Guča - Varošica trube i krajputaša  

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne znam bi li se od svih koji su čuli za Guču mogao naći i jedan promil onih do čijih je ušiju to ime došlo mimo truba i Dragačevskog sabora, na kojem se svake godine okupe stotine tisuća ljudi, i to ne samo iz Srbije već sa cijelog Balkana, a i iz mnogih drugih država. To, međutim, traje samo jedan vikend u kolovozu, a što činiti kad u Guču „zalutaš“ mimo tog vikenda?

Po tome koliko se Guča veže za trubu, ispalo bi da se ništa drugo nema vidjeti. Ne, ni izbliza nije tako, a broj 1 su svakako razni spomenici, kojih na ovom području ima nekoliko desetina, svugdje, i u najmanjem selu, pa se nakon obilaska stječe dojam da se ovdašnji ljudi kroz povijest i nisu bavili ničim drugim nego su svirali trubu, pa onda, da se malo odmore od toga, podizali bune i ratove nakon kojih su na sve strane nicali spomenici. Onda, nakon što žalovanje završi, opet trubu u ruke...

Guča je po posljednjem popisu, 2011. godine, imala svega 1755 stanovnika, dok ih je devet godina prije bilo 2022, što govori da je i ovdje prisutan trend iseljavanja. Čudno je to: varošica s toliko slave na plećima kao da se ne trudi iskoristiti je za politički napredak. Teško je ne zaključiti tako kad se zna da je Guča do 1955. godine bila sjedište sreza, da bi tada bila svedena na općinu, a sedam godina kasnije im je i to dokinuto pa su pripojeni općini Lučani. U Guči ću vidjeti i nedavno obnovljenu zgradu „Starog načelstva“, kako ovdje zovu lijepo zdanje u kojem se nekad nalazilo sjedište sreza i općine. Vjetar se danas ispred zgrade igra plavičastom zastavom općine Lučani, a u zgradi radi samo općinska ispostava.

Počinjem od Puhova, sela u kojem se nalazi zajedničko spomen-obilježje svim poginulim od 1912. do 1945. godine. Ima oblik lire, instrumenta, dakako, ne nekadašnje talijanske monete, s tim da se na bokovima nalazi još jedna, samo „prepilana“ popola. Ukraj spomeničkog prostora stoji bista Ranka Tajsića (1843.-1903.), narodnog tribuna, seljaka iz Guče koji se, kao jedan od malobrojnih pismenih u svoje doba, rano zainteresirao za socijalnu pravdu i prava seljaka i zemljoradnika, da bi na kraju prešao put od seoskog kneza do narodnog zastupnika, uvijek ostajući vjeran idejama koje su ga odvele u taj svijet. Srbi ovakve ljude zaborave, vidjeh to na još mnogo primjera, ali ih se onda u neko doba ipak sjete i na neki način im, često upravo podizanjem spomenika, pokušaju vratiti dug i učiniti ih besmrtnim. U Tajsićevom slučaju sjetili su se tek 2011. godine, kad mu je otkriven ovaj spomenik.         

Sljedeća stanica mi je Tijanje, kamo sam krenuo vidjeti jednu od starijih crkava u dragačevskom kraju, ali ću u neko doba samo naglo zakočiti, a razlog je doista prekrasan krajputaš, kakvih se rijetko nađe i drugdje po Srbiji. Razloga za to je više, a prvi je što spomenik nije siv, kao što su u većini „obojeni“ nadgrobni spomenici, već bijel, s rubovima oko natpisa obojenim s jedne strane zlatnom bojom, a s druge strane u jarkoplavo. Drugo po čemu je spomenik poseban jeste to što je s jedne strane natpis o pogibiji Milutina Popovića, stradalog 1915. godine u 55. godini u borbi protiv Austrijanaca, a s druge strane natpis o pogibiji njegovog sina Stevana, koji je glavu također izgubio protiv Austrijanaca, samo što godina nije navedena. Osim raspela iznad imena, spomenik je ukrašen i s bočnih strana, i to puškama i šaržerima punim metaka. Tužna priča, pa kad se već desila, zaslužuje jedan ovakav spomenik.

