Bosansko Grahovo - Grad koji je umro, samo neće nitko da mu kaže

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Čudna je ova naša zemlja, meni najdraža. Ima gradova i područja koja u svakom pogledu bujaju i rastu, a ima i onih sasvim drugačijih.

Bosansko Grahovo je, recimo, grad koji je odavno umro, ali mu to niko nema srca kazati. Nije to nije prije rata bio neki grad, više je tu bilo sjedište općine zato što su sve okolne, Drvar, Glamoč i Livno, Knin, Kijevo i Srb, podaleko, a bez vlasti se, je li, ne može. Nije ni čudo: nadmorska visina iznad 800 metara, okolo Dinara, Šator, Jadovnik i Staretina, sve planinčuge od 1650 do 2000 metara iznad mora. (Jedan vrh se, nećete vjerovati, zove Kurozeb, 1604 m. E, bome, tamo neću!) Ogromna površina i nevjerojatnih tri stanovnika, odnosno jedna manja obitelj, na četvorni kilometar. To je bilo 1991. godine, a sad... Eh, sad je od to troje barem dvoje otišlo!

Vladimir Šoljić se jednom našalio kazavši otprilike: Da je Grahovo srpsko, bilo bi Pasuljevo. Grad se, to malo ko zna, do 1919. godine zvao Arežin Brijeg, a onda je dobio ime Bosansko Grahovo. Tražili su to stanovnici, uglavnom doseljenici iz istoimenog mjesta u Crnoj Gori, a pridjev Bosansko bio je način da se razlikuju dva Grahova, kao da će ih, eto, neko pomiješati.

Grahovo je, dakle, mrtav grad. Dok je bilo socijalizma, neke perspektive je još i bilo, barem one zasnovane na doprinosu Grahovljana u partizanskom pokretu, makar im je i tu susjedni Drvar grabio one najbolje premije. Da se Tito, recimo, umjesto u onoj drvarskoj jazbini, krio u nekoj od grahovskih pećina, pa Švabe napravili desant na Grahovo, e, to bi već bila druga priča. Ovako je ostala gomila spomenika podignutih nakon 1945. godine, mogli bi podmiriti deset prosječnih općina, ali od spomenika mala fajda. Inače partizanskih spomenika ima više nego naseljenih mjesta, a da ih razne vojske nisu rušile, kakvo je stanje, djeluje da bi uskoro zamalo svaki stanovnik imao svoj partizanski spomenik. Lunjajući grahovskim krajem snimao sam te spomenike dok mi nije dojadilo i dok nisam shvatio da bi jedna foto-galerija bila potrebna samo za njih, a onda sam odustao.

Glavna gradska ulica manje-više je pusta. Nedjelja je, doduše, ali je slično i kad navratim sutradan. Dva kafića, oba s iste strane, stambene zgrade, ispred njih također slabo ikoga, kiosk na kojem ne drže cigarete, oglasna tabla bez oglasa, spomenik poginulim hrvatskim braniteljima na kojem je tekst prebojen crnim sprejom i pusto košarkaško igralište, šahovske figure zaključane u rešetkastu kutiju. U Grahovu, u gradu, može se jesti na jednom mjestu, a izbor su ćevapi. Drugim danima, kaže djelatnica restorana, bude još štošta, ali sad je ostalo samo to. Nekad se moglo i ručati i noćiti u motelu na raskršću prema Bihaću, odnosno Kninu, ali je motel zatvoren, pa ko želi noćiti, može to uraditi u Drvaru, Kninu ili Livnu. Nekadašnji hotel „Sarajevo“ više ne postoji, a nema ni kome. Dva kapitalna objekta, koja su činila ili trebala činiti glavniku grada, kamena zgrada gimnazije i moderno zdanje doma kulture, oba na toj glavnoj ulici, također su ruševine.

Na liturgiji

Svijetla točka je pravoslavna crkva svetih Apostola Petra i Pavla. Sagrađena je 1925. godine, a od završetka Drugog svjetskog rata do 1967. godine u njoj je bilo skladište soli! Ispred nje je mramorno spomen-obilježje sa imenima 80 poginulih vojnika VRS i 10 civila s grahovskog područja. Prostor oko crkve lijepo uređen, a na nedjeljnoj liturgiji pop, osam žena i tri muškarca. Sebe ne računam, bio sam svega petnaestak minuta, zapalio svijeće, pomolio se i nastavio dalje.

