Invaliditet nije prepreka
Dženanova priča o razbijanju stereotipa - Prepreka nema!
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Dvadesetjednogodišnji Dženan Huseinspahić inspirativni je mladić koji može biti za primjer svima.
Dženan ima dijagnozu Arthrogryposis Eyuinovarus Luksacija, odnosno rođen je s deformitetom koji zahvaća područje od kukova do stopala, te unatoč preporukama da mu se odstrane noge, i brojnih bezuspješnih operacija, Dženan danas poprilično dobro hoda uz pomoć štaka.
''Moja dijagnoza u BiH nije izlječiva, imao sam dvije, nažalost, bezuspješne operacije u Egiptu, a bile su bezuspješne u smislu koliko se moglo uraditi. No zakasnio sam otprilike šest mjeseci na operaciju zbog procedure i papirologije'', ispričao je za Bljesak.info Dženan, koji je u početku bio u potpunosti nepokretan.
No liječnik ga je digao na noge, prohodao je, ali nedovoljno.
Papirologija usporila prema operaciji za izlječenje
Kada se uputio na životno važnu operaciju u Egipat, imao je 15 godina, no papirologija iz Hercegovačko-neretvanske županije, u Sarajevo i dozvola iz Sarajeva za dalje išla je presporo.
Pročitajte još
''To sve ide presporo, papirologija me usporila prema operaciji za izlječenje, ali u jednu ruku i doktori'', kaže Dženan.
''Čak nisam siguran ni da je bolest urođena i tu je bilo greški liječnika. Mama je u trudnoći imala možda samo jedan pregled. Kada je osjetila neke bolove i otišla kod liječnika, on joj je rekao da ona nije doktor da mu govori što da radi, u konačnici na porodu smo oboje jedva preživjeli'', priča Dženan kojemu je mama najveći oslonac, naravno uz ostale članove obitelji.
''Nema tko me nije pregledavao i doktori iz Amerike, Austrije, Australije, Srbije i svi su rekli i dali dijagnozu da od mojih nogu i hodanja nema ništa. Savjetovali su i da mi se noge odrežu jer se ne mogu razviti, no mama nije htjela čuti za to i evo na kraju smo ipak uspjeli'', rekao je Dženan.
Kaže da su operacije u BiH bile bezuspješne, većinom zbog loše opreme, napominjući da su se sve operacije radile u Sarajevu, dok u Mostaru liječnici nisu ni pokušavali.
''U obje bolnice su mi rekli ''ništa od toga''. Hodao sam baš teško nisam mogao stajati, penjati se uz stepenice, penjao sam se kao beba, na sve četiri, kasnije za ogradu ali teško. Sada mogu ići lagano uz ogradu'', kaže Dženan.
.jpg)
Vršnjačko nasilje
No pored borbe sa zdravljem, borba u obrazovanju također nije bila jednostavna, Dženan je proživljavao nasilje, od vršnjaka, ali i od nastavnog osoblja.
''U osnovnoj školi sam doživljavao nasilje, fizičko. Psihičko se nije moglo dogoditi jer me mama pripremala kroz razna udruženja, ne samo Udruženje Sunce čiji sam sada član. Kada ti kao običnom čovjeku kažu nešto pogrdno nije lijepo, no meni je nebitno što tko govori, ali mene to nije doticalo. Ja bih to okrenuo na šalu na svoj račun, pa bi se na kraju drugi unezgodili'', rekao je Dženan.
Kaže da su ga dva dječaka stalno fizički zlostavljala, no škola tada nije reagirala.
''Roditelji su prijavili školi, koja nije reagirala do jednog roditeljskog sastanka. Majka i otac su došli na sastanak, i kada su rekli roditeljima dječaka što se događa, ostali su šokirani, jer škola ih nije obavijestila o tome. Moji roditelji su tražili ili promjenu odjeljenja ili škole, i tada je sve krenulo malo na bolje'', priča nam Dženan.
Uz nasilje koje je doživljavao od svojih školskih prijatelja, imao jei neugodna iskustva s nastavnicima, a posebice s nastavnikom tjelesne kulture, na čijim satima je morao sudjelovati iako je imao zdravstvene nalaze.
