Gdje su nestali klikeri, graničari, žmura, trula kobila...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U ne baš tako davna vremena, prije nekih tridesetak pa i više godina, pod igranjem se podrazumijevalo nešto suštinski i praktično drugačije od onog što se danas uglavnom smatra igranjem. Za razliku od današnje nezaobilazne i sveprisutne digitalne zabave u vidu igara za računala i mobitele, nekadašnje igranje bilo je nezamislivo bez izlaska napolje i druženja s prijateljima.

Samo nebo bilo je granica, a bujna mašta izrodila je neke od najljepših igara, koje su uz garantirano dobru zabavu razvijale razne psihofizičke sposobnosti kod djece. Ona su tada vrijeme provodila napolju i bila na zraku, kretala se, svladavala prepreke i učila razmišljati. Te igre podrazumijevale su i razvijanje strategija i taktika za rješavanje prepreka, što je sve skupa bila izvrsna priprema za budući život svakog od nas.

Početkom devedesetih godina s pojavom prvih računalnih igara, pa sve do danas, igrališta su zamijenjena s kućna četiri zida. Unutar njih su neki novi klinci pred računalnim zaslonima ili s mobilnim uređajima u rukama počeli provoditi vrijeme u jednom novom i zatvorenom, virtualnom svijetu. Druženja su se svela na poznanstva preko chat aplikacija. Malo po malo tradicionalne igre u dvorištima i igralištima sve su se manje igrale, a neke su potpuno zaboravljene. Ulice i igrališta bivali su sve tiši, a novi oblik zabave, onaj interaktivni ''izbacio je iz igre'' aktivno igranje u prirodi. Sjetimo se igara koje smo rado igrali prije nekih tridesetak i više godina, a koje se danas rijetko igraju ili su potpuno nestale...

Klikeri (pikule)

Staklenci, porculanci, malci, buljci, troperci, šestoperci...eh tko se još ne sjeća šarenog svijeta klikera. Za igru je bio potreban mali prostor, dobro raspoloženje i jedna rupa u zemlji tek nešto veća od samog klikera iskopana na određenoj udaljenosti od crte za bacanje. Pravila su jednostavna trebalo je ubaciti kliker u nju kako bi se imalo pravo od dva puta približiti i gađati drugi kliker. Bilo je tu izraza znanih samo starim klikerašima poput karaš (kliker u prirodnom zaklonu), visa (gađanje iz stojećeg stava), ponte prema (poziv da protivnički klikeraš gađa u smjeru tvoga klikera koji je u roši)... Bila je to zabavna igra koja se rado igrala na igralištima i između zgrada na zemljanim površinama. Nagrada za pobjednika bio je kliker poraženoga. Postojala je još jedna igra s klikerima koja se zvala „crta“. Vrlo je jednostavna. Na određenoj udaljenosti do nekih pet metara nacrtala bi se crta nekom grančicom, i tko bi dobacio bliže njoj on bi pobjeđivao i nosio gubitnikove klikere. To je bio znatno brži put za gomilanje protivničkih klikera u vlastitoj kolekciji...

Aberećke abertude

Igra poprilično čudna naziva, zbog izmišljenih riječi kojima se komunicira u njoj. Igrači bi se podijelili u dvije ekipe i stali držeći se za ruke jedni nasuprot drugima, a onda bi počinjao svojevrstan ritual. Igrači jedne ekipe bi „pozivali“ "Aberećke". Drugi bi odgovarali "Abertude". Onda bi ovi prvi viknuli „Aber koga“, a prozvani tim bi uzvratio „Aber - pa ime igrača“. Prozvani igrač bi se morao zaletjeti u protivničku ekipu trudeći se probiti vijenac ruku suparničke ekipe. Ako to ne bi uspio ispadao bi iz igre i obratno, i tako sve do posljednjeg igrača. Tu su znale procvjetati prve ljubavi pozivanjem simpatije da probija lanac...

Žmura

Žmura, žmira ili žmurka kako su je zvali u nekim krajevima je krajnje zanimljiva igra. Jedan igrač bi na nekoj banderi ili zidiću zaklonio oči rukama i žmureći odbrojavao pet, deset, petnaest, dvadeset... pa sve do sto. Onda bi uzviknuo „Tko se nije skrio magarac bi bio, pik polazim“. Tada bi se okrenuo i pošao u potragu za drugim igračima koji su se trudili ostati neotkriveni sve do trenutka kad se ovaj odmakne dovoljno daleko od bandere ili zidića pa bi potrčali da dotaknu to mjesto prije njega govoreći TUSPAS MENE. Ako bi ih onaj koji žmuri prije spazio i "tuspasio", jedan od njih bi žmurio u sljedećoj rundi. Tu se već moglo naslutiti tko će lakšim putem prolaziti kroz život, a tko će često morati zatvoriti oči i žmiriti na štošta...

