Bebenhausen, selo stvoreno za kraljeve, umjetnike i nobelovce

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ko god iz Stuttgarta prvi put krene u Tübingen, ostat će nemalo iznenađen kad se iza oštrog zavoja u oči iznenada zadjene slika dvorca i prekrasnih gotičkih tornjeva, smještenih između nepreglednih njiva i šuma. Da se takva slika pojavi u nekom velikom gradu, ni po jada, ali kad se pojavi u seocetu pokraj ceste, više djeluje kao priviđenje nego kao stvarnost.

Nijemci baš i nisu ludi za proširenjima pored ceste i vidikovcima; drugi i za manje lijepe slike prošire cestu i kilometrima prije ubiše reklamom neke znamenitosti. Proširenja nigdje, a dok, podsvjesno pritišćući kočnicu, protrljaš oči kako bi vidio jesi li se možda uspavao i počeo sanjati bajku iz slikovnice, pa se još uštineš kako bi se uvjerio da si budan, nestade i sela i dvorca i gotičkih tornjeva. Ali ih je fakat bilo, pa obećavaš sebi da ćeš u povratku skrenuti u selo i vidjeti o čemu je riječ.

U povratku su krivine manje i tornjevi, obješeni nevidljivim koncima o vedro nebo, lebde u zraku. Vide se već izdaleka, a zamalo se s lijeve strane „ukazuje“ i ogroman parking. Još u dolasku sam stigao vidjeti i veliku tablu s obaviješću da u selu nema parkinga pa hitam lijepo uređenom, gotovo kilometar dugom stazom pored potoka, da vidim kakvo je to čudnovato selo. Prvo što će se ispostaviti je da je to s parkingom „preventivna laž“: ima ga, može stati pedesetak auta, ali je valjda vječito pun pa je potencijalnim posjetiteljima bolje parkirati na ledinu i prošetati.

Slabi snijeg jutros je poškropio čitavo područje pa je slika ispred ulaza u, ispostavit će se, nekadašnji utvrđeni grad, gotovo idilična. Nakon što shvatim da Bebenhausen nikako nije mjesto „za usput“, čvrsto odlučujem odvojiti neki od narednih dana i maksuz doći vidjeti selo, što ću nakon nekog vremena i uraditi.

Bebenhausen je doista selo, barem po broju stanovnika: po posljednjem popisu ih je svega 341. Po mnogo čemu drugom nije ni nalik na selo. Evo, recimo, za početak, u selu, uz još desetak profesora tibingenskog sveučilišta, odreda velikih znanstvenika iz raznih područja, živi i jedna nobelovka. Zove se Christiane Nüsslein-Volhard, biologinja je i biokemičarka, a 1995. godine je za istraživanje genetske kontrole embrionalnog razvoja dobila Nobelovu nagradu za medicinu. Možda sam je i sreo šećući selom, a i ako jesam, ne bih znao. Radi se, naime, o nadasve „običnoj“, skromnoj ženi, koja živi kao i drugi mještani, ni po čemu se ne ističući, pa nerijetko zna nastupiti na ljetnom seoskom festivalu, ali ne nekom „teškom“ pričom iz svijeta znanosti, već se, zajedno sa drugima, popne na pozornicu i zapjeva neku od omiljenih joj Schubertovih arija!

E, sad, seoski festival, dakako, nije takav po sadržaju. Dosta je reći da se održava u nekadašnjem samostanu, utemeljenom prije više od 800 godina da stvari postanu malo jasnije. Samostan je, naime, 1183. godine osnovao grof palatin Rudolf I. Pfalzgraf od Tübingena i predao ga katoličkom redu norbertinaca ili premonstranata, kojih je u našim krajevima bilo samo u tri mjesta u Hrvatskoj (Čazma, Ivanić Grad i Remetinec) i odavno nestalo, ali su u svijetu itekako brojni i popularni. Oni su se zadržali kratko, a naslijedili su ih cisterciti, red nastao od benediktinaca, koji su do prije desetak godina djelovali i u Hrvatskoj, u Jastrebarskom, a nekad ih je bilo i u nekoliko drugih hrvatskih gradova te u Bačkoj. Dvjestotinjak godina kasnije samostan je izrastao u jedan od najvećih u Njemačkoj i brojao više od 60 redovnika, a taj broj je kasnijih desetljeća znao biti i znatno veći.