Crkva u Tijanju je nakraj sela, kad se prođu baš sve kuće, a prilaz joj je preko simpatičnog mostića iznad Tijanjske reke, na čijoj ogradi je neko uglavio dva spojena srca. Sazidati ju je dao 1810. godine neki Josif Milovanović, a posvećena je svetom Velikomučeniku Prokopiju. Jednobrodna, s polukružnom apsidom, a zvonik djeluje kao da je naknadno dozidan. Iznad ulaza lik sveca zaštitnika, a ispod njegovih nogu četvorokut u kojem kao da je nešto bilo zapisano pa sastrugano. Ikonostas starinski skroman, a takvi su mi puno dopadljiviji od novovijekih „napucanih“; saznah da ga je 1938. godine izradio bitoljski majstor Ivan Meljnikov. Freske bi bilo teško datirati, uglavnom su u crkvu donošene pojedinačno, a pored Prokopijeve stoji i srebreni križ s predstavom raspeća. Dvorišnu kapiju 1971. godine „izradi i priloži crkvi tijanjskoj Milun A. Domanović iz Negrišora“ pa za njega – šta ti je marketing! – mora čuti svako ko barem jednom dođe u tijanjsku crkvu.

U Tijanje krenem vidjeti crkvu, naiđem na krajputaš, u Goračiće, 10 kilometara od Guče, krenem vidjeti Muzej Goračićke bune, naiđem na crkvu. Da je obična, možda bih je i zaobišao, ali nije, već je zeru od tri godine starija od tijanjske i najstarija u čitavom Dragačevu te je, kao takva, jedina u ovom kraju koju je država stavila pod svoju zaštitu, mada je dograđivanjem priprate, 1856. godine, znatno promijenila izgled. I nije samo to, već je – to se već rijetko viđa – kompletna nagnuta naprijed, prema ulazu, kao kad nevješt slikar ne napravi dobru skicu već odmah krene s nanošenjem boja pa mu naslikana građevina izgleda kao da će sad skliznuti sa crteža. Raški stil, čiji su najpoznatiji primjeri manastiri u Žiči, Studenici te na Hilandaru. Posvećena je Presvetoj Bogorodici, odnosno „Maloj Gospi“, kako narod zove spomenuti blagdan.

Za razliku od bjelozide tijanjske, goračićka crkva je živopisana gotovo od poda, a sveci i svetice gledaju i sa stropa. Po sredini lađe pružene drvene grede, bit će da je to podsjećanje na stari izgled, prije negog od radikalnijih renoviranja. Na donji dio Gospe, a ona stoji između svetog Jovana i svetog Stefana, 1903. godine je umetnuta ploča u spomen na poginule i ranjene u Goračićkoj buni, koja se dogodila deset godina ranije.

I ova crkva nalazi se nakraj sela, na granici s atarima sela Guberevci i Živica, a prosor oko nje je vrlo ukusno uređen. Izvan dvorišta je prostrana dječja igraonica, a stariji, dok čuvaju djecu, mogu zaigrati šaha u travi. Tu se, čujem od mještana, svake godine organizira „Kumovijada“, natjecanje kumova u brzopoteznom šahu. S druge strane, iza crkve, tridesetak kamenih spomenika, uspravnih, pa bismo ih, iako to nisu, kao stojeće, mogli nazvati st(oj)ećcima. Ispisani i iscrtani doslovno sa svih strana, ali, za razliku od onog u Tijanju, sivi. I zanimljivi, vjerujem da se neko već pozabavio natpisima, no jedan ležeći križ, „utopljen“ u kameni pločnik oko crkve, poseban je, čim je podignut nekom čije ime ne znam pročitati, ali znam barem godinu – 1813.!

Kasnije ću vidjeti da je cijelo selo primjer urednosti, i to toliko da mu je u dragačevskom kraju teško naći „parnjaka“, ali su stvari jasnije kad doznam da se ovdje uveliko radi na razvoju seoskog turizma. Od prostora oko crkve, koji već spomenuh, preko dvorišta parohijskog doma, pa do nedalekog školskog dvorišta, oko kojeg su se djeca i njihovi učitelji doista morali dooobro potruditi: cvjetni mozaici u travi, maštovite instalacije za koje nemam pravog naziva, a cvijeće krasi i bistu Dušana Plazinića, mladića s knjigom u ruci, o kome ne znam ništa, ali čim vidim godinu rođenja (1923.) i smrti (1941.), kao da mi je jasno...

