Srebrenica, glavni grad svijeta, ali samo jedan dan godišnje

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Teško da na svijetu postoji mjestašce s manje od 2.500 stanovnika da je poznato kao Srebrenica. Da je na glasu po nečemu dobrom, pa hajde, ali, nažalost, znamo da nije. Rat, ekshumacije, genocid, zločin… Iako je od rata prošlo više od četvrt stoljeća, svi tekstovi o Srebrenici, a napisano ih je na tisuće i još se pišu i pisat će se, na valjda svim živim jezicima svijeta, govore samo o tome. Čitava Srebrenica, ne samo čaršija, već i nekoliko desetaka okolnih sela, stala je u memorijalni centar u Potočarima i razmilila se između tisuća bijelih nišana natopljenih oceanima suza. Čovjek bi rekao da na srebreničkom području ni ne postoji ništa više zanimljivo niti je taj kraj prije devedesetih godina prošlog stoljeća imao ikakvu povijest.

A jest, itekako, u prosjeku kudikamo više od drugih ovakvih gradića. Ona tvrdnja, česta u turističkim vodičima i sličnim publikacijama, kako su se za neki grad svi otimali, od Avara i Huna pa do mrskih Švaba, odavno je već izlizana, ali u slučaju Srebrenice nije, samo što je ovdje poznat i razlog – rudnik srebra. Inače se, neka se Srebreničani ne ljute, za ovakav grad, stisnut između planina – uostalom, sasvim nalik mom Kreševu ili Varešu, takva su ta srednjovjekovna rudarska mjesta – ne bi ni iza uha počešali. Posebno je to izraženo tijekom srednjovjekovlja, kad Srebrenica, pogotovo za vladavine Tvrtka I., slovi kao najvažniji bosanski rudnik. Mijenjaju se gospodari, od 1411. do pada Bosne promijenilo ih se čak 13, da ih sad ne nabrajam, a mijenjaju se, bome – na stranu romantične priče o hiljadugodišnjem ovom i onom – i države. Osmanlije su je dvaput osvajali, prvi put već 1439., samo što ju je Stjepan Tomaš pet godina kasnije uspio vratiti, a takvo stanje se održalo do konačne osmanlijske okupacije ovih krajeva. Srebro je naprosto bio odličan mamac, ali i odličan motiv onima koji su branili ovaj kraj.

Gdje je bilo ruda, bilo je i Dubrovčana. Dolaze rano i, moglo bi se reći, masovno, trgovci i obrtnici svih mogućih vrsta. S Dubrovčanima stižu i fratri. Kako ono ide: Gdje je posla, tu je i para, gdje je para, eto i fratara :) Jest franjevačkih samostana uz Drinu bilo poprilično, ali je srebrenički, svete Marije, bio glavni, i to ne samo u Podrinju, već i u cijeloj Bosni. Prvi, najstariji. Na kraju, općepoznato je da je i franjevačka provincija Bosna Srebrena nazvana po Srebrenici. I bogat, eno u arhivu fojničkog samostana sačuvanih knjiga računa srebreničkog samostana; Dubrovčani nisu štedjeli, ostavljali su fratrima i kad su umirali, u oporukama. Bio bogat, najbogatiji, pa osiromašio i potkraj 17. stoljeća, vjerojatno 1688., nestao s lica zemlje. Zašto i kako, o tome, vjerujem, nema potrebe kazati ijednu riječ, ma koliko se neki trudili tražiti nekakve druge i drugačije, dabome vrlo nategnute razloge. Zna se da su ga Osmanlije, sve u ozračju Bečkog rata, zauzeli dvije godine prije, a onda ga, plašeći se da ne bude pretvoren u utvrdu, zapalili. Pri osmanlijskom povlačenju iz Srebrenice pred austrijskim trupama nesretni gvardijan fra Luka Kreševljak na vjeru se, da će mu jamčiti život, povukao s Turcima, ali je dana riječ ostala samo riječ, a on kraći za glavu.

