Vrnjačka Banja: Mjesto legendi, izvora i mnogih spomenika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U Srbiji ima barem tridesetak banja, ali kad neko kaže da je „bio u Banji“, gotovo sigurno je riječ o Vrnjačkoj Banji. Ako usto izbaci i šeretski osmijeh u stilu „imao bih ti ja još štošta reći, al' bolje da šutim“, onda je i ono „gotovo“ suvišno.

Ima, naravno, u Srbiji i starijih banja od Vrnjačke, ali se baš sve ne mogu pohvaliti da su bile banje i u rimsko doba. Vrnjačka jest, a ovdje se na takve dokaze, rimski bazen punjen toplom mineralnom vodom, naišlo tijekom kaptiranja izvora 1924. godine. Zato se, ako ko još ne zna, jedan od izvora i naziva rimski. Da ne dolazi u obzir nikakva greška, jer je bazen mogao napraviti i neko drugi, potvrdio je i nalaz više od 200 rimskih novčića, što u bazenu, što u izvoru uklesanom u živu stijenu. Aquae Orcinae, kako rimsku banju zovu knjige, bila je neka vrsta oporavilišta za rimske ratne veterane, a, dakako, i za bogatiji sloj tadašnjeg stanovništva.

Ko bi sad znao zašto je narodna vlast nakon Drugog svjetskog rata zabetonirala Rimski izvor, k'o biva, šta Rimljani znaju o vodi, ali je činjenica da je opet postao aktivan tek prije manje od 30 godina. Danas je to jedan od sedam poznatih vrnjačkih izvora mineralne vode. Dobro, sad je tu izvor „Topla voda“, a „Rimski izvor“ je samo nekoliko desetaka metara dalje, ali će ionako biti da je u pitanju ista voda, ona od 36,5°C. Zanimljivo je (i teško shvatljivo!) to što je izvorište zatrpano i nakon propasti osmanske vladavine ovim krajevima, kao da je svim osvajačima valjalo, a domaćem narodu nije! I opet je prvi jedan stranac, baron Sigmund Herder, „vidoviti“ geolog, tadašnji rudarski starješina Saksonije, koga je u Srbiju, tajeći to od Turaka, pozvao Miloš Obrenović, 1835. godine, shvatio kakvo se blago ovdje krije. Iako je Herder sa svojim suradnicima ponajprije pozvan da istražuje rude, pa je, primjerice, još tada za Bor i Majdanpek naveo da će ući u krug najvećih europskih rudnika, nije mu promakla ni topla voda čudnog okusa u Vrnjcima.

Zanimljiva je veza Herderovih sa Srbijom: njegov otac Johann Gottfried, pjesnik, prevodilac i povjesničar, još tada je, mnogo prije napora na tom planu sveprisutnog Vuka Karadžića, preveo neke srpske narodne pjesme na njemački jezik. Sigmund je, pak, bogato nagrađen od knjaza: za manje od tri mjeseca putešestvija Srbijom, točnije njenim dotad oslobođenim dijelom, uprihodio je 1000 dukata, ali i nešto posebno: maksuz za njega iskovanu sablju s balčakom koji su majstori ukrasili srebrom i zlatom te 20-karatnim briljantima!

Narodan predaja, pak, aktiviranje izvora pripisuje ozdravljenju konja vrnjačkog paroha Hadži Jeftimija, no stvarno je sve krenulo od barona Herdera, kada je osnovano i posebno poduzeće, koje malo nakon osnutka gradi kaptaže. Nakon potpuno osamostaljenja Srbije ulaganja su veća, gradi se, po uzoru na njemačke banje, i „Kursalon“, a kasnije i zidana kupatila. Danas su ogromnom paviljonu bazeni, saune, wellness i sve ostalo što čini jedan moderni termalni centar.

Najviše „običnih“ ljudi zatječem na izvoru „Jezero“. Nazvano je tako jer se iza paviljona doista nalazi ljupko jezerce, u koje iz nevidljivih cijevi, s poprilične visine, svako malo ulijeću mlazovi vode. Atraktivno, nema šta! Staza oko jezerceta popločana, a voda stiže i kamenom podstavljenim kanalima. Kasna je jesen, ali je pročelje paviljona, pomalo nalik pagodi, izdijeljeno na pravilne „ladice“, puno cvijeća. Posjetitelji na povelikom broju česmi piju vodu, a odnose je i u bocama. Dijabetes, pankreas, organi za varenje i još desetak indikacijskih područja navedeno je na panou pored česmi. Kome voda, temperature 27°C, ne pomogne, tu je, unutra, i velika ikona, Isus u prirodnoj veličini, i jedna manja, na kojoj je Isus još mali, u Bogorodičinom naručju. Pored nje novčanice, a scena kao u crkvi.