Naredna stoljeća donijela su reformaciju, a s njom, dakako, i brojne turbulencije, pa je vojvoda Ulrich od Württemberga 1535. godine prodao samostan, da bi ga kasnije, nakon Augsburškog mira, ponovno kupio. Potom je njegov rođak, vojvoda Christoph, u samostanu osnovao protestantsku školu, a katolički redovnici definitivno su ga napustili 1560. godine. Samostan kao institucija djeluje do 1807. godine, nakon čega, u dogovoru s crkvenim poglavarima, postaje civilni objekt i prelazi pod nadležnost Više šumarske uprave grada Tübingena.

Šta se to zbilo pa su redovnici samo tako nestali iz jednog tako važnog samostana? Kakvi šumari, kakvi bakrači! Selo i samostan svidjeli su se wirtenberškom kralju Friedrichu (1754.-1816.) pa je opatov dom pretvorio u lovački i narednih deset godina, do smrti, dovodio svoju „raju“ u lov. Njegov nasljednik Wilhelm I. nije baš mnogo mario za Bebenhausen i lov, a treći kralj, Karl, ponovno je vratio kraljevski sjaj, da bi četvrti i posljednji, Wilhelm II., izabrao selo za mjesto u kojem će ne samo loviti, nego – i umrijeti, 1921. godine!

Samostan je i danas sa svih strana okružen visokim tvrđavskim zidovima, štoviše dvostrukim, a okrugla donžon kula nadvila se upravo na današnji parking. Unutra se može kroz vrata probijena u tvrđavskim zidovima, a može i okolo, kroz selo, gdje ću se susresti s još jednom laži: najbliži put, naime, vodi kroz jedna „vrata bez vrata“, otvor u zidu, samo što iznad njega piše da je prolaz zabranjen i da je u pitanju privatni posjed. Kasnije će se, kad prepješačim oko cijelog sela, ispostaviti da je to ulaz u samostanski (i tvrđavski) kompleks, ali kad bi posjetitelji ulazili tu, mogli bi ući bez plaćanja ulaznice!

Možda bi se po ovom što prije rekoh moglo zaključiti da se sve zanimljivo „sklonilo“ unutar tvrđave, ali ni izbliza nije tako; naprotiv, po čitavom selu se – kao kristali u zemljinoj utrobi, pa ne znaš kad ćeš i gdje naići na njih – kriju manja ili veća iznenađenja. O staroj njemačkoj arhitekturi ne vrijedi trošiti riječi, ima je u svakom starijem naselju, a u ovakvim i još više, jer je novih kuća vrlo malo. Neke kuće krase tako čudni spojevi greda da je više riječ o umjetničkom nego o arhitektonskom ili kakvom srodnom djelu.

Na mnogim kućama i firmama ilustracije i slike jelena, a i jelenskih rogova, pravih ili naslikanih. Jeleni su, dakako, bili i glavna meta svih onih kraljeva lovaca, a jelenski rogovi su, zajedno s lavovima na suprotnoj strani, bili i glavno obilježje wirtenberškog kraljevstva. Fali još samo Blek Stijena, onaj iz stripova, da kaže ono svoje „Jelenskih mi rogova...“ :) Na jednoj kući, što se zaista rijetko vidi izvan sakralnih objekata, četiri gotička prozora, a na susjednoj gotička vrata. Ko bi znao, ne piše ništa, ali su, budući da su smještene odmah uz tvrđavu, kuće dali sagraditi svi ti kraljevi i kneževi ili barem njihove vojvode i slični. Ispred još jedne kuće dva kamena korita nalik sarkofazima. Na spoju drugog i trećeg kata povelike zgrade kameni grb Württemberga, a s druge strane i objašnjenje: radi se o samostanskom mlinu, podignutom 1447., proširenom 1780., a pretvorewnom u tvornicu 1900. godine „pod kraljem Wilhelmom II.“

