Prije 540 godina Papa Inocent VIII. izdao bulu kojom se dozvoljava progon vještica

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Papa Inocent VIII. je na današnji dan prije 540 godina, 5. prosinca 1484. izdao bulu "Summis desiderantes affectibus", kojom se dozvoljava progon i osuđivanje vještica na području Njemačke i to od strane inkvizitora kao najviših čuvara rimokatoličke vjere, što im je dalo široke ovlasti u proganjanju i osuđivanju navodnih vještica i heretika.

Pokrenut je val procesa protiv vještica, odnosno žena koje su smatrane pomagačicama sotone.

Bula je kasnije tiskana u najzloglasnijoj knjizi u povijesti čovječanstva "Malleus Maleficarum". Knjigu su napisala dva ugledna njemačka dominikanca 1487. godine. Knjiga, koja se prevodi kao "Malj koji ubija vještice" ili "Malj za vještice", u stvari je vodič o tome kako identificirati, loviti i ispitivati vještice, započinju stravični progoni i mučenja.

Vještice su optuživane za štošta, za korištenje crne magije, bacanje uroka, jedenje ljudskog mesa, davanje (ljubavnih) napitaka, začaravanje tuđih muževa. Bile su krive za pobačaj, tuču i ostale vremenske nepogode, uništavale su stoku, bile su Vražje ljubavnice... 

Sudski procesi

Većina optužbi je bila lažna, uzorkovana pakošću, zlobom i ljubomorom kroz koju je protkana i mržnja prema ženskom rodu. Spaljivanje vještica je samo jedan od bezbroj primjera koji pokazuju koliko društveni razvoj ne prati tehnički.

Postoje tri metode pokretanja sudskoga postupka: podizanje privatne tužbe, anonimno optuženje druge osobe i pokretanje postupka bez optužbi na temelju glasina. U prvom postupku tužitelj prilaže dokaze i prihvaća odgovornost snošenja kazne ukoliko ne uspije dokazati svoje optužbe.

U drugom postuku tužitelj nema dokaza da se optuženi bavio čarobnjaštvom, ne želi se uplitati u sudski postupak i ne odgovara pred sudom ukoliko se ne uspije dokazati ono za što se tereti optuženika. U trećem postupku sudac mora postupiti prema službenom protokolu.

Suđenje započinje javim pozivom koji se vješa na vrata crkve ili gradske vijećnice u kojem piše da se pozivaju svi ljudi koji poznaju optuženog i da to ne taje. Tijekom suđenja trebaju biti prisutni bilježnik i četiri javne osobe. Postupak započinje nakon izdaje pisane ili vjerno izrečene izjve. 

Tortura kakvu je teško i zamisliti

Kako bi saznali jesu li optuženi vještice ili ne provodili bi različite apsurdne pokuse. Neki od bizarnijih pokusa bili su sa suzama, ako ne može plakati, vještica je, potraga za vražjim pečatom, pokus s vagom. Kod pokusa s vagom vještica mora biti lagana da može letjeti.

Vražjim pečatom smatrali su se madeži i bradavice, oni su bili dokaz ugovora s Vragom. Ako bi ga na ženi pronašli prvo bi ga uboli jer ondje (navodno) vještica ne osjeća bol. Postojao je trik; imali su iglu na uvlačenje pa ubod stvarno ne bi boljeo.

Ako bi našli ono što su smatrali vražjim pečatom, krvnik bi ga izrezao i pokazao sudu, a ako ga ne bi našao to je značilo da ona u potpunosti već pripada Vragu.

Postoje zapisi o mučenjima koja su trajala i po 22 sata bez prestanka. Nakon priznanja, počelo bi mučenje raznim strašnim napravama. Među najbrutalnijim napravama su bili koloturi, kod čije su uporabe ruke bile vezane u križ iza leđa konopcem, a konopac oko gležnjeva vezan za uže kolotura na stropu. Što se više konopac natezao, to je tijelo bilo više od poda. Katkad bi se o noge vezivali i teški utezi od kamena ili željeza.

Tu je također bila i zastrašujuća naprava nazvana Španjolski magarac – visoka klupa koja je umjesto sjedala imala trokutastu oštru napravu koja je svojim gornjim oštrim rubom ulazila u meso i organe međunožja. 

OPŠIRNIJE