Basel: Hajd'mo u crkvu na pivo i na ručak!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mnogi poveliki gradovi postali su mali i nevažni nakon što su se našli u graničnom području. Nekad je razlog bila nesigurnost, a u novije vrijeme lošija prometna povezanost i - to posebno - udaljenost od centara odlučivanja, glavnih gradova pokrajine ili države; Bog je visoko, a centri daleko. Nije lako biti Bihać ili Goražde, Vukovar ili Dubrovnik, Negotin ili Užice. Tvornice se zatvaraju ili premještaju, puno je lakše poslovati negdje blizu prijestolnice, jer, kako se ono kaže, ko je bliže oltaru, bolje čuje misu.

Kad je riječ o Baselu, sve je – tako to valjda ide u normalnim državama – suprotno od navedenog, a blizina granice bila je i ostala jedan od generatora razvoja ovog trećeg po veličini švicarskog grada. Ne znam da, recimo, ima puno gradova čiji je aerodrom – u drugoj državi! U Baselu je to baš tako, aerodrom je, naime, bazelski, a nalazi se u susjednom francuskom gradu Mulhouseu; od 1993. godine im se priključio i njemački Freiburg, pa se otad aerodrom službeno zove Basel-Mulhouse-Freiburg. Nešto kao kad bi Dubrovnik, Trebinje i Nikšić napravili zajednički aerodrom u Lastvi, a tri države se dogovorile da dotle naprave eksteritorijalnu cestu. Osim aerodroma, grad – nevjerojatno! –  ima i predgrađa u tri države! Mi bismo, po naški, stanovnika nazvali Bazeljaninom, a oni sebe zovu Basler, što me, naravno, odmah asocira na velikana naše arheologije Đuru Baslera.

U Baselu me je dočekala kiša; moja narudžba za lijepo vrijeme se, bit će, zagubila kod nekog nebeskog administrativca. Šta je, tu je, neka pada dok joj ne dojadi, a ja ću polako prema centru. Osim kišnog dočeka, nije mi se dopalo ni to što prava pješačka zona praktički ne postoji; jest da je autima pristup onemogućen, ali zato žuti i zeleni tramvaji neumorno jurcaju i po najužem centru. Parking je, pak, i podalje od centra – džaba ti eura! –  vremenski ograničen: ili parkiraj negdje daleko ili svakih sat i pol navrati i ubaci kovanice u aparat.

Grad je ogroman, ali se sve vrti oko kasnogotičke Vijećnice, čija je gradnja započeta 1504., tri godine nakon što se Basel priključio Konfederaciji, a završena desetljeće kasnije. Nova zgrada je ustvari dozidana tzv. Palači gospodara, koja je služila kao vijećnica nakon što je stara zgrada 1356. godine srušena u zemljotresu.

Na prostranom trgu ispred Vijećnice pod kišobranima prosvjeduje skupina Kurda. Prolaznici više mare za glazbenike u natkrivenim zaškoljcima; svega se može čuti, od francuskih šansona do glazbe s Anda. Upareni konji s povezima preko očiju kasom voze male kočije za kočijaša i jednog putnika. Iako je Basel jedan od gradova s najvišom kvalitetom života, na dva mjesta vidim „ulične kuće“, madrac prostrt na tlu, s obveznom vrećom za spavanje i nešto sitnica koje beskućniku niko neće ukrasti.

