Derventa, igralište za natjecanje bogomolja u visini

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Za Derventu sam doznao dok sam još bio vrlo mali: jedan od mojih stričeva, slijep od rođenja, u tom je gradu, u današnjem Zavodu za slijepe i slabovidne osobe, naučio čitati Brailleevo pismo i stekao druga znanja koja će mu omogućiti zaposlenje i gotovo pa samostalan život. I drugi stric će završiti u Derventi, ali na odsluženju vojnig roka u JNA. Zanimljivo, mnogi stariji su čuli za to, u derventsku vojarnu slali su šezdesetih godina prošlog stoljeća mladce koji su iz sve one beskrajne ljepote poslijeratnog komunističkog sustava pokušali ilegalno pobjeći na mračni i besperspektivni zapad. Tako je bilo i sa stricem. Derventa se zbog toga uvijek spominjala u obitelji, a nekad ću čuti i kupreško-derventski bećarac: Udala se blesa sa Kupresa za nekoga blentu u Derventu :)

Mnogo kasnije, nekad prije izbijanja posljednjeg našeg rata, u istoj je vojarni vojsku služio moj beogradski drug Nemanja G., a stražu je, spomenu to nekoliko puta, držao u vojnom skladištu smještenom uza samo katoličko groblje Rabić, koja dva kilometra od gradskog središta. Ne znam kakav je osjećaj provesti stražarsku noć u društvu mrtvih, mora da nije veselo, ali drugačije nije išlo, budući da su skladište (u kome je 2003. godine došlo do velike eksplozije streljiva) i groblje prvi susjedi, dijeli ih samo ograda.

Otkud mi to da derventski putopis počnem iz – kako groblje u svojim „Memoarima đavola“ nazva Roger Plemiannikov Vadim – „sela mrtvih ljudi“? Groblje Rabić jedinstveno ne samo u našoj zemlji već i u čitavom svijetu. Ogromno je, tu se pokapaju katolici iz grada, smješteno uza samu cestu Sarajevo – Brod. Prolaznik, međutim, ni po čemu ne može naslutiti da groblje krije nešto čega nema nigdje na dunjaluku.

Hrvata je, pa valjda i katolika, po popisu iz 1991. na derventskom području bilo gotovo 22.000 ili blizu 40 posto. Neki rodovi su bili tu već stoljećima, a neki su – vidi se po prezimenima – malo prije sredine 19. stoljeća doselili iz zapadne Hercegovine, uglavnom iz Ljubuškog i okolice, te iz središnje Bosne, s travničkog područja. Njima treba dodati i nešto rodova pristiglih iz raznih krajeva austrougarske monarhije nakon 1878. godine. Našlo se mnogo kvalitetne zemlje koju nije imao ko obrađivati pa je tako došlo i do spomenutih migracija.

E, zašto je groblje svjetski raritet? Jer u njegovom gornjem, ravnijem dijelu, dalje od ceste, leže desetci „čudnih“ nadgrobnjaka: ako ispod njih uskrsnuće i vječni život čeka muškarac, ukrašeni su isklesanim brkovima, a ako je u pitanju žena, onda su isklesane dvije polulopte, koje, jasno, simboliziraju ženske grudi. Brkovi u plitkom reljefu uglavnom su se razvukli „od uha do uha“, odnosno od ruba do ruba duguljastih lučnih stela, i ima ih u raznim inačicama, mada prevladavaju oni savijeni u dva pravilna lúka, a ženske sike su u pravilu okrugle i malene, otprilike neka dvojka, tek gdjegdje mršava trojka, kao da su se klesari plašili da će ih, ako ih isklešu veće, vrijeme i erozija skroz izbrisati s lica spomenika.

Ne znam kako je s tim bilo do posljednjeg rata, prije nego što će ogroman broj derventskih katolika zauvijek napustiti zavičaj, ali je danas  dobar dio rabićke grobljanske erotike, mislim na spomenike što se još uvijek drže uspravno, danas obrastao u gusti bršljan. Mnogi su se nagnuli i, jasno, lagano gube stoljetnu bitku, a neki su gotovo posve utonuli u zemlju pa bi se moglo reći da su njihovi vlasnici po drugi put umrli.

