Buje – Mjesto gdje vas čeka nepoznati svetac

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Život je čudna stvar, pojava, stanje, šta li je. Priredi nam svašta nešto pa nam se, uza sve ostalo, dogodi i da upoznamo pokojeg sveca ili sveticu. Većina ih je, dakako, lažna, što shvatimo tek nakon nekog vremena, a ostale, koji su to možda i zaslužili, nikad niko neće vidjeti u kalendaru ili na ikoni, jer današnji vakat naprosto nije za svece. Ostaju, dakle, jedino oni što su živjeli bog zna kad, puno prije nas, pa ni njih nikad nećemo upoznati.

U Bujama se prvi put „susrećem“ s jednim za kojeg dotad nisam ni čuo, a zove se sveti Servul. Na svašta bi me asocirala ta riječ „servul“, na sveca teško da bi, a, eto, postoje čak dvojica, barem koliko se ja razumijem u svece i koliko mogu shvatiti napisano o njima. Jedan je, po tome, bio Rimljanin i prosjak, a to „zanimanje“ mu se piše i velikim slovom, jer je od onog što bi naprosio najviše davao drugim prosjacima i bio njihov zaštitnik, dok je drugi, Tršćanin, nakon što je dio života proveo u isposničkoj pećini, pravio čuda, ozdravljajući ljude i obraćajući ih na kršćanstvo, zbog čega ga je na kraju tršćanski glavar Giunili skratio za glavu. Suzaštitnik je Trsta, a i glavna svetačka faca u Bujama, gdje je najveća, župna crkva, na trgu nazvanom po njemu, posvećena upravo njemu. Servul, što znači sluga, rob, Božji, dakako.

Nemalo sam iznenađen kad mi crkvu otvara čovjek čiji mi je naglasak na prvu neobičan za istarsko područje, a dobro poznat. Zove se Petar Krezo, iz Čajdraša je, kod Zenice. Djeca nakon rata došla tu pa se, eto, i on obreo u Bujama, ali – vidim po priči – iako se lijepo snašao, čim je ključar glavne crkve, nije prebolio Čajdraš.

Čim je vidim, a pogotovo kad na vratima pročitam da je, tada u romaničko-gotičkom stilu, sagrađena još 1272. godine, i to na temeljima Jupiterovog hrama, shvaćam da bi se truniti puno o crkvi svodilo na uzaludno traženje pravih riječi. Jest da sadašnji izgled datira „tek“ iz 1784. godine, ali su u novu inačicu ugrađeni i elementi stare crkve pa sa nedovršenog pročelja „gledaju“ stupovi i kapiteli, čak i jedna žrtvena posuda isklesana u bijelom vapnencu. U biti je jedini dovršen detalj portal s lunetom u obliku školjke. Ostatak kamenja zaoblili su koliko graditelji, toliko i stoljeća. Kasni barok, nisu takve baš česte, dimenzije monumentalne, mislim da je viša od 40 metara, čim zvonik ima punih 50. U bočne zidove ugrađeni srednjovjekovni, a i stariji, rimski reljefi s latinskim natpisima.

Zvonik osmokutnog zabata, zidan u akvilejskom stilu, odvojen je i gotovo dvjesto godina stariji od crkve, a na njemu mala „izložba“ grbova davnih gradskih upravitelja (podestata) i zapisa, dakako na latinskom, veliki sat i, iznad svega, spokojni mletački lav s knjigom u šapama, što će reći da je gradnja poduzeta u doba dok Mlečani nisu bili u ratu. Namrgođen i uvijek spreman odbaciti knjigu i krenuti u borbu, kao i njegov rođak na četvorostranoj sa svih strana ukrašenoj kamenoj bazi ispred zvonika, nekadašnjem stupu srama. Pokušavam ga oraspoložiti pa mu pjevam Nasloni šapuuu na moje rameeee, al' ništa on, ni da mrdne :), dok njihova daljnja rođaka, pitoma prugasta maca, mirno spava u obližnjoj hladovini – neće biti rata :) Zvonik je ujedno bio osmatračnica pa su Buje dugo nazivane „stražom Istre“. Danas je to vidikovac: na vratima na engleskom, talijanskom i njemačkom, stoji da je otvoreno, a ispod natpisa katančina, što će reći da ipak nije ni open, ni aperto, ni offen.