Iznad zidina, u jednoj od posljednjih kuća, živio je još jedan velikan, pjesnik, pripovjedač i prevoditelj Eduard Mörike (1804.-1875.). Rođen je u Ludwigsburgu, studirao u Tübingenu, postao protestantski svećenik, a ovdje je proveo nekoliko ljetnih raspusta te za jednog boravka, 1863. godine, napisao i poznati poetski ciklus „Slike iz Bebenhausena“. Družio se s Hölderlinom i Bauerom, a na kraju se, valjda kao i svaki pjesnik :), predao ovozemaljskim strastima i napustio svećenički poziv. Nije on jedini umjetnik koji je Bebenhausen izabrao za mjesto stvaranja; ovdje su živjeli i radili također i Karl Philipp Conz (1762.-1827.), pjesnik i pisac, potom romanopisac Friedrich Sieburg (1893.-1964.), slikarica Luise Walther (1833.-1917.), kolega joj slikar Hedwig Pfizenmayer (1890.-1967.), te mnogi drugi, manje poznati.

I sadašnji stanovnici trude se učiniti seoce što ljepšim, makar to nikad ne mogli kao njihovi prethodnici, koji su, uostalom, imali i izdašnu pomoć kraljeva i drugih mecena. Pa ipak: jednu kuću „čuva“ uspavana glinena maca kojoj iz leđa raste čuvarkuća, još jedna, drvena, stoji na gredi iste takve verande, ispred školske zgrade ovalno kameno korito, malo umjetničko djelo, a duž cijele fasade jedne kuće ispisan citat: „Sve dok zemlja ne zaustavi sjetvu i žetvu, mraz i toplinu, ljeto i zimu, dan i noć...“ Pretpostavljam biblijski, pogotovo što iznad citata stoji gipsana Gospa sa Isusom u naručju. Ispred gradske vijećnice ogromni panj na koji su prikačeni zvonce i interfon – nije baš da sve mora biti od mramora ili inoxa, a ispod krovnih prozora još jedne kuće cvijetnjaci u prostim drvenim kutijama. Pred drugom lopata za snijeg kojeg nema i dvije ogromne svijeće izrezane od daske, obojene u crveno i narančasto.

Utvrdu i samostan, rekoh već, opasuju višemetarski zidovi, a ulaz iz sela vodi kroz gotička vrata više od deset metara visoke četverostrane kule. Ispod krovića joj veliko raspelo, a uz kulu dograđen stražarski „čardak“ s najstrmijim zidovima koje sam ikad vidio. U prizemlju, pored ulaza, neka vrsta lože od drvenih greda, vjerojatno također prostor za stražare, samo sad za one na dužnosti; iskorištena je kao dobro mjesto da se postavi plan utvrde i čitavog sela.

Desetak metara ispred ulaza, još uvijek samo u selu, ne i u utvrdi, niska kućica nalik na naše srednjovjekovne crkvice. U toku je obnova, a ja uzalud tražim kakvu tablu na kojoj bi pisalo o čemu je riječ, pa kad je ne nađem, „stupam“ u utvrdu. Zgrada je mnogo, uglavnom su povelike, nekoliko ih, ne samo crkve, ima one bogato izvedene kamene tornjeve i nemoguće je ne zapitati se kako je uopće takvo što moglo biti napravljeno, i sad, s ovodobnom tehnikom, računalima i 3D printerima, a ne prije puno stoljeća, kad ničega od tog nije bilo?!

Zastajem u malom samostanskom vrtu, gdje i danas rastu aromatične i druge rijetke biljke, što je simbolični nastavak tradicije, budući da su ovdašnji redovnici bili nadaleko poznati po uzgoju i sakupljanju ljekobilja te pripravljanju lijekova, posebno na bazi metvice i angelike, a nisu zapostavljali ni egzotično bilje koje im je, ko zna kakvim kanalima, stizalo iz raznih krajeva, pa su neke biljne kulture, sada raširene po cijelom njemačkom jugu, „pripitomljene“ upravo zahvaljujući redovnicima i njihovim velikim imanjima oko samostanskih zidina. Malo dalje groblje, i danas aktivno, sa spomenikom poginulim u dvama svjetskim ratovima, potom prilično originalna kuća, privatna, s malom izložbom lončanica, drvenih stolova i stolica i koječega sličnog. Na nju se nadovezuje štala, sagrađena 1575. godine, eto, i to se nađe.

