Labin - Gradić satkan od slavnih vremena

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nijemci ga zovu Tüberg, Talijani Albona, a za sve ostale je Labin. Albona, „Grad na brdu“, zvali su ga i Kelti kad su ga osnovali, što se desilo nekad u 4. stoljeću prije Krista, a prostire se 320 metara iznad mora, te na blagim padinama brda. Drugi gradovi se hvale prvim spomenom u nekoj od povelja ili kakvih drugih onodobnih listina, a „dokument“ o prvom spomenu Labina i nije od papira već od kamena – riječ je o reljefu iz 3. stoljeća poslije Krista. Po starosti, trajnosti i povijesnom značaju do danas je trebao postati velegrad, ali je ostao ljupki gradić s malo manje od 7.000 stanovnika, sav satkan od slavnih vremena koja su ostavila bezbroj vrijednih i neizbrisivih tragova. U spomenuti broj uračunat je i Podlabin, novije naselje smješteno ispod „grada na brdu“; ja ću ga vidjeti samo s brda, to je ipak neka sasvim druga i kudikamo novija priča.

Gledan iz doline, Labin je nalik brojnim drugim istarskim gradićima, a da napravim dobru fotografiju, smeta mi visoki mrežasti stup za struju i još koješta, pa ću se dobro našetati dok nađem pravi kut za najbolju moguću kompoziciju.

Da sam se, kao što mi se desi, zaletio pravo na brdo, propustio bih najmanje dvije bitne stvari, a prva je crkvica svete Marije od Zdravlja. Jest da je pod ključem, pa neću vidjeti znamenite drvene skulpture i devet baroknih slika Antonija Moreschija iz 17. stoljeća o Gospinom životu, ali se ipak ima što vidjeti, i to već od samog arhitektonskog rješenja, dobivenog u tri faze: crkva je, naime, podignuta još 1420. godine, potom proširena, da bi joj nekad u 17. stoljeću bio dodan trijem, koji je i čini prilično drugačijom od drugih. Luneta joj je izvedena u obliku kotača, u podu trijema, stisnuti jedan do drugog, grobovi stari po gotovo više od pet stoljeća; vidjeh jedan iz 1556. godine, što će reći da su grobovi stariji od trijema. Glavna vrata su malo remek djelo drvorezbarstva, dok iznad bočnih, ružni, limenih, stoji kameni „grb“ sa okrunjenim slovom M, vjerojatno u čast zaštitnici. Crkvu krase i dva latinska natpisa, jasnih i čitkih slova, „zdravih“ kao da su prekjučer uklesana.

Drugo što bih propustio jeste nesvakodnevna scena koja bi se mogla nazvati Javno vješanje Matije Vlačića Ilirika. Trojica ih je, dvojica na krovu, jedan na dnu zida, u full penjačkoj opremi, kao da će na Mount Everest, zatežu užetima ogromno platno s likom Matije Vlačića Ilirika, protestantskog teologa, povjesničara, filozofa i filologa, rođenog Labinjona (1520.), umrlog u Frankfurtu na Majni 1575. godine. Mea Dulcissima Patria, stoji na Vlačićevim prsima, Moja slatka domovina. Prolaznici zastaju, gledajući pothvat „alpinista“, i sve bi djelovalo idilično da se krov nekog pomoćnog objekta ispod zgrade s Vlačićem nije urušio. Ovako, nažalost, djeluje kao pano na kojem se gostima želi ugodno kupanje i sasvim usputno preporučuje da pripaze na ajkulu koja će se brčkati zajedno s njima.

Od nekadašnjih šest gradskih kula u kružnoj formi danas je ostala samo jedna, Torjon, izgrađena 1617. godine i smještena na ulazu na starogradski trg u jezičnom pogledu iznimno originalnog imena Crć, službeno Titov trg. Čuj, Crć! Od kule na obje strane idu gradski bedemi, podignuti nešto prije, u 16. stoljeću, a pružali su se sve do Glavnih vrata, onih svetog Flora, a odatle do Uskočkih vrata. Izvan zidina su se tada nalazile samo dvije grobljanske crkvice, na grobljima su ionako ležali mrtvi, njih nije bilo „o glavu“ čuvati, nekoliko velikih štala u posjedu najbogatijih gradskih obitelji, te građevina koja je sačuvana do danas, gradska loža. Smatra se da je podignuta oko 1550. godine, a u njoj su, kao i drugdje, gradski vijećnici odlučivali o svemu bitnom te je služila i kao sudnica i prostor za javnu licitacijsku prodaju. Nešto, dakle, kao općinska vijećnica, jer su se tu obavljala i vjenčanja, s tim da su u njoj povremeno, dakako za mirnih razdoblja, održavani i sajmovi,  narodna veselja i slične fešte, a na prostoru ispred nje bila je smještena tržnica. Ispred nje se nekad – nije uvijek baš sve bilo veselo i raspjevano – nalazio i stup sramote. Nestao, davno. Danas u njoj od živih stvorova zatječem samo dvije žućkaste mace kako doručkuju, ne obazirući se na turiste, a od „mrtvih“ nekoliko kamenih grbova uglednih labinskih obitelji.