Do rata sam imao rodbine u Srebrenici, iz rudarskog Kreševa rudari uvijek išli raditi i u druge rudnike, Kakanj, Kreku, Vareš, ma svugdje, pa i u Srebrenicu. Ovako mi jednom ispriča rođak Miro T.: „Kopali smo temelje za kuću prijatelja Bajazita. Kopali pa naišli na nekakve zidine. I otišli, prijavili, kad dođoše iz Općine i obustaviše radove. Dođoše za koji dan stručnjaci, raskopaše... Šta je to, kažu franjevački samostan!“

Dio samostanskih zidina je otkopan i konzerviran, drugi dio je ipak zauvijek ostao pod zidovima okolnih kuća. Klisa, tako se zove taj dio Srebrenice, a i brucoši na studiju povijesti znaju da toponim dolazi od latinskog ecclesia = crkva. Franjevci su malo prije izbijanja rata na dijelu samostanskih ruševina podigli crkvicu svete Marije, a poslije rata je obnovili. Puno puta sam je posjetio, nekoliko puta i noćio kod ključara, sada pokojnog Izeta Imamovića. Ne znam kod koga je sada ključ, ali slikati mogu samo kroz staklenu stjenku kapele. U zidinama ima i stećaka, neki su i fino ukrašeni, mada sam, onako laički, uvjeren da su neke od ploča poleglih po zemlji i ostaci crkvenih i samostanskih kamenih ukrasa.

Koliko snažno je bilo katoličanstvo, govori i podatak da su tijekom srednjovjekovlja u Srebrenici, baš u gradu, postojale još dvije katoličke crkve. Lokacija druge nije utvrđena, spominje se samo u dokumentima, a treća je, konkatedralna, sagrađena 1394. godine u primorskom stilu, posvećena svetom Nikoli, zaštitniku putnika, bila (točno ondje gdje se nalazi) današnja Bijela džamija. Zvuči pomalo nevjerojatno da su dijelovi dviju lađa i nešto gotičkih elemenata u Bijeloj džamiji bili sačuvani sve do rušenja, potkraj posljednjeg rata, ali su u obnovi eliminirani, tako da više ništa ne podsjeća na nekadašnji pothvat srebreničkih Dubrovčana.

Osim onih u gradu, katoličke crkve stajale su i u Sasama, Liješnju, Čaglju i Jasenovi, a Srebrenica je dala puno uglednika, među kojima se posebno ističe fra Juraj Dragišić (oko 1445. - 1520.), humanist i filozof u najmanju ruku europskog formata, autor brojnih knjiga i spisa, profesor na nekoliko talijanskih sveučilišta, štićenik Lorenza de' Medicija i učitelj budućeg pape Lava X.

Po mnogo čemu izgleda da je ovaj kraj u to vrijeme, prije pola milenija (o rimskom dobu da se i ne govori), bio napučeniji i življi nego sad. Iznad današnjeg grada stoje ostaci srednjovjekovnog Srebrnika, u koji 1409. godine dolazi i kralj Sigismund, kod Sućeske se nalazio srednjovjekovni grad Kličevac, kod Osata Sokolgrad, a kod Klotijevca i Šubina još dva istoimena srednjovjekovna grada. O nekropolama sa stećcima da se i ne govori, na desetke ih je, zna se i za nekoliko crkvina, na Lubardi kod Gostilja proizvodile su se topovske kugle, a u Srebrenici se u to, kao i kasnije, u osmansko doba kuje novac.

A danas? Ručati nešto kuhano može se na samo dva mjesta, izlog mesnice „Begić“, jedine u gradu, prazan je, odavno ne radi. Nekad su Bratunčani redovito u noćni provod i u kupovinu dolazili u Srebrenicu, danas je obrnuto. Stotine milijuna maraka pomoći međunarodne zajednice u gradu su tek djelomično vidljivi: središte gradića, gdje se ulica kojom se ulazi u Srebrenicu grana poput položene praćke, izgleda pristojno, ne djeluje loše ni ostatak, mada su gdjegdje i dalje vidljivi krnjotci ratnih razaranja. Ponegdje se nešto još uvijek obnavlja, ali sve je to daleko od onih milijuna. Na svježe obojanom igralištu dječaci jure za loptom, ljudi na ulicama malo, gradić djeluje kao da mu se prikunjalo i ne želi se rasaniti jer zna da ga na javi ne očekuje ništa posebno lijepo. Dašak razbuđenosti unose gotovo jedino fini murali na nekoliko zgrada, što je, siguran sam, rezultat inicijative neke skupinice optimista.  

