Požega -  Selo knjaza Miloša

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Do dvadesetih godina prošlog stoljeća u tadašnjoj su Kraljevini Slovenaca, Hrvata i Srba postojala dva grada istog imena, Požega. Onda su jednog dana saznale jedna za drugu pa je odlučeno da jedna bude nazvana Slavonskom, a druga Užičkom. Tako je to trajalo do, čini mi se, 1991. godine, kada su iz oba naziva nestali pridjevi i sad opet postoje dvije Požege, samo više nisu u istoj državi.

Bivša Užička Požega je razmjerno malo mjesto, sa svega nešto više od 13.000 stanovnika, i na prvi pogled putniku namjerniku ni ne nudi nešto posebno. Pošto ja najčešće bacim i drugi pogled, na požeškom području ipak nađoh ne malo, već poprilično zanimljivih mjesta i stvari. Neću, da se ko unaprijed ne uplaši, krenuti od neolitskih naselja od prije dva milenija ili antičkih Dresnika i Megiretusa, sve je to pomalo nejasno, nesigurno i nerazjašnjeno do kraja, već od „svježe“ povijesti, a ona se „smjestila“ u selu Gornja Dobrinja, dvadesetak kilometara od grada.

U tom selu je, naime, 1783. godine (mada ima tvrdnji da se to desilo tri godine prije) rođen knjaz Miloš Obrenović. Po ocu se prezivao Teodorović, ali ga danas s tim prezimenom ne bi „prepoznao“ niko u Srbiji, a o tome zašto se odlučio za prezime Obrenović ima više teorija, uglavnom nesigurnih i nepouzdanih. Kako god, pogotovo što je i njegovom ocu i njegovoj majci to bio drugi brak, odrastao je u siromaštvu. Dvije godine prije nego što mu je umro otac (1802.), došlo je dotle da je 17-godišnji  Miloš morao „u najam“, odnosno postati sluga, i to kod gazde Aksentija Ječmenice, trgovca stokom sa Zlatibora. Aksentije je bio „pretrga“, kupujući stoku gdje je bila jeftinija i prodajući je gdje se za nju moglo dobiti više, a da nije bilo tako, ko zna bi li siromašni Miloš ikad dobio priliku upoznati tolike krajeve, od Šumadije do Hercegovine i Bosne, i bi li ikad postao ono što je na kraju postao.

O knjazu Milošu neću duljiti već samo prenijeti ono što vidjeh u Gornjoj Dobrinji. Elem, kad je malo uznao, pa - drži-ne daj, gore dolje – postao knjaz, Miloš se bogato odužio rodnom selu i ocu Teodoru. Selu je već u sedmoj godini svoje (prve) vladavine Srbijom, 1822. godine, dao sagraditi crkvu, posvećenu svetim Apostolima Petru i Pavlu, sa trokatnim zvonikom koji je donedavno bio pokriven kaplamom, a sad... Sad više nije :( Prije se tu nalazila crkva-brvnara, a Miloševa zadužbina građevina je s naglašenom pripratom, naosom i polukružnom apsidom, s ulaznim vratima bogato ukrašenim isklesanim biljnim ornamentima te mozaičnim prikazom svetitelja zaštitnika iznad vrata. Ikonostas je postavljen naknadno, a naručio ga je 1883. godine čak iz Beča kralj Milan Obrenović.

Odmah preko puta stoji još jedna knjazova zadužbina, kameno-drveni čardak strmog piramidalnog krova od drvenih daščica nešto debljih od kaplame, kako je već običaj u Srbiji. Otvoren je, a unutra samo dvije drvene posude i nešto poderane odežde za popove te čak dvije spomen-ploče sa tekstom identičnim na ploči postavljenoj u prizemlju čardaka, iznad kamene česme. Svana na gredama potpisi posjetitelja – šta je knjaz Miloš u odnosu na njihova „velika“ imena i inicijale! Čardak je inače podignut puno kasnije, 1860. godine, pred sami kraj druge, kratkotrajne Miloševe vladavine Srbijom, a posvetio ga je svom ocu Teodoru, sahranjenom tik do crkve. Na grobu u formi ploče prilično opširan tekst, a tako je i na drugim grobovima u crkvenoj porti, uglavnom viđenijih mještana. U dnu jednog, podignutog vojniku Radivoju, poginulom u ratu protiv Bugara 1913. godine, potpisao se i kamenorezac Dragić Srdić iz sela Rošci. Na drugoj strani porte spomenik poginulim mještanima u ratovima vođenim od 1912. do 1918. godine: dvojica oficira, petorica podoficira te puno „kaplara i redova“, među kojima je najviše Čarapića, Sretića, Mitrovića i Sofronijevića. „Spomenik podigoše građani opštine Gornjo-Dobrinje 1924 godine“, eto tako se nekad zvala Gornja Dobrinja.