Gonja (lovica)

Možda i najjednostavnija igra u kojoj je najbitnija stvar bila izbjeći onog tko vas naganja kombinacijom brzine i vještine izbjegavanja u kritičnim momentima. Jednostavna igra koja se može igrati i u dvoje, a može uključivati i mnoštvo igrača. Lovac lovi dok ne ulovi, a potom on postaje lovina. S ponekom izmjenom većina nas se u mnogim životnim situacijama u nekim godinama sjetimo te igre.

Školica

Kredom ili nekom ciglom iscrtala bi se polja na nekom igralištu ili betonskoj površini. U pravilu bi bilo iscrtano do 10 kockastih polja s brojevima od 1 do 10. Potom igrač stane pred prvo polje i baca neki kamenčić, drvo ili pak često praznu kutijicu od kreme za obuću i skakuće po poljima. Negdje s jednom nogom negdje gdje su paralelno ucrtana dva polja s obje noge i tako redom i natrag. Dobra i lagana igra za postizanje kondicije.

Graničari (između dvije vatre)

Igra se tako što po sedam igrača u dvije polovine igrališta pokušavaju izbjeći pogodak mekanom loptom kojom ih gađaju graničari. S druge strane graničari nastoje eliminirati suparničke igrače tako što će ih pogoditi istom tom loptom. Jednostavna i zanimljiva igra koja razvija mnoge vještine od organizacije do tjelesne aktivnosti.

Guma

Zaštitni znak djevojčica na igralištima bila je popularna igra gume. Bilo je mnoštvo varijacija ove igre, a neophodan rekvizit bila je guma lastika često izvučena iz nečijeg starog donjeg rublja. Dvije djevojčice postave gumu na gležnjeve a treća djevojčica stiliziranim pokretima i zahvatima prebacujući gumu preko tijela na različite načine služeći se i rukama i nogama nastoji izvesti zahtjevne unaprijed definirane figure. Popularna je bila i igra "prstića" u kojoj bi sudionice gumu držale s tri, dva i na koncu jednim prstom što je bio i najteži zadatak za igračicu koja je petom pokušavala "ubosti" minimalni prostor za igranje.

Kauboji i Indijanci

Dva tima igrača naoružana drvenim i plastičnim strijelama, karabinima i revolverima podijelili bi se u dvije skupine pokušavajući rekreirati situacije iz western filmova. Prostori između zgrada i garaža često su znali biti mjestom pravih potjera, revolveraških dvoboja i napada na karavane doseljenika. Inačica ove igre potaknuta jednom drugom vrstom sličnih filmova bila je igra partizana i nijemaca.

Zuja

Jedan igrač bi se okrenuo od ostalih zaklonivši desnom rukom pogled. Među onima koji su se nalazili iza njegovih leđa jedan bi mu prišao i udario ga po toj ruci, nakon čega bi se on morao okrenuti i pokušati pogoditi tko je junak koji ga je udario. Ako bi pogodio udarač bi zauzeo njegovo mjesto. Ovdje je znalo biti izvjesnih zloporaba u vidu laganja o realizatoru udarca, pa i udaraca u nezgodna mjesta, tako da su se igrajući zuju mnogi izvještili za buduće karijere u državnim službama i politici.

Pole cijele i razvlaka

Igre koje su se "kalemile" na skupljanje sličica. U igri pole cijele igrači bi s jednom ili dvije sličice nastojali prije izbacivanja iz ruke pogoditi kako će sličice pasti na pod. Ako igramo s po dvije sličice pole bi bile kad dvije sličice padnu licem prema gore, a dvije obrnuto. Svaki drugi ishod se računao kao cijele. Kod razvlake skupina sličica se podjeli u dvije gomile okrenu se naopačke i igrač tipuje na gomilu gdje misli da se nalazi veći broj na dnu. Na taj način se u kratkom roku moglo skupiti zavidan broj sličica neophodnih za popunjavanje u albumima.

Iako se neke od ovih igara i danas ponegdje igraju, doduše jako rijetko, mnoge od njih žive još samo u sjećanju starijih generacija. Već neko vrijeme ne možemo sresti dječake dok se igraju klikerima i djevojčice s gumom na igralištima. Polako ove igre zamjenjuju neki drugi virtualni i digitalni svjetovi, jer kako lijepo reče Balašević u pjesmi Panta Rei: "Sve se menja, i sve teče… čoveče".