Zemlja koja se smije smrti
Dia de los Muertos - Što trebate znati o najveselijem danu mrtvih
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Spomen na sve svece počeo se slaviti od 4. stoljeća, a prvi su tragovi općeg slavlja Svih svetih zabilježeni u Antiohiji. Blagdan Svih svetih, koji također nazivamo i Sisveti ili Sisvete svetkovina je Rimokatoličke crkve, kojom se slave svi sveci bez obzira na to što se njihova imena ne nalaze u kalendaru, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi.
Dok u našim krajevima posjećujemo grobove preminulih članova obitelji i prijatelja na drugom kraju svijeta cvijeće se nosi u kosi, a tišinu zamjenjuje slavlje. Meksiko se cijeli šareni, ali i buči zbog vatrometa i slavlja, pisao je punkufer.hr.
Mali i veliki anđeli
Taj blagdan, koji Meksikanci zovu Dia de los Muertos, obilježavaju dvodnevnim proslavama koji su kombinacija katoličke tradicije i predkolumbovske kulture. Prvi je dan posvećen malim anđelima ('angelitos'), odnosno umrloj djeci. Idućeg dana, koji se kod katolika obilježava kao Dušni dan, Meksikanci odaju počast i prisjećaju se odraslih pokojnika.
Kućni oltari
Obitelji se okupljaju na veselim svečanostima na lokalnim grobljima, ali i kod kuće gdje se izrađuju posebni raskošno uređeni mali oltari s elementima koji simboliziraju zemlju, zrak, vodu i vatru. Voda i hrana se također nude pokojnicima kako bi se duhovi okrijepili nakon dugog putovanja. Razasutim laticama nevena dušama se ukazuje na put prema groblju, a paljenjem smole prati molitvu.
Kruh za pokojnike
Pleše se i veseli paradirajući s vijencima na glavi, cvijećem te jestivim kosturima i ljesovima od šećera do dugo u noć. Hrana nije samo za žive nego i za pokojne kako bi vratili snagu. Stoga Meksikanci na kućnim oltarima ostavljaju slatki kruh (pan de muerto) sa sjemenkama anisa te ukrasima tijesta u obliku lubanja, kosti i suza. Pije se fermentirani sok od agave ili topla čokolada.
Jestive lubanje
Bijele šećerne lubanje sa šarenim detaljima su također nezaobilazan dio običaja. Tradicija šećernih lubanja potječe još iz 17. stoljeća. kad su ih u Meksiko donijeli su ih talijanski misionari.
Indijanska tradicija
Día de los Muertos prepoznao je i UNESCO koji ga je uvrstio na popis kulturalne baštine. Tradicija slavljenja smrti potječe još iz vremena Nahua - plemena američki Indijanaca nastanjenih u krajevima od južnog Meksika. Prema njihovim običajima žalovanje za umrlima je značilo nepoštivanje pokojnika.
Veseli dani
Duhovi pokojnika vraćaju se u život kratki period nakon smrti kako bi još malo vremena proveli s voljenima.Mnogima koji nisu navikli na takve običaje meksičko se slavlje doima morbidnim. Rituali se razlikuju od kraja do kraja, ali veselje je svima zajedničko. Meksikanci smatraju kako nema potrebe žalovati jer zagrobni život smatraju lijepim.
Dama smrti
Kostimiranje u kosture nezaobilazan je dio slavljenja mrtvih. I mali i veliki boje lice u bijelo iscrtavajući konture lubanje. Cvijeće u kosi i na odjeći, šeširi i raznobojne, raskošne haljine također su česti motivi. Žene se odijevaju poput La Calavere Catrine, elegantne dame smrti prepoznatljive po šeširu širokog oboda, ikone Dana mrtvih.
Kako je smrt postala nacionalni simbol Meksika?
Ali, zbog čega je smrt postala tako važan simbol u meksičkoj kulturi?
Zapravo, postoje važni kulturni i politički razlozi. Kako profesor Klaudio Lomnic objašnjava: “Nacionalizacija ironične prisnosti sa smrću je meksička strategija.”
Prvi se zasniva na vjerskim uvjerenjima koja su postojala prije osvajanja Meksika. Asteci su vjerovali da je Zemlja rođena žrtvovanjem bogova. Ljudsko žrtvovanje je bilo neophodno za održavanje života Sunca. Mnogi vjeruju da je ovaj kult žrtvovanja i dalje utjecajan, piše National Geographic.
Drugi razlog je da su se ova uvjerenja na neki način reflektirala i u stavovima Španjolaca, koji također imaju svoju “kulturu smrti”. Naime, prikazi Kristove patnje su u Španjolskoj posebno naglašeni, a stanovništvo se na razne načine često podsjeća da je smrt nezaobilazna i da se s njom na kraju svi suočavaju, bez obzira na društveni status.
Međutim, možda najvažniji razlog za usvajanje simbola smrti bio je potraga za meksičkim identitetom poslije Meksičke revolucije (1910-1920). Nakon ovog krvavog građanskog rata, a posebno nakon formiranja Institucionalne revolucionarne partije (PRI) 1929. godine, koncept smrti je postao poluslužbena doktrina.
Simbol smrti, koji je kombinirao astetske i španjolske motive, je tako postao meksički identitet koji je odgovarao doktrini koju je promovirala vlada. Brojni revolucionarni intelektualci su se bavili ovom temom, a vladajuće stranke su poticale proslavu Dana smrti. Trebalo je promovirati smrt, zato što ne postoji ništa revolucionarnije. Ne postoji bolji podsjetnik da smo na kraju svi jednaki.