Loža i čitav trg najbolje se vide s Torjona, a da bi se došlo dotle, mora se najprije ući kroz barokna Vrata svetog Flora odnosno Porta Sanfior. Po tom su svecu nazvana zbog toga što se nekad iznad njih nalazila i kapelica posvećena njemu. Vrata su podignuta 1589. godine, a mletački grb je bezbeli postavljen odmah tada, kao i, lijevo od lava, grb obitelji Grimani, jedne od glavnih u Labinu tog vremena, dok se na desnoj strani smjestio srednjovjekovni grb grada. Lav je malkice „razmazan“, manje jasnih linija od drugih koje vidjeh po nekadašnjem mletačkom dijelu Istre.

Još jedan grb sličan labinskom „gleda“ sa zida desno od Vrata, samo je postavljen puno niže, pa se može dobaviti sa zemlje. Taj je, doznah kasnije, postavljen da bi građane i posjetitelje podsjećao na Labinsku republiku, pobunu ovdašnjih rudara iz 1921. godine koju su, nakon nešto više od mjesec dana, u krvi ugušile talijanske vojne snage. Nisam baš shvatio zašto neki, štoviše mnogi, tvrde da je to prvi „narodni ustanak protiv fašizma“ kad se fašizam na vlast u Italiji, kojoj je tada pripadao i Labin, na vlast „popeo“ naredne, 1922. godine. Kako god, „crvene straže“ što su je postavili rudari-antifašisti odavno nema, a nema ni dvojice stražara, čitatelji koji su kroz Vrata svetog Flora prolazili nekad tijekom srednjovjekovlja sad sigurno očekuju da ih spomenem :) U blizini samo zaključani ured „Labin art republike“, koja već 15 godina u grad dovodi poznate glazbenike, glumce i druge umjetnike, a na vratima i pločica „Atelje Diminić“, što bi značilo da bih sad, iz čista mira, mogao nabasati na velikana istarskog i hrvatskog kiparstva i slikarstva Josipa Diminića. Pošto je, rekoh, zaključano, pravim puni krug, pogledom, dakako, ali Josipa nigdje u vidokrugu :)

E, sad ću na Torjon, ali ću se načekati kako bih napravio koju fotografiju, jer se stalno nađe neko ko se želi ovjekovječiti pored topa. Uklopio se tako da izgleda kako je oduvijek tu, a nije nego tek od prije dvadesetak godina, niti se radi o oružju koje je po bilo čemu kompatibilno zidinama i starom gradu. Jest, bila su tu nekad dva topića postavljena u doba dok je ovo bila Italija, ali su ih novi gospodari 1945. godine otpremili u staro željezo, a ovaj sadašnji je opet nešto „od prekjučer“. Takva je i trenutno bezvodna fontana na šetalištu, podignuta 1937. godine, ali se za nju, po stilu i izvedbi, dade nasluti da je još uvijek u cvijetu mladosti. Sam Torjon sagrađen je 1617. godine, i to – vrlo zanimljivo – nakon što su grad 1599. godine pokušali osvojiti uskoci. E, sad, živo me zanima (a ne znam) kako je prošla – čitao sam prije nekoliko godina da je organizirana – manifestacija kojom taj događaj svečano obilježen. Zašto? Jer je grad u to doba bio mletački, dakle talijanski, a uskoci su bili – ko drugi nego Hrvati! Sad je Labin u Hrvatskoj, Talijana ima svega dva-tri postotka, pa se, eto, dešava da se u hrvatskom gradu slavi – pobjeda nad Hrvatima! Elem, ne upitah nikog, pa ko zna kako je prošlo, neka mi javi! :)

