Psihologinja za Bljesak: ''Otkud ideja da djeca moraju imati sve petice u školi?''

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Polazak u školu za djecu predstavlja vrlo važnu životnu promjenu u kojoj dijete iz svijeta bezbrižnosti ulazi u svijet formalnog odgoja i obrazovanja i dobiva svoje prve značajne obveze i zadatke.

Vrlo je važno procijeniti koliko je dijete spremno za nove odgovornosti koje ga čekaju, što ponajviše ovisi o tome koliko su ih roditelji i predškolske ustanove osnaživali u samostalnosti te poticali njihov pravilan rast i razvoj, i to ne samo tjelesnih i kognitivnih sposobnosti, nego i emocionalnih i socijalnih vještina.

Izvrsna ocjena ne mora biti mjerilo znanja

Dijete će se u školskom sustavu suočavati s raznim emotivnim izazovima, ponekad doživjeti neuspjeh ili biti pod pritiskom vlastitih i/ili tuđih očekivanja. Roditelji, iako svojoj djeci žele najbolje, ponekad mogu djelovati iz ranijih vlastitih uvjerenja koja za djecu nisu motivirajući i osnažujuća, nego zapravo vrlo štetna.

Tako se izvrsna ocjena stavlja na pijedestal dok ona uopće ne mora biti mjerilo znanja, jer različiti predavači mogu različito ocijeniti isto znanje, navodi školska psihologinja Danijela Herceg u najnovijoj epizodi podcasta Rastući s djecom na našem portalu.

''Pitanje je kako će se naše dijete nositi s malim izazovima, jer škola postane veliki izazov. Što kada dobije prvu četvorku? Svi pričaju o peticama. Prosjek 5.0 je balkanski problem, tko je nama nametnuo ideju da moramo imati sve petice? Imala sam djevojčicu koja je uslijed hospitalizacija i mnogih izostanaka iz škole, sebi i roditeljima morala dokazati da ona to može, izgurala je 5.0. Odakle joj ta ideja, zašto u svemu moramo biti najbolji?'', ističe Herceg, ,dodajući kako svojim kćerima kaže da nju uvijek mogu tražiti za pomoć oko zadataka iz književnosti ili u nekim kreativnim radovima, dok savjet za matematičke zadatke mogu zatražiti od tate koji je završio građevinski fakultet.

Riješiti se tereta savršenstva

Želeći istaknuti da se trebamo riješiti tereta savršenstva, Herceg vrlo iskreno nastavlja: ''U osnovnoj školi sam bila vrlo nespretna i nisam bila talentirana za sportove. Moj tjelesni odgoj nikad nije bio odličan, ali nekad su učitelji davali 5 iz tjelesnog ako imaš druge dobre ocjene. Danas više ne daju, postoje kriteriji, recimo koliko puta možeš preskočiti vijaču, možeš li napraviti kolut naprijed i natrag, koliko brzo trčiš u jednoj minuti i sl. I realno postoji ocjena za to. Nije pravedno da dijete koje ne zna preskočiti vijaču dobije 5, istu ocjenu kao i ono koje u minuti preskoči 20 puta. Sposobnosti nisu svima jednake i ne možeš u svemu bit dobar''.

Psihologinja roditeljima savjetuje da svoje dijete kada dođe iz škole stoga ne pitaju koju je ocjenu dobilo u školi, nego kakav mu je bio dan, kako se osjećao, je li ga netko razveselio, je li osjetio neuspjeh, je li osjetio ponos, koje emocije je osjećao, s kim se družio, je li nekom pomogao i slično... ''To je život, to je škola. Mi nismo samo obrazovna ustanova, nego odgojno – obrazovna ustanova i to su bitne životne stvari'', zaključuje Herceg.