Berat, grad-muzej, vrijedan mjesta na UNESCO-ovom popisu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tri u jedan, tako bi se moglo reći za Berat, albanski grad koji se 2008. godine, zajedno s Gjirokastrom, našao na UNESCO-ovom popisu svjetske baštine. Dva od tri dijela su mi, Kalaja (što na albanskom znači utvrda) i Mangelam (dio ispod utvrde) „tu negdje“, jednako vrijedni, dok je treći, Gorica, s one strane bijelog mosta na rijeci Osum, ne tražeć' mu mane, ipak samo „priljepak“ uz ona dva.

Berat je u osmansko doba bio sultanov dekret, povelja ili takvo što, a uglavnom se odnosio na raspored službovanja pojedinih velikodostojnika, poglavito vojnih, mada ponekad i neka vrsta darovnice vezane za posjede ili ukaz o odlikovanju. Bio sam otprilike 99,9 posto siguran da je ime grada „stiglo“ otud i, eto, prevario se: grad se u osmansko doba zvao Arnavut Belgradi, narodu bilo predugo pa skratio na Berat. Arnaut je, znamo, turski naziv za Albanca, a drugi dio naziva ne treba pojašnjavati.

Naravno da je povijest grada puno dulja i dublja od Osmanskog Carstva. Ako i preskočimo brončano doba, povijest grada opet je k'o Makova rijeka, široka je, duboka je. Jedan broj povjesničara tvrdi, naime, da je na mjestu sadašnje utvrde stajala drevna Orestiada i u njoj Pelazgi, a ako i nije bilo tako, većina se slaže da je tu bila utvrda Dasaretia i grčki grad Antipatrea. Arheologija u Albaniji nije na bog zna kakvoj razini, ali se ponešto nađe u „stranskim“ pisanim izvorima pa se zna da se za rimske vladavine utvrda zvala Arbërs, a za Bizanta najprije Pulcheriopolis (Πουλχεριόπολις) pa, nakon što je u 9. stoljeću osvoje Bugari, Beligrad. Nekad u 13. ili 14. stoljeću je, iako ogromna, postala pretijesna, kuće se zidaju i ispod nje, u ravni oko rijeke Osum, grad se ludo širi, a onda stižu osmanske ordije i život staje. Potrajat će prilično godina, sve tamo negdje do početka 16. stoljeća, kad i Turci shvaćaju da nije dovoljno pokoriti neko područje pa će Berat uskoro postati najveći grad u današnjoj Albaniji.

UNESCO je, rekoh, svoj berat o Beratu donio 2008., a Albanija ga je gradom-muzejom službeno proglasila punih 47 godina prije. I u zlogukoj tiraniji režima Envera Hodže našao bi se, eto, poneki ispravan potez, a zahvaljujući spomenutom proglašenju Berat je na planu arhitekture uspio sačuvati najveći dio onog starog i vrijednog što ga je i dovelo na UNESCO-ov popis.

Ako neki grad ima utvrdu, uvijek polazim odatle, em prošetam zidinama, em dio grada ispod utvrde imam kao na dlanu; vidim gdje je što pa mi kasnije lakše naći. Do beratske utvrde, gotovo do samog ulaza, može se autom, kaldrmisanom cestom, i to s dvije strane. Zidine masivne, visoke i solidno očuvane, dolaznike iz lučnih otvora bastiona gledaju topovi. Prazan prostor ispred ulaza u utvrdu, Trg Sallabanda, nazvan je tako po uglednoj ovdašnjoj obitelji, mada trga ni trgovine nema; trguje se unutra, na sve strane su rasprostrti vezeni i čipkani stolnjaci i slične koještarije. Iako je glavnina grada ispod utvrde, život teče i unutar zidina pa ukupni ambijent – osim što nije sve uzbrdo-nizbrdo, što nema one tjesnoće i što ovdje ne daju naredati i prodavati onaj kineski kič i škart – ponešto podsjeća na naš Počitelj. Osim vezova, na nekoliko mjesta su izložene i drvene te kamene rezbarije, kao i srebrni filigran i gravure, po čemu su ovdašnji zanatlije već stoljećima na glasu.