Odatle se već može u samostanski prostor, najprije u široki natkriveni atrij, a u njemu, osim malog lapidarija, i kip kralja Karla, trećeg po redu, onog što je obnovio samostan i utvrdu, te još nekog viteza čijeg imena nema na postamentu. U untarnjem dvorištu zgrada samostanske bolnice, osnovane 1424. godine, a pored ploče s podacima o njoj, spomen-ploča na znamenitog filozofa Friedricha Wilhelma Josepha Schellinga (1775.-1854.), Fichteovog učenika i Hegelovog predšasnika, koji je ovdje pohađao školu i proveo djetinjstvo te mladost, budući da mu je otac upravo u ovom samostanu bio kapelan i profesor orijentalistike. Iste godine umro je i njegov osam godina mlađi brat Karl Eberhard, poznati liječnik u Stuttgartu, koji je također odrastao i školovao se u samostanu.

Danas inače u samostanu vlada izvjesna užurbanost: nešto se snima, na više mjesta postavljene su kamere na visokim stalcima, a na nekoliko križanja unutar kompleksa postavljeni su putokazi za prostorije s kostimima. Ništa čudno, teško je naći arhitektonski savršen ambijent kao što je ovaj: maskiraš onu poneku sijalicu i eto te – u srednjem vijeku!

U istočni dio klauzure, nekad prostora u koji su smjeli zaći isključivo redovnici i niko drugi, ulazi se ispod luka obraslog bršljanom, kakvih je nekoliko na raznim stranama, samo što iznad ovog stoji sunčani i „pravi“ sat. Onda još jedan lapidarij, pa ulaz u bogati muzej, smješten u nekoliko narednih prostorija na dvama katovima. Započinje sitnim kamenim ulomcima i ispisanim pločicama, a nastavlja najstarijim, podzemnim dijelom, sada ostakljenim, sa dnom ispunjenim novčićima koje posjetitelji ubace za sreću, kao drugdje u fontane. Uokolo, pod bogato oslikanim lučnim svodovima, raznorodne zbirke, arheološke, etnološke i druge, kao i dokumenti stoljećima stari, uglavnom sačuvani još iz vremena prije Guttenberga i njegovog tiskarskog stroja. U podu jedne od prostorija grobovi crkvenih velikodostojnika, a među njima i jedan drugačiji, palatina Rudolfa I., umrlog 1219. godine, zbog kojeg je svojedobno izbila čitava mala buna: jest da je spomenuti darovao redovnicima samostan i pomagao ih do kraja života, čak im i oporučno ostavio velike posjede, ali redovnička pravila nisu dozvoljavala sahranu svjetovnjaka u samostanu. Pravila su na kraju ipak prekršena, uz palatina je sahranjena i njegova supruga Mechthild, ali je, iz ko zna kojih razloga, njegov grob više puta otvaran, a na kraju je ploča – slučajno ili namjerno – ostala okrenuta naopako.

Na katu je dormitorij, spavaonice, uske tijesne ćelije s prostim željeznim krevetima, prekrivenim dušecima, a neki, bogme, i od drveta, sa slamom umjesto posteljine. Jastuke su mogli koristiti samo bolesni. Spartanski uređeno, nimalo nalik apartmanima današnjih redovnika. Zidovi oslikani, uglavnom biljnim motivima, boje prirodne, starinske, a iznad svega natpisi, goticom, pa ih je doista teško pročitati i prevesti. Iznad vrata znak tau; moram priznati da sam ga dosad povezivao s franjevcima, našim i drugim, takav se dojam stjecao, tako su me neki znalci uvjeravali i uvjerili, a sad vidim da sam, kao i oni, „promašio ceo fudbal“.