„Snežnik“ je za deset stupnjeva hladniji, ali nije manje popularan, pa nije čudo što je, ako sam dobro zapamtio, prvi kaptiran u novije doba, i to  1916. godine, na inicijativu austrougarskih časnika. Časnici su uskoro nestali, barem oni austrougarski, ali je izvor opstao do danas, a još do prije četrdesetak godina vodu su iz „rupe“ u zemlji, ispod drvene nadstrešnice, dodavale za to angažirane vrnjačke ljepotice. Sad posjetitelje ispred ulaza čeka gomila boca, djevojaka nema, natoče sami, a boca vode stoji simboličnih deset dinara. Čiko što naplaćuje, valjda što vidi da snimam, veli moglo bi biti i kakvog marketinga, velikodušno mi odbija naplatiti. Džaba mu, ispostavit će se kasnije, voda nije čemu, ni nalik ijednoj koju sam ikad probao. Neću, naravno, reći da ne valja, samo se meni ne dopada. U prostranoj prostoriji u sklopu kompleksa „Snežnik“ i galerija slika: mrtva priroda, vrnjačka sela, crkva-dvije, čak i jedna morska. Posjetitelja nula.

Osim navedenih, tu su još četiri izvora, s tim što su Slatina i Beli izvor bliže Lipovačkom potoku, Borjak malo podalje, a Vrnjačko vrelo još dalje, negdje na pola puta između Kraljeva i Kruševca. Ona voda što sam je probao ni puni se u boce, ta „čast“ rezervirana je za onu s izvora Topla voda i onu sa Vrnjačkog vrela.

 Razmjerno duga povijest korištenja ovdašnjih voda stvorila je i ovdašnji turizam kao glavnu gospodarsku granu, a svi koji su gospodarili banjom te mnogi od onih što im je značila mnogo ostavili su i danas vidljive tragove. Iza nekih su, recimo, ostale vile, a starije od novijih se, osim po arhitektonskom stilu, lako prepoznaju i po imenu: starije su uglavnom nazvane po prezimenima vlasnika, a mlađe nekim „svjetskim“ imenima, kakva dobivaju vile po amerikama, italijama, austrijama i drugdje, mada i tu ima izuzetaka. Ljepše su mi stare, recimo vila „Lozanić“ iz 1920. godine ili devet godina mlađa vila „Rivijera“. Vila „San“ iz 1903. godine, smještena ispod Čajkinog brda, također je posebna, a vila „Diona“ se prodaje, pa ako je neko zainteresiran... :)

 Najpoznatija je ipak ona što je nekad pripadala generalu Jovanu Belimarkoviću (1827.-1906.), kraljevom namjesniku u doba dok se kralj Milan Obrenović potucao Europom, a njegov sin, kasniji kralj Aleksandar bio malodoban. General Belimarković se beli nahodao Europom i vidio ljetnikovca i zamaka pa je i sebe htio nešto takvo. Htio i ostvario, i to jednu tako moćnu građevinu da pri pogledu na nju svakom zastane dah. Nije da se ne uklapa u Vrnjačku Banju, ovdje se uklopi sve što je lijepo, ali bi zamak dobro „sjeo“ i u Toscani ili Pragu. Gotovo nevjerojatno zvuči da nije nacionaliziran u vrijeme kad je narodna vlast... Ne znam, možda su generalovi potomci bili u partizanima, uglavnom su zgradu koristili sve do prije pedesetak godina, kada ju je država otkupila i u njoj otvorila Zavičajni muzej. A u muzeju svega, od standardnih zbirki, arheološke, etnografske i povijesne, pa do generalove spomen-sobe i bogatog fonda grafika, skica i slika srpskih umjetnika novijeg doba.

Spomenute galerije u muzeju „Snežnik“nisu jedine u Banji, ima ih, manjih i većih, na sve strane, a posebno je simpa jedna mala, drvena i okrugla, nasred šetališta, u sjenci stoljetnih lipa. Zove se „Jezero“, kao i jedan od izvora. Nisam baš uvjeren da se u ambijent uklapaju i prodavci svega i svačega ispred galerije, ali i na mnogim drugim mjestima po banji. Hajde oni što imaju drvene kućice, oni čak preferiraju etno-stil, ali oni drugi, a takvim je najviše upravo oko galerije „Jezero“, poredali su svoju robu po travnjaku ili asfaltu. Pijaca.