Rukotvorine su izložene i čak i na crkvi blizu ulaza, prvoj od čak 20 (sve su pravoslavne), koliko ih se nalazilo unutar grada-utvrde, što, osim svega, govori i o njenoj prostranosti: 1440 metara uglavnom solidno sačuvanih vanjskih zidova te 24 kule, redom obezglavljene od duga vremena. Prevladava srednji vijek, mada ima i bizantskih zidina iz 5., 6. i 13. stoljeća; mjesto je naprosto strateški vrijedno, a s njega se lako mogao nadgledati važan put uz rijeku Osum. Crkva zaključana, tako i druga, i treća… U osmansko doba podignuta je i džamija za posadu, od koje je do danas ostao samo minaret, uspravan i stamen, iako bez vrha, nalik onom što ga vidjeh u Drnišu, najzapadnijem u cijelom ondašnjem Osmanskom Carstvu. Džamiju je dao sagraditi sultan Bajazit II., a spominje je i – a ko bi drugi – Evlija Čelebija.

Djelić utvrde rezerviran je za jahanje dvaju konjića, a ne jašu samo djeca već – dâ se vidjeti da im je prvi put – i poneki odrasli klipan. Neki koji, bit će, živi u utvrdi parkirao vozilicu u hladovinu jednu od desetak lučno zasvođenih niša. Savršen parking, ali bih takve kažnjavao ne novčanim kaznama već, pride, i kojim šamarom. Šamar za nagrđivanje utvrde zaslužili su – a nađe se toga i kod nas – i oni koji su na jednoj od glavnih kula odlučili postaviti televizijske antene, repetitore ili kako se to već zove.

Nakon što se maši munara, na širokom platou pojavi se – tako izgleda na prvu – povelika kuća. Kuća, međutim, nije baš obična, budući da se u jednom dijelu nalazi crkva, i to – ispostavit će se jedina – otključana. Ostale prostorije kuće su zapuštene, vidi se to kroz prozorska okna bez stakla, ali je „priručna“, bolje reći improvizirana crkva vrijedna pažnje, ponajprije zbog mnogo ikona naredanih po zidovima. Beratska ikonopisna škola čuvena je u ovom dijelu Albanije, mada, naravno, u otvorenoj crkvi nema onih pravo starih i pravo vrijednih, one su – vidjeh i njih, ali bez snimanja – smještene u muzeju „Onufri“, nekadašnjoj katedrali Uspenja Bogorodičina, nazvanom tako po glasovitom slikaru i ikonopiscu iz 16. stoljeća Onufriju Argitisu, protojereju u nedalekom Elbasanu, čijih djela, a i sina mu Nikole, na kojima su vidljivi postbizantski, ali i mletački utjecaji, ima i u jugozapadnoj Makedoniji. Najpoznatiji je žitelj Berata i jedini koji je zadobio poveliki kip, makar se – smješten je uz terasu jednog od restorana – moglo i moralo naći neko bolje mjesto.

Prekoputa kućocrkve je, na srtu što dijeli utvrdu, jedna od očuvanijih kula, nekadašnji zatvor. Ulazim sa skupinom albanskih povjesničara što živo raspravljaju o tome je li Bajazit pravio džamiju iz temelja ili je riječ o još jednoj, 21. crkvi. S druge strane kule, nizbrdo prema dijelu Berata uz Osum, stoji najznamenitija crkva, Svetog Trojstva. Svaka lijepa građevina vrijedi dvostruko kad je oko nje čistina, kad je ništa ne zaklanja; oko ove je samo trava. Poznata je i po originalnim dekoracijama u kojima su se pomiješali bizantski i zapadni dekorativni elementi, po dvama stupovima s kapitelima „ukradenim“ iz antičkog dijela utvrde, a i po potpisu bizantskog cara Andronika II. Paleologa, zbog čega je struka stavlja u 13. ili 14. stoljeće. Sve fino, ali je zaključana, a ispred nje – mora da mu se novčanik stanjio, a valjalo bi nekad i kući – dugokosi crnoputi svirač meksikanskih serenada. 