Moguće da u derventskom kraju ima i starijih grobalja, ali, koliko se zna, nema nijednog s ovoliko brkato-sisatih nadgrobnjaka. Nisu odviše stari; najstariji, kažu stručnjaci, datiraju iz sredine 19. stoljeća. Na tim, najstarijim, nema podataka, samo brkovi i sike. Kasnije će klesari naučiti slova i redati ih u donji dio spomenika, mada će im se, vidim gdjegdje, poneko s, z ili n omaknuti i ispasti naopako.

Ima na Rabiću, kao i na svakom groblju, i drugih zanimljivih spomenika. Na jednom je jedan od Ledića, pored imena predaka, dao uklesati dva lika, djeda Stjepana i oca Marka, brkate i s onim za nas iz drugih krajeva čudnim povezima preko čela i tjemena. I obojio ih. Ne vidjeh nigdje nešto slično. Ženskinje očito nisu imale prava muških, nisu mogle „dobaciti“ dalje od imena i godišta rođenja i smrti. Osim svega spomenutog, gdjegdje se naiđe i na latinski ili križ koji simbolizira Golgotu, bit će da se neki od majstora specijalizirao za takve, a mnogi su multiplicirani pa bi ih teško bilo prebrojiti. Dobro se drži željezni kružni spomen nekom Bartholomausu Sarlani, umrlom još 1882. Vjerojatno se radi o jednom od prvih spomenika na Rabiću koji nije bio ni nalik kamenim stelama starih Dervenćana. Primjećujem još nimalo posavskih prezimena, recimo dva bračna para Bzovski, a nisu jedini. Uglavnom će, kao i drugdje, sredinom 20. stoljeća, mramor nepovratno poraziti kamen. Šteta je što je na Rabiću sve pomiješano; groblje je toliko da se dio sa starim spomenicima ipak mogao izdvojiti i sačuvati autentičan.

Kakav bi tek pogodak bilo to da se nađe čovjek koji će održavati stele s brcima i sikama, podići posrnule i „oživjeti“ one srasle sa zemljom! Teško da će takvo što uraditi gradske službe, razloge za to nije teško pogoditi, a neće pomoći ni činjenica da je groblje proglašeno nacionalnim spomenikom BiH, ali bi jedan čovjek, mogao bi to biti i umirovljenik, da mu se nađe par stotina maraka mjesečno, bio dovoljan da spasi baštinu.

Primjer kako (ne) treba moglo bi biti židovsko groblje što je nekad stajalo odmah do ovog, dijelio ih je samo seoski put. Znamo šta je židovima urađeno tijekom Drugog svjetskog rata i kako su nestali, i iz Dervente, i, praktički iz cijele tadašnje države. E, pa, danas od derventskog židovskog groblja, nekad, po zapisima onodobnih znatiželjnika, najljepšeg na derventskom području, nije ostalo doslovno nikakva traga.

Još koji čas zastati ispred kapele i spomenika „poginulim vitezovima 103. derventske brigade HVO“ pa ću u grad; s Rabića je pet minuta, ali koju minutu moram odvojiti za spomen-kompleks Čardak: kapela, nekoliko srpskih zastava i spomen-ploča na kojoj, ćirilicom, latinicom i engleskim, stoji da se na tom mjestu nalazila grobnica „srpskih civila stradalih od zločinaca u Derventi 1992. godine“.

Sjećam se svog prvog poratnog dolaska u grad, mislim da je mogla biti 1997. godina. Parkirao sam na praznom platou blizu središta grada i prišao dvojici policajaca što su stajali desetak metara dalje. Nije tad bilo interneta, informacije su bile prilično oskudne i moglo je izgledati kao provokacija kad sam ih upitao gdje se nalazi džamija.

- E, prijatelju, bila je tačno ovdje gdje sad stojimo – mirno mi je, prodorno gledajući u mene pa u novinarsku akreditaciju, uzvratio jedan od dvojice.