Petar mi crkvu pokazuje kao pravi vodič, još koju godinu pa će naučiti sve o njoj. Jednobrodna je, s bačvastim svodom i čak sedam oltara, odreda bogato ukrašenih. Posebna atrakcija su orgulje Gaetana Callida iz 1791. godine te mramorni kipovi svetog Servula i svetog Sebastijana koje je 1737. godine izradio venecijanski kipar Giovanni Marchiori. Bianco Carrara, najpoznatiji talijanski mramor na svijetu, od kojeg su sazdani i Michelangelov David te rimski Panteon. Po zidovima i stropu puno starih slika venecijanskih majstora, a neke se upravo restauriraju, ali se čak i metalna skela uklapa u ambijent. Restauracija se obavlja i na propovjedaonici te na velikom lusteru, a provode se i manji zaštitni građevinski zahvati, među kojima je i injektiranje pukotina kako bi se spriječila možebitna šteta u donekle ipak krhkim zidovima. Petar, pak, pošto je, kaže, „pitur“, sam restaurira nosiljku za kip sveca zaštitnika. Neki su požurili zauzeti djelić poda za vlastiti grob još dok je crkva pravljena, što se vidi po godinama uklesanim u grobne natpise. Inače je crkva više turistička atrakcija, pošto se koristi samo za velikih svečanosti tipa blagdana svetog Servula ili Međunarodnog festivala orguljske glazbe „Organum Histriae“, koji je početkom rujna održan već 20. put.

Na Trgu svetog Servula na nekoliko mjesta natpisi sa znakovima upozorenja i zabrane: Držati pse pod nadzorom i Zabranjeno igrati nogomet. Vidjet ću ih i drugdje po gradu, na manjim trgovima i ne previše prometnim ulicama. Na bočnoj strani trga neboplava trokatnica na kojoj velikim slovima piše o čemu je riječ: SCUOLA ELEMENTARE E MEDIA. Tu se nekad nalazila biskupska palača, ali je srušena da bi, 1878. godine, bila izgrađena školska zgrada. Ništa čudno što i nju čuva mletački lav, i to ne bilo kakav već vjerojatni najstariji u gradu, s obzirom na činjenicu da je tu donesen sa srušenih Velikih vrata, nekad glavnog ulaza u grad. Talijani, danas uglavnom nastanjeni u Brolu, između Starog Grada i novijeg naselja Sveti Sebastijan, čine oko četvrtine stanovništva općine i imaju škole na materinskom jeziku. Mlečani su Bujanima ostavili i gotičko-venecijansku kuću s grbom plemićke obitelji Polesini iz 1495. godine koja je dugo bila i sjedište podestata. Od četiri prozora na pročelju samo je jedan zadržao autentičnost, ostali su, ko zna kad i zbog čega, iz gotičkih pretvoreni u obične četverokutne. Fasada baš i nije u najboljem stanju, a crveno-žuti vijenac ispod krova jedva se razaznaje.

S trga se može na razne strane, sve uskim uličicama što su se razmilile kao paukova mreža, uglavnom nazvanim po znamenitim Talijanima, primjerice marksističkom filozofu i jednom od osnivača Komunističke partije Italije Antoniju Gramsciju (1891.-1937.), novigradskom biskupu Nicolu Gabrieliju (1684.-1717.) ili pjesnicima Danteu Alighieriju (1265.-1321.) i Giosuèu Carducciju (1835.-1907.).  U jednoj od uličica svraćam u širom otvorenu stolarsku radionicu i koju minutu se družim s majstorom Ivanom Kremerom, čiji su preci, kaže, „nekad davno“ stigli negdje iz Slavonije. Na jednom od manjih trgova česma sa spomenikom kozi, simbolu Istre – dopadljiv umjetnički rad pomalo „skrenuo“ iz realnosti, a koza danonoćno dreždi u nebo. Na drugom nailazim na Pietra: ne zna nijedne riječi hrvatskog, a iz sela čije ime zaboravih, došao je na jedno hladno „laško“. Naravno da ga ne  bih ni primijetio da nije poveo i svog đogata, 'nako, kaže, iz čista mira, da Bujani vide kako je lijep. Na konju, svezanom pored parkinga za bicikla, sedlo, Pietro u jahaćim čizmama. Sve se nešto nadam da će Pietro, kad stigne pivo, odnekud izvaditi šaku-dvije zobi, al' jok, cavallo je, kaže, već ručao.

