nišu prizidane kapele svetog Salvatora skrio se, to pretpostavljam, sveti Franjo Asiški.

Tu vidim i prvu spomen-ploču, postavljenu u spomen znamenitom skladatelju i ilircu Fortunatu Pintariću (1798.-1867.). Smrt ga je zatekla gvardijanom ovog samostana pa je ovdje i pokopan. Spomen-ploče izdvajam jer ih ni u jednom od gradova koje dosad obiđoh nema ovoliko. Pa da s njima ne bih dojadio, evo ću ih odmah „izbiflati“ za cijeli grad. Dakle, osim Pintarića, naići ću i na spomen-ploču muzealca dr. Leandera Brozovića (1897.-1962.), na gradskom muzeju, koji je osnovao i bio mu prvi direktor, a tu je i ploča povjesničaru dr. Rudolfu Horvatu (1873.-1947.), također domaćem sinu. Za crkvu svetog Nikole vezane su tri: prva Stjepanu Pavuniću (1875.-1959.), nekadašnjem župniku i dekanu, inače uvakat i saborskom zastupniku, druga „znamenitom koprivničkom sinu“ Baltazaru pl. Napuly Dvorničiću (1560.-1824.), „doktoru prava, filozofije i teologije, rektoru Hrvatskog kolegija u Bologni, osnivaču prve pravničke škole u Hrvatskoj i utemeljitelju Hrvatskog kolegija u Beču“, a treća „dičnom sinu Koprivnice“ Angjelku Jurju Bedeniku (1808.-1865.), biskupu Indije, preminulom tamo gdje je i biskupovao, u indijskoj Agri. Usput na crkvi, uza sami ulaz, bilježim i dopadljiv reljef s natpisom u kamenoj fasadi, moguće da se radi i o starom nadgrobnjaku uzidanom prilikom gradnje, ipak je crkva najstarija ovdašnja, podignuta je 1657., a onda nastavljam sa spomen-pločama.

Ne trebam daleko da bih naišao na sljedeću – preko puta stoji široka katnica u kojoj je umro Josip Kozarac (1858.-1906.), najpoznatiji šumar među piscima i najpoznatiji pisac među šumarima (Tena, Mrtvi kapitali, Mira Kodolićeva…). Bio sam u vinkovačkom naselju Krnjaš, gdje je rođen, pa dospio i ovdje, gdje je promijenio svjetove. Inače je u zgradi smješteno Pučko otvoreno učilište „Aspekt“, a iznad još jednog lučnog ulaza stoji stari koprivnički grb. Potom je na redu, blizu ljekarne „K orlu“, kojoj ću se još vratiti, na kući s prekrasnim portalom i, nažalost, dobrano otpalom žbukom, spomen-ploča filozofu Pavlu Vuku Pavloviću (1894.-1976.). Dobio ju je i Vinko Vošicki (1885.-1957.), rođenjem Čeh, koji se ovdje dokazao kao vrstan nakladnik, knjižar i tiskar, a jedna je postavljena i na historicističkom zdanju nekadašnjeg hotela „Zrinski“, sada čitaonice i knjižnice što nosi ime Frana Galovića.

Eto, sad se vraćam crkvi i samostanu svetog Antuna, gdje sam počeo s nabrajanjem ploča. Preko puta, naime, ima nekoliko finih kuća, ali, izgleda, prepuštenih propadanju; jedna „obična“ se doslovno ruši. Pomalo neshvatljivo, mada je razumljivo da novca nikad ne može i neće biti za sve, ipak je ovo Hrvatska, a ne Njemačka.

Začas će mi sve to nestati iz misli kad desno od crkve ugledam gradski muzej, nekadašnju gradsku vijećnicu pa zgradu suda. Barok, kao i mnogo što ovdje, uskoro će joj tri stoljeća. Muzej je, za divno čudo, otvoren u vrijeme kad mnoge slične institucije, pravdajući se koronom, drže čvrsto zaključana vrata. E, ovdje sam, odmah s ulaza, svoj na svom, budući da su posvud po hodnicima poredani arheološki artefakti, a po zidovima srednjovjekovne povelje. Eno kamene urne iz 2. stoljeća s krovićem na dvije vode, nalazište obližnja Gola, eno škropionice iz srednjovjekovne crkve svetog Martina u Virju, eno pet postrojenih (valjda) svetačkih kipova, eno kamene plastike s burga Kamengrad…, a na zidovima darovnica kralja Ladislava IV. koprivničkom kaštelanu Bakaleru iz 1272., povelja hercega Stjepana Anžuvinca Koprivnici iz 1353., potvrda koprivničkih privilegija izdana 1394. od kralja Žigmunda Luksemburškog, pa još jedna takva potvrda od zagrebačkog Kaptola iz 1479. godine… Elem, potrajalo bi kad bih nabrajao, a na svjetlu dana, ispred muzeja, dočekuje me pet kipova na visokim stupovima. Pilovi, kako ih zovu povjesničari umjetnosti: Gospa, a oko nje odreda sveci: Florijan, Sebastijan, Karlo i Ivan Nepomuk.  