Dalje nije predaleko – selo Obljaj je pet minuta od grada, praktički prigradsko naselje, ako ozbiljno prihvatimo to da je Grahovo grad. Prva zanimljiva stvar u Obljaju je rodna kuća Gavrila Principa. Ma sad, nije baš prava rodna kuća, jer je izgrađena prije nepune dvije godine, al' ako je ona u Travniku Andrićeva rodna, što i ova ne bi mogla biti Gavrilova. Sve je otvoreno, a posjetitelje ne dočekuje niko, ako ne računam pijetla i kokošku koji ašikuju u dvorištu, mada ne znam jesu li oni domaći ili su odnekud sa strane. I ako ne računam samog Gavrila, brončanog, smještenog u kutu dvorišta. Sredstva za izgradnju kuće su, saznat ću kasnije, osigurali njegovi poštovatelji iz SAD-a i Novog Sada. Unutra mala etnografska izložba predmeta i pokućstva kako je to valjda izgledalo u Gavrilovo doba. Podrum prazan, samo dvije Gavrilove slike okačene na zid. A kuća i nije mala; da je imao još malo pameti, Gavrilo bi se fino oženio, kupio koju kravicu i mirno živio u svom Obljaju. I nikad ne bi vidio Theresienstadta, kao što ga nije vidio ni onako, jer tamnice nemaju prozora.

Rodna kuća Gavrila Principa

U Obljaju vidim još jednu novu i lijepu zgradu pa ne mogu ne prikočiti kako bih pogledao šta je to. Ah, „Hercegbosanske šume“- ima se, može se. Dok slikam, neki čiko se stvori na prozoru. Podaleko je, ali mu u pogledu vidim ono „Ma šta ti to slikaš?!“

Malo dalje je katolička crkva, a pored nje pomalo iznenađujući prizor: povelik šator, na njemu zastave BiH i Italije, a na sve strane razliježe se glazba, i to ne iz zvučnika nego uživo. Katolička župa u Grahovu osnovana je još 1863. godine, a crkva podignuta 19 godina kasnije. Doslovno je sravnjena sa zemljom već u prvim danima Drugog svjetskog rata, a katolici poubijani ili protjerani. Nova crkva je prije nekoliko godina podignuta na temeljima stare, a oko 130 katoliika uglavnom su prognanici iz srednje Bosne. A ko to tamo peva? Mladi iz Trevisa u sjevernoj Italiji! Ante Bevanda, mladić podrijetlom iz sela Zaselje kod Viteza, kaže da dođu svake godine, ostanu tjedan dana, spavaju pod šatorima, rade oko crkve, pomažu starijima, mole se, sviraju i pjevaju.

Raspjevani Talijani

Iz Obljaja ću na nazad, na cestu Livno-Grahovo, jer knjige kažu da se tu, na lokalitetu Mramorje, nalazi mnogo stećaka. Tu se nalazilo i antičko kultno mjesto, tu je nađena ara posvećena Silvanu Messoru i dijelovi crkvenog namještaja iz kasne antike, ali... Nekoliko stećaka loše obrade nalazim samo na pravoslavnom groblju, ostali su uništeni izgradnjom kuća. U grobljanskoj kapeli grob-sarkofag nekog raba Božjeg, bit će neke velike face, ali su slova blijeda, nemoguće je pročitati, vidim samo da je podignut 1898. godine.