Ispod nje je, stisnuta u oveći pripećak, nešto kao minijaturni Ostrog, crkva svetog Mihaela Arkanđela. Nju ću vidjeti odozdo, iz grada, s ceste uz Osum, a u kakvoj je strmini, napola u zraku, kao da je samo ankerisana za stijenu, nisam baš uvjeren da joj hodočasti nešto puno ljudi.

Tako, eto, lunjam utvrdom, divim se lučnim kapijama, kaldrmisanim uličicama, natpisima na kućama starim svega stotinjak godina, ali ipak ponešto egzotičnim, te, posebno, kvadratičnim prozorima; na desetke ih je na većim gradnjama, zbog čega Berat zovu „gradom tisuću prozora“. Do kraja ponutrice utvrde vrijedi poviriti i u gradski vodospremnik, bolje rečeno kišospremnik, najveći koji dosad vidjeh. Niko ga ne spominje, nikom ne predstavlja ništa posebno, nigdje nikakvog podatka o vremenu nastanka. Na površini izgleda samo kao još jedan djelić ruševina, ali bi se unutra, u podzemlje, u tunele između stupova visokih i po desetak metara, komotno mogla ugurati osrednja višekatnica. Vode ima da bi, kad bi nekim slučajem vodoopskrbni sustav potpuno „pao“, čitav Berat preživio barem deset dana.

Sad ću lagano u donji, noviji dio grada. Ispraćaju me partizanski obelisk na sjecištu putova prema dolje – i ovdje su se partizani od 1945. do pada komunizma voljeli igrati „vegete“ – te duet udaraljkaš u narodnoj nošnji i standardno odjeven harmonikaš. Iza leđa povelika albanska zastava, na repertoaru poznata tužna balada „Kah po shkon mos Zane“ („Kamo ideš, Zane“), malkice ubrzana pa odmah i zeru veselkasta. U dobrom dijelu Albanije tradicionalne balade izvode samo muški, žene jedino ako su tzv. „zaklete djevice“, zavjetovane na život bez muška. Htjedoh reći, tako je bilo nekad.

Ne znam kuda će Zane, a ja se kaldrmom spuštam u Mangalem, osmansko središte grada, točno pred Kraljevu, drugačije Sultanovu džamiju. I ona je djelo Bajazita II., s kraja 15. stoljeća, onog što mu je antibrat bio znameniti Džem-sultan, bjegunac na Rod, pa kod pape Klementa VII., a sin mu Selim, kad je vidio da neće do prijestola, pogubio braću i, tako smatraju mnogi, otrovao oca. Oslikan strop trijema, rozete s natpisima kur'anskih ajeta na stropu ponutrice, friz sadrži točno 99 puta ispisano Allahovo ime. Mislim se što li nisu zaokružili.

Ulazim i u Helvetijsku tekiju u dvorištu džamije. Helvetijski tarikat zastupljen je i u našoj zemlji, sjećam se da se osnutak tekije na Buni dovodi u vezu s helvetijskim dervišima. Od džamije je mlađa stotinjak godina, a plijeni elegantnim trijemom, iznutra i drvenim stropom s nevjerojatnim šarama te također slikovito ukrašenim vratima i prozorima. Ne znam kako se zvala džamija s druge strane ceste, od koje je ostalo samo prizemlje s trijemom i kolonadom; ovdje je bogomolja toliko da ih je očito viška pa su neke crkve i džamije, one što su bile u lošijem stanju, izgleda prešutno ostavljene da se polako ruše.

To ne znači da se ne prave nove ili temeljito obnavljaju neke od starih, one „perspektivne“, tako da izgledaju gotovo kao nove. Kraljevom džamijom započinje glavni gradski trg, koji s druge strane završava monumentalnom katedralom svetog Dimitrija, podignutom u grčkobizantskom stilu, jednoj od sedam pravoslavnih u Albaniji (katoličkih je pet). Gradnja završena lani. U osmansko doba crkve ovdje nije moglo biti, u Hodžino vrijeme još manje, a otkad je zamakao na ahiret, više nema prepreke.

