Vrbas: Bio Titov, sad je svoj

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Drvar, Velenje, Titograd, Korenica, Veles, Mitrovica, Užice… Dovršite niz? Nije Jajce, a ni Sisak :) Mlađi od 1985. vjerojatno neće imati pojma, a stariji će lako pogoditi da je riječ o vojvođanskoj općini Vrbas. Ko još uvijek ne zna zašto baš Vrbas, a pogotovo ko ga je pomiješao s istoimenom bosanskom rijekom, sigurno će se naći i takvih, uzalud mu je objašnjavati, ima X u gornjem desnom kutu.

Vrbas, grad u Bačkoj, prvi put se spominje 1387. godine. Života je ovdje, međutim, bilo puno prije, o čemu svjedoče tri u znanstvenim krugovima značajna arheološka lokaliteta u okolici grada. Na obalama Crne bare nađeni su tragovi neolitskih naselja, na području ciglane „Polet“ slučajno je otkrivena avarsko-slavenska nekropola s više od 150 grobova iz 8. i 9. stoljeća, dok se na Šuvakovom salašu nailazi na ostatke srednjovjekovnog Vrbasa, ondašnje Orbazpalotaye, kako je zabilježena u darovnici ugarske kraljice Marije palatinu na ugarskom dvoru Nikoli Gorjanskom mlađem. Upravo je spomenuta darovnica prvi spomen mjesta.

Na terenu bi svaka potraga bila uzaludna, davno je minulo i srednjovjekovlje, ovdje ni nalik našem, s kamenim utvrdama i stećcima, kamoli neolit, pa je jedino pravo mjesto za sagledavanje prošlosti vrbaškog područja gradski muzej.

Izvana gledajući ciglastu zgradu u Ulici maršala Tita posjetitelj ni pomislio ne bi da će unutra vidjeti nakit iz grobova s ciglane, primjerice fibule pristigle ovamo čak s područja Dnjepra ili ognjište iz željeznog doba. Na prozorima su, naime, izložene reprodukcije slika Józsefa Pechana (1875.-1922.), živopisnog i pomalo avanturističkog umjetnika koji se, nakon što je prošao prilično svijeta, skrasio baš ovdje, u Vrbasu, baveći se, osim slikarstvom, i fotografijom, skladanjem, muziciranjem, pisanjem, kiparstvom, projektiranjem… Najveći broj njegovih originalnih djela čuva se upravo u muzeju.

Vrbaški muzej nije od onih digitaliziranih, „na dugme“, ali jest od onih što nisu zatrpani bezbrojem eksponata; pažljivo je odabrano najvažnije iz svih razdoblja, pored izložaka su panoi s opisima, pa će strpljiv posjetitelj lako steći kvalitetan uvid o životu na ovom području u davna vremena. Ne odnosi se to samo, naravno, samo na neolit, brončano ili željezno doba, tu je priličan broj srednjovjekovnih sitnica, a i „krupnica“, poput ratničkog oklopa. Poseban kutak dobio je književnik Károly Szirmai, kao i Pechan, doseljenik u Vrbas, a još veći, čitavu poveliku prostoriju, Mileta Leskovac i njegova ljekarna „Kod Krune“, otvorena 1897., druga u Vrbasu. Prva se zvala „Kod Svete Trojice“; dovoljno joj se i samo takvo ime da ovdje bude stavljena u drugi plan. A ova: dva pulta, radni stol i 12 vitrina prepunih staklenki, avana i svih onih čudnih ljekarničkih posudica „narodna vlast“ otela je 1949. od Miletinog nasljednika koga je nazvao svojim imenom. Mjesta se našlo i za Józsefa Kissa (1748.-1813.), graditelja velikog kanala, svjetskog čovjeka koji je svijet što ga je vidio, od dobrog dijela Europe do Kine, pokušavao „prenijeti“ u Bačku i čitavu Vojvodinu.

Vrbas je i grad crkava. Šest ih je, za šest vjera, plus kapela svetog Ilije na Vodicama, a za najbrojniju, pravoslavnu, gradi se još jedna. U središtu su, usred gradskog parka – sad će se mnogi čitatelj iznenaditi, a u Vojvodini je ovo prilična normala – evangelistička (luteranska) i reformatorska (kalvinistička), u narodu, mahom koloniziranom, dovedenom ovdje nakon Drugog svjetskog rata i nenaviklom na „tamo neke sekte“, poznate kao „Žuta crkva“ i „Bela crkva“. „Tamo neke sekte“ su, međutim, bile dominantne pa je 1910. godine u Starom Vrbasu 0d 4853 stanovnika bilo 1837 Nijemaca, 1813 Srba i 615 Mađara, a u Novom Vrbasu – kasnije će se Stari i Novi spojiti u jedan – od 6924 stanovnika bio je 5171 Nijemac, 1361 Mađar i 150 Srba. Znamo sudbinu Nijemaca, ovdje mahom luterana i metodista, po završetku Drugog svjetskog rata; otad su na vrbaškom području „statistička greška“ i trenutno ih je 0,38 posto od ukupnog broja stanovnika, a većina su, dakako, Srbi.

