Smak svijeta ili spas svijeta? Predavanje vlč. Ljube Zadrića na studentskoj tribini Mi ViDiMo

Predavanje don. Ljube Zadrića koje su studenti mogli čuti u Mostaru:

Za naše večerašnje razmišljanje o temi smaka ili spas svijeta uzet ćemo dva osnovna simbola iz našega djelovanja iz Nicejsko-carigradsko i apostolskog, gdje jasno čitamo u dva retka. Iz Nicejsko carigradsko vjerovanje ''I opet će doći u slavi, suditi žive i mrtve. I njegovu kraljevstvu neće biti kraja''. Ili iz apostolskog vjerovanja ''Sašao nad pakao. Treći dan uskrsnuo od mrtvih uzašao na nebesa. Sjedi zdesna boga oca Svemogućeg. Odonut će doći, suditi, žive i mrtve''.

I sada kad čujemo ove poznate nam retke iz simbola vjere, a onda se s opravdanjem pitamo je li se trebamo bojati tog smaka svijeta ili mogućeg spasenja. Ili da ne širimo previše priču jer nam to prilika Ili sutra.

Ističu se osnovni pojmovi preko kojih mi kršćani razmišljamo o ovoj temi. A to su uskrsnuće, Kraljevstvo Božje, ponovni i drugi Kristov dolazak i sud, a o njima vam večeras želim razmišljati na sljedeći način.

Povijesne kronike koje opisuju Otkrivenje novog svijeta u petnaestom stoljeću svjedoče nam o sudarom kultura koji predočava činjenicu kako je prvi međusobni kontakt između starog i novog svijeta donio i neke razmjene.

Tako je, primjerice, istraživači koji su otkrili Ameriku, tamo su donijeli svoju kulturu i svoje vrijednosti, a onda sa suprotne strane, trgovačkim putovima iz novoga svijeta u Stari svijet počele su ulaziti nove biljne vrste.

I jedna od mnogih biljnih vrsta koja je iz Amerike došla u naš europski svijet je prvi krumpir.
Šta ovaj priča? Nećemo valjda o smaku ili spasu svijeta kroz krumpire. Ali zašto govorimo ovaj primjer? Ovo će nam biti podloga za izlaganje naših kršćanskih i teoloških istina. Zašto?

Sumnja je bila u petnaestom stoljeću, dok se još taj krumpir nije poznavao dobro, da zbog svog nepravilnog grba Bog izgleda izaziva bolest gube. Vrlo jednostavno, ljudi zaključili to što je došlo iz ovoga svijeta, to je razlog i novih bolesti, ali istovremeno su redovnici u europskim samostanima počeli s uzgojem ove nove biljne vrste.

Promatrali su njezin razvoj i ispitivali svojstva i svjedočimo kako je krumpir postao hrana za mase. Oslanjajući se na ovaj povijesni primjer smijemo li kulturu uskrsnuća, temeljne istine naše vjere, nazvati vrućim krumpirom u rukama Crkve.

Eto, večeras je na mene spalo, ne da odgovorim nego da pokušam iz svoga nekog znanja i iskustva, razmišljati o ovoj temi.

I onda postavljam slijedeće pitanje. Baš kao što je ta nova biljna vrsta izazvala sumnje, kada razmišljamo o uskrsnuću, koji budi i nadu u drugi Kristov dolazak, onda taj događaj također budi sumnje. I pitam, se gdje smo zakopali vjerovanje u događaj koji je toliko važan da se i računanje svjetskog vremena određuje sa ''prije i poslije Krista''.

A kako bi približili mogući odgovor na drugi Kristov dolazak, želim vam govoriti kroz tri slijedeće cjeline. Prva je, čovjekovo iščekivanje, druga kroz teološki govor i treća završna kroz crkveno vjerovanje.

