Františkovy Lázně, prvi spa centar na svijetu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Lázně su na češkom jeziku banja ili toplice, kako ko želi, a František je mađarski kralj te češki i moravski grof Franjo I., car Svetog Rimskog Carstva. Františkovy Lázně su jedna od stranica spa trokuta, koji još čine Karlovy Vary i Mariánské Lázně.

Za ljekovite izvore u oblasti češkog gradića Cheba (Heba), po njemački Egera, zna se još od 15. stoljeća. Još tad je voda iz ovdašnjih vrela raznošena po cijeloj Njemačkoj, a 1700. godine je to uzelo toliko maha da su prodane količine premašile sve ostale njemačke kisele vode zajedno. Najstariji pisani spomen u kojem se spominje komercijalno iskorištavanje ovdašnje vode je jedan ugovor iz 1406., prva mala punionica počela je s radom 1661., a prva znatnija građevina uz jedno od vrela podignuta je 1694. godine.

Trojica ljudi napravit će hebski ili egerski spa trokut, koji već 200 godina, unatoč ratovima, razaranjima i promjenama granica, ne prestaje biti hit europske aristokracije. Bernhard Vinzenz Adler (1753.-1810.) u Beču je završio studij medicine, a onda se sav dao na proučavanje ljekovitih vrela i uvjeravanje onih što su imali vlast i dukate da vrela treba iskoristiti. Potporu je nakon nekog vremena našao u ličnosti grofa Heinricha Franza von Rottenhana, koji je odlučio uložiti velik novac u nešto što je tada, gledano kao potencijalni biznis, predstavljalo potpunu novost. Tako je u Františkovym Láznima izgrađen prvi spa centar na svijetu.

Da se za sve pitao obični narod, nikad ne bismo doznali za poznata lječilišta, budući da to nikad ne bi postala. Žene koje su raznosile vodu potrebitima i svi što su je u velikim posudama razvozili po Njemačkoj bili su, vjerujući da im time propada posao i ispada kruh iz ruku, ultimativno protiv, a s njima su se udružili i rudari iz obližnjih ugljenokopa pa bi sve Adlerovo znanje i svi von Rottenhanovi dukati bili uzalud da pečat, odlukom da tadašnje seoce proglasi gradom, čime mu je dao i određene privilegije, nije udario Franjo I. Seoce je po njemu dobilo ime Franzensdorf, da bi kasnije postalo Francesbad; nakon što se Austro-Ugarska raspala, a područje pripalo Češkoj, dobiva današnje ime. Prvi gradonačelnik Christof Loimann (1789.–1862.) također je bio žestoki pristaša iskorištavanja izvora pa nije trebalo mnogo da u Františkovy Lázně uskoro počne dolaziti ondašnja europska elita. Malo potom je popularnost ovdašnjih toplica eksplodirala pa su na banjanje počeli dolaziti i poznati umjetnici, mada je sigurno više vrijedilo kad su ovdašnjim parkovima počeli šetati bogati ruski aristokrati, i to toliko njih da je - netipično za ovaj kraj, u kojem ni danas nema domicilnih pravoslavaca - 1881. godine čak izgrađena impozantna ruskopravoslavna crkva svete Princeze Olge.

Za razliku od ostala dva mjesta egerskog spa trokuta, gradski oci oduvijek su imali identično mišljenje da Františkovy Lázně trebaju ostati mali grad pa broj posjetitelja višestruko nadmašuje broj stanovnika. U mjestu jedva naiđoh na jednu prodavaonicu i pekaru; klijentela je očito toliko bogata da sve što joj treba bez problema dobiva u hotelima pa „običnom“ gostu, putopiscu koji je, eto, „zalutao“ u egerski spa trokut, baš i nije lako. A kad se još zna podatak da gradić sad, po posljednjem popisu, ima svega oko 5 000 stanovnika, a da je prije više od stoljeća, 1912. godine, zabilježeno 65 000 gostiju, još je jasnije o kolikom „čudu“ se radi.

Zato je lijepo prošetati gradićem dok prava sezona još nije počela. Proljeće se budi pa se na više mjesta mogu vidjeti radnici koji obavljaju posljednje pripreme za glavni dio sezone, makar ona ovdje traje kroz čitavu godinu. S izvorom „Glauber“ 1, na rubu naselja, nešto nije u redu, jedan radnik je u šahtu, drugi mu odozgo daje upute što da radi, druga dvojica u najstrožem centru postavljaju zeleno busenje svježe trave i čitave nasade cvijeća, „otpitane“ u plasteniku, a jedan, u klečećem položaju, kistom pažljivo boji slova na jednom od spomenika. Komunalci čiste, metu, stružu na mnogo mjesta, a u jednom od parkova „specijalci“ se zadali da posijeku sve grane koje bi mogle predstavljati opasnost šetačima.