Dok sam još blizu slika, spomenut ću da ima i onih koji sjednu i slikaju. Jednog fotografiram sa svih strana, ali ne pometa. Iz leđa mu čitav red drvenih kućica u kojima se prodaju isključivo slike. A dok sam još blizu prodavaca, mogu se i pohvaliti: kupih jednu lijepu bijelu košulju, vez, etno-motivi, cvjetići po prsima, ma baš slatka, i odmah je obukoh. S prodavcem Acom Momčilovićem ne pogađam se dugo, brzo mi spušta cijenu i – prodano! Jest da ne znam kud bih s njom, gdje bih je mogao upotrijebiti, ali valjda naletim na kakav etno-festival ili se učlanim u folklor, makar imam dvije lijeve noge :)

Šetnica bezbroj i na sve strane, pješčanih, popločanih, asfaltiranih, pa ko šta voli. Kome je mrsko pješačiti, tu je i vozić, koji takve svakog punog sata proveze s kraja na kraj Banje. Proći ću i pored biblioteke, nazvane po dr. Dušanu Radiću, ovdašnjem liječniku i piscu. Ako su i liječiti i pisati mogli Isak Samokovlija ili Laza Lazarević, što ne bi mogao i Dušan Ristić. Ne znam što je prije bila zgrada biblioteke, ali i ona spada među najljepše građevine u Banji, dok među zanimljivije ulazi i ona na Banjskom trgu.

Japanski vrt je posebna, novija priča, iz 2011. godine. Mostić, kućica, vodopad s kaskadama, jezerce s otočićem, čudni kandelabri i puno, puno drveća, doista, kažu, donesenom iz Japana. Mlada i mladoženja našli se baš danas slikavat' u Banji; mjesto idealno, mašu i oni i fotograf kad vide da odoše i u moj objektiv. Mostića nekoliko, a poseban je „Most ljubavi“,  iza čijeg se nastanka krije dobro poznata predaja o učiteljici Nadi i časniku Relji. Kojeg je, eto, sram ga i stid bilo, zavela tamo neka Grkinja, a Nada i dalje živjela u nadi, sve dok i Nada i nada nisu umrle. Zato je ostala Molitva za ljubav Desanke Maksimović, nastala, kažu, baš pored Mosta ljubavi. Jedan mostić se upravo gradi, još je „šupalj“, pazim da ne propadnem; opasno je, potočić je dubok barem pedalj :) Na krovu osamljene drvene kućice neki čistač ostavio lopatu i metlu. Vještačka stijena za sportsko veranje pusta; jedni ne znaju šta bi od stijena, drugi prave vještačke.

Česmi i fontana također mnogo, a spomenika... Kao da su se svi ratovi u posljednjih stotinjak i više godina vodili baš oko toga kome će pripasti Vrnjačka Banja! Najveći je, upravo monumentalan, onaj kralju Aleksandru I., ujedinitelju, kako je naglašeno i na spomeniku. Biste su dobili već spomenuti dr. Dušan Rakić, te Jovan Milodragović (1854.-1926.) pedagog i pedagoški inovator, ako se to tako može reći, kao i Vladeta Vuković (1928.-2003.), pisac i književni kritičar, rođen i umro u Vrnjačkoj Banji. Moram to napisati tako, pošto ne znam kako se kaže za stanovnika Vrnjačke Banje?! Vrnjačkobanjanin? :) Bez partizana, naravno, ne može, a bistu je zaslužio Miodrag Čajetinac Čajka, kao i Života Žika Valjarević, sekretar prve ćelije KPJ u mjestu. Obojica su izgubili glavu u partizanima, samo što je Žika ostao bez najvišeg oredna.

Od monumentalnog do malene ploče, tako to valjda hoda, pa su dvojica poginulih 1991. godine, obojica imenom Dejan, vjerojatno u onom ratu što Srbija u njemu službeno nije ni sudjelovala, tako i prošli: mramorna ploča s kratkim tekstom. Ništa bolje nije ni sa četvoricom koji život dadoše za Kosovo, 1999. godine, i njihova imena na maloj ploči. Valjda više ne bude ratova, spomenike manje od ovih teško je i zamisliti. Ne računam tu spomen-ploče, jednu Drugoj proleterskoj diviziji, čiji borci su 1944. godine „u svom pobedonosnom pohodu“ oslobodile Vrnjačku Banju, niti onu srpskim ratnicima koji „položiše živote za veru i otečestvo u ratovima 1912 - 1918 godine“, a ta se nalazi na južnoj strani crkve Rođenja Presvete Bogorodice, najstarijoj građevini u čitavom mjestu, podignutoj još 1834. godine.