U gradu ima barem desetak, ako ne i više, lučnih prolaza, slatkih i simpatičnih, a najljepši je jedan sa drvenom tavanicom i stepenicama koje su nekad sigurno vodile negdje, a danas će onaj ko krene uz njih spucati glavom u tavanicu. Uz jednu podobro staru rešetkastu željeznu kapiju jedan dječak i dvije djevojčice redaju igračke – prave, kažu, zoološki vrt. Oko ulaza u jednu kuću mozaici, ne rimski već novovijeki, mali, ali vrlo ukusni – nekad malo truda doista može dati veliki rezultat. Jednom od uličica stiže se, nekako iznenada, do vidikovca, popločanog platoa s kojeg se dolina vidi kao na dlanu. Na nekim od ploča, kamenih „škrilja“, kako ih ovdje zovu, složenih „na nož“, uklesani ko zna kakvi simboli, a u blizini su i ostaci gradskih zidina iz nekih davnih vremena, vjerojatno još iz doba kad su Mlečani zauzeli ovaj kraj (1412.), mada, ko zna, možda je ponešto ostalo i iz vremena prije Mlečana, kada su Buje bile pod vlašću akvilejskog patrijarha. Vidjeh lijepih starih pločnika, karakterističnih za mletačka područja, i drugdje po gradu. U jednom od prikrajaka baš se radi rekonstrukcija pa su ploče, vjerojatno prvi put nakon ko zna koliko stoljeća, poskidane do zemlje. Ulicom Maksima Gorkog stiže se do crkvice svetog Ivana Evanđelista iz 1788. godine. Stješnjena između drugih zgrada kao ptica u kavezu ili kao Gospa s Isusom u lučnom pilastru iznad ulaza. Zaključana pa vrijedi samo pročitati ploču na kojoj stoji da ju je obnovio neki grof Costatino Vlasto.

Ne rekoh jer dvojim ima li potrebe, ali evo: kao i mnogi drugi stari istarski gradići, i Buje stoje na brdu, na točno 222 metra iznad mora, pa slika iz doline izgleda idilično, kao na rukom crtnoj razglednici nekog slikara zanesenjaka koji stvari vidi idealizirane. Ima grada i dolje, ispod brda, ali je pravi grad ipak ono što izgleda kao da se zvonikom usidrilo za nebo. Do Umaga, odnosno do mora, svega je 13 kilometara, mada se to ni po čemu ne da naslutiti.

Tako gledano, sve u Bujama izgleda idilično, ali... Najtužniju sliku, vrlo razočaravajuću, vidjet ću u „pohodu“ kuli svetog Martina. Nije u pitanju moćna peterokutna kula, odavno već pomalo obesmišljena, jer se naselje nastavilo razvijati kao da je nema, a ona ostala stršati nebu pod oblake. To je jedna od ljepših slika Buja, a ljepota nestaje odmah preko puta, gdje radnici u oker boju farbaju zgradu naslonjenu na mletačku kapiju kojom se ulazi u staro groblje – naprosto te dvije stvari nekako ne idu zajedno. Ali to još nije ono razočaravajuće, to slijedi nakon što se uđe kroz kapiju, jer groblje - talijansko, u tom i jest stvar -  počinje odmah i na prvu sve izgleda u savršenom redu – spomenici su čitavi, samo malo zapušteni. Međutim, već dvadesetak metara dalje slika sramote grada i svih njegovih žitelja: spomenici leže na gomilama, izvaljeni, polupani, ojađeni i uvrijeđeni. Izuzev onih ugrađenih u ogradni i zid grobljanske kapele svetog Martina, sagrađene 1593. godine, svi ostali su završili tako. Ima ih starih stoljećima, ali i onih koji su tek napunili stoljeće – svejedno, nečiji bijes nekad je učinio da nastane ovako ružna slika. Mještani će mi u povratku reći da je to urađeno još prije nekoliko desetljeća, u vrijeme socijalističke vlasti, koja naprosto nije marila, pravila se da ne vidi i da se ne dešava ništa. Dodaju da je slika donedavno bila još ružnija, da je sad barem kapela obnovljena, a do prije par godina čitav prostor je bio okupljalište narkomana, beskućnika i skitnica. Istina, vidi se i da su na manjim obiteljskim grobnim kapelama, recimo na mauzoleju obitelji Trevisan, sagrađenom 1893. godine, postavljene metalne rešetke, kroz koje se vide išarani zidovi i otpadnuta žbuka. Sam Bog zna gdje su sve razbacane kosti nesretnih Trevisana... Obiđoh prilično nekadašnjih mletačkih područja s ove strane Jadrana, od Crne Gore, preko Dalmacije i Primorja pa do Istre, i nigdje ne vidjeh nešto ovako.