Uskim uličicama se gdjegdje jedva probijam, turista mnogo, stječe se dojam da svi šetaju, a niko ništa ne radi. Izuzetak je djevojka koja u svojoj kali boji stolariju ne mareći za prolaznike, kao ni oni na nju. U tom dijelu grada najzanimljiviji objekt je zgrada Malog kazališta ili Teatrina, sagrađena još 1539., a do 1844. godine, kad je u njoj otvoreno kazalište, služila je kao fontik, odnosno gradsko skladište žita. Režimi su joj, naravno, i kasnije mijenjali namjenu, pa je povremeno bila i vojarna te sportska dvorana, a počesto su tu organizirane razne fešte, čak i privatne, „za raju“. Jedno vrijeme su gradski oci namjeravali u njoj napraviti javno kupatilo, od čega se ipak odustalo. Od 1958. opet su tu daske koje život znače, mada prostor služi i za priređivanje drugih događaja s kulturnim predznakom.

Drugu koja danas radi zatječem u Gradskoj galeriji. Zove se Gloria Selan i po cijeli dan je tu kako bi rijetke posjetitelje ljupko i predano uputila u tajne izložbe višestruko nagrađivanog mladog zagrebačkog slikara Danka Friščića. I sam razgledam slike, ilustracije, instalacije i koješta drugo, sakupljeno u izložbu s naslovom „3. otok dr. Moreaua“.

Preko puta galerije stoji crkvica svetog Stjepana. Sagrađena je u 17. stoljeću i svojom ljepotom pokazuje da nije sve u veličini. Doista je mala, malecka, ali je povjesničari umjetnosti, točnije njeno pročelje, smatraju najljepšim u Istri i jednim od najljepših baroknih u Hrvatskoj. Naravno da je to pitanje ukusa, ali je doista mnogo onih koji baš nju ističu kao nešto zbilja posebno.

Ni ne rekoh da sam iz onih uličica ušao u jednu prostranu, u ovom dijelu grada najširu. Nije ona, naravno, tolika zbog spomenute crkvice, već do građevina s jedne i druge strane. Zdesna je, naime, župna crkva, slijeva palača Battiala-Lazzarini, a između njih ja, zbunjen i u dvojbi na koju ću stranu. U palači je već 57 godina smješten Narodni muzej Labinštine, a ne bi bio da vrlo bogata obitelj Battiala-Lazzarini nakon Drugog svjetskog rata nije morala bježati od „narodne“ vlasti; bolje izgubiti palače i posjede nego glave. Palača je inače sagrađena 1630., a današnju fasadu dobila je 1727. godine. Kao i crkvica svetog Stjepana, i palača se smatra reprezentativnim primjerom baroka. Dva, barem za mene, najvažnija muzejska eksponata su replika rudničkog horizonta ili čela, jedina u Istri, ne znam ima li tako nešto još negdje u Hrvatskoj, dok je druga već spomenuti kameni reljef s prvim spomenom grada („Res Publica Albonessium“). Zanimljivo je i to da je grad gotovo potonuo uslijed gorskih udara i slijeganja tla od rudnika u Podlabinu, ali je rudnik, eto, nakon što je za vjeke vjekova zatvoren, ipak ovjekovječen

Battiale su, kažu povjesničari, potomci mletačkog gusara; on je sa svojom družinom napadao i pljačkao brodove što su iz Bakra, prevozeći sol, plovili ka Trstu. Kad se nakupilo dovoljno plijena, a glava ostala na ramenu, gusar se u 18. stoljeću dao na kupovinu nekretnina. Sami Battiale imaju neku drugu priču, po kojoj su otpočetka bili imućni plemenitaši, ali sad to više nije ni važno. Uglavnom, sve je kao i danas: ako imaš dovoljno novca, bit ćeš „ugledan građanin“, ma što to značilo. A Lazzarini? Toskanci, kažu, bankari, a jedna njihova se - na facebooku ili na twitteru, ko bi to znao :) - nekom od Battiala zadjenula u oko i… Ode palača Lazzarinijima!  