Prva je Čovjekovo iščekivanje. Mi uvijek nešto čekamo. Nalazimo se između dolazaka i odlazaka, sastanka i rastanka radosti i tuge, a kršćani su kršćani jer čekaju drugi Kristov dolazak. Tako nam je obećao Krist, tako nam govori Sveto pismo, uostalom, tako molimo i u svetoj misi kada kažemo ''tvoj slavni dolazak iščekujemo''. Večeras se pitamo. iščekujemo li mi stvarno drugi Kristov dolazak.

Je li to tema uopće našeg života?
Ovo iščekivanje još je jedna od bitnih odrednica čovjekovog života. Tako u kontekstu Kristovog obećanja da će ponovno doći, a to se još nije dogodilo, mi reagiramo ljudski.

Kada nešto kasni, zatim se polako prestaje iščeznuti, s vremenom se to stvarno zaboravi, a onda se to mjesto na što se zaboravilo mora nečim ispuniti. Tako, recimo, eshatologiju je zamijenila ekonomija. Čovjekovo iščekivanje pretvorilo se u ostvarenje svih nada kroz napredak, kroz znanost i tehniku, a temeljni stav je ravnodušnost.

Sebe stavljamo u središte. Zanima nas samo ono što nam nužno treba, a sve drugo kontrolirano podnosimo. Živjeti moderno, značilo bi, živjeti kao da nas uopće nije briga postoji li Bog, gdje je i što čini za čovjeka.

Naše iščekivanje, međutim, ispunjeno i sjećanjima i obećanjima i možemo iz vjerskih uvjerenja reći ''čovjek živi jer ga se Bog sjeća''. Važno je sjećati se i biti upamćen. Iz čega proizlazi kako je sjećanje jedini lijek i borba protiv smrti.

Jer, osnova naših temeljnih iščekivanja je biti prihvaćen i voljen i od toga nikada u životu ne smijemo odustati. To možemo čitati i u Isusovoj agoniji u Getsemanskom vrtu gdje se ističe spremnost da izvrši svoje poslanje do kraja, ali isto tako čitamo riječi njegove molitve ''Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ljudski rečeno, čujemo Isusa kako moli ''Bože živjeti mi daj''.

A prije teološkog i crkvenog govora o našim iščekivanjima smaka ili spasa ovu prvu cjelinu iščekivanja želim završiti jednom praktičnom slikom.
U našim kućama i stanovima, jedan od bitnijih elemenata je česma i ona nam daruje ono osnovno potrebno za život. Vodu. Svaki puta kada podignemo Česmu. Mi očekujemo da poteče voda.

A možda smo već nekad u životu iskusili da smo podigli Česmu, a voda nije potekla. Zamislite sada slijedeće. Da morate provjeriti cijelu dužinu cjevovoda koja vodi od Česme iz vaše kuće do izvora iz kojeg dolazi voda. Prilično težak zadatak i rado bi ga pustili drugima.
Prenoseći ovu sliku na naše svakodnevne situacije, onda postavljam i pitanje: Što teče i cijelom vodom naših vjerskih očekivanja? I s ovim pitanjem prelazimo na drugu cjelinu.

Teološki govor o smaku ili spasu svijeta.
Teologija bi trebala biti praktična. To znači, da na ljudska pitanja, bilo jednostavna, bilo teška, daje potrebne i jednostavne odgovore. Međutim, teologija je često ponavljanje naučenih odgovora, ono nešto što smo već prefabricirali, pa svejedno koje je pitanje ... Odgovor kao iz rukava. I tako ostane zaista malo prostora da postavimo baš potrebna pitanja i evo večeras jedno od tih.
Kada će Krist ponovno doći u slavi i kako će se to dogoditi.

Želim vam predstaviti četiri moguća odgovora o kojima govori kršćanska vjerska eshatologija, disciplina koja govori o posljednjim stvarima. Smrt, sud, raj, pakao, čistilište ... ali temelj je uskrsnuće koji budi našu nadu u ponovni Kristov dolazak i zato ga iščekujemo. Prva je, dosljedna ili konzistentna, jer se dogodila.