Mnogo čega tada nije bilo, ali je danas slika potpuno drugačija. Najuže središte, nevelika pješačka zona, sređena je cakum-pakum, a da su Dervenćani, kao neki u BiH, skloni klinčenju, i oni bi svoj grad mogli proglasiti „europskim Jeruzalemom“; nigdje toliko ublizu ne vidjeh džamiju i dvije crkve, pravoslavnu i katoličku. Da bogomolje imaju i štogod krila, uzalud bi im bilo, od leta ne bi bilo ništa, toliko su blizu jedne drugim. Priču kvari to što su katolička crkva i džamija bile su srušene, kao i stara pravoslavna, u Srpskoj Varoši, sagrađena malo nakon sredine 19. stoljeća, koja se tek sad obnavlja. Nova, saborna, Uspenja Presvete Bogorodice, nikako se nije mogla uglaviti u pješačku zonu, a htjelo se – sada je Derventa, sviđalo se to nekom ili ne sviđalo, predominantno srpski grad (jest da je austrougarska vlast 1910. godine na derventskom području popisala 5.363 stanovnika, od čega 3055 muslimana, 1322 katolika, 726 pravoslavnih i 136 židova, ali to je samo prošlost), a kako će to biti ako je crkva „tamo negdje“ – da bude u samom središtu, pa je, od 1995. do 2010., sagrađena odmah preko puta najužeg središta. Zvonik joj je visok 40 metara i sad je jedan od prepoznatljivih simbola grada. Oko crkve je uređen i oveći trg, nazvan Trg pravoslavlja. Krasi ga, uz ostalo, i moćan spomenik srpskim vojnicima poginulim u posljednjem ratu, kojima je crkva i posvećena. Ne znam ko je autor spomenika, ali je – na stranu politika – napravio vrijedno umjetničko djelo, sasvim lišeno sveprisutne patetike, često vrlo izražene upravo u spomenicima poginulim u posljednjem ratu, dakako na sve tri strane. U dnu, uz noge jednog od uozbiljenih i zbijenih u gomilu, stihovi Jovana Dučića.

Džamija u pješačkoj zoni poznata je kao Gradska ili Ali-agina. Ispred nje pano na kojem piše sva povijest, ne samo džamije već i naselja, koje se 1600. godine zvalo Gornja Ukrina. U njemu tri džamije, a najstarija Ali-agina, podignuta nekad prije 1570., koja će kasnije dobiti i ime Gradska, budući da se ovdje, u današnjoj pješačkoj zoni, nekad nalazila tvrđava, sagrađena u početnim desetljećima 18. stoljeća. Ali-aga je, pak, bio dizdar nedalekog Dobora, utvrde koja stoji na području općine Modriča.

Otprije znam za tradiciju da se tijekom mjeseca ramazana pale svijeće na prozoru turbeta u kutu džamijskog dvorišta, ali od tradicije, iako sam u Derventi baš u to vrijeme, nema ni traga. Na kapiji susrećem jednu ženu što me, valjda u meni nepogrešivo prepoznajući kjafira, nepovjerljivo gleda, a onda ipak odlazi. U turbetu su inače (bili pa, kao i džamija, otišli u zrak) grobovi Šejh-Omera i supruge mu Ajše. Učenjak, svršenik studija na drugom najstarijem sveučilištu u svijetu, onog u egipatskom El-Azharu, a u Derventi početkom 19. stoljeća pouzdanik ovdašnjeg kapetana Muhamed-bega i čuvar gradskog pečata. Na kontra strani spomenik, također u formi turbeta, derventskim šehidima iz posljednjeg rata.

Po par stotina metara od ove stoje još dvije džamije, nazvane –dobar dio Dervente ipak je rasprostrt po blagim padinama oko nekadašnje utvrde - Donjačka i Gornjačka. Gornjačka ima dva ešerefa na munari visokoj, tako negdje pročitah, čak 64 metra. Derventa je, očito je, neka vrsta igrališta na kome se tri strane natječu koja će se tornjevima i munarama primaknuti bliže nebu.

Donjačka džamija, zalegla po pristranku niže pješačke zone, stilski odstupa od prethodnih, pogotovo munara s ešerefom isod samog krovića. U dvorištu su joj, a prvotno su počivali uz cestu što vodi prema Srpskoj varoši, pokopani ratnici što su šehidili kad je u listopadu 1697. godine Bosnom projezdila vojska Eugena Savojskog. Broja im se ne zna, ali mora da ih je bilo mnogo, ponajprije zbog uvjerenja Osmanskog carstva da im ne može niko ništa, što se, znamo, pokazalo potpuno promašenim.  