Župna crkva Rođenja Blažene Djevice Marije datira iz 1336. godine, a podignuta je na temeljima još starije crkve, ali još uvijek ne i najstarije u Labinu! Nije da se ne zabavim i pretpoviješću i antikom, ali mi je teško i zamisliti da nešto ovako može potjecati iz 1336.; kod nas po Bosni, a bogme i po Hercegovini, crkvice iz tog doba uglavnom su baš crkvice, i to, naravno, ako nisu davno srušene pa im se često ne zna ni za temelje. Ukratko, ne treba znati povijest da bi se shvatilo kako Osmanlije nisu „dobacili“ dovde.

Labinska „velika“ crkva je, naime, prilično grandiozna, trobrodna, a pročelje joj je, iako nije prenatrpano, puno ukrasa, izabranih i poredanih tako da nema mjesta ni za primisao o nekakvom kiču. Nije slučajno što se na pročelju, gdje je postavljen i grb Labina, našlo mjesta i za barokni kip jednog svjetovnjaka, što baš i nije često na crkvama, a riječ je o senatoru Antoniju Bollaniju, istaknutom u borbama protiv Osmanlija. Bollani je postavljen 1688. godine, a krilati mletački lav, ispod prelijepe rozete i iznad vrata, nešto prije, 1604. Godine; donesen je tu sa nekadašnjih gradskih vrata. Jasan je i „čisto“ isklesan, nešto drugačiji od ostalih, budući da su mu u usta „turili“ kuglu, simbol priznavanja mletačke vlasti u gradu, zbog čega izgleda narogušen i ljut – nije lako više od 400 godina, i po kiši i po suncu, živjeti s kamenom kuglom „u grlu“. Sa desnom crkvenom lađom malim je hodnikom povezana palača još jedne plemenitaške obitelji. I to je posebna priča, ne dešava se često da neka obitelj znači toliko da joj se dozvoli da kuću povežu s crkvom, štoviše, ne sjećam se da sam ikad igdje naišao na takav slučaj. Obitelj Schampicchio je takvu čast zaslužila darujući plac za proširenje crkve, a dozvolu za povezivanje dobili su osobno od pape Urbana VIII, da bi im 1735. godine papa Klement XII. potvrdio njihova prava da, praktički, prate bogoslužje ne napuštajući kuću, uz jedan mali uvjet, da se na prozor koji povezuje njihovu kuću i crkvu stavi rešetka. Inače je crkva znatno proširena 1582. godine.  

Grbova i natpisa i svana i iznutra toliko da bih se izgubio opisujući ih. Oltara slovom i brojem šest, odreda mramorni, a među njima i onaj s relikvijama svetog Justa, donesenim iz Rima 1664. godine. Glavni oltar izradio je Dalmatinac Natale Schiavone, a najvrjednijom se smatra slika Majke Božje Karmelske, čiji je vjerojatni autor, kažu povjesničari umjetnosti, slavni slikar i bakropisac Jacopo Negretti (1544.-1628.), poznatiji kao Palma Mlađi, pranećak Palme Starijega, najpoznatiji predstavnik mletačkog manirizma. Slika i kipova toliko da bi me stajalo truda i samo da ih prebrojim, a ne još i da ih opisujem.

Na popriličnom broju zgrada su grbovi, neki k'o novi, valjda od boljeg kamena, neki zaboravljeni i izblijedjeli. Jedna kuća je po svom ukrasu ipak posebna, ali na njoj nema table koja bi objašnjavala što je predstavljala - osim jednog renesansnog prozora, kuća ima i rimsku karijatidu ugrađenu u zid kata. Bit će da je karijatida negdje nađena pa uzidana, ipak bi bilo previše, čak i za Labin, da neka građevina „preživi“ od rimskog doba do današnjih dana.

Spomenuta kuća je u gornjem dijelu grada, što će reći da sam krenuo ka „vrhu“, odakle čitavim gradom i širim područjem dominira zvonik svetog Justa. Prije toga u nekom prikrajku nailazim i na novovjeki stupić s raspelom na vrhu, koji upotpunjuje dvostruki sunčani križ u dvostrukom krugu na plavom zidu. Naravno da ću i do Fortice, gdje stoji još jedan top, a pogled ne da puca već naprosto rafala po Rapcu, Cresu, Učki… Neki šaljivdžija na stupu sprave u koju ubaciš pet kuna ili pola eura da bi sve vidio bolje, napisao Allah Ueqber, a prvo e više je nalik oznaci za euro.