Unutra, u Vijećnici, prostrano dvorište koje služi i kao parking za bicikle, a kompletni zidovi, nekoliko katova, oslikani su, kao što je oslikana i čitava fasada, iako je zgrada ogromna. Poznati augsburški slikar Hans Holbein Mlađi započeo je s oslikavanjem sedam godina nakon dovršetka gradnje i radio godinama, a posao je nastavio Hans Bock dr Elter, koji je u Baselu i preselio na bolji svijet. Najveći dio slika prikazuje, za mene pomalo neočekivano, antičku povijest Basela i šireg područja. Rimljani su, naime, desetak kilometara od središta, na rubu današnjeg grada, utemeljili naselje Augusta Raurica pa se povijest „broji“ otad, makar se zna da su prije njih ovdje živjela keltska plemena. Tu je Herod, ali ne onaj što je sudio Krista, već Herod I. Veliki, surovi osvajač Perzije, Judeje, Jeruzalema i mnogih drugih pokrajina, što je, plašeći se njihove urote, dao pogubiti vlastitu suprugu i trojicu sinova. Tu je i njegov stric i kompanjon Hirkan II., koji također neslavno prolazi, budući da ga Herod, i to odsječenih ušiju, šalje u progonstvo. Pa božice pobjede s palmama, anđeli, Posljednji sud i bezbroj drugih motiva, a sve to gleda sjedobradi rimski senator Lucije Munatius Plancus, sa pozlaćenim napršnjakom, kacigom, štapom i drugom ratničkom opremom. Njegov kip izradio je 1580. godine Hans Michel, a tu se našao budući da je upravo on bio osnivač rimske Augusta Raurice, dakle današnjeg Basela. Za Rimljane se, nakon što je proveo revoluciju, „uhvatio“ i Napoleon, formirajući marionetsku Rauracijsku republiku sa sjedištem u Baselu. Trajala je, kao i Napoleonova slava, do 1814. godine, a onda ponovno pripojena Švicarskoj.  Imalo bi se šta o Vijećnici, još je tu kipova, slika, rezbarija, fontanica, uglavnom iz vremena gradnje, ali se mora dalje.

Rajna je blizu, a na sredini mosta što povezuje Grossbasel na lijevoj i Kleinbasel na desnoj obali stoji kapela, ovdje je zovu Käppelijoch, sagrađena 1392. godine, kao simbol spajanja grada. Nađe se kapela na mostu u ovim krajevima, sjećam se one u Hesseovom rodnom Calwu, ali ova, bazelska, iza sebe ima čitavu povijest, budući da je služila za kažnjavanje preljubnika i drugih prijestupnika. Tako su u Käppelijoch zatvarane žene osuđene na smrt zbog preljube, čedomorstva, sudjelovanja u političkoj uroti ili teške krađe, a onda bi ranom zorom bila bacane u rajnske valove, kao i muškarci osuđeni zbog preljube i zlostavljanja roditelja. Kazna je trebala biti smrtna, ali je Rajna neke, malo niže, kod crkve svetog Ivana, izbacivala žive, što se posrećilo i posljednjoj osuđenici, nekoj Madlen Egerin. Ona je 1634. godine bila osuđena zbog ubojstva svog novorođenčeta, ali je isplivala živa, nakon čega je protjerana iz grada. Knjige još kažu kako su „šarene“ žene, znajući što bi ih moglo zadesiti, potajno učile plivati, pa se gradska vlast dosjetila da one koje ubuduće budu uhvaćene u preljubi kazni – obrezivanjem :-O Ako ni to ne bi pomoglo, vezali su ih za most, tako da do vrata budu u vodi i tako ostavljali dok im „ne izbiju iz glave“ želju za ponavljanjem (ne)djela. Bit će da baš zbog zlosretne uloge kapele za ženski rod uz prilaz mostu već gotovo stotinu godina bdije „Amazonka što vodi konja“, glave smiono podignute prema nebu, rad kipara Carla Nathana Burckhardta.