U visinsko natjecanje – od gotovo 300 gradova koje sam putopisno prepješačio ovako žustru utakmicu vidjeh samo u crnogorskom Baru – uključila  se i katolička crkva svetog Juraja Mučenika; ne znam koliko je zvonik visok, ali ne bi se reklo da nešto posebno zaostaje za munarom Gradske džamije i tornjem pravoslavne crkve. Ne da se derventskim katolicima s crkvama. Prvo je ovdje 1882. podignuta crkva svetog Vinka, ali je srušena u Drugom svjetskom ratu, a nakon što je podignuta nova, nastradala je u zemljotresu 1969. „Nova nova“ crkva završena je 1977., ali je, eto, potrajala samo 15 godina, do izbijanja rata, pa je i ona sravnjena sa zemljom. Sadašnja je posvećena 2011., a kad bi se, kolika je, u nju sakupilo svih 150-200 katolika derventske župe, toliko ih je otprilike, uglavnom starijeg svijeta koji je odlučio umrijeti u zavičaju, i dalje bi djelovala poluprazna. Teško ih je moglo i ostati više kad je – neki će se sjetiti – i sam vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić 1997. prigodom pokušaja da dolaskom ohrabri ovdašnje katolike na povratak, zarobljen u crkvenoj kripti, auto mu prevrnut, crkva kamenovana… I onda ga „sforovci“ izbavili, on se vratio na svoj kaptol, a narod… Ne shvatih kad je i zbog čega sveti Vinko „ispisan“ kao zaštitnik, a uletio“ sveti Juro, ali, nešto mislim, da se nije naljutio pa mu imenjak, džaba mu što je nadbiskup, jedva izvuče živu glavu?! Ispred crkve kip svetog Jure, aždaja je, kao i uvijek, nemoćna. Uništen je te 1992. i samostan časnih sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskog, ali su se sestre vratile.

Ne znam da li reći da je crkva smještena tik to zgrade Općine ili bi trebalo obratno. Ustvari odnedavmo Grada. Zgrada se – iako uz kavu 20-tak metara od nje čujem i suprotna mišljenja – fino uklopila u ambijent, čak je arhitektonski koji stupanj iznad svega oko nje. Prosjek su, recimo, Dom kulture i zgrada osnovne škole „Nikole Tesla“, ali nije ono ispred nje: u posljednje vrijeme malo-malo – bio je Klanjec pa Krapinske Toplice – naiđem na „Nošenje ranjenika“ Antuna Augustinčića. Evo ga, jedan od 13 javno izloženih primjeraka, i u Derventi! U Dom kulture ću ući kratko, nema, kažu, nikakve izložbe i nikakvih dešavanja, tek je u najavi (u međuvremenu otvorena) izložba slika Gorana Bijelića. Pored ulaza ćirilična tabla o zbivanjima na početku rata, kada su Dom „hrvatsko-muslimanske snage pretvorile u logor za Srbe“. Bilo, stoji na tabli, zatvoreno 136 Srba, mnogi mučeni, a dvojica ubijena. Najljepšu zgradu u središtu ostavljam za kraj: o biblioteci je riječ, a nosi ime pjesnika Branka Radičevića.

Malo se šta zanimljivog ima vidjeti izvan središta. Poneki detalj, primjerice veliki mural s Nikolom Teslom u kutu, ali ukupni dojam žestoko kvare ratne ruševine ispod samog središta. Svakako sam planirao na još dva mjesta, a prvo je Donja Bišnja.

Selo k'o selo, ništa posebno, ali ima manastir. Posvećen je Pokrovu Presvete Bogorodice, a „krivac“ za njegov nastanak je Ratko Đekić: čovjek je, kao što se radilo u stara vremena, svoje imanje darovao Eparhiji zvorničko-tuzlanskoj i pride na njemu podigao manastir s crkvom i svom potrebnom infrastrukturu. Poslove dovršio 2006., a sada u San Diegu, u Kaliforniji, gdje živi već duže od 40 godina, podiže manastor Sretenja Gospodnjeg koji će biti isti kao ovaj u Donjoj Bišnji.

Posljednja postaja je Plehan. Simbolički, po ono malo što znam o plehanskoj kalvariji, ovo je 12. postaja, ona kad Isus umire na križu. Po mnogo čemu izgleda da je Plehanu kucnuo posljednji čas, čeka se još samo da izdahne. Fratri, međutim, ne misle tako.