Trenutno se koriste 23 različita vrela, najčešće nazvana po princezama, groficama ili kakvim drugim poznatim gošćama, po kojim imena nose i najljepša šetališta u beskrajnim parkovima. Svako od vrela na različit način ima pozitivan učinak na bolesti srca i krvožilnog sustava. Uza svako stoji tabla s karakteristikama, a još neka, osim „Glaubera“ 1, iz nekog razloga djeluju „mrtvo“. Negdje je voda svedena isključivo u česme, a posjetitelji je toče u porculanske posude nalik malim ibricima i pijuckaju na „lulu“, na drugim se vidi kako voda vrije iz zemlje, a na trećim, gdje je u jednom paviljonu više vrela, može se od službenice za pultom, nekom vrstom „vodomata“, zatražiti da natoči vodu po izboru. 

Banjskih paviljona ima barem desetak, različitih veličina i stilova, otvorenog i zatvorenog tipa, ali nijedan nije „bez stila“, da se ne uklapa u ukupni ambijent gradića. Već spomenuti „Glauber“ 1 ima, recimo, paviljončić tek nešto malo veći od baščaršijskog Sebilja, izvore „Studeny“ natkriljuje potkupolna građevina u koju su uklopljeni i nadstrešnica, i paviljon, i kolonada, a zidana zgrada izvora „Luisine lázně„ još uvijek je  zaključana. Malo po strani je, uz jedan od parkova, otvoreni široki bijeli paviljon čiji izvor ne zapisah, a prekoputa mu je još jedan te boje, poprilično nalik džamijskoj kupoli. Voda nekakva mutnjikava, ali se odlučujem kušati je. Moj želudac je ipak neće osjetiti, dalje od usta ne ide, a kad pogledam okolo, vidim da nisam jedini kome „ne sjeda“. Vrela „Glauber“ ima mnogo, „naredala“ su se po brojevima, ali je oveća zgrada „sjedište“ za sve vode tog tipa. Dvorana vrela „Glauber“ 3. i 4. jedna je od najimpozantnijih, s puno česmi, četiri ilustracije na temu izgleda izvora u davna vremena, posudama u kojima voda doslovno vrije, te praznom fontanom što su je posjetitelji gotovo „popodili“ metalnim novčićima. U jednom dijelu smještena je i prodajna izložba kristala iz zbirke Miroslava Čada; ništa posebno, na većini štandova sajma kristala koji se svakog listopada održava u mom Kreševu nađe se ljepših, ali se i ovdje sigurno zadesi mnogo gostiju koji se oduševe i trznu novčanik kad vide sjajuckave kamenčiće. Meni je, pak, zanimljiv grafički prikaz tri vrela: u velikoj metalnoj kutiji su iscrtani slojevi zemlje, a na njima linije s poprečnim presjecima, dubinom i ostalim podacima o vrelima. Uz „Glauber“ 3. i 4. naknadno se „zalijepio“ i „Novy“, a dvometarska posuda je, bit će zbog drugačijih karakteristika, izrađena na bazi bakra i poprilično nalik rakijskom kaznu. Poneko natoči, ali malo „Novog“ završi u grlima; štoviše, u paviljonu je zadah tako čudan i težak da jedva uspijevam napraviti fotografije.

Ne znam je li to tako što možda Česima smeta činjenica da je jedan njemački car napravio grad, ali su za svojevrsnu neslužbenu maskotu grada izabrali malog gologuzog i golopišog derana što je zasjeo na kuglu, a u rukama drži poveliku ribu; zove se, naime, isto kao i car, Franjo odnosno František! U jednom od parkova ima svoj kip, ali ga se može vidjeti i na pročeljima, kapijama i drugim mjestima.

Spomenuh umjetnike koji su rado dolazili u gradić, a najpopularniji među njima su Johann Wolfgang Goethe i Ludwig van Beethoven. Goetheovi boravci opisani su u posebnoj knjizi, a u jednom od udaljenijih parkova, kuda je, bit će, najradije šetuckao, dobio je i spomenik. Van Beethoven je, pak, na Koncertnom paviljonu dobio bistu, a lik na suprotnoj gredi ne poznah; na prvu pomislih da je violinist Giovanni Polledro, s kojim je ovdje 1812. godine održao dobrotvorni koncert za obnovu Badena nakon velikog požara, ali nije – lik je ženski! Veliki skladatelj dolazio je ovdje više puta, uglavnom kako bi svirao i liječio se, ali i još štošta, čim je dovodio i „prijateljicu“ Antoniju, suprugu frankfurtskog bankara Franza Brentana, mada se to „štošta“ također može tretirati kao liječenje :) Pitam se je li to ona s drugog stupa Koncertnog paviljona?! Osim u hotelima, van Beethoven je odsjedao i u Kući zlatnih lavova u ulici Národní třída, gdje je – prilika koja se ne propušta – otvoren kafić s njegovim imenom, a u kutu bašte stoji i spomen-ploča. 