Poslije Kristove smrti očekivao se ključni događaj, skori povratak Kristu.
A dok on ne dođe, Kristovi učenici su pozvani druge pripremati na njegovo budući dolazak.

Kako je vrijeme odmicalo, a Krist se nije vratio, kako je obećao, krenulo se putem prilagodbe Božjih obećanja, pa se tako i Kristov drugi dolazak tumači samo duhovnim. Drugi odgovor s Eshatologija je ostvarena, prezentska eshatologija, koja govori kako je naviješteno Kraljevstvo Božje, po riječima i djelima već prisutno, a osobito je prisutno po smrti i uskrsnuću Isusa Krista.

Prema ovoj eshatologiji kraljevstvo Božje je po Isusu Kristu već ušlo u svijet, pa mi uopće u budućnosti ne trebamo očekivati ništa više spektakularno.
Treći odgovor je egzistencijalna eshatologija koja govori kako je Kraljevstvo Božje već aktivno kroz život vjernika gdje se jasno naglašava, kako ono što je odlučujuće i definitivno ne nalazi se u vremenu, nego se nalazi u našoj egzistenciji. O čovjekovom načinu življenja i vjerovanja ovisi ili smak ili spas.

I četvrti odgovor koji nam daje kršćanska eshatologija je započeta anticipirana eshatologija koja naglašava kako se odlučujuće već dogodilo u Kristovoj smrti i uskrsnuću, a konačnu objavu mi još uvijek čekamo.

Prema ovom tumačenju, središte kraljevstva Božjega je daleko u prošlosti, u Kristovom umiranju, a konačna objava bit će u budućnosti.

Tako, recimo, jedan protestantski teolog ovdje razlikuje odlučujuću bitku od dana pobjede.
Kada ovo prenesemo na kršćansku eshatologiju to bi značilo sljedeće. Kristova smrt i uskrsnuće su odlučujuće što se već dogodilo, a konačna objava bit će na Sudnji dan kojega iščekujemo.

I onda ovdje dolazimo do nama osnovnog problema i izazova. Zašto se još nije dogodilo ono što nam je Krist obećao, njegov drugi dolazak?
Kada čitamo Sveto pismo i kada čitamo teološka tumačenja, onda jedan od sržnih odgovora je onaj koji čitamo u Markovom Evanđelju. 13. Poglavlje 32. redak koji kaže. ''A o onome danu i času nitko ne zna, pa ni anđeo ni na nebu, ni sin, nego samo otac''.

Upravo iz ovoga razloga došli smo u stanje da ovo pitanje možda više ljude i ne zanima jer smo mi s tolikom sigurnošću u Crkvi govorili o Kristovom dolasku, a ponavlja se neprestano isti izazov, a kako to da obećano još nije došao?

Nisam u mogućnosti dati siguran odgovor o drugom Kristovom dolasku, ali razmišljanjima i pitanjima o istome vraćam nas nazad na čvorove naše vjere koje još nitko nije razriješio, ali ih svi zajedno iščekujemo.

Nije rijetkost da svako malo čitamo o skorom kraju svijeta kojega uvijek prikazuju kako će biti katastrofalan. Otkuda ideja da kraj svijeta mora biti potpuno uništen?

Ako tako lako pronalazimo odgovore na ova teška, biblijska i ideološka pitanja, onda mi uopće više nemamo potrebe vjerovati. Stoga se usuđujem reći. Klonite se uvijek onih koji mašu sloganima skorog kraja svijeta, navješćujući ga kao Božju kaznu.

I zato usmjeravamo našu pažnju na misli jednog crkvenog oca, svetog Augustina, koji je pisao ''Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi''. Ja tako razmišljam i zamišljam kraj našega života i traganja. Mir u Bogu. Zato i posljednja knjiga Biblije, Knjiga Otkrivenja završava molbom. ''Dođi, gospodine Isuse''.