Lijepa je Vrnjačka Banja, meni najdraža :) Stvarno, bez zeze, imadoh lijep dan, opuštajući, odmorski, makar sam, kao, nešto i radio :) Pa eto, nije da nekog tjeram, ali sam uvjeren da bi i drugi prošli kao ja.

Naravno da i u okolici ima zanimljivih mjesta i građevina. Između mnogih, najprije sam odabrao selo Gračac, ispod planine Goč, a sve zbog legende koja kaže da je sveti Sava osobno majstorisao i irgetovao da bi selo imalo crkvu. Puno je crkava za koje se kaže da ih je sveti Sava dao sagraditi, ali je ovo prva za koju se tvrdi da je osobno sudjelovao u izgradnji, i to zajedno sa svojim ocem Stefanom Nemanjom. Po tome bi bila starija čak i od legendarnog manastira u Žiči!

Ta crkva je davno nestala s lica zemlje, a niko ne zna ko ju je srušio. Zna se tek da je sadašnja podignuta 1812. godine na temeljima te stare, a obnovljena 30 godina kasnije. Unutra me uvodi crkvenjak Mile Stojaković, inače izbjeglica iz Dvora na Uni. Nema smisla da čovjeku prisjedam na muku, al' sve mi se nešto mete po ustima da ga pitam je li on doista mislio izbjeći u ovaj Gračac ili u onaj drugi, veći, kod Knina, da nije greška? Mile inače zna sve o povijesti crkve, a i prilično o selu u kojem je, evo, već domaći, čim su mu ukazali čast da brine o crkvi. Zanimljiv je podatak, vidjeh ga na jednoj od ploča, da je prvotna crkva bila posvećena vavedenju Presvete Bogorodice, a tek nakon ponovne izgradnje parohijani su se odlučili za svetog Savu, kao i to da je prvi put živopisana tek za posljednje obnove, 2007. do 2012. godine. Boje živahne, svijetle i sjajne, zamišljam kako je sve izgledalo prije živopisanja?

Dok razgledam grobove oko crkve, uglavnom vojničke i gospodske, stare, novo groblje je izvan crkvenog dvorišta, shvaćam da je osoba koja strpljivo gradi zid oko crkve žena. Vidjeh žene u raznim ulogama i na raznim dužnostima, ali da neka zida, to ne vidjeh. Sneža Đurović se zove, zidarski zanat je naučila od muža i sad ga, evo, malo mijenja, danas se nešto ne osjeća dobro. E, baš svega na dunjaluku, pa i žena zidara, ali je dovoljno pogledati savršeno prav zid da se shvati kako Sneža znanjem nimalo ne zaostaje za svojim muškim kolegama!

Od iznenađenja se ne sjetih ni zapitati za druge, ovdje poznatije zanate, recimo za heklane uratke i proizvodnju burića, za to se nadaleko zna. Sreća pa prije upitah o zidinama iznad sela, na lokalitetu Ćelije, za koje neki tvrde da su rimske: jesu, tako kažu neki od istraživača, potkrjepljujući to i podatkom da je ovuda prolazila i rimska cesta ka Nišu, ali ne vrijedi ići, tvrde mještani, iznad zemlje se praktički nema šta vidjeti, nego kad arheolozi jednom otkopaju, e, onda...

Drugo vrlo zanimljivo mjesto na vrnjačkobanjskom području, ako se to tako kaže, zove se Stubal, ispod Gledićkih planina. Tamo je jedan od brojnih manastira na širem području, ali zašto sam odabrao baš taj? Obično odem u neki stari, a ovaj je utemeljen tek nedavno, prije četrdesetak godina. Ipak...

U mnogim manastirima pravila koja se tiču odijevanja stroga su i nema izuzetaka. Ovdje na prilazu manastirskom dvorištu susrećem mlade odjevene kao za izlazak. Malo me štrecne i pano na kome se raklamira Sveta Gora, „kaluđerska država bez žena“. Eto, i takvih država, sigurno će se i ova nekome dopasti. Veliki popločani plato ispred crkve cakum-pakum, a putokaz vodi do Svetog kamena u uskoj kapelici ispunjenoj ikonama i freskama.

