Hrskavi pomfrit: Stvari koje vjerojatno niste znali o omiljenom prilogu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dok legende koje se prepričavaju u Francuskoj tvrde da su ulični prodavači predstavili pomfrit na mostu Pont Neuf u kasnom 18. stoljeću, Belgijci pak inzistiraju na tome da je u njihovu gradu Namuru nastao pečeni krumpir tijekom posebno hladne zime 1680. godine.

Okupan u kečapu ili prekriven sirom? Kao kompletan obrok ili kao prilog u popularnom lancu brze hrane? Čini se da postoje beskrajni načini za uživanje u prženim krumpirićima otkad su oni prvi put predstavljeni prije nekoliko stoljeća. Popularni u cijelom svijetu, s naizgled beskrajnim varijacijama u prijedlozima za posluživanje i stilovima rezanja, prženi krumpir zauzima važno mjesto u povijesnim zapisima i modernoj kuhinji, prenosi punkufer.hr.

Od svojih legendarno skromnih početaka do debija na večerama u Bijeloj kući i konačnog usvajanja kao omiljene ulične hrane, u nastavku ćete pronaći još neke zanimljivosti o ovom, možemo slobodno reći – legendarnom jelu.

Poutine – nacionalno kanadsko jelo

Prvi put u restoranima se pojavio 1950-ih, a s vremenom je postao neslužbeno poznat kao nacionalno jelo Kanade. Ovaj stil pomfrita podrazumijeva masne pržene krumpiriće prekrivene smeđim umakom i skutom od sira. Iako potječe iz Quebeca, toliko je popularna stavka na jelovniku da ga posjetitelji sada mogu naručiti u lancima restorana brze hrane diljem Kanade. Ako ljubitelji krumpirića traže veći izbor, tu su i restorani s cijelim jelovnicima posvećeni različitim verzijama ovog jela. 

Vjerojatno potječu iz Belgije

Nitko ne zna točno kada je prvi pomfrit imao svoj kulinarski debi. Prije 16. stoljeća krumpir se uopće nije smatrao jestivim. Dok legende koje se prepričavaju u Francuskoj tvrde da su ulični prodavači predstavili pomfrit na mostu Pont Neuf u kasnom 18. stoljeću, Belgijci pak inzistiraju na tome da je u njihovu gradu Namuru nastao pečeni krumpir tijekom posebno hladne zime 1680. Prema njihovoj legendi, lokalni su ribari odabrali da ispeku krumpire za obrok kad je rijeka bila zaleđena, a nisu mogli uloviti ribu. Ipak, za samu promociju krumpira diljem svijeta najzaslužniji su Francuzi.

Thomas Jefferson smatra se zaslužnim za dovođenje pomfrita u SAD

Thomas Jefferson bio je američki ministar u Francuskoj od 1784. do 1789. te se zaljubio u francusku kuhinju. Ponekad nazivan prvim američkim gurmanom, treći predsjednik Sjedinjenih Država toliko je volio pomfrit da se nalazio među 150 recepata koje je njegov kuhar James Hemings donio u Ameriku nakon što je završio kulinarsko usavršavanje u Parizu. Recept za pommes de terre frites à cru en petites tranches, što u prijevodu znači 'sirovi krumpir pržen u dubokom ulju, u malim komadićima', gotovo je izgledom jednak današnjem pomfritu. Jedina je razlika što je umjesto duguljastih rezova Jeffersonov pomfrit bio narezan na tanke, okrugle ploške ili izrezan gulilicom.

Čak i u slavnim romanima

Kao siromašno dijete koje je odrastalo u Londonu, mladi Charles Dickens često je sanjario o hrani koju si nije mogao priuštiti dok je radio u tvornici laštila za cipele. Njegova fascinacija dobrom kuhinjom prešla je u njegove romane, koji često uključuju bogate, detaljne opise jela. Dickensova pažnja posvećena kulinarskim detaljima također je bila ispred svojeg vremena jer je opisao modernu britansku ribu s krumpirićima (koja nije bila na tržištu do 1863.) u svojem romanu iz 1859. "Priča o dva grada".