Elem, velebna barokna „Žuta crkva“, građena od 1816. do 1820., ovih dana se obnavlja i ponovno je zasjala nekadašnjim sjajem. Oko nje zaštitne ograde s upozorenjima, zaključana, a šteta – unutra su, uz ostalo, orgulje iz 1837. te, na crkvenom svodu, slika Józsefa Pechana Luther pred sudom u Wormsu. Također barokna „Bela crkva“ je svega par godina mlađa i trenutno je, iako formalno spomenik kulture, iako neupitne ljepote, nalik suhoj praznoj ljušturi školjke što je plima izbaci na obalu. Navrh tornja joj, naravno, zvijezda, kazaljke na satovima ko zna kad zakočile, a živo djeluje jedino zlatasto „Božje oko“ u plitkoj zabatnoj niši iznad ulaza.

Komunistička vlast je, kako bi dodatno pokazala ko se pita, 1951. godine postavila spomenik palim borcima točno između dvije crkve, a slično je uradila i nova vlast, uspostavljena nakon pada komunizma, nazvavši parkovski i crkveni trg po radikalnom srpskom političaru Nikoli Pašiću. To je u Vojvodini nepisano pravilo, vidjeh na mnogo mjesta: bila crkva katolička, luteranska, kalvinistička ili ne znam čija i kakva, ulica ili trg ispred nje nosi ili ime nekog od srpskih političara, uglavnom onih sličnih Nikoli Pašiću, ili srpskih kraljeva i careva, ili maršala Tita, Jugoslavenske narodne armije ili takvog čega. Izuzetci su vrlo rijetki. Čisto da se zna čija je Vojvodina.

Druge crkve su podalje od središta, a najstarija je, podignuta 1738., pravoslavna, posvećena Vavedenju Bogorodičinom. Opet barok, opet zaključana. U porti se družim s Arsenijem III. Čarnojevićem; ovdašnja predaja tvrdi da se, kad je ono 1690. poveo Srbe s Kosova u Ugarsku, zaustavio baš ovdje gdje sad, u debeloj hladovini, pričamo o koječemu. Na fasadi crkve spomen-ploča „Starovrbašanima poginulim i umrlim za vreme Evropskog rata 1914 - 1918.“ Prvi svjetski ili Veliki rat vodio se, znamo, ne samo u Europi već diljem kontinenta, od Palestine i Mesopotamije, preko morskih i podmorničkih bitaka, pa do njemačkih kolonija rasutih po Aziji, Africi i Tihom oceanu. Neko je, izgleda, nazivom rata poželio biti originalan, ali je „promašio ceo fudbal“. Fasadu krasi izvrsno izveden mozaik Vavedenja Bogorodičinog, dar porodice Vrbaški, kako krupnim slovima stoji u dnu mozaika.

Kad već nije moglo prije, može sad, pa su 2008. godine u središtu grada posvećeni temelji pravoslavnog hrama Hrista Spasa. Za 13 godina urađeno je mnogo, ali, kako mi kaže crkvenjakinja kojoj, na svoju sramotu, zaboravih ime, trebalo je i moglo i mnogo više. Bilo je, kaže, godina kad se radilo intenzivno, ali i onih sušnih na planu financija pa se znalo desiti da se mjesecima ne uradi ništa.

Projektom je predviđeno da hram ima jednu veliku i četiri manje kupole. Dobar dio posla je dovršen, skela je počela „puzati“ prema tlu, tek ponešto je „na čekanju“. Ne znam kakav je plan s uzdužno „odsječenim“ polukupolanma na pročelju, ali one sad sliku crkve čine originalnom. Da se ja šta pitam, ne bih ih ni dovršavao nego ovakve – u njima se vide i zvona, što daje posebnu draž – ožbukao i ostavio. Onako će, ako ih sastave u krug, hram biti jedan od stotina sličnih, ovako bi bio drugačiji od svih za koje znam. Unutarnje uređenje također je „u povojima“: ikone su okačene na golu ciglu, ali je i to dovoljno da se može održavati liturgija. Znači, zasad je sve improvizacija, što je i razumljivo, najprije gradnju treba zaštititi od kiša i drugih atmosferilija. Meni se hram, ako je moja mašta glede dovršenja otišla u pravom smjeru, pravo dopada.

Pravoslavlje je, dakako, vidljivo i na druge načine, recimo kroz ogromne murale patrijarha srpskog Irineja, umrlog lani, i – to pretpostavljam, ne piše – imenjaka mu, episkopa bačkog Irineja Bulovića. Uvijek dok gledam murale bude mi žao što ih vrijeme „pojede“; neko uloži toliki trud, a za koju godinu kiša i sve ostalo ostave samo tragove.