Vraćam se u grad kako bih se popeo na Gradinu. Dominantno brdo se vidi iz svakog dijela grada i okolnog područja, a na brdu ogroman partizanski spomenik. Gradina je inače i pretpovijesni i rimski lokalitet, a vidljivi su i ostaci srednjovjekovnog grada, pa je keramika, uglavnom pretpovijesna, razasuta na sve strane. Nakon što se popnem na brdo, shvaćam da je ogromni spomenik bio puno veći, sjećam se da su na vrhu bila dva partizana s puškama, ali... Došli momčine iz susjedne nam države, 81. gardijska bojna Virovitica, fino rasporedili eksploziv i partizane s vrha spomenika momački poslali iz pješadijske u zrakoplovnu postrojbu. Poslije svega se još i potpisali, da se zna. Inače je spomenik bio jedan od poznatijih, tu su hodočastile ekskurzije iz čitave bivše države. Sada je sve zapušteno, prljavo i u dobroj mjeri uništeno, mada se kamene gromade oko spomenika još drže.

Spomenik na Gradini – partizani su odletjeli u zrak

Sljedeće odredište mi je posljednje grahovsko selo na cesti ka Drvaru, Resanovci, 16 kilometara od grada. Prolazim pored Kesića, tu je rođen drugi veliki grahovski revolucionar, Đuro Pucar, ali ne svraćam, njemu još nisu napravili rodnu kuću. Usput se pitam: tako malo mjesto, a toliko revolucionara? Hm, crnogorski geni, bit će... Slijede Vidovići, Peći i neka sela bez imena, a pogled svugdje iste: ruševine kuća, takvih je mnogo više nego onih zdravih i čitavih, poneko stado, ali ni tog nema mnogo. Uglavnom pustoš.

Četiri kilometra iznad Resanovaca je Ledenica, jedna od najpoznatijih pećina u našoj zemlji. Lako ju je naći, a staza koja vodi s parkinga označena je. Navikao sam da se do pećina valja penjati, a do Ledenica je suprotno – valja se betonskim stepenicama spustiti u rupu u kojoj je ulaz. Vani je više od 30 stupnjeva Celzija, a već na dvadesetak metara od Ledenice potpuna promjena – hladan zrak udara pravo u glavu. Sve je prilično lijepo uređeno, ima samo jedan problem – pećina je zaključana. Znao sam to i kad sam krenuo, kažu da nema dobre volje i sredstava da bi neko mogao stalno biti na usluzi posjetiteljima, a da je šteta, sigurno jest, jer je pećina, tako sam barem čuo, prelijepa, s mnoštvom pećinskih ukrasa. Do rata su tu dolazile brojne speleološke i planinarske ekskurzije, pećina je bila i osvjetljena, ali je rat učinio svoje čak i u pećinama: rasvjeta je pokradena, a odbijeni su i odneseni i mnogi stalaktiti i drugi ukrasi. Inače se pećina sastoji od 13 međusobno povezanih dvorana ukupne dužine gotovo 700 metara. Valjda dođe vrijeme pa se sve sredi i mognem ući k'o čovjek...

Stevan i njegove rukotvorine

U Resanovcima putopis neplanski proširujem. Čovjek se zove Stevan Pajić, simpatičan je tip, ima 65 godina, najveći dio života proveo je u Novom Sadu, a onda se vratio u svoje selo i u rodnoj kući napravio etno-muzej. Pravi ga, bolje rečeno, a nikad ga neće završiti, jer najveći dio eksponata izrađuje sam, mada ponešto (sa)kupi i od drugih. Nema čega nema kod Stevana: od kolskih kotača i kosišća, preko starih kredenaca i škrinja, pa do konjske opreme i komada drveta nađenih u šumi koji imaju lica životinja. Na jednoj polici i panj nalik ženskom međunožju („Bila jedna neki dan i kaže: Aaaa, vidi, ista k'o u mene!“), a muško je Stevan sam izdjeljao i ponosno ga pokazuje. U Resanovcima mu je, kaže, ljepše nego u Novom sadu i bilo gdje na svijetu, ali mu još malo za sriću triba, a to malo je – žena! Grahovo je neko vrijeme u medijima bilo prisutno s temom dovođenja djevojaka za ženidbu iz Albanije – neće žene u taj kraj, ni u grad ni u sela, pa džaba! Tako i Stevan, uzoran domaćin, vrijedan radnik i, po vlastitom priznanju, muškarčina i po, pa sad, evo, moje je da to ispričam, možda se nađe neka koja će upotpuniti Stevanovu etno-kolekciju.

