FOTO | Mostarska katedrala: Kako je Franićeva vizija nadjačala ograničenja režima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Iako suočeni s brojnim ograničenjima, arhitekti su uspjeli pronaći jedno prilično uspješno rješenje za osmišljavanje projekta Katedrale Marije Majke Crkve u Mostaru.

Glavni arhitekt na ovom projektu bio je znameniti hrvatski arhitekt Ivan Franić koji je preminuo 20. studenog u Zagrebu.

Stručnoj, ali i crkvenoj javnosti u Bosni i Hercegovini posebno je poznat po svom projektu mostarske katedrale kojeg je izradio u suradnji sa suprugom Hildegard Auf-Franić.

Franić je bio jedan od šest pozvanih arhitekata, od kojih je petero predalo svoje radove, na pozivnom natječaju kojeg je za projektiranje nove katedrale raspisala Mostarsko-duvanjska biskupija sukladno urbanističko-tehničkim uvjetima koje su izdale tadašnje općinske vlasti u Mostaru, nakon višedesetljetnih nastojanja biskupa dr. Petra Čule.

Rad bračnog para Franić ocijenjen je kao najbolji. Prema zamisli arhitekata, crkva je građena u obliku biblijskoga šatora, iznad kojega su trebala biti dva Stara mosta koja se sredinom križaju tvoreći jedan veliki križ, što komunistički vlastodršci ipak nisu prihvatili.

Tako je katedrala, umjesto predviđenih 38 metara visine, morala biti niža za deset metara.

Povjesničarka umjetnosti Ana Mikulić ("Katedrala Marije Majke Crkve u Mostaru". Bosna Franciscana 43:235-270.) o projektu Ivana i Hildegard Franić navodi: Prvotni projekt vodio se idejom da se mostarski katolici okupljaju u Božjem šatoru smještenom ispod mosta. Crkva – građevina u sebi je uvijek nosila određeni znak.

Taj znak morao je biti prepoznatljiv, čitljiv i jasan, ona svojim oblikom, smještajem i uresima mora govoriti, upozoravati i pozivati.

Jasno je da sa zabranom gradnje zvonika postaje teško ostvariti crkveni govor i poziv.

A kada tomu pridodamo i zabranu ostalih vanjskih obilježja koje bi jedna katedrala u sebi trebala imati, onda shvaćamo koliko je težak bio zadatak arhitekata kojeg su ipak uspjeli riješiti.