Ljudi koji su odrasli usamljeni obično pokazuju ovih 7 ponašanja kasnije u životu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Odrastanje u usamljenosti može duboko utjecati na nečiji život. Ne radi se samo o samoći, već o tome kako ta rana iskustva oblikuju ponašanje osobe kasnije u životu.

Prema psihologiji, postoje određene sklonosti i obrasci koji se često pojavljuju kod onih koji su iskusili puno usamljenosti u svojim formativnim godinama, prenosi Global English Editing. 

U ovom ćemo članku istražiti sedam značajnih ponašanja koja se uočavaju kod pojedinaca koji su odrasli usamljeni. 

1. Neovisni su više nego što bi trebali biti

Ljudi koji odrastaju usamljeni imaju naviku da razviju značajnu razinu neovisnosti.

Ovo nije nužno loša stvar. Uostalom, biti samopouzdan je vrijedna osobina. Problem nastaje kada ta neovisnost postane ekstremna i pretvori se u nespremnost ili čak strah od oslanjanja na druge.

Psiholozi su primijetili da je onima koji su iskusili usamljenost u godinama formiranja često teško zatražiti pomoć kasnije u životu. Mogli bi se osjećati kao da opterećuju druge ili su oprezni s oslanjanjem na bilo koga zbog prošlih iskustava.

To ne znači da ne mogu raditi u timovima ili graditi odnose. Ali to znači da bi se mogli mučiti više od većine kada je u pitanju pružanje pomoći i prihvaćanje podrške od drugih.

2. Žude za dubljim vezama

Dok sam odrastala, nisam imala puno prijatelja s kojima bih se družila ili dijelila svoje osjećaje. Ta se usamljenost često pretvarala u snažnu želju za dubljim vezama u mojim odnosima kasnije u životu.

Psiholozi primjećuju da osobe koje su u ranom životu iskusile usamljenost često tražili dublje, smislenije odnose kao odrasle osobe. Kao da nadoknađuju ono što su propustili u djetinjstvu.

Za mene je to značilo da ležerna prijateljstva ili razgovori na površinskoj razini nikad nisu bili sasvim zadovoljavajući. Uvijek sam čeznuo za nečim više - za vezom koja je nadilazila uobičajeno.

Međutim, takvo ponašanje ponekad može odbiti ljude koji nisu navikli na takav intenzitet. Važno je upamtiti da se ovdje ne radi o potrebi ili privrženosti, već o traženju razine razumijevanja i povezanosti koja vas ispunjava.

To je delikatna ravnoteža koju mi koji smo odrasli usamljeni neprestano pokušavamo pronaći.

3. Vrlo su pažljivi

Usamljenost u djetinjstvu ne znači uvijek fizička samoća. Također se može raditi o osjećaju emocionalne nepovezanosti s onima oko vas. U takvim slučajevima dijete bi moglo usmjeriti pozornost na promatranje drugih kao način da ih razumije i nosi se s njihovim osjećajima.

Ova navika često se prenosi u odraslu dob. Ljudi koji su odrasli usamljeni obično su pažljiviji prema svojoj okolini i ponašanju drugih.

Istraživanje je pokazalo da su pojedinci koji su izjavili da su iskusili usamljenost pokazali višu razinu budnosti na društvene znakove. Veća je vjerojatnost da će primijetiti suptilne promjene u raspoloženju, izrazima ili govoru tijela ljudi.

Ova povećana vještina zapažanja može biti prednost u mnogim situacijama, poput razumijevanja timske dinamike na poslu ili primjećivanja kada je prijatelj uzrujan. Ali također može biti psihički iscrpljujuće, jer osobu drži stalno na oprezu.

4. Imaju intenzivno samoopažanje

Oni koji odrastaju usamljeni često provode puno vremena sa svojim mislima. Ova samorefleksija može dovesti do duboke razine samosvijesti i introspekcije.

Iako introspekcija ima svoje prednosti, poput boljeg donošenja odluka i emocionalnog razumijevanja, ona također može prerasti u pretjerano razmišljanje. Ljudi koji su djetinjstvo proveli u samoći, mogu se naći u situaciji da stalno analiziraju svoje postupke, riječi i osjećaje.

Takvo ponašanje ponekad može dovesti do tjeskobe ili osjećaja sumnje u sebe, budući da mogu pažljivo proučavati svaki detalj svojih interakcija s drugima.

5. Imaju poteškoće u izražavanju emocija

Postojalo je vrijeme kada mi je bilo nevjerojatno teško izraziti svoje emocije. Bilo je kao da sam sagradio zid oko sebe, a dopuštanje da pokažem osjećaje izgledalo je kao znak slabosti. 

Ovo je uobičajena osobina među onima koji su iskusili usamljenost tijekom ranih godina. Bez sigurnog i poticajnog okruženja za izražavanje svojih osjećaja, mogu odrastati potiskujući svoje emocije.

Kao odrasli, to se često manifestira kao poteškoća u otvaranju drugima ili izražavanju onoga što uistinu osjećaju. To može dovesti do nesporazuma u vezama i stvoriti osjećaj izoliranosti čak i kada nisu sami.

Pročitajte još

Usamljenost uzrokuje pad energije

6. Cijene samoću

Možda se čini kontradiktornim, ali oni koji su odrasli s osjećajem usamljenosti, često nauče cijeniti samoću kao odrasli. Nakon što su proveli značajnu količinu vremena sami u godinama formiranja, navikli su se na vlastito društvo i mir koji ono može donijeti.

To ne znači da više vole biti sami cijelo vrijeme. Umjesto toga, oni razumiju važnost provođenja vremena sami sa sobom, razmišljanja o svojim mislima i uživanja u vlastitom društvu.

Međutim, ključno je pronaći ravnotežu između uživanja u samoći i izolacije. Previše vremena nasamo može dovesti do osjećaja usamljenosti i nepovezanosti s drugima. Sve je u pronalaženju prave ravnoteže.

7. Otporni su

Možda je najistaknutija osobina onih koji su odrasli usamljeni njihova otpornost. Iskustvo usamljenosti u mladosti može biti teško, ali također služi kao iskustvo koje ih čini otpornim i spremnijim za probleme u odrasloj dobi. 

Ti su se pojedinci suočili s jednim od najosnovnijih ljudskih strahova – strahom od samoće – i izašli s druge strane jači. Naučili su se prilagoditi, pronaći radost u vlastitom društvu i izgraditi veze unatoč svojoj prošlosti.

Ova otpornost ne znači samo oporavak od problema. Radi se o rastu kroz to, učenju i postajanju jačim zbog toga. I to je nešto zaista pohvalno.