Trebalo se, očito je, udjenuti u samo središte grada, pogotovo što njime prevladavaju džamije. Stotinjak metara dalje je Olovna, poznata i pod imenom Uzgurli džamija, po graditelju Ahmed-beg Uzgurliju. Izgrađena 1554., u doba vladavine Sulejmana Zakonodavca, kupole presvučene olovom; naravno da Evlija Čelebija spominje i nju, navodeći uz nju i bazar, medresu, imaret, hamam i šadrvan. Puna prozora pa, što se tiče dopiranja svjetlosti u ponutricu, struju nije ni trebalo uvoditi.

U drugom dijelu Mangalema stoji, pak, Sulejman-pašina, mnogo poznatija pod imenom Bećarska džamija (u Albaniji je službeno registrirana kao Xhamia e Beqarên). Znamo ko su i šta su bećari, ali kad bismo baš tjerali mak na konac, zvala bi se džamija samaca ili neženja, odnosno Momačka džamija. Dvokatna, s arkadama na tri strane, izvrsno oslikanog pročelja, s niskim minaretom. Bećari se poženili, a Enver Hodža je nije, kao mnoge druge, dao srušiti nego je – sačuvaj, Allahu dragi! – u njoj, s trijemom kao izlogom, otvorena trgovina ženskim donjim rubljem koja – eno na ulazu lepršaju haljinice – i danas radi. Još jednu ću, ne znam joj imena, vidjeti iza sahat-kule, tamo negdje gdje se grad, ulazeći polako u klisuru, naglo sužava, a kad se prođe most na Gorici, nestane ga. Inače je sedmolučni kameni most, dug 129 metara, podignut 1780., nastojanjem izvjesnog Ahmed Kurt-paše.

U moru starih vrijednih gradnji pozornost plijeni i jedna nova, hotel „Colombo“. Nije da se uklapa, više bi priličio Rimu ili Londonu, ali je, s masivnom kupolom, jedan od prepoznatljivih simbola novog doba Berata.

Između „Colomba“ i Goričkog mosta, uglavnom uz cestu što je čvrsto zagrlila padine brda na kojem se kočoperi utvrda, naredalo se štošta manje važno, ali ipak nezaobilazno, recimo još jedan, bijeli most, noviji, pa Bijela kuća, mada, doduše, samo hotel s tim nazivom, pa biste Babë Dud Karbunare, političara i jednog od potpisnika albanske Deklaracije o neovisnosti 1912., te antifašistice i narodne heroine Margarite Tutulani, jedna bezimena flautistica u parku za koju se jedan dječačić zalijepio pa ne popušta, jedna stijena na postamentu čiji je natpis toliko izblijedio da ću umrijeti ne saznavši o čemu se radi. Izbijelio je i natpis na bijelom obelisku s pet imena, ali se ipak razaznaje da je ispisano „Slava mučenicima“; kojim čega, o tome nema ni riječi. Bit će da je riječ o kakvim narodnim herojima, čim isto piše i na pročelju zgrade ispred koje se stasito uzdiže još jedan stup, ovaj put s petokrakom. Slijedeći je također podignut mučenicima, ovaj put, ako dobro kontam, vođama pobune protiv Osmanlija 1912., u kojoj izgubiše glavu, ali donesoše oslobođenje od osmanskog okupatora, a onda i jedan svealbanski, čim je izveden u formi ogromne kamene zastave. Ne treba preskočiti ni podatak da je upravo u ovdje – Berat je albansko Jajce, Mrkonjić Grad, Bihać – Antifašističko narodno vijeće Albanije krajem 1944. godine donijelo odluku da zemlju preuzima komunistička vlada Envera Hodže.

Vrućina ne smeta ni djeci zaigranoj u velikoj pješačkoj zoni ni umirovljenicima, a mnogo ih je, što se nadmudruju (više) u tavli i (manje) u šahu. Ni meni, utopljenom u debeli hlad košćele; kuće naredane prema utvrdi izgledaju kao da su postavljene jedna na drugoj, nalik dječjem zidiću od šarenih domina. Kakav crni apaurin, zna ta tableta stati u jedan jedini pogled…