Femicid
Prije 195 godina zabranjeno je spaljivanje udovica na pogrebnoj lomači
Tekst članka se nastavlja ispod banera
U Indiji je stoljećima postojao običaj spaljivanja udovica na pogrebnoj lomači priređenoj za njihovog supruga. Ritualna praksa zvana 'sati' bila je uvelike prisutna kroz povijest indijskog iznimno patrijarhalnog društva.
Na sanskrtu, sati znači 'časna žena', a dolazi od riječi sat – istina, vrlina, dobrota. Naziv porijeklo vuče i od osobnoga imena hinduske božice Sati, koja se dobrovoljno spalila u žrtvenom ognju u nazočnosti bogova i Brahmana, a iz protesta prema svome ocu koji je uvrijedio njezina muža, Śivu, ne pozvavši ga na veliku žrtvenu svečanost.
Isprva udovice nisu bile obvezne to učiniti, ali se u društvu taj čin visoko cijenio jer se vjerovalo da muževljevi grijesi bivaju izbrisani samožrtvovanjem njegove supruge. Udovice koje su počinile takvo samoubojstvo štovalo se nakon smrti, gotovo kao lokalna božanstva.
S vremenom su udovice počeli prisiljavati na takvu smrt jer se smatralo da bi bile nedostojne kad ne bi to učinile. Prilikom sprovoda bogatih maharadža, dolazilo je do spaljivanja velikog broja njihovih žena i konkubina. Pri tome su one znale biti vezane za lomaču ili drogirane kako ne bi pobjegle iz vatre.
Britanci su zabranili običaj na području Bengala prije 195 godina, 4. prosinca 1829. godine. Međutim, unatoč protuzakonitosti, još uvijek je dolazilo do spaljivanja udovica s vremena na vrijeme.
Čak ni današnji indijski zakoni, koji zabranjuju kako primjenu tako i veličanje tog običaja, ne uspijevaju potpuno ukinuti praksu. Primjerice 2008. godine jedna se žena u Indiji spalila na suprugovoj pogrebnoj lomači.
Zabrana femicida u Indiji
U prosincu 1829. godine, lord William Bentinck, prvi generalni guverner Indije pod britanskom vlašću, zabranio je "sati", drevnu hindusku praksu da se udovica žrtvuje spaljivanjem na pogrebnoj lomači vlastitog muža.
Bentinck, tada generalni guverner Bengala, tražio je mišljenje 49 viših časnika vojske i pet sudaca i bio je uvjeren kako je došlo vrijeme da se "spere ta ružna mrlja s britanske vladavine".
Prema ovom zakonu, oni koji budu osuđeni za "pomaganje i omogućavanje" spaljivanja hinduske udovice, "bilo da je žrtva s njene strane bila dobrovoljna ili ne", biće proglašeni krivim za teško ubojstvo, piše BBC.
To je dalo moć sudovima da izreknu smrtnu kaznu osobama osuđenim za korištenje sile ili pomaganje pri živom spaljivanju udovice "koja je bila omamljena i nije bila sposobna da izražava slobodnu volju".
Poslije usvajanja ovog zakona, 300 eminentnih Hindusa, predvođenih radžom Ramonhunom Royom, zahvalili su mu se zato što "nas je zauvijek spasao jezive stigme do sada povezivane sa našim karakterom kao svjesnih ubojca žena".
Ortodoksni hindusi pružili su otpor i pisali peticije protiv Bentincka. Pozivajući se na učenjake i svete spise, osporili su njegov argument da sati nije "obvezna dužnost prema religiji", no William nije poklekao.
Autori peticije obratili su se Državnom vijeću Ujedinjenog Kraljevstva, sudu posljednje instance u britanskim kolonijama.
Vijeće je 1832. godine potvrdilo zakon, rekavši kako je sati "flagrantna uvreda za društvo".
"Nepokolebljiva ratobornost zakona iz 1829. godine bila je možda jedini slučaj tijkom 190 godina kolonijalne vlasti da je neki društveni zakon proveden bez nuđenja bilo kakvog ustupka ortodoksnom sentimentu", ističe Manoj Mita, autor "Ponosa kaste", knjige koja se bavi pravnom povijesti kasti u Indiji.
"Mnogo prije nego što je Gandhi slavno primijenio moralni pritisak protiv britanskog carstva, Bentick je primijenio istu silu protiv rodnih i kastinskih predrasuda koje čine osnov satija," ističe Mita.
Godine 1837. Bentickov zakon je ublažio jedan drugi Britanac, Thomas McCauley, autor Indijskog krivičnog zakonika.
Prema Thomasovom tumačenju, ako neko ima dokaze za tvrdnju da je zapalio lomaču na insistiranje same udovice, onda bi on mogao proći sa blažom kaznom. U nacrtu zakona istakao je da žene koje se same spaljuju mogu biti motivisane "snažnim osjećajem vjerske dužnosti, ponekad i snažnim osjećanjem časti".