E, sad je na redu avantura! Jer je moje glavno odredište Momčilova kula ili Tičin grad. Puno puta sam u literaturi naišao na spomen grada, ali nikako da definiram gdje točno dođe i kako stići do njega. Znam da je negdje u blizini sela Preodac, a selo se nalazi oko 30 kilometara od Grahova.

Pitam trojicu koji na izlazu iz Obljaja baliraju sijeno:

- Samo pravo, imaš još nešto asfalta, a onda ti je, prijatelju makadam. Nije makadam čemu, al' može se. Ne skreći za Šator nego opet pravo, a za Preodac imaju dva puta, ima raskršće, vidjet ćeš...
- I šta onda, kojim od ta dva puta?
- A onda... Hmmm... Onda nek' ti je Gospod na pomoći. A bolje ti je gornjim, kroz šumu – reče bradonja i ode za traktorom, ostavivši me u blagoj nedoumici.

Cestom ka Preodcu slika ista kao i ona prema Resanovcima, samo je kuća kudikamo manje, tek poneka. U Maleševcima na zidini srušene kuće, pored seoske pored crkve, potpis: 141 HV Split Sučidar. Nije Sučidar nego Sućidar, nema točke iza rednog broja. Sjedi, jedan! A nema ni kuće, ne samo te s potpisom.

Sad bih mogao još stranicu teksta o tome kako sam lutao, lutao i zalutao. Ona trojica nisu spomenulii da put koji su mi preporučili ima barem pet križanja. Šuma je, nigdje nikog osim jedne vjeverice, a i ona nije raspoložena ni za priču, a kamoli za davanje informacije o tome gdje se nalazim i kako se kutarisati šume. Idem dalje i dalje, a da sam ipak na pravom putu, pomišljam zbog činjenice da je na šumskom putu gdjegdje vidljiva kaldrma. (Kasnije ću saznati da je to prastari put ka Glamoču, preko planine, kuda je išla i rimska cesta.) Nemam koga nazvati, a i da imam, ne bih mu znao reći gdje sam. Nakon otprilike sat vremena vožnje, nailazim na ljudski trag – na jednom od križanja drveni putokaz na kojem piše 3FUN 4 KM. Hm, može biti neka šifra ili planinatska oznaka, možda su i oni što vole brdski biciklizam, mada mi najviše baca na radio-amatere, ali njih ne može biti usred šume. Skrećem, jer što god je, bolje je nego ovo ništa kojim se vozim. Cesta užasna, ali izbora nema.

Ko sretniji od mene kad ugledah crveni krov kuće! I živa čovjeka – šiša ovce, ali prestaje s poslom čim me ugleda. Zove se 3FUN ili, u prijevodu, Trifun Barišić, ima 80 godina, jedno 70 ovaca, par konja i par krava, bukadar koka, nekoliko stotina stabala šljiva i drugog voća... On i šest godina mlađa Ruža brinu se o marvi i živini. Selo se – mada su selo on i Ruža – zove Barišića Kuk. Nude me kavom, a bogme i ručkom.

Čudni su putovi grahovski, ne samo ovaj kojim sam došao do Barišića. Evo, recimo: do njihove kuće put postoji i sa druge strane, ali je provaljen toliko da mi jedini put do „civilizacije“ – onaj kojim sam došao :( Šta je – tu je! Čudni su i Trifunovi putevi: bio je vojnik na brodu „Galeb“, na plovidbama u Indoneziji, Egiptu, Etiopiji i gdje sve ne čuvao druga Tita od mrskih neprijatelja naše otadžbine i našeg samoupravnog socijalizma, a evo ga sad u Barišića Kuku! Kavu ćeifamo, ono baš polako: Trifun i Ruža ovdje, na kraju svijeta, nemaju goste baš svake godine, a i meni treba vremena da skontam jesam li pošao ili došao. Pričaju mi mnogo zanimljivih stvari, ali dok bih ja sve to ispisao... Trifun koristi iznenadni posjet kako bi nazvao prijatelja: ima mobitel, pokazujer mi ga, ali se baterija ispraznila, a struje nemaju, iako se stupovi kojima bi im trebala stići vide tridesetak metara od kuće. Postavljeni su prije nekoliko godina i na tome je ostalo. E, baš svega na dunjaluku! Trifuna i Ružu ostavljam u nadi da će im struja stići prije nego što napune stotu.