Ostaci crkve svetog Justa iz 9. stoljeća, ma koliko ih se dizalo u nebo zbog starosti, ipak su za moj pojam malo izvikani, jer se, činjenica je, radi o jednom jedinom zidu. Jest da je najstariji od svega u Labinu, ali…. Druga priča je zvonik, s jednostavnim renesansnim biforama sa sve četiri strane, napravljen 1623. godine na mjestu gdje je stajala crkva. Ulazim, „stražarsko mjesto“ prazno, nema, dakle, stričeka koji naplaćuje ulaz, pa uskim zavojitim drvenim stepenicama produžujem ka vrhu. O pogledu, ili još bolje pogledima sa zvonika, ne vrijedi pričati, treba doći i popeti se. Zvona dva, različite veličine, ispisana latinštinom i raznovrsno ukrašena, čak i nekim smiješnim likovima nalik dvorskim ludama. Kad stanem ispod svakog od njih, podsjećaju na dva spljoštena sombrera koja je neki džinovski turist iz Meksika slučajno zaboravio navrh tornja. Zanimljiva sitnica: svugdje se navodi da je zvonik visok 33 metra, ali su ga neki, izgleda, ponovno mjerili, bit će od temelja, jer je na službenoj tabli na zidu ispod njega odštampana ta visina, a onda ju je neko prefarbao i preko toga napisao da je zvonik visok dva metra više. „Trebali ste me sačekati prije nego što krenete“, čujem stričekov glas prije nego što sam dohvatio posljednje stepenice. Sedam kuna sam već pripremio, mada ulaznica za djecu stoji tri, ali ko bi njemu objasnio da sam dijete, a još me ni roditelji ne vode za ruku?! :) „Da sam znao da ste novinar, pustio bih da prođete“, dodaje kad na mojoj torbici vidi novinarsku akreditaciju, „ali sad ne mogu, snimilo vas je kad ste prošli“, pokazuje na neku kutiju. Jadan ti sam, bankrotirat ću! :)

Spuštam se i do barokne palače Franković. I da nema onako bogat ulaz, vrata, vrijedilo bi, jer se iza vrata nalazi depandans labinskog muzeja s postavkom o Matiji Vlačiću Iliriku, a u po zidovima atrija poredano je dvadesetak rimskih i srednjovjekovnih kamenih natpisa. Do prije pedesetak godina stajali su u gradskoj loži, a onda su prenesene ovdje. A zašto je upravo ovdje postav o Matiji Vlačiću? Jer je rođen upravo u ovoj kući, u obitelji Franković, kako se ispočetka i sam potpisivao, a drugo prezime je dodao naknadno. Nije baš da se o tome može govoriti sa sigurnošću, nisam toliko upućen, ali je, ako se dobro sjećam, jedan od hrvatskih rukometnih zlatnih olimpijaca iz Atlante 1996. godine bio i Labinjon Valner Franković, što bi upućivalo na to da Ilirikovih rođaka još uvijek ima u Labinu.

I palača Franković, a i neke druge, primjerice one obitelji Manzini i Negri, nastale su za jedne od promjena granica grada, kada je tim obiteljima dozvoljeno da za gradnju iskoriste mletačke obrambene zidine. Iznad firme na ulazu u palaču Franković stoji i putokaz „Negri Olive“, pa se, slijedeći strelicu, spuštam u nešto ravniji dio grada i lako nalazim palaču Negri. Starija gospođa u palači, za pultom iza kojeg je ukusno raspoređeno stotinjak boca maslinova ulja „Negri“, a nakon što se predstavim, kaže mi kako bi najbolje bilo da sačekam Williama, zvat će ga i bit će tu za sat vremena. Hm, baš William?! Možda i ne bih, ali kad usred atrija ugledam bunar s grbom Negrija, nema mi druge nego sačekati. Vidjet ću što sam zanimljivog eventualno preskočio pa ću za sat vremena ću još jednom prolunjati gradom. Evo, recimo, za početak, preko puta Negrija je galerija „Alvona“, smještena u ljupkoj crkvici Gospe Karmelske, podignute 1615. godine, pa trebam naći Uskočka vrata, nekako sam ih uspio promašiti, a sigurno će se naći još poneki detalj.