Dolazim nenajavljen i uzalud što jedno 15 minuta šnjuvam oko crkve i samostana, nigdje živa roba, ako ne računam radnike na krovu crkve. Koliko je visoka, za njih sam, kao i oni za mene, mrav. Da je crkva otključana, nikog ne bih smetao, ovako moram. Nakon što pozvonim, očekujem nekog u habitu, ali ovdje je sve drugačije. Ivica Blažević jest završio teologiju, ali nije fratar nego – prvi put čujem da postoji takva dužnost – tajnik samostana svetog Marka. Fratara malo, dvojica aktivnih i jedan umirovljenik, pa ne stižu, a svakodnevno treba obaviti bezbroj administrativnih stvari. Kao nekad, božem'prosti, „civilno lice na službi u JNA“.

Crkvu i samostan, privremeni, novi se tek započinje graditi, projektirao je „svjetski, a naš“ Zlatko Ugljen. Davno nekad, vidjevši negdje maketu samostanskog kompleksa, priznah sebi (i čak to stavih u jednu pjesmu) da mi puno više sliči na lansirnu bazu negdje kod Vladivostoka nego na ono što jest. Takav dojam je kad se sve vidi uživo – makar se ljutio ne znam ko i uza sve načelno uvažavanje poimanja umjetničkog u djelu Zlatka Ugljena – još izraženiji.

Uskoro će se iz utrobe privremenog samostana pojaviti gvardijan fra Anto Tomas i vikar fra Jozo Gogić. Ja bih, kažem im, samo da uđem u crkvu i napravim par snimaka, ali… Dobro, može čašica domaće šljive, mada joj deminutiv baš i ne stoji. Nije lako, al' nekako ću je, uz priču o bezbroj tema, dokusuriti. I taman posljednja kap ode niz grlo, zazvoni podne. U fratara je to vrijeme za „Anđeo Gospodnji“ i ručak. Malo se otimam, al' nema fajde, takav običaj. Poslije ručka, pak, slijedi čaša vina, opet jednog s ovog prostora pa, dakle, domaćeg. Odustajemo od ideje da se popnem na krov, kod majstora, ipak je pametnije bez ptičje perspektive.

Nakon svega mi Ivica otključava crkvu. Unutra je onaj moj dojam odbojnosti kudikamo manji: široko i visoko, prozračno i puno svjetla. Znam da je Ugljen majstor i za to, njegova zdanja bi, što se tiče svjetla, komotno mogla funkcionirati i u renesansno doba. Oslikano škrto u smislu prostora, ali zato sve što nije bijelo svake sekunde zove.

Oni spomenici s Rabića izrađivani su blizu: samostan se nalazi u selu Kovačevci, Plehan je, ako sam dobro shvatio, naziv za šire područje, ne postoji naseljeno mjesto tog imena, a na Kovačevce se nastavlja selo Bunar. Malo je majstora koji su klesali „kamenove“ doživjelo starost, a razlog je, vjeruje se, to što u bunarskom kamenu, zvanom „meka graša“ (od koga su stoljećima pravljena i najbolja mlinska kola u Bosni), ima i željeza i ko zna čega još, pa su pluća, od takve prašine, svakodnevno bila na udaru. Jesu li ili nisu klesari znali, to ne znam, a ako i jesu, podsvjesno su shvaćali da je život samo borba, da se od nečega mora živjeti i od nečega umrijeti.

Plehanski fratri su neposredno pred izbijanje rata pastorizirali  8120 vjernika, a danas ih je osamdesetak, odreda starijih ljudi. Protjerani, srušeno doslovno sve (samo za miniranje samostana Vojska Republike Srpske potrošila je dvije tone eksploziva!), uvjeti povratka nikakvi. Godine prošle, neko se snašao i skućio ovdje, neko ondje. Znam da to nije moja stvar, ima negdje gore onaj koji će nam svima suditi, ali sam puno puta sreo svećene osobe (svih konfesija) koje žive od priče o Bogu, ali u Njega – siguran sam – uopće ne vjeruju. Fratri na Plehanu, siguran sam i to, vjeruju i u Boga i u ono davno dječje „Poznaje se Božja pravda!“, čim su napravili crkvu i grade sve ostalo kao da će koliko „iza nedjelje“ na plehanskim brežuljcima osvanuti svih onih 8120 duša što su prije gotovo tri desetljeća vrvjele na nedjeljnu misu. Jer ovdje – uzalud što je zemlja plodna da plodnije nema, što su glavna cesta i grad blizu, čas posla, što niko nikome odavno ne pravi probleme oko povratka – pomoći mogu samo još Božje proviđenje i Vjera.