Osim Goethea i van Bethovena, u Františkovy Lázně rado su svraćali i Franz Kafka, Johann Strauss mlađi, te književnica BoženaNěmcová , koja je dobila i dopadljiv spomenik te spomen-ploču na kući u kojoj je boravila, a po njoj je nazvano i mjesno kazalište. U novije vrijeme po ovdašnjim šetnicama i barovima mogao se vidjeti Václav Havel, pisac koji je postao čehoslovačkim, a potom i češkim predsjednikom. Nije, dakako, nedostajalo ni okrunjenih glava pa se zna da je u ovdašnje banje rado svraćao i srpski knez Milan Obrenović, a posljednji austrougarski vladar Karlo I. upravo je ovdje, u hotelu „Imperial“, upoznao kasniju suprugu Zitu od Bourbon-Parme, posljednju caricu Austrije i kraljicu Ugarske, Hrvatske i Češke.

Naravno da, i kad se preskoče paviljoni i kolonade, ostane još mnogo lijepih, uglavnom secesijskih zgrada. Spomenuh rusku crkvu, ona je najljepša, ne zaostaje mnogo ni katolička crkva Uzvišenja svetog Križa, a najmanje ljepote, što ne znači da je nelijepa, ima evangelička crkva svetih Apostola Petra i Pavla. Postojala je i sinagoga, ali je kao uspomena na nju ostala samo spomen-ploča na mjestu gdje je stajala. Na ploči stoji da je podignuta 1884., a spaljena u listopadu 1938. godine te da su gotovo svi mjesni židovi odvedeni u koncentracijske logore. Gradić ima i bogat muzej, onaj opće naravi, s eksponatima vezanim za povijest ovog kraja, a također, u Solnoj kolonadi, kod Proljetnog izvora, i Auto-moto muzej; ipak je europska aristokracija, u doba kad su bili velika rijetkost, ovdje stizala automobilima. Zanimljiva je, a i po bojama se razlikuje od drugih, zgrada osnovne umjetničke škole Járyja Cimrmana, sa umjetničkim sloganima okačenim o ogradu i simpatičnim jezercem u dvorištu, a prekrasna zgrada „Kasina“, kao i već spomenutog hotela „Imperial“, potom hotela „Belvedere“, „Savoy“, „Bohemia“, „Slovan“ i drugih. Po „stažu“ je od svih postojećih najstariji hotel „Tri ljiljana“, otvoren 1828. godine, u to doba najmoderniji u Europi. Ništa manje nisu lijepi ni mali restorani i kavane po rubovima naselja i u parkovima, gdje se razlilo i nekoliko malih jezera, a najsimpatičniji je restorančić „Rybářská bašta“.

Iako je, uz ostalo, bio poznat i po tome što je prema nenjemačkim narodima provodio počesto neumjerenu germanizaciju, rimsko-njemački car te ugarsko-hrvatski i češki kralj Josip II. (1741.-1790.) ipak nije uklonjen s postolja pored Glauberove dvorane, i to, pretpostavljam, zato što je bio mecena umjetnosti, Mozartov, van Beethovenov i Salierijev drug. Spomenik, naravno, ima i Franjo Josip I., a utemeljitelj grada, Franjo I., prikazan je kao konjanik. U središtu su dva jednostavna spomenika: jedan je, piramida s grbom gradića, podignut povodom utemeljenja mjesta, dok je drugi, usred povelikog cvjetnog nasada, postavljen u znak zahvalnosti američkim vojnicima koji su 25.IV.1945. godine oslobodili Františkovy Lázně. U jednom od parkova je, opet jednostavan, spomenik svima koji su dali živote za slobodu i neovisnost Republike Čehoslovačke. Iako spomenuta republika više ne postoji, spomenik je ostao na svom mjestu. I jedna od glavnih ulica zove se Američka, a križa se, zanimljivo, s Francuskom. Njemačke ulice nema, valjda što su nekad sve bile njemačke. Spomenika ima čak i u privatnim dvorištima, u jednom vidim i umanjenu, ali vjernu kopiju Michelangelovog Davida.

Puno je i bezimenih spomenika po parkovima, od djevojaka s vrčem, preko raznoraznih inačica fontana, pa do antičkih junaka. Zaštitni znak su dvije djevojke-lavice: grudi im gole, prednje ruke-šape pune cvijeća, a na glavama vrč pun voća. Dvije su postavljene uz glavnu ulicu, a dvije stotinjak metara dalje, na ulazu u jednu od kolonada. Pomalo bizarno djeluju, pak, kipovi u parku uz Izabelinu promenadu. Petnaestak je ženskih, u originalnim i, blago rečeno,  izazovnim pozama, a tek nekoliko muških. Lica ženskih jedva se vide, uglavnom su pritiješnjena savinutim nogama, ali su zato sike, guze (i ostalo što ide uz njih :) „na izvol'te“, a prolaznici su poneki detalj dodatno „naglasili“. Muški su okrugli i debeljuškasti, ni blizu zgodni kao ženski. Ostatak opisa ću preskočiti, eno slika u galeriji pa neka ih svako doživi na svoj način.

Uzalud što sam se s Františkovym Láznima želio rastati uz zvuke Straussa i van Beethovena ili uz neki citat Kafke ili Goethea; ispade da će posljednji pogled završiti na – gologuzim kipovima :)