William, ispostavit će se, nije nekakav stari čiko s polucilindrom i u fraku, kakva bi mogla biti predodžba nekoga ko je član već stoljećima plemićke obitelji, već momčina mog godišta, samo što – moram priznati – izgleda mnogo mlađe. Plemićka krv, bit će :) Inženjer pomorskog prometa, dugogodišnji časnik „Jugolinije“, a potom djelatnik nekoliko multinacionalnih kompanija, na kraju se skrasio u rodnom kraju i sa suprugom Anessom, umjetnicom, potpuno se predao proizvodnji maslinovog ulja, ne bilo kakvog, već – zajamčeno – ekstradjevičanskog, jednog od najboljih koji se mogu naći na europskim prostorima.

Sad bih se baš mogao raspisati, jer William, valjda kao niko drugi u Labinu, zna i povijest svojih Negrija, i Labina, i talijanske zajednice i mnogočega drugog. Do kraja je upućen i u lokalne prilike, budući da je dugo godina i vijećnik u Gradskom vijeću, najprije, ako sam dobro zapamtio, kao nositelj jedne neovisne liste, a potom i kao predsjednik gradskog ogranka Hrvatskih laburista – Stranke rada. Uglavnom je prvi Negri, Antonio, bankar, u ove krajeve stigao 1512. godine iz Bergama, a njegov nećak Giovanni Battista Negri je, kao vitez Mletačke republike, bio zapovjednik ne samo Labina već i čitavog mletačkog dijela Istre. Negrijevi se takoreći od doseljenja bave i proizvodnjom maslinovog ulja, pa nije čudno što se i na grbu, uz koji mi William ponosno pozira, osim mletačkog lava i lovačkog psa, nalazi i ptica kraguj, zaštitnica obitelji, a stoji upravo na stablu masline.

Osim Giovannija Battista, bilo je još mnogo znamenitih Negrija, ali bi o tome ipak bilo bolje pisati knjigu, nije to za putopisa. Uglavnom su, uz već spomenute, jedna od najznačajnijih labinskih obitelji, a jedan je ubrajan u istaknute čak i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Njegovo ime, Aldo Negri, vidjeh na spomen-ploči u suprotnom dijelu grada. Piše da je drug Aldo živio i radio u toj kući, da je bio član ZAVNOH-a i da je 1944. godine “u borbi protiv fašizma položio svoj život za slobodu talijanske nacijonalne (sic!) manjine i naroda Istre”. “Lažu”, kaže William, “ubijen je dok je, skriven u kolima punim sijena, pao u njemačku zasjedu, a izdali su ga upravo partizani! Jest bio, iako inženjer, dakle obrazovan čovjek, borac za socijalna prava, ali pristaša komunista nije, kao ni član ZAVNOH-a, to su naprosto naknadno izmislili, kad je već bio mrtav, da bi pridobili Talijane za svoju stvar!”

Posljednje snimke Labinštine pravim na izlazu iz grada ka Rapcu, gdje se, odmah uz cestu, smjestila crkvica svetih Kuzme i Damjana. Bila se gotovo urušila, ali je prije nekoliko godina, nakon obimnih restauratorskih radova, ipak spašena. Najviše štete su, što bukom, što vibracijom, nanijela vozila što desetljećima prolaze tik uz njene zidove. Izgradila ju je u 15. stoljeću obitelj markiza Depangher-Manzin, čiji grobovi i danas leže u njenom podu. E, sad, ako je veliki povjesničar umjetnosti Branko Fučić za crkvicu kazao da je “delikatni kameni kristal”, onda je sigurno imao zbog čega. Crkvica ima gotički portal sa šiljastim lukom te preslicu sa “gibelinskim” vršcima, kakvih se nađe po Njemačkoj, a po Istri ih nema baš mnogo. Drugačija od drugih je i zbog različite visine apside i broda, a iznimno zanimljiva po freskama i glagoljskim grafitima koje je otkrio upravo Fučić.

E, sad, zašto se takoreći pred crkvom nalazi spomenik Matiji Vlačiću Iliriku, meni je teško razumljivo. Protestantski teolog, borac protiv rimskih papa i bliski Lutherov suradnik ispred katoličke crkve?! Valjda ima neka tajna veza, koju ja ne mogu i ne znam prokljuviti, a sam Matija, kakvim ga je video i isklesao kipar Mate Čvrljak, bez sumnje je neko kome se mogu nakloniti pri pozdravu s Labinom, a ako sam dobronamjeran, i prekoriti ga, jer piše nešto u knjigu, a još uvijek stoji. Sjedi, Matija, umorit ćeš se, a odoše ti i leđa, sjedi i na miru zapiši! :)