Najmlađi dio spomen-kompleksa je onaj s kipom knjaza Miloša. Spomenik je djelo kipara Miroslava Protića, rođenog u ovom selu, a postavljen je 1990. godine. Milošu za pojasom kubura, a u ruci svitak papira, pretpostavljam da je umjetnik mislio na sultanov hatišerif iz 1830. godine, kojim je Srbija dobila mogućnost da, do određene razine, organizira vlastitu samoupravu.

U selu se, podalje od knjazovog spomen-kompleksa, nalazi i zgrada škole, podignuta još 1857. godine, a nedaleko od nje, uz križanje lokalnih cesta, i prilično jednostavan spomenik „palim borcima i rodoljubima ovog kraja“.

Iz Gornje Dobrinje ću u još jedno mjesto na GO, a zove se Gorobilje. I tu ću zbog crkve, jedne od najstarijih i jedne od najmanjih u Srbiji, sagrađene 1705. godine i posvećene Rođenju svetog Jovana Krstitelja. Vjerojatno bi bila veća da, prema ovdašnjoj predaji, neki turski spahija nije postavio uvjet: bit će dozvola, ali crkva ne smije biti veća od obora. Tako je ostala duga svega zeru manje od devet metara. Druga predaja kaže da je crkvica prvotno bila sagrađena u obližnjem zaseoku Slatina, ali su je mještani, kad su doznali da je Turci žele zapaliti, rasklopili i, dio po dio, na leđima prenijeli na današnje mjesto. Ja mislim da su to uradili jer Slatina ne počinje na GO :) Šalu na stranu, poznato je da je crkva doista dvaput gorjela, prvi put krajem 18. stoljeća, a drugi put nakon sloma Prvog srpskog ustanka, 1813. godine, samo tri godine nakon što je obnovljena od prve paljevine.

Riječ je, dakako, o crkvi brvnari, poprilično nalik onima u Krajini, u Bosni, doduše s nešto manje ornamentike nego na onim bosanskim, barem izvana, jer unutra ne mogu, zaključano je. Na vratima parohijskog doma stoji nekakva obavijest, možda o tome kad je otvorena ili kod koga je ključ, ali je toliko izblijedjela da se nazire samo plavičasti pečat. Zatječem samo dvije mace, koje će se koju minutu kasnije, kad im iz vrećice istresem dio doručka, pržene girice, žestoko posvađati, nesvjesne da takvo što nema nikakvog smisla na ovako svetom mjestu :) Zeru su ukrašena samo vrata na standardno niskom ulazu te očito naknadno postavljen drveni križ sa četiri C. Inače sam želio vidjeti i rimski žrtvenik koji je do 1936. godine bio u crkvi i služio kao časna trpeza, a tada je, na inicijativu žičkog episkopa Nikolaja Velimirovića, iznesen iz crkvice, i to zato što je u pitanju „paganski spomenik“. Tu je negdje, možda u parohijskom domu, uglavnom ga u crkvenom dvorištu ne vidjeh. Vidjeh jedino dva groba iz 19. stoljeća pozadi crkve, s lijepo ukrašenim natpisima, te zvonaru pored crkve i to je otprilike to što se može vidjeti u Gorobilju.