Ismijavanje nastavnika
''Najgore sjećanje u osnovnoj školi je bilo nastavnik tjelesnog odgoja. Morao sam ostajati na tim aktivnostima koje nisam mogao raditi iako sam imao i od doktora papir da ne smijem, ali on je zahtjevao da budem tu. Ali najgori trenutak je bio kada smo učili igrati kolo. Profesor je pokazao korake i rekao meni da izađem i da pokažem. Ja sam izašao i cijeli razred se smijao uključujući i nastavnika'', rekao je Dženan.
Kaže da ga je to iznimno povrijedilo, jer osoba koja bi trebala biti pedagoški naučen čovjek i spriječiti takve situacije ruganja i izazivanja, ih je poticala.
''To mi je bila najgora uspomena. Još nastavnik nikada nije bio sankcioniran'', rekao je.
Kaže da su društvo i okolina u osnovnoj školi sumnjali u njega, svi su mu govorili kako su ga puštali te da ne može završiti školu, no kada je upisao srednju, stvari su bile potpuno drugačije.
''Nisam u osnovnoj školi posebno ni učio, vjerojatno zbog cijele situacije i problema nisam bio zainteresiran, dok sam u srednjoj bio drugi čovjek, sve četiri godine sam imao prosjek 5,0'', priča nam ovaj mladić koji je definitivno primjer kako loš utjecaj okoline može utjecati na motivaciju i želju za napredovanjem, no srećom kaže imao je uvijek podršku obitelji.
''Srednju sam završio za turističkog tehničara, htio sam postati menadžer, pa sam upisao ekonomski fakultet. Treća sam godina, a kolege i profesori u srednjoj su bili super. Iako često me gledaju drugim očima, jer sam drugačiji'', priča Dženan, koji pokušava, kao što bi trebala svaka mlada osoba, iskoristiti svaku priliku koju mu život pruža.
Work and travel - put u Ameriku
Dženan se prijavio i na 'Work and travel program', te je otišao u Ameriku, a to mu je bio kaže prvi put da je otišao bez roditelja na dalji putovanje.
''Sve je slučajno ispalo. Pošto ovdje ne mogu naći sezonski posao za invalide, morao sam biti kući cijelo ljeto, pa sam odlučio da se nešto mora promijeniti. Poslije ispita počele su mi iskakati reklame na Instagramu za 'Work and travel program', sve je zvučalo jednostavno, ali me bilo strah, jer išao sam logikom kao što je ovdje, tko će me primiti jer sam invalid. Nisam vjerovao da ću naći posao, ali pokušao sam. Nazvao agenciju, i rekao da sam invalid, što mogu, što ne. Oni su rekli da to nema veze, te da se prijavim. Samo su me pitali kakav mi je engleski'', rekao je Dženan, koji je u konačnici i otišao na sezonu u Ameriku, gdje invaliditet po njegovim riječima nisu smatrali preprekom.
''Mama i tata su bili u fazonu probaj, ako osjetiš da ne možeš na avion i vrati se. Prvi put nakon 20 godina otišao sam na neki dalji put bez roditelja. Odem, nađem prvi posao radio sam na recepciji hotela i bili su zadovoljni. Radim kroz tri tjedna, nađem i drugi posao u McDonalds, a iako se navodi po njihovoj polici da se na ovim pozicijama treba stajati, meni su dozvolili da sjedim i nije bilo nikakvih problema. Hotel u kojem sam radio mi je opet ponudio da dođem i ove sezone. Ali vidjet ću. Fakultet na prvom mjestu'', priča ovaj mladić, koji je iskoristio i pogodnost putovanja, koje je u Americi puno lakše i jednostanije. Za razliku od BiH.
Pokušajte
Dženan je u Americi položio i vozački ispit, te pored naše ima i američku vozačku, a vozački ispit je položio bez specijaliziranog vozila, i takvo i vozi, što kaže Dženan dokazuje da se sve može i da prepreke nema.
''Stvar je u tome da ne možete reći da vas netko sputava i da vam kaže da se nešto ne može. Pokušajte sve sami odraditi, sve te stvari koje vam netko kaže da ne možete, pokušajte'', savjetuje ovaj inspirativni mladić.