Pored Muzeja Dragačićke bune sam već prošao, zaključan je, pa mi valja zaći po selu i vidjeti ima li neko ključ. Kud ću drugo već u seosku birtiju, a tamo neki fini dečko koji mi, bez riječi vadeći ključ iz šankovske latice, kaže: „Kod nas je to tako – poslužite se, pogledajte i vratite.“

Dragačićka buna nije baš naširoko i nadaleko poznata: dâ se Srbima u tim stvarima pa buna ima bukadar, nije baš lako o svakoj znati dovoljno. Ukratko: mještani se u veljači 1893. godine, nekoliko dana prije općih izbora, pobunili, a predvodili su ih radikali. Provalili su u tadašnju zgradu općine, smijenili knezove i odbornike te zaplijenili pečat i općinske ključeve. Liberali, tada vladajući u Srbiji, kao da su jedva dočekali takvo što, pa su odmah poslali ni manje ni više nego vojsku, a kad uvjeravanja da se stvari vrate na „početnu poziciju“ nisu urodila plodom, zapovjednik je naredio da se to uradi silom. Rezultat: 18 mrtvih i veliki, neutvrđen broj ranjenih Goračićana.

Muzej je smješten u onoj dobro poznatoj srpskoj kući, pola zidanici, pola brvnari, restauriranoj – mada, kažu mještani, nanovo podignutoj – u obliku i na mjestu gdje se u vrijeme bune nalazila općinska sudnica. Unutra nešto malo starog oružja kakvo su koristili ustanici, panoi s fotografijama i tekstovima vezanim za bunu, jedna povelika, ispostavlja se prazna željezna škrinja, i još ponešto, među ostalim i pečat koji su ustanici zaplijenili. I tu je svoje mjesto našao Puhovljanin Ranko Tajsić. U jednom sobičku prilično stravičan prizor: na zidu lanci i bukagije kojim su vezani preživjeli ustanici, a na podu prilično vjerno izrađena lutka jednog od njih, okovanih ruku i nogu, u položaju tijela koji sugerira da će još malo pa ispustiti dušu ustaničku.

U dvorištu spomenik poginulim bundžijama, a u tekstu su navedeni i glavni krivci za masakr, ministar Avakumović, tada predsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova, te ministar Ribarac. S druge strane imena poginulih, a među njima, osim Goračićana, ima i stanovnika Guberovaca, njih je najviše, te Živice. Na prvom mjestu Milić Ružičić, član općinskog suda.

Vraćam ključ, zahvaljujem pa polazim ka Guči, ali mi se planovi opet gube u još jednom „priviđenju“: tako, naime, izgleda dvadesetak brvnara smještenih u prostranoj vrtači pored puta i po njenom rubu. Jedna u obliku bureta, ali s krovom, valjda podignuta kad na ranč „Nedođija“ doseli Diogen iz Sinope, druga nalik na silos za kukuruze, za treću bih se, da je gdje vode, zakleo da je mlin, u petoj izidana peć... A sve ukusno i odmjereno, bez kiča, ukrašeno starinskim predmetima, od kotača za konjska kola, preko košara, hamova, rešeta, pa do mijehova za sirenje. Ne znam kako se zove selo, ne znam ko je vlasnik, ali vidim, šetajući stazom koja opasuje čitav kompleks, da još nije „pušteno u promet“.  Odnekud znam da se „Ranč Nedođija“ zvalo milijunski vrijedno imanje Michaela Jacksona; vjerujem da je „moćno“, ali kad bih ja birao, izabrao bih ovu, dragačevsku „Nedođiju“.

Na križanju između Guče i skretanja za Goračiće, preko puta benzinske crpke, kamena gromada s likovima zagonetno nasmiješenih trubača pod šumadijskim šajkačama. Natpisi sa svih strana već pomalo izblijedjeli, ali se u nepravilnom krugu jasno vidi PRVI DOBOŠ. Sad već opažam i dobošarske batiće u rukama čiče usukanih brka.

Evo me, napokon, i u Guči, točnije na kružnom toku ispred ulaza u varošicu. Tu valjda svako zastane vidjeti kip Goračićanina Desimira Perišića, prvog pobjednika Dragačevskog sabora trubača, održanog 1961. godine, uglavljen usred kružnog toka.