Promašio je, i to mi pada na um, i Giorgio Vasari, kad se htio narugati gotici, smatrajući je u odnosu na talijansku renesansu barbarskim stilom. Ovdje je to najbolje vidljivo: gotički „cvijetovi“ na stropovima hodnika koji vode na četiri strane čine tako skladnu kompoziciju da mi je opet teško povjerovati da je to uopće napravila ljudska ruka, a ne još prije toliko stoljeća. Slično je i s klaustarskim prozorima i motivima na njima – umjetnost o koju se današnja, modernistička poimanja ne mogu ni očešati; ovo je naprosto nešto izvanvremensko, na granici sa svemirom ili svemir sam. Uspoređivati ovakva zdanja s novovijekim crkvama i samostanima, pogotovo katoličkim, čini se manje smislenim od množenja nulom.

Naravno da ću i u glavnu crkvu, Marienkirche, nastalu na temeljima prvotne, one iz 1183. godine, posvećene 1228., a kasnije više puta dograđivane i proširivane. Najprije je Konrad von Lustenau u prvoj polovici 14. stoljeća poduzeo obnovu u stilu visoke gotike, a opat Peter von Gomaringen dao je osamdesetak godina kasnije dozidati toranj. Potom je Vojvoda Ulrich I. von Württemberg tijekom reformacije procijenio da je crkva prevelika, pa je 1537. godine srušio crkveni brod kako bi materijal upotrijebio za gradnju svog dvorca Hohentübingen, da bi tridesetak godina kasnije crkva dobila današnji oblik, s tim što su joj prije nešto više od stotinu godina dodane orgulje i galerije.

Najjači dojam od svega u crkvi ostavlja renesansna propovjedaonica kipara Konrada Wagnera, izrađena krajem 16. stoljeća. Kako i zašto se renesansa ipak uplela u gotiku, kao i barok, pogotovo na slikama, ko bi to sad znao. Pomalo neočekivano i nevjerojatno šarenilo likova i ukrasa na propovjedaonici naprosto ostavlja bez daha, a meni je najčudnije to što su obrazi svih likova na njoj zarumenjeni, kao da svi imaju povišenu temperaturu ili vodene ospice :) Pozornost također privlači i neka vrsta ogromne knjige s nacrtanim scenama iz Starog zavjeta; opisi su u oblačićima pri vrhu, kao u stripu, ali su iz slika sve mogli shvatiti i oni koji nisu znali čitati.

Između klaustara čestverostrani travnjak, a čudna stvar su – vidjeh to u još nekim ovdašnjim samostanima – potpisi po zidovima, negdje čitljivi, negdje od duga vremena nečitljivi i jedva prepoznatljivi. Uglavnom su u pitanju skraćenice, gotovo šifre, koje su valjda znali samo oni što su ih pisali, a danas ih je nemoguće dešifrirati. Još zanimljivije: na jednom zidu, ispod natpisa g.EH, stoji – vrag! Tako piše, a znači ko zna šta, jer takve riječi u njemačkom jeziku nema.

Potom slijedi i prostorija s najvrjednijim samostanskim eksponatima. Jedan od vrijednih je pločica s likom Ane od Foixa (1484.-1506.), kraljice Mađarske, Hrvatske i Češke, a još vrjedniji je štap Sebastiana Lutza (1500.-1560.), ovdašnjeg opata iz vremena raspada samostana i uvođenja reformacije. Bio bi štap, po izvedbi, vrijedan i sam za sebe, ali je značajan zbog grba uklopljenog u dršku koji je, po tadašnjim, naknadnim reformacijskim mjerilima, označavao krivovjerje. Najvažniji eksponat ipak je drveni relikvijar opata Petera von Gomaringena, izrađen još u 13. stoljeću. Neobičnog je oblika i veličine; radi se, ustvari, o dvije crveno obojene drvene ploče povezane šarkama, a mali odjeljci služili su za smještaj relikvija. Već oko 1400. godine u samostanskim je spisima zabilježeno da se u njemu čuvaju i vjernicima prikazuju najvrjednije samostanske relikvije.

