Obilježeni Dani kruha u osnovnoj školi Cim

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Cim i Goranci oduvijek su bili mostarska delicijska oaza. Ako ste željeli lešo pripremljeno meso, išli ste kod Ive. Ljubitelj ste pečenja – Kubatova janjetina neprolazna je uspomena. Volite pitu – one od Dujmovića jeo je cijeli Mostar.

Koljenicu pojedi kod Emira, tepsiju kod Marinka, u metarskoj sablji uživaj kod Dekića... Tako bi mogli u nedogled nabrajati gdje se u Cimu i Gorancima nekada, a gdje se još najbolje pirja, kuha, peče, friga, roštilja, odnosno širi miris koji zove, draži i od kojega rastu zazubice.

Kada takvi majstori dobroga zalogaja već godinama, povodom Dana kruha i zahvalnosti Bogu za plodove zemlje, časte delicijama svoje učitelje, onda ovi osjećaju potrebu da barem jednom počaste njih – svoje učenike i uvijek dobrodošle roditelje.

Trči kod našega Minke po brašno, pali mikser, miješaj tijesto! 260 djece traži minimalno 500 uštipaka. Misliš kako je lako? Nije, ali gdje ima volje, ima i načina. Počinje učiteljica Arijana, s najlonskom zaštitom na kosi – nije frizura besplatna.

Nastavljaju učiteljice Željka, Andrijana, Dalija, Barbara, učitelj Marijo, knjižničarka Mirjana, tajnica Dijana, ma svi redom, cijela zbornica kuharski raspoložena, delicijski nabrijana, gurmanski spremna. Brzo je okupljanje, sad će djeca stići... Neki s vozačem Ljubom, neki sa Žikom, ali svi jednako gladni! Broji, pregledaj, serviraj... S koje god strane kreneš, nema dovoljno, nedostaje, jednostavno fali! Nema spasa na vidiku.

Onda se pojavljuje ona – učiteljica s dvije kuhače, puljače... Nazovite ih kako želite. Učiteljica Marina Grbešić grabi, peče, izlijeva, vrti, okreće, servira... I eto uštipaka ispred svih! Ne po jedan, ne po dva, nego onoliko koliko ti srce hoće i želi! Još kada je ruke dala naša biologičarka Tatjana, raširi se miris uštipaka po svome Cimu, uspe se Tutinom stranom, ode u Gorance, zamirisa u Bogodolu i pope se na vrh Čabulje!

"Iscijedite dobro to ulje!!!" – grmi uvijek nutritivno osviještena nastavnica Ivana, ali gladna usta ne mare, upozorenja su uzalud. Tijesto se lijepi za nepce i doživljaj je neopisiv. “Doći ćete vi meni na termin, na sat...” – pomišlja nastavnica. Istrošit će se kalorije... Nešto kod Tunge, nešto uzbrdo, nešto tamo, malo ovamo... Najviše u kolu, koje se formiralo nakon što je Nedeljko počeo prebirati po tipkama harmonike.

Na kraju, svi smo sretni! Prvenstveno zato što smo bili zajedno. Molitvom smo Bogu se obratili. Zamolili da rastemo i nadograđujemo se baš svi, te budemo na korist jedni drugima. Zaželjeli smo i da raste naša školska zgrada. I hoće! Kada zamoli 260 čistih srdaca, molitva ne može ostati neuslišana.