Fino je, recimo, što je sačuvan realistički, ali prilično dopadljiv partizanski spomenik, postavljen 1954. godine – dvojica nose jednoga, bit će ranjenog ili mrtvog, na postamentu petokraka, natpis dvojezični, i sve to u blizini Ulice Josipa Broza Tita. Ili spomen-ploča poginulim partizanima i žrtvama fašističkog terora: opet dvojezično, imena pomiješana, Antonini uz Zorića, Beletić uz Dambrosija (mada je taj, nešto kontam, prije bio D'Ambrosi). I, rekoh već, puno starijih gradnji, spomenika, svega, ali je, eto, groblje nekome nekad žestoko zasmetalo :(

Puno je još lijepih objekata u Bujama i šteta je da ukupni dojam na kraju pokvari kaos oko kapele svetog Martina. Evo, recimo, zgrada Gradske uprave, na samom ulazu u grad, sagrađena u obliku kule, utvrde, nedavno je obnovljena i sada Bujci mogu biti ponosni na nju. Obnovljena je i donedavno zapuštena stara istarska kuća na Trgu slobode i u njoj otvorena gradska galerija „Orsola“. U solidnom stanju su i Vrata svete Uršule, nekad – stoji na tabli – dio trećeg grdskog obrambenog pojasa, izgrađena 1674. godine. Ne znam, ali pretpostavljam da je ženski lik na fasadi spomenuta svetica. Iznad Vrata svete Ursule nedavno je otvoren Etnografski muzej – bolje mjesto za to naprosto ne postoji.

Za kraj ostavljam nakon crkve svetog Servula drugu najatraktivniju građevinu u Bujama, a opet je riječ o crkvi, smještenoj malo izvan starih gradskih zidina, sasvim blizu Vratima svete Uršule. Posvećena je svetoj Mariji Milosrdnici, prvotno podignuta 1497., a proširena 90 godina kasnije, što je krasopisom urezano  na vanjskoj strani kamenog nadvratnika lijevih bočnih vrata, te još jednom, 1834. godine, nakon što je u Buje došao Franjo Josip I. i dao bogatu donaciju za tu namjenu. Zvonik joj je dodan 1654. godine, a visok je „svega“ 31 metar, ali će se u gradu i okolini teško naći mjesto s kojeg se ne vidi, tim više što je oko crkve čistina, otvoren prostor. Glavna vrata su otključana, ali se može samo do rešetke, kroz koju se ipak vidi kompletna ponutrica: i ovdje su oltari, i glavni i pobočni, od mramora, i ovdje kipovi i slike, a posebno se ističu dvije  padovanskog slikara Francesca Zanelle iz 1687. godine, te jedino dosad poznati cjeloviti opus venecijanskog slikara Gaspara della Vecchie (1653.-1735.) sa osam scena iz Isusovog života. Najvrjednijom se ipak smatra drvena skulptura Majke Milosrđa, djelo venecijanske radionice Paola Campse i Giovannija iz Malinesa. I strop joj je, s kraja na kraj iskockan tzv. „kasetonima“, drugačiji od drugih. Na platou ispred crkve pitoreskni „frescal“ iz 1590. godine, sa sve četiri strane ispisan zlatopisom, a na posljednjoj postavljenoj ploči je, uz „Bogu hvala“ i „Grazie a Dio“, isto to napisano i glagoljicom, koje ovdje nema ni blizu kao drugdje u Istri.

I to bi bilo sasvim dovoljno o crkvi kad se ne bi znala legenda o njenom nastanku. Elem, bio neki Paolo Razizza, po naški Pavao Račica, legenda kaže, i bogat, a i pobožan. Sve se dešava 1497. godine. Usnio Račica Gospu i malo potom se spremio - put pod noge pa u Veneciju, da mu izrade njen kip. Obavili majstori svoje, a Račica pošteno platio i krenuo nazad, u Buje. Je li bila gužva u prometu ili naprosto nije dobro izračunao, ali se pred gradom pojavio kasno, u vrijeme kad su gradska vrata već bila zaključana. Kud će, šta će, straža ne otvara, i on odluči zanoćiti s vanjske strane zidina. Nakon što je svanulo, požurio je uzeti kip kako bi se napokon dočepao kuće, ali je kip preko noći toliko oteščao da ga nije uspio podići ni kad su mu Bujani pritekli u pomoć. To je bio znak da tu, odakle Gospa nije željela mrdnuti, treba praviti crkvu.

Ljudi kao što je bio Pavao Račica uglavnom je odavno nestalo. Ne znam sanjaju li samo ljudi ili i institucije, recimo ministarstva ili gradske uprave, i hoće li nekom u san doći talijansko groblje. Pa kad idući put dođem u Buje...