Svega je sedam kilometara do Požege, vakat je krenuti i na tu stranu. Prethodnih godina sam nekoliko puta bio u gradiću i znam da je gotovo sve važno našlo mjesta na prostranom gradskom trgu ili u njegovoj blizini. I na trgu dominira knjaz Miloš, opet s kuburom za pojasom i sabljom „k nozi“, ali ovdje s izrazom lica konačnog i definitivnog pobjednika, tako da su i kubura i sablja više za parade nego što bi mu opet mogle zatrebati. Na suprotnoj strani trga spomen-česma u obliku obeliska, podignuta svim palim za oslobođenje i ujedinjenje 1912.-1918., a natpis prekriva mač okrenut ka zemlji. Na travnjaku i skromna spomen-ploča četvorici rodoljuba koje je tu 1941. godine „obesijo“, tako piše, fašistički okupator. Mramor za ploču loš, onaj moderni, novovjeki, pa izgleda da slova neće izdržati dugo, iako je spomeničić postavljen tek 1990. godine. Na jednoj strani trga stoji pozornica, svakog ljeta je tu; nešto se sprema. Dok se to nešto ne desi, na pozornici se igraju djeca, a mame mirno sjede na klupama uz uzdužnu fontanu. Na jednoj od klupa dvije djevojčice i jedan dječak čitaju; u pitanju je Priča o dobroj metli Dejana Aleksića. 

Priča o nastanku trga je vrlo zanimljiva. Poslao, dakle, knjaz Miloš u proljeće 1832. godine svog sekretara Lazu Zubana da na prostranoj ledini pored rječice Skrapež napravi plan izgradnje novog naselja. Zuban je posao obavio najjednostavnije što je moglo: zabio kolac u ledinu, za kolac svezao dugo uže, okrenuo jedan krug i – eto današnjeg trga! Oko Zubanovog kruga kasnije su polako nicale kuće, dućani, zanatske radnje i ugostiteljski objekti, a prostrani trg (i čisti, uredni, to ne bih da zaboravim!) i danas može poslužiti kao odličan primjer, pa nije čudno što je prije nekoliko godina u anketi provedenoj među arhitektima proglašen za najljepši u cijeloj Srbiji!

Ovo ne znači da Požege nije bilo prije 1832. Naprotiv, spominje je i Evlija Čelebija 1663. godine, kada kaže da je to „lijepa kasaba, vrlo razvijena i krasna“. Čelebija u Požegi bilježi čak deset džamija, četiri tekije i tri medrese. Do promjena dolazi 1830. godine, kada Turcima njihova vlast preporučuje da se nastanjuju samo u utvrđenim gradovima, a nikako u selima i palankama. Tako i muslimanski stanovnici Požege polako odlaze, što u Užice, što u Sandžak, što u Bosnu, pa „lijepa kasaba“ za kratko vrijeme ostaje gotovo sasvim bez stanovnika, zgrade se urušavaju, džamije propadaju... E, onda dolazi Laza Zuban i piše neku novu povijest grada, samo na drugoj strani Skrapeža.

Svraćam, naravno, i do gradske crkve posvećene caru Konstantinu i carici Jeleni. Prva crkva sagrađena je tu sedam godina nakon Zubanovog „crtanja trga“, što znači da je usput ocrtao i okolne ulice te zabilježio gdje će stajati koja od značajnijih građevina, a sadašnju je projektirao veliki Vasilij Androsov, poznat po tome što je, uz mnoge druge javne zgrade, u Srbiji projektirao i osamdesetak crkava, među kojima i onu Aleksandra Nevskog u Beogradu. Živopis je djelo još jednog velikana, Velešanina Đorđa Zografskog i njegovih sinova, dok je ikone oslikao Novosađanin Nikola Ivković. Sve djeluje prilično fino patinirano, kao da je stoljećima staro. U crkvi i spomen-ploča „ktitoru i velikom priložniku“ Radosavu Simoviću „Keleviji“, postavljena 1988., godinu dana nakon njegove smrti, a na vanjskom zidu Vojinu i Jeleni Marjanović, također donatorima, koji ploču postaviše „za uspomenu svome jedinom sinu Dobrivoju, rođen 1920. godine, koji se borio do poslednjeg časa protiv okupatora braneći svoju otadžbinu“. Na kraju je nesretni Dobrivoje interniran u Norvešku i tamo 1942. godine strijeljan :(

Ispred crkve ću se poigrati s jednim simpatičnim psićem, njegova vlasnica Hana ne brani, pa ću na rub gradskog područja, samo s ceste fotografirati i novu, veliku crkvu sveta Tri Jerarha. Slika odaje dojam da su radovi još u toku, oko crkve nikog, pa k'o velim, doći ću je vidjeti kad bude dovršena.