Kava kod 3funa i Ruže

U povratku šumetinom sve isto, samo vjeverice nema. Jedanaest kilometara do crkve u Ticama. Jedini čovjek kojeg usput vidim je – malo nevjerojatno – pčelar Mirko Lučić, koji čak iz Ljubuškog svoje pčele dovozi ovdje na ispašu. Objašnjava mi kako i zašto, jer ima više od 200 kilometara od kuće do livade na kojoj drži pčele. I taman se pozdravimo, odlazim, kad jedna zločesta pčela... Znam za starinski recept da treba staviti kamen iz potoka na mjesto ujeda pčele, ali potoka nema doslovno ni za lijeka. Mirko vadi žaoku iz mog vrata, kaže da neće biti ?toka, a ja kažem pčeli: Hajd' samo još jednom... I stvarno više nije ni pokušala :)

Ljudi nigdje, kuće srušene, čak i partizanski spomenici i kamena zgradurina u kojoj se nekad nalazio mjesni ured Preodac. Ogromna školska zgrada stoji uspravno, ali djece ovdje odavno nema, pa zjapi prazna. Zastajem fotografirati crkvu i primjećujem da nema kvake na vratima. Nema ljudi, nema liturgije, ako i ima, onda vrlo rijetko. Onda još malo „golfom“ preko livada i gotovo – dalje ću šumskom stazom.

Sto sreća pa sam kupio nove opanke i evo ih pritežem pa ću uzbrdo. Usput susrećem i groblje, zaraslo u šumu i čestar, iako nadgrobnjaci nisu stari. Sve propada kad nema živih ljudi. Do Momčilove kule ima poprilično penjanja, ali mi, nakon što se popnem, nije nimalo krivo – naprotiv, impresioniran sam onim što mi se ukazalo pred očima. Prije nego što krenem u kulu, bacam pogled na dolinu: crkva je sada točka, a moj auto jedva vidljiva bijela točkica.

Nikad nije sa sigurnošću utvrđeno šta je, ustvari, Momčilova kula i ko je podigao grad. Neki znanstvenici drže da se radi o srednjovjekovnom Uncu, koji se u dokumentima spominje samo dvaput, 1326. i 1345. godine. Ko god da ga je gradio, morao je biti parajlija, jer je grad, iako napravljen na iznimno zahtjevnom mjestu, iznad strmog i uskog kanjona Unca, jedan od najvećih i najviših u BiH. Kamen pažljivo tesan, pod konac, u milimetar, a jedan od nadvratnika mi djeluje da su ga napravili Rimljani – bar se takav dojam stječe po ukrasnim zarezima po kamenu. U ovom slučaju je dobro što su zidine daleko od ljudi, barem ih niko ne ruši, pa je grad solidno sačuvan. Branič kula ima četiri etaže, a ispod nje su još četiri. Na platou ispred kule, ispod razine mosta kroz koji se ulazilo u grad, rupa koja vodi duboko pod zemlju – izgleda da je grad imao i tajni podzemni ulaz.

Pogled s Momčilove kule

Prije nego se počnem spuštati, zovem prijatelja Iliju S., čisto da zna gdje sam, jer niko drugi ne zna. On ima iskustva u padanju sa starih gradova, zato mi je i došao u glavu: neke godine je, trudeći se snimiti najbolje moguće fotografije, pao sa srednjovjekovne utvrde u Maglaju, ali kako je čvrst momak, sjeo je u auto i vozio do Sarajeva, gdje je, u hitnoj pomoći, sašiven sa čak 16 konaca!

Uspijevam se spustiti do zadnje etaže, a ne znam šta je teže – saći ili se popeti nazad, do kule! Kad sam ponovno gore, treba mi jedno pet minuta da dođem sebi. Izležavam se na nekadašnjem prostranom gradskom trgu pitajući se: Dobro sve, Unac ili Neunac, ali ko je u svoj ovoj priči Momčilo???