I ovaj dio želim završiti također jednom praktičnom slikom.

Upute za korištenje pametnog telefona. Nisam siguran, da kad kupujemo nove mobilne uređaje, da uopće dobijamo upute za njihovo korištenje. Nekad prije, pažljivo bi upalili novi mobilni uređaji tek kada bismo detaljno pročitali upute za korištenje.

Preneseno na kontekst teološkog govora o drugom Kristovom dolasku, tko još uopće čita upute o tome? Zadovoljili smo se brzim apokaliptičnim odgovorima. Odbacujemo sve ostale detaljnije upute i svatko počinje koristiti život po svome nahođenju.

Ja vas potičem, budite ljudi svojega vremena, koristite mogućnosti i dostignuća modernog svijeta, ali molim vas ne bez potrebnih uputa jer treba znati biti istovremeno i drevan i suvremen, govoriti prema tradiciji svoga naroda, svoje obitelji, svoje vlastite povijesti, ali u kontekstu modernog vremena.
Jer, kada počnemo odbacivati sve potrebne upute, onda postajemo ljudi bez kvalitete i počinjemo vjerovati u sve i svašta.

Stoga, kada je potrebno, tražite i teološke upute za život.
I treća cjelina preko koje želim razmišljati o smaku ili spasu svijeta je crkveno vjerovanje.
Člankom vjere kojega smo spomenuli na početku ''Od onuda da će doći, suditi, žive i mrtve'', želim zaključiti govor o vjerovanju u drugi Kristov dolazak, tj. u spas, a ne u smak svijeta.

Kako možemo razumjeti ovu istinu naše vjere?
Iz iskustva svatko od nas zna kako istinu najprije otkrivamo u onome što se već dogodilo iz prošlih događaja i to je za nas prvi Kristov dolazak koji je završio uskrsnućem, a za čiji se dolazak upravo spremamo kroz ovo vrijeme adventa, kada vjerujemo, ispovijedamo da se Krist utjelovio po Duhu svetom i postao čovjekom.

A cijelu istinu o svijetu i čovjeku, za sada, samo zamišljamo i nadamo se njezinom ostvarenju u budućnosti. U budućem se nalaze sve naše sadašnje mogućnosti. Primjerice, ovdje među nama sjede budući liječnici, budući učitelji, budući teolozi .. Jer koristite svoje sadašnje vrijeme, talente i mogućnosti kako bi ostvarili planirano.

I to je relativna, provizorna budućnost, jer će se vrlo vjerojatno dogoditi da će neki neki od vas odustati od svojih planova i postat će nešto drugo.
Međutim, osim ove provizorne budućnosti, postoji i konačna budućnost koju ne kreiramo mi, nego nam dolazi ususret i dogodit će se htjeli mi to ili ne. I upravo će to biti ono odlučujuće posljednje i definitivno.

Ovako viđeno, Kristov drugi dolazak je dar kojega trebamo iščekivati svaki trenutak i prihvatiti ga kada dođe. To je crkveno vjerovanje gdje smo pozvani, čuvati se fantazija i iskreno reći ''Ne znamo kada će to biti i kako, ali iščekujemo ga''. O tom iščekivanju govori nam i evanđelist Luka koji u sedamnaestom poglavlju 22. i 23. retku pažljivo govori o budućem Kristovom dolasku gdje čitamo.

''Doći će dani kada ćete zaželjeti vidjeti i jedan dan Sina Čovječjega, ali ga nećete vidjeti. Govorit će vam, eno ga ondje, evo ovdje. Ne odlazite i ne pomamite se''.

Nepomamite se za lakim odgovorima, nego preispitujte i iščekujte.

A slika kojom želim završiti ovu cjelinu crkvenoga vjerovanja u drugi Kristov dolazak je pametni sat. Sat koji nam, osim što pokazuje vrijeme, prikazuje, primjerice, otkucaje srca, tlak, našu fizičku aktivnost... dopušta nam instant praćenje obavijesti i vijesti u svijetu.