Koprivnica je, pogotovo središte, pa i pokoja ulica u krugu oko njega, prekrasan grad. Zašto to tvrdim? Bit će da je u pitanju kompleks izrastao iz bosanskih čaršija zbijenih među brdima! Ovdje je širine toliko koliko ih  stare bosanske čaršije ni zamisliti ne mogu, ali i svjesnosti koliko sve to vrijedi pa se ne „tovari“ zgrada na zgradu već se široki prostor čuva za naredna pokoljenja. Nisu se ovdje u centar nabili neboderi, prizemlje i kat i tu je kraj priče, a sve građeno nekad davno i bez problema „dura“. Eto im daleka predgrađa pa neka tamo zidaju babilonske kule! A kod nas bi -  i nažalost im prolazilo i prolazi – svi u centar.

Uz mnoge javne građevine, primjerice crkve, samostan, utvrdu, stoje table s osnovnim podacima, a ne bi bilo loše da ih ima i uz pojedine zgrade, da ovakvi kao ja učas, makar i u najkraćem, doznaju njihov historijat. Ovako se snalazim, ponešto o svom gradu znaju i Koprivničanci. Recimo da je onu lijepu baroknu kuću preko puta samostana gradu darovao bivši gradonačelnik Vladimir Malančec i da je poznata pod njegovim prezimenom. I da je „unutra pravi muzej, pokućstvo, slike, ma svega vam tamo ima, to je bio veliki čovjek, samo malo čudan“, kaže postarija gospođa koja ga je, doda, znala dok je bio živ. „A taj vam se ni s kim nije družio, ni s kim!“ Ili zgrada ljekarne „K orlu“, rekoh da ću joj se vratiti, ali samo da (se) priupitam gdje je orao izgubio crnilo i zlato, jer nekad se zvala „K crnom orlu“ pa „K zlatnom orlu“? Pa historicistička zgrada nekadašnje štedionice u kojoj je sada Gradska galerija, a u desnom dijelu još jedna, naivca Mije Kovačića, s čijim djelom me, makar u nekoj mjeri, upoznaše za posjeta Hlebinama, pa gradska vijećnica sa satom na spoju zida s krovom. Ih, šta je tih moćnih zgrada, broja im nema! A ako ću već o arhitekturi, moram spomenuti i, smješten malo po strani, vatrogasni dom, jedinstven; pomiješali se pseudomaurski i gotički stil, nešto što se ne viđa baš često.

Posebno je označena jedino vila „Parva“, mada, osim ponešto drugačijeg, kanatnog stila gradnje, s gredama vidljivim u zidu, što je nestandardno za ove prostore, te odlične bašte za kavenisanje, ne predstavlja nešto posebno. Ako ćemo o kavenisanju ili o predahu uz točeno pivo, ne fali ništa, dapače, ni Pivnici s otvorenim arkadama. Vila „Parva“ je, međutim, odličan putokaz prema pomalo skrivenoj sinagogi. Nije od onih starih, podignuta je 1875., a nije, srećom, ni srušena u vrijeme kad mnoge druge jesu. Trenutno ne služi izvornoj svrsi već kao mjesto za izložbe i slične stvari. Jedna izložba je trenutno „otvorena, ali zatvorena“, budući da na vratima stoji broj telefona na koji bi trebalo nazvati da se pogleda, a ne da mi se tako. Nadam se da velike mrlje na lijevom bočnom zidu neće biti kad opet jednom dođem u ove krajeve.

U centru je i prilično lijepih detalja, od gnjezdastih saksija s cvijećem postavljenih visoko na stupovima do pomalo avangardno riješenog spomenika poginulim braniteljima, ali dva privlače posebnu pozornost. Prvi je pijetao na vrhu meteorološkog stupa na jednom od glavnih trgova, sav kočoperan, u pozi „ko mi šta može?!“ Kao i – zaboravih spomenuti – izrezbarena vrata Pivnice, i on je djelo već spomenutog Josipa Fluksija. Drugi je replika bicikla Leonarda da Vincija iz 1510., na koji ću uzjahati k'o da mi je ćaćevina :)

Naravno da svraćam i do barokne pravoslavne crkve Svete Trojice na rubu parka. Zaključana, kao i dosad spomenute, a ništa drugačije nije ni sa službeno kapelom, stvarno ovećom crkvom svetog Florijana uz zgradu stare gradske bolnice, pored koje je i svetiteljev pil, te još jednom, Majke Božje od Grantula. U nju i ne moram, dovoljno je fenomenalno pročelje s tri niše s Gospom i još dvoje svetaca. Podignuta 1737., ne znam nijednu iz tog doba da nije ljepša od današnjih najljepših.

Obje su podalje od središta, a do posljednje dođoh slučajno, tražeći upravnu zgradu „Podravke“. „Podravka je“, stoji na fasadi kućice uz nju, „naša bolest i naša terapija“. Veliki pijetao, nalik penjalici u dječjoj igraonici na otvorenom, i velika žlica što „lebdi“ iznad bazenčića prepoznatljiva su obilježja „Podravke“ i njenih juha. Sjećate li se onog: Kad se sa srcem kuha, kuha se „podravka“ juha!“ Grad napuštam ispod podvožnjaka s koga nam „vegeta“ i „Podravka“ žele sretan put.

Dobar nam tek, sretan nam put, a i neki ponovni dolazak!