Sljedeća na redu je zimska blagovaonica; i naši fratri je u ljetopisima često nazivaju refektorij, kao i ovdje, s tim što ova nije „obična“, ne samo zbog višemetarske zidne slike redovnika iznad ulaza ili bočnog zida prekrivenog scenama iz lova na jelene, ukrasa preko cijelih kupola ili grbova duž svih zidova, već zbog činjenice da se ovdje od završetka Drugog svjetskog rata pa do 1952. godine nalazilo sjedište državne skupštine Württemberg-Hohenzollern, što je simbolično predstavljeno maketom prostorije sa figuricama zastupnika i njihovog rasporeda. Tu je izrađen i prijedlog državnog ustava, tu je i usvojen.

U nekadašnjoj bolničkoj kapeli četverokutni kamen sa dvije isklesane ribe i kameni stup iz 1496. godine kojim je dugo bila označena svojevrsna granica između samostanskih posjeda i susjednog Tübingena, kao i Kristova glava od kamena, nesvakidašnja, kao položena u kakvoj posudi. U dvorištu kapele, na travnjaku, čitav red topova – jest ovo bio samostan, ali i utvrda.

I na kraju – kralj, dakako Wilhelm II. Rođen je 1848. godine u Stuttgartu, a na sveučilištima u Tübingenu i Göttingenu studirao je pravo, političke znanosti i financije. Prvi put se oženio 1877. godine, Marijom zu Waldek i Pyrmont, s kojom je dobio kćerku Paulinu, a potom i sina Ulricha, koji je, međutim umro u petoj godini života. Kad je trebala roditi treće dijete, 1882. godine, Marija je umrla na porodu. Pošto prijestolonasljednika nije bilo na vidiku, Wilhelm se 1886. godine, pet godina prije nego će postati kralj, ponovno oženio, i to baš onako kraljevski :), 16 godina mlađom princezom Charlotte od Schaumburg-Lippea, ali se stanje nije promijenilo, jer djece nisu imali.

Knjige kažu da je Wilhelm bio pravi narodni kralj. Bebenhausenom je, a i prijestolnicom, Stuttgartom, često šetao bez pratnje i čuvara, pa je čak znao doći na momačka sijela tog doba, a djeca su ga znala zaustaviti i priupitati ima li kakav dar za njih. Ni na političkom planu nije bio odviše strog, pa je osobno dao pristanak za održavanje međunarodnog socijalističkog kongresa u Stuttgartu 1907. godine, a u kazalištima su igrali komadi koji su u drugim njemačkim pokrajinama bili zabranjeni. Čak je s kraljicom dolazio pogledati takve predstave. Znao je napisati i poneki stih, pjevajući o opijanju i princezama, a onda je 1918. godine obavio i posljednju smotru svoje kraljevske vojske, nakon čega je kraljevstvo Württemberg prestalo postojati kao takvo, a on je dobrovoljno prestao biti kraljem. S kraljicom se povukao u Bebenhausen, gdje je ostao do smrti, 1921. godine. Pokopan je na starom groblju u Ludwigsburgu, pored prve supruge i sina, a mlada kraljica je u Bebenhausenu ostala do smrti, 1946. godine.

Na ulazu u kraljevske odaje mramorna spomen-ploča. Unutra se ne može, nešto se, bit će, renovira, a imalo bi se šta vidjeti: od posebno za nju izrađene kupaonice vojvotkinje Charlotte sa dva bazena, preko drugih njenih odaja i, kažu, nevjerojatne garderobe.

Bebenhausen je jedino naseljeno mjesto u Parku prirode Schönbuch. Okolina je, kažu, prekrasna, lovišta vrlo bogata, a čitavo područje je vrlo zanimljivo onima koji vole geologiju. Što se mene tiče, vjerujem u sve to, na riječ, ali dojmovi više nemaju gdje stati. Evo, za kraj ću sa zidina baciti pogled na jezerce u travi ispod utvrde, pa i da dosad nisam, sad bih sigurno povjerovao :)