Nazivi ono malo ulica šaroliki, od Maršala Tita, „junačkoga sina“ (neki dan ju je jedna srebrenička udruga preimenovala u Ulicu Petera Handkea!) pa do Srebreničkog odreda, bez naznake na koju vojsku i na koji rat se odrednica odnosi. Primjećujem da su najmoderniji ulazi prostorija u kojim stoluju međunarodne organizacije, a na stranačkim kao da je preslikana snaga svake od stranaka. U parku jedva čitljiva spomen-ploča narodnom heroju Mihajlu Bjelakoviću, poginulom 1944. u obližnjem selu  Kutuzero (zbilja čudan naziv, a nije jedini takav!), a malo dalje od nje srpskom junaku iz Velikog rata, majoru Kosti Todoroviću, za koga se obično navodi da je, nakon ranjavanja i zarobljavanja od strane austrougarske vojske, živ spaljen. Njegovu bistu vidjeh s druge strane Drine, u rodnom mu Užicu, a i u Skelanima, gdje je po njemu nazvana i osnovna škola. Zanimljiva priča: kad su ustaše u Drugom svjetskom ratu zauzeli Srebrenicu, srušili su Todorovićev spomenik, ali je jedan Osaćanin dovezao spomen-ploče do svog imanja i zakopao ih. Oslobađanje države po partizanima nije promijenilo mnogo, likove kao što je Kosta Todorović nova vlast nije voljela nimalo više nego što su ih voljeli ustaše. Kad je morao promijeniti svijetove, Krsto Katanić, tako se čovjek zvao, odao je tajnu svom sinu, a tek je unuk dočekao da se, 1996., spomen-ploče mogu vratiti na izvorno mjesto postavljanja. Da se Bjelaković i Todorović, kao pripadnici ipak različitih ideologija, ne bi svađali, nekad je u park postavljena i jedna okrnjena rimska stela.

Malo izvan najužeg centra stoji velebna Čaršijska džamija, najveća i najviša od 23 na području općine, s tri šerefeta, a uz puteljak kojim se dolazi iz Gubera Đozića džamija, poznata i kao džamija u Crvenoj rijeci. Ponajmanja, ali i, pogotovo zbog puno drveta, od kog je sazdana i munara, ponajljepša. Na brdašcu iznad središta bijeli se pravoslavna crkva Pokrova Presvete Bogorodice. Podignuta je prije 120 godina. Sve one 23 džamije što ih spomenuh u ratu su srušene, to se stalno naglašava i to stalno treba naglašavati, ali rijetko ko spomene da je i srebrenička pravoslavna crkva stradala: zvonik joj je zapaljen, kao i parohijski dom, a sama bogomolja je korištena kao štala.

Na vidikovcu iznad grada – otprije ga znam, odatle je pogled najljepši – puno razbacanog smeća, prastari grafiti i klupe s davno istrulim naslonima. Odatle ću prošetati i do Gubera; može se i autom, ali je grjehota, puno ljepše je starom kaldrmom, uz mirise crnogorice i ptičji pjev. Uza svaki od ljekovitih izvora je tabla s podacima: Voda za sinuse, Očna voda, Crni guber, Mali guber… Neki nazivi se sami odaju, za druge ću, evo, dodati da liječe malokrvnost, reumu, očne bolesti te nervna i druga oboljenja. Posebna je Voda ljepotica: uraniš, umiješ se, pa akne, miteseri i slični belajsuzi što ljepoti, pogotovo ženskoj, ne daju da prodiše, netragom nestaju. U Srebrenicu bi se, dakle, moglo ići ne samo povodom onih svima znanih nesretnih stvari već i po ljepotu.

Na svim tablama stoji i preporuka da se vode piju uz konsultacije s liječnicima. Pitam se, a nigdje nikog od koga bih mogao doznati, koji od izvora s pripadajućim potočićima je jednom davno spominjala jedna udana u Srebrenicu: niko joj, naime, nije rekao da se ta sad meni neznana voda ne smije piti drugačije nego na slamku, tako da ide pravo u grlo. Ona ju je nekoliko puta zahvatila čašom i pila pa ostala – bez ijednog zuba! Znači, ljekovito je, oko tog nema dvojbe, ali je oprez nužan.

"Sredinom ove varoši teče mala voda koja se ulijeva u Drinu. Ona je bijela, a zove se "sreb(rna) voda. Ali to je neka prokleta voda. Izvire iz rudnika srebra. Stanovnici ove varoši, pijući to vodu, većinom dobivaju na vratu gušu. Ona izaziva razne bolesti i unakazuje muškarce i žene." Tako o potoku Križevica 1660. godine zbori Evlija Čelebija pa se, dakle, nije igrati s guber vodama.

