Kako se Europa "navukla" na sovjetski plin

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prvi sovjetski plin u Europi se pojavio odmah po završetku Drugog svjetskog rata. Od 1946. godine manja količina ove sirovine počela je pristizati u Poljsku, a tijekom 1950-ih Varšavi su se pridružile i druge saveznice Moskve u socijalističkom bloku.

Uloga SSSR-a kao plinske sile naglo je porasla tijekom 1960-ih, kada su otkrivena i industrijalizirana ogromna nalazišta poput Urengojskog u Zapadnom Sibiru. Put zapada krenule su razgranate mreže cjevovoda povećanog kapaciteta ("Bratstvo"), ali one u početku nisu izlazile izvan granica Istočnog bloka.

Zemlje Zapadne Europe u međuvremenu su ušle u razdoblje burnog industrijskog razvoja i bile su krajnje zainteresirane za jeftinu sovjetsku sirovinu. Europa je u Moskvi vidjela daleko stabilnijeg trgovinskog partnera nego u zemljama Bliskog istoka, gdje je situacija u ono vrijeme bila stalno uzburkana.

Političke nesuglasice između Istoka i Zapada bile su ozbiljna prepreka za razvoj unosne ekonomske suradnje u kupoprodaji plina, i zato je Austrija zbog svog "neutralnog" statusa bila prva zapadnoeuropska zemlja s kojom je Moskva sklopila ugovor, piše russia byond.

Sovjetski "Sojuznefteeksport" i austrijska kompanija Osterreichische Mineralolverwaltung OMV potpisali su 1968. godine ugovor o isporuci 142 milijuna kubnih metara plina godišnje. Tako je led probijen i već je naredne godine Moskva nakon Beča sklopila ugovore i s Italijom i Francuskom.

Zapadna Njemačka nije imala dovoljno sirovina za industriju koja se intenzivno razvijala, pa je s vremenom ona postala najvažniji partner SSSR-a u sferi trgovine plinom. Prema ugovoru "plin – cijevi", sklopljenom 1970. godine, zapadnonjemačke su kompanije u zamjenu za plin isporučivale SSSR-u čelične cijevi velikog promjera i visoke kvalitete (koje su u to vrijeme proizvodili samo Nijemci i Japanci). Od tih su se cijevi i pravili plinovodi kroz koje je jeftino gorivo stizalo iz Sibira.

Od prvog dana izlaska SSSR-a na plinsko tržište Zapadne Europe Sjedinjene su se Države trudile potisnuti ga s tog tržišta. Washington je upozoravao svoje europske saveznike da tako mogu postati ovisni o sovjetskim energentima i pozivao ih da zaustave ekonomsku ekspanziju komunista, obećavajući da će višekratno uvećati isporuke ugljena i predlažući im da potpuno prijeđu na norveški plin. Europljani su, međutim, smatrali da sve te alternative puno koštaju i ne mogu biti realizirane.

Stoga su Amerikanci 1981. godine pokrenuli pravi plinski rat protiv SSSR-a, protiveći se izgradnji plinovoda "Urengoj – Pomari – Užgorod". Taj su plinovod gradili sovjetski stručnjaci, ali novcem od europskih kredita. Bile su planirane dvije linije s ukupnim protokom od 60 milijardi kubnih metara godišnje.

Amerika je uvela embargo na isporuku svoje naftno-plinske opreme Sovjetskom Savezu. Zabrana je vrijedila i za zapadnoeuropsku i japansku opremu u kojoj su korištene američke tehnologije i komponente. Na kraju je umjesto dvije napravljena samo jedna linija kapaciteta 32 milijarde kubnih metara godišnje.

I pored protivljenja Washingtona, isporuka sovjetskog prirodnog plina Europi u 20 se godina uvećala 35 puta. Krajem 1980-ih već je 15% ukupnog plina koji je trošila Francuska potjecalo iz SSSR-a, a u Njemačkoj se taj pokazatelj popeo na 30%. Tako je Sovjetski Savez osigurao Europi burni ekonomski rast, i ujedno ovisnost o isporukama sibirskog plina.