Kažu da je sve počelo spontano, sa svega četiri orkestra, i da niko ni u najsmjelijoj mašti nije mogao zamisliti u što će se sve pretvoriti. Možda jedino veliki pjesnik Branko Radičević, koji je iznimno zaslužan za osmišljavanje onodobnog festivalskog koncepta.

A Guča... Postoje dvije, jedna ljetna, kolovoška, kad se održava sabor, druga sadašnja, obična, bez gužve i krkljanca. Da je ipak mnogo toga drugačije nego u sličnim malim varošima, dâ se naslutiti u glavnoj ulici, ispunjenoj baštama kafića, odreda moderno uređenih i prilično maštovitih naziva. Na kavu ću u jedan od takvih, „Hemingway“, gdje će mi konobar - jer turistički ured radi samo u dernečkim danima - dati odgovore na sva moguća i nemoguća pitanja.

I glavno mjesto, Muzej trube, zaključano je. „To ti, prijatelju, bude otvoreno samo kad je sabor. Onda ga zaključaju i tako sve do naredne godine.“ U dvorištu do ulice bista narodnog heroja Čede Vasovića, rođenog u obližnjem Grabu, ubijenog od četnika Koste Pećanca, a iznad spomenika spomen-ploča o tome kako su borci dragačevske partizanske čete „odbili napad daleko brojnijeg neprijatelja“. Uvijek se pitam kako to da partizani nikad nisu imali nijednog okršaja s manje brojnim neprijateljem, vječito ona dobro poznata „deset na jednog“, k'o da je u pitanju... Hm, bolje da stanem :) Ispred ulaza u Muzej fontana sa četiri trube u ulozi slavina. Vode nema pa fotografiram opušteno i iz raznih kutova, da bih na kraju na postamentu zaboravio naočale :( Ne znam ni zašto sam ih izvadio iz torbe, zašto su mi uopće trebale, al' molim poštenog nalazača da ih nekako dostavi do redakcije „Bljeska“ :)

Na glavnom trgu, ispred „Starog načelstva“, još jedan kip trubača, trube okrenute k nebu, dar Fondacije „Braća Karić“, postavljen 1998. godine, rad poznatog kipara Velimira Velje Karavelića. Malo dalje četvorostrana česma, ukrašena muškim i ženskim glavama, postavljena godinu dana kasnije; opet dar, sada Milenka Kostića Koleta i Milenka Surudžića Sukija. Fino, samo što sam za Koleta čuo ne samo po tome što je uspješan privrednik, čak i mecena sportskih i kulturnih institucija, nego i po tome što mu mediji stalno nabijaju na nos da je od običnog prodavca postao milijunaš, dok se Sukija sjećam iz crne kronike - uhićen zbog sumnje da je pronevjerio nešto malo eura, koji milijunčić. Kako je i je li završilo sve to sa Koletom i Sukijem, to ne znam, a oku dopadljiva česma je, kako god završilo, ostala.

Ispred hotela Spomenik slobode, ionako dopadljiv, a još mi se, dok pravim fotografije, i sunce našlo „na ruci“. Na putu ka crkvi zastajem sa Dragicom: kako neću kad raščešljava vunu, a tu sliku nisam vidio barem dvadesetak godina. Pa kad se dušeci i jastuci napune, ima da se baš-baš spava.

Crkva je posvećena svetom Arhanđelu Gavrilu, zidana od 1828. do 1831. godine, službeno prenesena iz obližnjeg sela Kornet, mada ja u prenošenje čitavih crkvi „vjerujem“ samo u narodnoj predaji, ono kad je, kao, Turci hoće zapaliti, pa je seljani za noć prenesu na drugo brdo i „ušuškaju“ je u šumu da je Turci ne vide. Knaz Miloš pogurao gradnju sa 1000 groša. Više od pola pročelja zauzele su ploče sa imenima poginulih od 1912. do 1918. godine, na stotine imena,  doduše su tu sva okolna sela, ali opet mi je u glavi ono što često pomislim kad vidim ovakvu sliku: ko je onda uopće ostao živ? Ploče su postavljene 1939., a neki Selimir Lončarević je ispod one s desne strane dodao svoju, s imenima članova svoje obitelji, pa se pitam: ako svi ovako počnu postavljati svoje, na šta će sve na kraju sličiti?! Da spomenem i to: prvi trubački sabor, 1961., održan je upravo ovdje, u crkvenoj porti.