Pametni sat ekranizirao naš fizički i virtualni život. Jesmo li spremni, svoj život gledati na ekranu?
Primjerice, ako je netko od vas studirao medicinu, pa možda griješim, neka me ispravi. Sada trenutno u mome organizmu događa se i niz pogrešnih reakcija. Ali usprkos tome funkcionira. Živi. Kada bi te pogrešne reakcije mogli gledati na ekranu, vjerojatno bi izazvale veliki strah i stoga bi imali negativne posljedice za život.

To znači kako je pametni sat stvarno koristan, ali je proizveo i efekt naše preosjetljivosti.
Preneseno na kontekst vjere. I tu se događaju greške, ali usprkos tome živimo, vjerujemo i iščekujemo, pa vjerovanje možemo shvatiti kao funkciju pametnog sata koji pokazuje dosta toga, a ipak i ono najvažnije, a to je vrijeme u kojem ostvarujemo svoje živote.
Zato neovisno o prilikama ili neprilikama vrijeme vjerovanja i vrijeme iščekivanja nije prošlo.

Odavno čujemo i slušamo neprestano govore kako je vjerovanje za slabiće. Kako je to nešto što će vrlo skoro propasti, a ljudi i dalje vjeruju i dalje iščekivaju.

I dolazimo do zaključka moga razmišljanja. Ponekad ne znamo što ćemo sa teškim temama pa ih rado prebacujemo na druge. Ovo se vrlo često događa i u crkvi. Više ne znamo što ćemo s istinom uskrsnuća. Što ćemo sa govorom o smaku ili spasu svijeta? Što ćemo sa iščekivanjem drugoga Kristovog dolaska koji se još nije dogodio?

Pa sve ove istine predstavljamo na svakojake načine. Primjerice, ja sam na početku ove istine predstavio preko primjera vrućeg krumpira kojega ste mi večeras bacili u ruke i sad kako bi se ja toga riješio, sad ću ga ja baciti dalje drugima. Ali ne.

Tako dolazimo do činjenice da se s važnim stvarima i istinama vjere počinjemo dobacivati, ali treba reći, razmišljati i razumjeti istinu. A istina je da je uskrsnuće temelj kršćanskog života i budi nadu u drugi Kristov dolazak.

Istina uskrsnuća je nepromjenjiva, istina iščekivanja Kristovog drugog dolaska je nepromjenjiva, ali se mijenjaju načini kako te istine prenosimo ljudima i svijetu u kojem živimo.

Tako se, primjerice, Thomasu Morusu i Ivanu 23. pripisuje izreka kako ne treba dalje prenositi pepeo, nego žeravicu koja se krije unutar pepela.
Kroz povijest se nakupilo dosta pepela na istini kršćanske vjere i uskrsnuća i iščekivanja drugog Kristovog dolaska. Potrebno je očistiti taj pepeo kako bi ove istine iznova zasjale.

Treba reći, Uskrsnuće je uzrok naše nade. Ako je krumpir postao hrana za mase, onda je uskrsnuće izvor nade za mnoge. I za kraj, stvarno vam ne želim u ruke baciti vrući krumpir, nego završiti poticajem svjedočanstva o uskrsnuću, kako je pisao apostol Pavao, koji kaže.

''Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni''.

Svaki od nas je pozvan da bude diejlom kulture uskrsnuća koja drži budnom nadu u drugi Kristov dolazak kojega još iščekujemo, ali vjerujemo kada dođe da ćemo s njim uskrsnuti.

I treba zaključiti.

To je Božje djelo koje nas je okupilo i ovdje danas, kao što kroz cijelu povijest okuplja mnoge ljude koji smisao života vide u iščekivanju uskrsnuća, pa nam ne preostaje drugo nego da im budemo svjedoci.