Tužna je činjenica da je banja „Guber“ u predratnim godinama bilježila po 90.000 noćenja godišnje, a voda s Crnog gubera u boce s naljepnicom pakovala se i, preko bečke tvrtke „Matoni“, prodavala ne samo po cijeloj Europi već i po drugim kontinentima, još od 1887. godine. Sad se tu, oko izvora, nema gdje prenoćiti, a malo ko se još sjeća staklenki puni „gubera“. Ja se sjećam da su mi općinari, ima tomu i dvadeset godina, pričali kako će uskoro niknuti nova banja; gradnja je doista započeta, ali je u neko doba „povučena ručna“ – potencijalni koncesionari sudski su se posvađali oko prava na eksploataciju, stalo se s gradnjom i nikad nije nastavljeno. Za utjehu ostaju vrela što su kamenje kojim teku obojila u čudesne boje, šetnica, igralište za djecu i mali ugostiteljski objekt za osvježenje šetača i sasvim slučajnih turista. Rimljani su, recimo, prije gotovo dva milenija očito znali da je ovo jedan od iznimno vrijednih banjskih potencijala Carstva, o čemu su ostavili i zapis u kamenu u obližnjem selu Sase; svjesni su toga i Srebreničani, ali će, dok se dogovore čije je što, ljekovite vode završavati u Križevici.

Naravno da ću, makar znam da toliko suza ne može stati ni u kakav putopis, svratiti i u Potočare. Memorijalni centar toliki je da bi se, dok se prođe kroz toliko sudbina i iščita onoliko imena, mogao napraviti poseban putopis, samo što bi ga doista trebalo zvati suzopis, tugopis, bolopis ili tako nekako. Možda bi najbolje odgovaralo nazvati ga smrtopisom.

Ipak najprije svraćam na srednjovjekovnu nekropolu Gračić, između grada i memorijalnog centra. Dvadeset sandučara, sarkofaga i stela; ko zna, možda su i oni što leže pod njima žrtve nekog davno zaboravljenog rata. Penjući se na brdašce, gotovo sam siguran da stećci ne zanimaju nikog ko dođe u Potočare, ali sam u krivu, a dokaz je, nažalost, opet podastrt razbacanim smećem.

Uz cestu, blizu skretanja ka selu Pećišta, spomen-obilježje za 3267 srpskih žrtava posljednjeg rata i 6469 žrtava Drugog svjetskog rata. Žrtva je, ili bi barem trebalo biti tako, žrtva ma kojoj od sukobljenih strana pripadala. Ne sjećam se, međutim, nijedne vijesti ilustrirane slikom ovog spomen-obilježja.

U Potočarima je sve to, kao i kosturi nekadašnjih tvornica (izuzev jedne, „Preventove“), sporedno. Nišana je toliko da je sreća pa su niski, inače bi bili šuma u kojoj bi se živ čovjek brzo izgubio među mrtvim kao što se onda, zna se kad, po okolnim selima i brdima brzo gubio život. Kad bude ubijen jedan čovjek, to je, kažu, tragedija, a kad ih se ubije na tisuće, to je statistika. Potvrđuje to kameni monolit s brojem 8372, uz poruku da broj nije konačan. U neko doba mi se u šumi nišana pridružuje Sokrat, dobrohotno me i blago podsjećajući na onaj tren kad ga osuđuju na smrt, a on je i dalje miran, svjestan da su suci osuđeni istinom i da je nužno da umre kako bi sazdao spomen na ljudsko bezumlje. Jedan je jednako 8372, Srebrenica je jednako Atena.

Kad čovjek učini ono što smatra svojom dužnošću prema svom narodu i zemlji, on može počivati u miru. S tom mišlju Nelsona Mandele, a ovdje misli jure glavom kao kometi, granaju se, saplićući se i spotičući do beskraja, odlazim iz Potočara. I niko, siguran sam, kad pređe kapiju i vrati se među žive, ni o životu ni o smrti više neće misliti isto.

Uskoro će godišnjica masakra u Srebrenici, koja će na jedan dan biti glavni grad svijeta. A onda će, do srpnja naredne godine, nezanimljiva ikom osim Srebreničanima, opet potonuti u vlastito sivilo, tugu i bezdan.