Došašće - Bog koji dolazi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Čovjekovu tijelu, duhu i duši konstantno je potrebna njega i hrana. Mi smo materijal koji se cio život obrađuje i dorađuje. Stanke i pauze nema, kako su govorili sveti oci, mi smo poput odapete strijele: ako usporimo, padamo, ne stižemo na cilj.

Zbog naše naravi, koja je slaba, potrebni su nam trenutci priprave, obnove, promišljanja. Došašće je upravo takvo vrijeme crkvene godine koje progovara o čovjekovu vremenu koje je besmisleno bez Božjega zahvata u našoj povijesti. Došašće je vrijeme u kojem promišljamo o čovjeku i vremenu između dvaju Kristovih dolazaka. Na tom putu promišljanja Božjeg poziva stoji naš ljudski zaborav, skloni smo iluzijama, grijehu, a grijeh slabi našu volju. Svaki grijeh ima svoju silu teže koja nas uvijek vuče dolje ili unatrag.

Sotonina narav je takva da se ne zadovoljava jednim našim počinjenim grijehom, on se trudi da čovjeka zavede u drugi, veći grijeh. Ispravna je ova poznata poslovica: "Svaki grijeh ima pet prstiju: dva stavlja grešniku na oči, dva na uši, a jedan na usta." Sotona je prvim ljudima stvorio privid - iluziju sreće bez Boga i postali su "goli". Kada je Juda u svojoj pohlepi ostavio svoga Učitelja i apostole u dvorani posljednje večere te otišao Isusovim neprijateljima, da im ga izruči i izda: "Bila je noć" (Iv 13,30). Svijet iluzija je Judu kao i prve ljude odveo u svijet očaja.

Svaki put kada se napušta Bog, nastaje stanje tame i destrukcije. Pisac Božanstvene komedije Dante Alighieri na jednom mjestu opisuje stanje takve duše: "Zmija je omotala žrtvu poput bršljana. A njezina su usta siktala strašne riječi: „Anđele, kako si se promijenio!'" Ova duša je bila toliko unakažena da se i sama sotona iznenadila njezinim rasulom i razrušenošću. Danas bismo mogli ponoviti iste riječi upropaštene sreće: anđele (svećeniče, kršćanski oče - majko, kršćanska obitelji, kršćanski mladiću - djevojko), kako si se promijenio!

Borbeni liberalizam sa svojim odgojnim ponudama "akademijama" virtualne sreće ide postupno služeći se uvijek istim trikovima samo s novim reklamama i u novom ruhu. Najprije se dobro i vrlina u javnosti nastoje ismijati, staviti na stup srama. Nameće se kompleks manje vrijednosti, nudi se zlo kao dobro, gorko kao slatko, zatim nastaje lagani preodgoj koji dostiže svoj vrhunac u raznim "reality showima".

Nudi se sreća bez pologa - žrtve, na brzinu, sreća s jednokratnim rokom uporabe! Na prvu sve izgleda bezazleno, a onda samo nakon malo vremena ne prepoznaješ više samoga sebe, svoje dijete, obitelj, društvo i Crkvu.

Nedavno smo čitali kako je mlada nizozemska djevojka u posjetu Biokovu htjela "pomaziti" poskoka, koji ju je i ujeo, a ona je to sve snimila mobitelom. Kakve li naivnosti! To je upravo slika modernoga čovjeka koji u svojoj naivnosti i pohlepi misli da smije sve isprobati i dobro i zlo. Svijet uporno želi izbrisati crtu između dobra i zla! Moderni propovjednici i savjetnici i ne spominju Sotonu kao oca laži - zla. Ne spominju ga kao stvarno biće. Vjera nas uči da do kraja nije ništa sigurno, zemlja je nesigurno mjesto "protivnik vaš kao đavao, kao ričući lav obilazi, tražeći koga da proždre" (1 Pt 5,5).

I ovoga došašća prisjećamo se Isusove ljubavi koja nam ide ususret. Bog je očitovao svoju ljubav ne samo stvarajući svijet, nego dolazeći u ovaj svijet, ide nam ususret kao odgovor na naša pitanja i traženja. Isus je uvijek iznova aktualan jer je oko nas ostala ista opasnost. Usred ruševina ljudske sreće stoji Isus sa svojom ponudom. Promatrajući tvrdokorni svijet u Jeruzalemu veli: "o kad bi ti znao, i to u ovaj dan, što ti donosi mir..." (Lk 19,42). Kad bi današnji svijet, koji se zapleo u svojim idejama i programima, znao što mu donosi mir! Naglasak došašća je u ključnim riječima: nada, budnost, čežnja i iščekivanje.

Pripovijeda se o jednom svećeniku da je slušateljima na kraju propovijedi znao često uputiti riječi: "Za svakoga grješnika ima jedna zadnja prigoda, u kojoj mu se zadnji put daje milost da se spasi. Ima jedan posljednji poziv, posljednja opomena, iza koje redovito više nema nijedne opomene. A sada ću vam reći, kako će vam biti pri duši, kada vam Bog pruži zadnju prigodu za obraćenje..."

Svi su bez daha očekivali što će reći. I on nastavi: "Bit će vam pri duši kao da uopće i nije zadnja prigoda. Mislit ćete da će sigurno doći još jedna prigoda... a nje više ne će biti!" Stoga, neka naš hod došašćem bude prigoda za trajno obraćenje uz iskrenu molitvu: Gospodine, nemoj proći pokraj mene, dok nisam primijetio Tvoj dolazak, Gospodine, nemoj prestati kucati na moja vrata, dok ti ne otvorim, ne ostavljaj me, Gospode, u besmislu i tami ovoga svijeta!