Danas na nekadašnja vremena podsjeća svetački reljef iznad ulaza, a unutra su, umjesto čedomorki i zlostavljača, samo poneki golub i puno ptičjeg izmeta. Ulazna rešetka služi, pak, za kačenje „katanaca vječne ljubavi“, makar nisam siguran što tu treba staviti među navodnike :) Tako bi se, po mnogočemu, kapela mogla zvati bivšom, jer nema ničega što bi navodilo na pomisao da i jedan dan godišnje služi svrsi. Ništa čudno kad se zna podatak da se gotovo 45 posto stanovnika izjasnilo ateistima, mada (valjda) nikome ne smetaju Gospe što gledaju sa fasada ili to što se jedan od glavnih hotela zove „Sveta tri kralja“. Doduše, nisam baš posve siguran da će simbol grada, savinuti biskupski štap, još dugo ostati na gradskom grbu. Inače je Basel još od 1529. godine grad reformacije, ali su odavno značajno zastupljene sve moguće i nemoguće religije. Među vjerničkom populacijom najbrže raste islam pa u gradu i predgrađima danas stoji 13 džamija i mekteba, organiziranih prema kulturama, nacijama i jezicima.

S druge strane, reformacijski i katolički objekti odavno su u dobroj mjeri postali prvenstveno kulturne institucije i turistička odredišta, a u tome se otišlo toliko daleko da je, primjerice, jedan dio Elizabetine crkve, u središtu grada, pored Gradskog kazališta, pretvoren – u kafić i restoran! Elizabetina crkva smatra se najznačajnijom neogotičkom crkvom i uopće najznačajnijom građevinom tog stila u Švicarskoj, ali se, eto, u njoj sada može popiti pivo ili pojesti dobra juha. Paradoks je još veći kad se zna da je izgradnju financirao izvjesni Christoph Merian sa suprugom  Margarethe, s namjerom da „stvore spomenik duhu vremena, a protiv dekršćanizacije društva“. Posao su započeli 1857., ali je Christoph umro naredne, a gradnja završena šest godina kasnije. Tako nije dočekao vidjeti svoje životno djelo, a ako je posljednjih godina, otkad mlađahne djevojke u crkvi služe piva i juhe, s onog svijeta ili iz kripte u podu, gdje su on i Margarethe sahranjeni, mogao pogledati na crkvu, garant je još jednom umro. To je inače prva crkva podignuta u gradu nakon pobjede reformacije u 16. stoljeću. Posljednjih dvadesetak godina crkvom upravlja Ekumenska udruga „Otvorena Elizabetina crkva“, gdje su se zajedno okupili evangelisti, rimokatolici i druge kršćanske zajednice, a unutra se uglavnom održavaju koncerti, izložbe i vjenčanja, i to sve po načelu „daj lovu, izvoli crkvu“. Tako i danas nosači smještaju razglas, stolovi sastavljeni duž čitave bočne strane, tu su i organizatori, dogovaraju se i daju upute radnicima. Raspeti Krist stidljivo proviruje iza platna za projekcije kojim su maskirani oltar i svetište. Elem, bit će derneka.

Slično je i u mnogim drugim crkvama. Tako je Barfüsserkirche, na našem jeziku bi to bila Crkva bosonogih, u središtu Grossbasela, nekadašnja franjevačka samostanska crkva, postala Povijesni muzej. Uzalud je bilo što je riječ o najstarijoj samostanskoj crkvi u Baselu, izgrađenoj prije više od 700 godina, samo malo mlađoj od katedrale što se smjestila uz Rajnu, i što je uspjela preživjeti osvetničke pohode reformacije, makar je opljačkana i znatno oštećena, a fratri otjerani iz nje. Opstala je jer je pretvorena u skladište soli. Čak je 1529. godine tadašnje groblje poravnato i pretvoreno u trg, na kojem danas posluje improvizirana tržnica. Eto, kad je tako s dvjema toliko važnim crkvama, ne treba puno mozgati da bi se shvatilo kakvo je stanje ne baš sa svima, ali s većinom drugih.  