Sljedeća stanica doista je to, stanica, još točnije Muzej Željeznice. Jedini je to muzej u gradu, ustvari možda kilometar od grada, pored nove željezničke stanice. Mlad je, otvoren 1990. godine. Fino je napraviti muzej, samo bi ga još trebalo držati otvorenim umjesto da posjetitelji dođu do table i ulazne kapije i tu moraju stati. Ili se, kao ja, verati na ogradu da uslikaju bilo šta, pa u tu svrhu pokušati proći i sa nove stanice, al' jok: novih lokomotiva ima, ispreplele se tračnice k'o petlja u onoj dječjoj Petar Petru pleo petlju. Dakle, u muzeju na otvorenom doista vidim lokomotive pod nadstrešnicom, parkirane vagone i koješta drugo, čak i staničnu kućicu, ali šta je šta, s tog odstojanja se teško može razoputiti. Znam da je tu i lokomotiva „Rama“ iz 1873. godine, njemačke proizvodnje, koja je dovukla prvi vlak u Sarajevo, kao i prva lokomotiva proizvedena na Balkanu, devet godina mlađa od „Rame“, nazvana „Milan“, po tadašnjem kraju Srbije, Milanu Obrenoviću. Itd, etc. Vidjeh nešto slično, Muzej lokomotiva, u rumunjskom gradiću Reșiți, po naški Rečici, blizu Temišvara, ali, brate, tamo je to sve na otvorenom, neograđeno, i svako može u bilo koje doba dana doći i „provozati“ se tamošnjim vlakovima.

Eto, s gradom sam završio, sad opet u prirodu, na selo. Mogao bih, recimo, u Prilipac, vidjeti staru crkvu svete Bogorodice, ili u Roge, 12 kilometara od grada, prema Užicu, tamo se nalazi znamenita Roška banja, ali kako zasad nemam problema sa zglobovima, vidom ili reumatizmom, tamo ću neki drugi put. Osim svega, ni Roge ni Prilipac ne počinju na GO, a ima još jedno selo, treće takvo u požeškom kraju, Godovik, tamo ću.

I u Godoviku opet crkva, i to puta dva. Službeno mlađa je crkva svetog Proroka Ilije, sagrađena 1855. godine, jedna od rijetkih u ovim krajevima u baroknom stilu. Bogata je arhitektonskim ukrasima, a na pročelju joj dvije ploče sa imenima poginulih iz ovih krajeva u ratovima vođenim od 1912. do 1918. godine. Stotine imena iz odavno nepostojećih „opštine Roške“ i „opštine Godovičke“. Usput, stotinjak imena stoji i na spomen-česmi u središtu sela, a radi se o poginulim tijekom Drugog svjetskog rata. A crkva: uzrok ne znam, ali joj nije duga vijeka! Napukla je, naime, sa svih strana, napukline su široke nekoliko centimetara, ruka se može zavući u njih, a zvonik se gotovo odvojio od lađe i izgleda kao da će se svakog časa stropoštati na ledinu. Ukratko, onako laički – nema joj spasa! :(

Službeno starija je crkva posvećena svetom Georgiju, udaljena od prethodne tek nekoliko stotina metara. Teško je ukratko predočiti povijest tog mjesta: tu je, po predaji, još u 13. stoljeću nastao manastir – neki ga zovu Đurđic, a neki po selu, Godovik – ali predaja je jedno, a sigurni izvori nešto sasvim drugo. Njih možemo pratiti tek nekad od kraja 18. stoljeća, kada manastir, pod vodstvom igumana Josipa Mandopare, doživljava procvat, da bi nakon njegove smrti, 1829. godine, počeo ubrzano gubiti na značaju. Neko vrijeme u manastiru radi i škola, najstarija u požeškom kraju, a knjaz Miloš 1833. godine poklanja zvono, koje se danas nalazi u zvoniku crkve svetog Ilije. Ipak, malo nakon toga manastira nestaje, a crkva postaje parohijska, jedna od mnogih takvih. Prije 60 godina srušilo se crkveno kube, a 1976. godine je Zavod za zaštitu spomenika započeo obnovu, da bi se crkva od 1996. godine ponovno počela koristiti.

