Pojedini mještani Mokrog i Zvirovića za Božić poste gotovo dan i pol

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Među hrvatskim katoličkim pukom u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj rasprostranjeno je mnoštvo različitih božićnih običaja. Na poseban se način ti božićni običaji odnose na Badnji dan koji je bio i ostao pun simbolike i rituala. Iako se do danas dosta tih običaja izgubilo ili zaboravilo, poglavito zbog prilagođavanja novom načinu života, pojedini su krajevi ostali dosljednji u očuvanju običaja svojih predaka.

Unošenje badnjaka i post na Badnji dan, među inim običajima kojima se želi postići zalog za blagostanje, dobre plodove rada i dobro zdravlje, ostali su najreprezentativniji primjer običaja kojim hrvatski katolički puk dočekuje Isusovo rođenje. Unatoč službenom crkvenom zakoniku koji ne navodi Badnji dan kao dan obveznog posta, stariji ljudi pamte kako je nekada i Badnji dan bio izrazito pokornički dan.

Dražani se čvrsto drže zavjeta svojih starih

O bogatstvu i raznolikosti božićnih običaja hrvatskog katoličkog puka svjedoče primjeri o postu na Badnji dan uključujući i zavjetni post na Božić koji završava svečanom svetom misom, a kojih se drže mještani u zaseoku Draga u Mokrom u Širokom Brijegu te mještani Zvirovića u čapljinskoj općini. Iako nedjelja i velika svetkovina, kako narod voli kazati, ne da na se posta, brojni mještani ovih dvaju sela ni danas ne odustaju od svog zavjeta.

''To je naš stari zavjet, Bog zna otkad je, to nitko ne pamti. Ni stariji nisu dobro znali, svi su pričali da je zbog neke opake bolesti, kuge. Ljudi su masovno umirali. Bilo je toliko teško da su ljudi na kraju odlučili i na Božić postiti kako bi se iskorijenila ta pošast'', kazuje u razgovoru za Bljesak.info 94-godišnja Iva Kraljević, najstarija stanovnica u Dragi i popularna teta Iva koja je i danas, unatoč poodmakloj starosti, britka uma i dobrog pamćenja.

Koliko su ljudi bili privrženi i sigurni u učinkovitost ovoga zavjeta potvrđuju primjeri nepogoda koje su, kako svjedoče mještani i naša sugovornica, pogodili one koji bi se omrsili prije svečane božićne mise. Priča se kako je jednom mještaninu koji se omrsio na Božić izgorjela štala, drugome se sin razbolio i uskoro umro... No, i pored toga, prema riječima tete Ive, svečanu božićnu misu uvijek je bilo lijepo dočekati kako čista srca, tako i čista, prazna želuca.

''Neki bi se naši mještani koji nisu držali do ovoga zavjeta odmah zarana najeli kiseloga kupusa i tako siti išli na misu. To mi nikada nije bilo lijepo, uvijek sam voljela skromno i skrušeno dočekati maloga Isusa i dok sam živa držat ću se svoga posta na Božić. Znam da to nigdje ne piše u Bibliji i da Crkva na to ne obvezuje, ali ne želim pogaziti običaj naših starih'', samouvjereno poručuje teta Iva koja je, kako nam je posvjedočila, za svoga dosadašnjeg života čak tri puta pročitala Bibliju od prvog do posljednjeg slova.

Pandemija kuge u Hercegovini od 1814. do 1818. godine

Kuga kao zarazna bolest smatra se najvećom pošasti u povijesti čovječanstva koja je odnijela preko 75 milijuna života. Ova neizlječiva bolest pojavljivala se iznenada i trajala različitim intenzitetima sa zemlje brišući brojne obitelji i gotovo čitava sela i gradove. Prava pandemija kuge u Hercegovini se javila u razdoblju od 1814. do 1818. godine, a od nje nije bio izuzet ni širokobriješki kraj.

Prema dostupnim povijesnim podatcima za župu Blato (od 1847. Široki Brijeg), širokobriješki se kraj susreo s kugom 4. lipnja 1814. godine kada je zabilježen prvi slučaj kuge u Dobrkovićima. Nakon toga se počeo širiti i po ostalim krajevima spomenute župe. U naselju Pribinovići prvi je slučaj zabilježen krajem 1814. godine, dok se u Mokrom pojavila u ožujku sljedeće godine.

Kakav su užas i strah od oboljelih podnosili stanovnici koji nisu bili zaraženi od ove opake bolesti, dovoljno nam je danas pogledati u brojne kužne grobove, pa čak i improvizirana kužna groblja, po ogradama, vrtačama i šumama u koja su pokapani oni čije je živote kuga odnijela. Nerijetko su pokapani na mjestu na kojem bi i okončali svoj život.

U Dragi se danas najpoznatiji kužni grob nalazi uz rub zida obiteljskog dvorišta Zorana Kraljevića koji je prilikom izgradnje svoje obiteljske kuće dao označiti i prigodno urediti grobno mjesto. Njegova obitelj na spomenutom mjestu svake godine na Dušni dan zapali svijeću i pomoli se za vječni spokoj duše od kuge umrlog Ivana, predaka Zoranove loze.

Ni mještani Zvirovića ne žele odustati od svoga zavjeta

Slična je situacija, zapravo bolje reći, gotovo identična u Zvirovićima u čapljinskoj općini, naselju koje pripada ljubuškoj župi Presvetog Srca Isusova u Studencima. Naime, i oni poste na Božić do završetka svečane svete mise kada se okupljaju na zajedničkom čestitanju, pojedu koji kolač i nazdrave uz rakiju.

''Uvijek nam je bilo čudno kako se posti na Božić. No, taj je običaj i zavjet ostao iz vremena kada su na ovim prostorima vladale brojne bolesti (sušica, plućne bolesti, kuga...). U nedostatku liječnika ljudi su zavjetom počeli tražiti spas od bolesti koja je odnijela mnoge živote. Pričalo se kako su na Božić u jednoj obitelji iznijeli čak devet nosila mrtvih, što bi danas bilo devet mrtvačkih sanduka. Zbog toga su naši mještani odlučili zavjetovati i postiti na Božić do završetka svečane svete mise. Taj se zavjet u mnogim obiteljima održao do danas'', riječi su kojima 56-godišnji Jakov Šimović iz Zvirovića za Bljesak.info opisao ovaj neobični božićni običaj.

''Ljudi su počeli postiti i na Božić kako bi od sebe odbili kugu koja je odnosila mnogobrojne živote u našem kraju. Brojne grudine i gomile po našem mjestu zapravo su grobovi umrlih od kuge. Mi odavno postimo i držimo se toga posta, iako je uvijek bilo onih koji su htjeli prekinuti ovaj zavjet'', posvjedočila je i 88-godišnja Jakovljeva sumještanka Ruža Brajković.

Mještani zaseoka Drage u Mokrom i Zvirovića i danas vjeruju u moć svoga zavjeta i isti ne žele prekinuti. U tome ih nije mogla razuvjeriti ni reforma liturgije i pravila u Katoličkoj Crkvi s Drugom vatikanskom koncilu kojim je ukinuta odredba o obveznom postu na Badnji dan. Dražani i Zvirovčani ostali su dosljedni postu na Badnji dan i zavjetnom postu na Božić, tako da se oni praktički do današnjih dana gotovo dan i pol suzdržavaju od posta i nemrsa.