Ne djeluje da ima i previše interesa za kulturu, čim su kameni arheološki artefakti izloženi ispod nadstrešnica u dvorištu nekadašnje crkve zakrčeni parkiranim biciklima, a zidovi, što je poprilično neobično za Švicarsku, napukli i s mrljama uslijed opadanja žbuke. Treba, međutim, znati da je ovo samo jedan od četrdesetak manjih ili većih muzeja i niko ne može osporiti da je Basel grad kulture. I galerija je bezbroj, kao i knjižnica,  a meni je, dok gazim mokre pločnike, u glavi i to da se upravo u Baselu nalazi jedan od svega dva sačuvana primjerka raritetnog izdanja De re metallice Georgiusa Agricole iz 1657. godine. Za one koji ne znaju, drugi primjerak se čuva u franjevačkom samostanu u (mom) Kreševu. Načas mi, dok stojim ispred Gradske knjižnice, družeći se Isaakom Iselinom, publicistom iz doba prosvjetiteljstva, pada na um da uđem unutra i pitam, možda je knjiga baš tu, iza njegovih leđa, ali znam da nema smisla banuti bez najave i dosađivati ljudima. Treba znati i to da je bazelsko sveučilište utemeljeno još 1460. godine, da su tu djelovali Erazmo Roterdamski i Paracelsus, Friedrich Nietzsche i Karl Jaspers, pa da sve postane jasno. O tome otkad ovdašnji ljudi tretiraju kulturu kao nešto bez čega se ne može ni kad fali kruha svjedoče na desetci kipova, umjetnički izrađenih i ukrašenih fontana, svetaca i anđela u nišama i na zidovima, spomen-ploča poznatim Baslerima i onim doseljenim u Basel, portala s natpisima, a o šarolikoj arhitekturi da se i ne govori. Posebna priča su oslikane fasade mnogih zgrada, uglavnom je riječ o standardnim kasnosrednjovjekovnim motivima, a nađe se i poneki reljef, često pomalo u nesuglasju s okolinom, primjerice kad se ispod njega kočoperi, recimo, „Davidoff“ ili takva neka marka.

Švicarci su doista ni u teškim vremenima nisu zapostavljali kulturu, a jedna zgoda to odlično ilustrira: nakon što su na stotine umjetnika u nacističkoj Njemačkoj proglašeni „degenericima“, bazelski kulturnjaci u tome su vidjeli samo dobru prigodu; novac je začas pronađen, pa je Umjetnički muzej otkupio 21 sliku Marca Chagalla, Oskara Kokoschke, Ernsta Barlacha, Emila Noldea i drugih svjetski poznatih „degenerika“.

Kultura, naravno, nisu samo slike i kipovi, a na tom planu svakako treba posebno istaknuti „tehnički vodeni muzej“. Tako bi se, naime, mogla nazvati izložba dvadesetak „sokoćala“ čiji se pomični dijelovi povazdan i posvunoć, pokretani malim umjetnim valovima, neumorno spuštaju, dižu, okreću, zaranjaju i izranjaju u velikoj fontani blizu gradskog središta.

Basel je posebno mjesto i za sve židove ovog svijeta, ali i za državu Izrael. Naime, upravo je ovdje 1897. godine održan prvi svjetski kongres cionista pod vodstvom Theodora Herzla, a glavna odluka bila je ona o „stvaranju javnog i pravno sigurnog prostora za židovski narod u Palestini“, odnosno o osnutku Izraela.  “U Baselu sam utemeljio židovsku državu. Kad bih to danas rekao naglas svi bi mi se smijali. Za pet godina možda, a za pedeset sigurno, svi će to uvidjeti.” Tako je nakon Kongesa zapisao Hercl i, kao što vidimo, bio je u pravu.

Kiša, dosadna kiša. Iz auta vidim još mnogo zanimljivog, ali od zaustavljanja ništa, i dobra kabanica ne bi bila od velike pomoći. S Baselom se opraštam čeznutljivim pogledom na Spalentor, toranj s dvije kule, nekadašnja glavna gradska vrata, jedan od malo ostataka srednjovjekovne utvrde. Usporavam da ga barem tako što bolje vidim i zapamtim, moguće da pravim i manji zastoj na cesti. Niko iza mene ne trubi, niko ne izbacuje srednji prst kroz prozor. Bazel, Švicarska.