Koliko je i šta ostalo od nekadašnje crkve, teško je znati, ali je ova, službeno, rekoh, starija, u mnogočemu nalik starim, pogotovo što ima kupolu, i to još zidanu od kamena vulkanskog podrijetla i sedre, ne zna se šta je ljepše. Vrata također starinska, sigurno ne viša od 120 centimetara, što znači obvezno saginjanje pri ulasku, a usto su bogato izrezbarena. Zvonara novija, ali građena po uzoru na nekadašnje, a krov... I da je pokriven šindrom, bilo bi dovoljno, bio bi pun pogodak, ali ovako, kad ga krasi ćeramida, ovdje dobro poznata maćanska kamena ploča, izgleda još tajanstvenije, kao kakva srednjovjekovna kula koja se iz bajke upravo prebacila u stvarnost, i to baš u Godoviku.

Uskoro će mrak, slika manastira ušuškanog uza samu šumu nesvakodnevna je i zove me da ostanem još, ali mi negdje valja i prenoćiti. Unaprijed sam odabrao jedno bajkovito seosko imanje u selu Rupeljevo, ljepše od toga niti se ovdje može naći, niti ja mogu zamisliti. Selo nalazim lako, a imanje je, upućuju me mještani u lokalnoj birtiji, podalje, u starom dijelu sela. Koju minutu se vozim kroz šumu, uskim, ali dobro nabijenim makadamskim putom, pa ću uskoro naići na livade i nešto nepravilno razbacanih kuća. Žutu kamenu kuću zelenih prozora, što je vidjeh na internetu, lako prepoznajem, ispod krova veliki natpis „Vila Vinka“. Preko puta kuće sjenica pomalo nalik pagodi, ukraj dvorišta šarena stara kola pretovarena lončanicama punim cvijeća, ispod njih vajat šarene ograde i s bezbroj ukusnih ukrasa... Ako postoji idila, onda „stanuje“ upravo ovdje, u Rupeljevu!

Razgledam tako po dvorištu, čekajući da se neko pojavi iz kuće, pogotovo što iz sjenice dopire prilično glasna radio-emisija pozdrava i želja, ali se, iz svoje kućice u kutu, pojavljuje samo simpatični psić. „Meda“, piše na kućici, maše repom, on je valjda zadužen za dobrodošlicu gostima. Zapalit ću jednu, valjda se neko pojavi. Međutim, polako se, osim Mede, pojavljuje još samo mrak. Ispod dvorišta, na ledini, kruške i jabuke, pojest ću koju dok se domaćin ne pojavi. Ali... Kucam na vrata kuće, ulazim u sjenicu i vajat, sve je otključano i otvoreno. Požeški kraj ne spada u Šumadiju, to je još malo naprijed, ali otprije znam da ne zaostaje po gostoprimljivosti. Zapalit ću još jednu, a usput ću vidjeti ima li domaćina u susjednim kućama, možda je s gospođom otišao na kavu. Ispostavlja se da u njima nema ni domaćina „Vile Vesna“ ni bilo koga drugog – selo je, izgleda, potpuno raseljeno pa se ništa ne dešava nakon mog prilično glasnog „Heeeeeej!?“

Mrak je, palim auto i nabadam onim uskim puteljkom. Valja tražiti štogod motela pored ceste. Jest da mi je to posljednja opcija, ali mi večeras nema druge.

I da, znam ja zašto nikog ne nađoh u „Vili Vesna“: zato što Rupeljevo ne počinje na GO :)