I oko crkve veći broj uspravnih nadgrobnjaka, po stilu sličnih onom iz Tijanja, samo što su ovdje svi obojeni neboplavo, sa smeđim „upadima“ kako bi se istaknuo stilizirani križ. Zanimljivih grobova ima i u ravni sa zemljom. Rekoh da je knjaz Miloš dao 1000 groša, ali je Janko, sin bivšeg prote dragačevskog Pavla Nikolića, umro 1852., dao još 300 groša više, pa mu je to zapisano i na spomenik. Do njega pak „počivaju kosti“ protojereja Pavela, očito istog onog Pavla Nikolića, koji „požive“ – 97 godina! E, jesu ga parohijani tetošili, svaka čast!

Ispred zgrade osnovne škole na tri ploče stoje imena poginulih partizana, a na još jednoj ona žrtava fašističkog terora. Nije ih malo, ali ih je manje nego onih na crkvenoj porti. Ispred svih se isprsio narodni heroj Bogdan Kapelan, rođen u Rašinovcima kod Bosanskog Novog, ali, stjecajem okolnosti, „naturalizirani“ Dragačevac i prvi komandant Dragačevskog bataljuna. Poginuo u okršaju sa četnicima prilikom prvog oslobađanja Užica. Ispred ulaza u školu bista Milenka Šušića, Gučanina, znanstvenika europskog formata u oblasti nuklearne i elektrokemije, akademika SANU, zato je po njemu nazvana i škola, a okolo, po cijelom prostranom dvorištu, nekoliko desetaka izvrsnih umjetničkih radova kojima su poticaj bili znameniti krajputaši ovog kraja. Sve od kamena, a kombinacija svakojakih: i u stojećem i u ležećem položaju, s imenima i bez njih, neki čak i „zarobljeni“ lancima. Bit će da je riječ o uradcima s neke klesarske kolonije, a ko god ju je inicirao i organizirao, trebalo bi mu, negdje između kipova, također podići barem jedan omanji spomenik.

Prava poslastica slijedi na kraju, a radi se o Muzeju krajputaša, jedinom takvom u Srbiji i na vascijelom dunjaluku. Možda je naziv malkice pretenciozan, radi se, naime, samo o dvjema nadstrešnicama, nema nikakve zgrade, ali ispod njih stoje 33 – ma što ko mislio o tome – vrhunska umjetničkih djela. Likovi su gdjegdje čišći nego današnje fotografije kad ih „provučemo“ kroz ko zna koliko opcija photoshopa, fontovi slova ljepši nego ijedan u najnovijem wordu, ukrasi su čisti biseri, precizni gotovo kao filigran, umjetnički izričaj malo je reći maštovit, do neba idu i gore se u oblake pretvaraju izrazi lica i poze pokojnika. Ratnici, seljaci, žeteoci, djevojke, trubači, razni zanatlije, čak i jedan đak.

Sve ih je, za prekratka života od svega 41 godine, izradio jedan čovjek, Radosav Čikiriz (1823.-1864.), i ne samo ove, već i brojne druge po Guči i okolnim selima, vjerojatno i one što ih spomenuh prije. Svašta je još, osim klesar, bio Radosav: i pjesnik, što se vidi po nekim o tekstova, i poznavatelj anatomije, čak bi se moglo reći i teolog. Druženje s krajputašima moglo bi potrajati satima, toliko je sudbina u njima i na njima. Grjehota je jedino što je samom autoru podignut mramorni spomenik. „Klesao si krajputaše i ostao večno krajputaš. Tvoji Čikirizi“. I Radosavu je, naime, trebalo izraditi krajputaš, ali valjda nema ko – drugi ne znaju, a njega nisu mogli angažirati, omaklo mu se i (davno) umro.

Od gučanskog kraja bio sam se naumio oprostiti posjetom Gradini ili Jerininom gradu na planini Jelici, ali sam usput odustao - uvjeriše me mještani okolnih sela da se gore baš i nema šta vidjeti. Ruševine, kažu, od kojih jedva da je ostao poneki zidić. Usput ću „sresti“ još nekoliko plavih krajputaša, a završit ću u etno-selu Veliki Grabovski. O njemu neću reći baš ništa, da se bez veze ne „prosipam“ – sve je jasno, samo pogledajte slike! Tu ću rezervirati prenoćište kad na ljeto krenem na Dragačevski sabor :)