Kamen je jedan od razloga što sam izabrao upravo manastir Stubal. Po svemu sudeći, radi se o rimskom artefaktu, po kojem je, od riječi stub, i selo dobilo naziv. Četverokuti kamen „oduvijek“ se nalazio ovdje, sam, na livadi, a narod ga je posjećivao  i štovao, smatrajući ga oltarom neke stare crkve i ostavljajući na njemu novac. Tadašnjem vlasniku livade, nekom Arseniju, očito prntljivom čovi, smetalo je što narod dolazi vidjeti stup, ugazi mu travu il' žito, pa ga je jednog dana iskopao i odvaljao u obližnji potok, ali mu se nakon toga naprasno razboli posinak jedinac Tihomir, pa se Arsenije predomisli i vrati stup, nakon čega mu posinak ozdravi. Za zahvalu odlučiše natkriti stup, pa napraviše malu crkvu od daske. Legenda kaže i da se crkvenim ljudima nije dopadalo štovanje „paganskog oltara“, pa su zaratili s Tihomirom, koji njivu proda nekom Stojanu Komatoviću, a on, pak, od novca koji je narod svejednako ostavljao, na livadi odluči podići manastir.

Eh, legende, duge i preduge! Uglavnom je 1972. godine pored crkve daščare položen temeljni kamen za novu crkvu, ali su crkveni ljudi i dalje ustrajali u ratu protiv graditelja. Bilo je svega, ali su na kraju ipak riješili sukobe, a čitavo imanje pretvoreno je u manastir, posvećen svetoj Petki. Daščana crkva srušena je prije 30 godina, a napravljena je sadašnja osmokutna kapelica u kojoj je Sveti kamen dobio počasno mjesto. Crkva je proširena i uređena, a u međuvremenu je postala odredište mnogih vjernika, što zbog Svetog kamena, što zbog pokrova s jastučnicom svete Petke što ga je manastir dobio iz Jašija, najznačajnijeg pravoslavnog hodočastilišta u Rumunjskoj, u čijoj se sabornoj crkvi nalaze moći Svetice, donesene tu u 18. stoljeću iz Carigrada. Crkva je živopisana od poda do krova, vjernika i tamo i ovamo, ali ne vjerujem da ima ikoga ko uđe, a da ne zastane pred darom iz Jašija, smještenim ispod stakla u drvenom kovčegu.

Posebna priča je, pak, prostor iza kapelice sa Svetim kamenom. Službeno se zove Biblijski tematski park i doista je sve vezano za biblijske događaje, ponajprije za Isusov život, rođenje, smrt i uskrsnuće. Jest malo prenatrpano, ali se ima što vidjeti, mada baš i nisu u pitanju makete i replike, kako im ovdje tepaju, već slobodno viđenje svetih mjesta nekoga ko je odlučio napraviti park.

Glavna je Pećina rođenja, u koju se ulazi između četiri masivna kamena stupa, a unutra je nešto što bi se istodobno – prosti, moj Bože! – moglo nazvati i crkvom i štalom, budući da su tu i jaslice sa sijenom, pojilima, užadima, priborom za njegu stoke i koječime, a i ikone te druga crkvena obilježja.

Uz Pećinu rođenja je Golgota, kameno brdašce na kojem je Isus razapet, a ispod toga, opet u pećinici ispunjenoj freskama i ilustracijama s kratkim tekstovima, Isusov grob. Ispred grobnice okrugli kamen, predodžba onog kakvim je prema Bibliji bio zatvoren pravi Isusov grob.

Da se stalo na tome, mislim da bi bilo ljepše i ukusnije. Ovako je neko naumio čitavu Bibliju strpati na nekoliko stotina četvornih metara, a to ipak nije lako i ne ispadne baš do kraja smisleno. Tu su, naime, i Abrahamov sarkofag, pa Sinajska gora s kamenim pločama na kojim su ispisane Božje zapovijedi, okolo ćupovi i amfore, stupovi, kapiteli i baze, miješaju se jezici i pisma, od hebrejskog do ćirilice... Ma sve je pomiješano, toliko da se čovjeku zavrti u glavi ako u njoj i u Biblijskom tematskom parku pokuša napraviti malo reda.

Dok odlazim iz Stubla, a i mnogo kasnije, kad već budem daleko, slike mi se još uvijek neumorno vrte u glavi. Zato je najbolje nazad, u Vrnjačku Banju, na jednu mirnu kavicu u kakvoj bašti ispod jedne od starih lipa. Vidimo se u Banji! :)