Na platou ispred hrama Spomenik srpskim guslama. Otkud gusle u Vojvodini? Zvuči pomalo nevjerojatno, ali popis kaže da Crnogorci čine gotovo trećinu stanovništva Vrbasa. Koliko još ih ima, ali se izjašnjavaju Srbima, nemoguće je znati. Jasno, u pitanju je Osma ofenziva. Od deset ljudi koje sretnete u Vojvodini barem njih sedam ili osam će vam u prvih pet minuta reći odakle su „šljegli“ oni ili njihovi roditelji: Lika, Crna Gora, Kordun, Banija, istočna Hercegovina, zapadna Bosna…, deveti će prešutjeti, a deseti je – i tog se nađe – stvarno „stari“ Vojvođanin. I sve to, ali kako instrument može biti srpski, bugarski, kineski, tajlanđanski, pogotovo onaj koji se svira u raznim narodima i državama?  U Vrbasu, eto, može! Kontam, i „moj“ fra Grgo Martić svirao je, eno mu ih u spomen-sobi, srpske gusle :)

Rimokatoličku crkvu Bezgrešnog Začeća lako je prepoznati po šiljatom, čini mi se šestostranom tornju. Sagrađena je 1884. Misa se služila na mađarskom, njemačkom i hrvatskom, to nekad, tako je zabilježeno, a sad ne znam, jer je, kao i gotovo sve ovdašnje crkve, zaključana. Originalni su i tornjevi evangeličke metodističke crkve, sagrađene 1922. godine donacijama iz Amerike. Otud je valjda – vidjeh gdjegdje po knjigama i filmovima takva arhitektonska rješenja u SAD-u – došla i ideja da jedan toranj bude viši, a drugi znatno niži. Od kraja Drugog svjetskog rata do 2005. bila je „ničija“, vjernika gotovo da i nije bilo, a onda je ipak obnovljena. Inače predstavlja neformalnu granicu Starog i Novog Vrbasa.

Ostala je još grkokatolička crkva Pokrova Presvete Bogorodice. Najmlađa je; po jednim izvorima podignuta 1939., po drugim pet godina kasnije, kad god, na temeljima crkve iz 1860., iz koje su prenesene carske dveri i ikone. Rusina i Ukrajinaca nekad je bilo i mnogo više, ali ima ih i sad. U dvorištu joj spomen-križ postavljen u povodu 1000 godina pokrštenja, a na zidu spomen-ploča u povodu 150. obljetnice osnutka župe.

Vidjeh i nekoliko Kineza. Vrbašani kažu da ih ima nekoliko stotina pa je lokalna radiopostaja „Bon-ton“ čak pokrenula program na mandarinskom jeziku. Znači da bih, kad sljedeći put dođem, mogao vidjeti taoistički ili budistički hram?!

Ima gradova u kojim sa zidova ispunjenih grafitima možeš ponešto i naučiti. U Vrbasu potanko, uglavnom se svađaju „grobari“ i „delije“ ili se ocrnjuju političari. „Nit je kuja rodila kurjaka nit je ciganka rodila junaka“ Ima jedno „je“ viška i fale apostrofi. Na jedan se trznem, na sivom zidu krupnim slovima piše „Мило Турчине“ :)

Na fasadi zgrade pošte, pod samim vijencem, primjećujem dvije ženske glave, a zavirujem i u galeriju u sklopu Kulturnog centra te salutiram nevidljivom Danilu Kišu na bibliotečkoj zgradi. Iznenađen sam spomenikom poginulim vojnicima Crvene armije; mnogi su „zaboravili“ da je dobar dio Jugoslavije oslobađala i oslobodila Crvena armija, a mnogi spomenici njenim vojnicima preko noći su nestali nakon sukoba Tita i Staljina. I ovaj je bio među njima, ali je prije desetak godina obnovljen. Oko njega uredno, iako mi jedan koji živi blizu ispriča da je spomenik više puta skrnavljen, nekom istina ne štima. Stup iz srušene sinagoge i male spomen-ploče na raznim jezicima spomenik su deportiranim i ubijenim vrbaškim Židovima, njih 176. Znam da su sad (gotovo) svi pomislili da su sinagogu srušili mrski Švabe, ali nisu nego komunistička „narodna vlast“, 1948., i to nije jedini takav slučaj u Vojvodini. Oko spomenika poginulim „u otadžbinskim ratovima za krst časni i slobodu zlatnu“, to su, podsjetimo, ratovi od 1990. do 1999., poprilično zaraslo u travu.

Na kraju, ima Vrbas i ponešto lijepih starijih zgrada, uglavnom s kraja 19. stoljeća. Dvorac Hercl, danas Gerontološki centar, bio bi još ljepši da po fasadi nisu povješani klima uređaji; kontam, da ih je kako maskirati ili „utopiti“ u zidove. Blizu mu je secesijska Vila Toman, zidova ukrašenih zsolnay keramikom. Obje su za sebe napravili nekadašnji veleposjednici, ali je na ovim našim stranama stotinjak godina previše da bi išta moglo ostati kako je zamišljeno pa ni Hercla ni Tomana odavno nema u Vrbasu. Isto je i s obitelji Tabori, čiji dvorac se nalazi blizu željezničke stanice, samo što ni njih odavno nema. Vrijedi spomenuti i zgradu gimnazije, sagrađenu 1888., sljednicu Latinske škole, utemeljene davne 1809. godine. Još nekoliko finih manjih bezimenih zdanja uklopljeno je među novije gradnje.

I, otprilike – to je Vrbas…