Vrsar, grad u koji (ni)su stigli jedan Đorđe iz Novog Sada i jedna Katrin iz Dijona

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Histri i Liburni, pa Rimljani, sve dok im je Carstvo bilo u životu. Poslije njih Goti, pa bizanstki car Justinijan, uskoro iz unutrašnjosti Istre stižu i Hrvati, s drugih strana Langobardi. Slijedi franačko osvajanje ovog kraja, pa vladavina pazinskih grofova, da bi sve „pokvarili“ Mlečani, koji su, kao i Rimljani, ostali sve dok im država nije grohnula. I Austrijanci vladaju duže od stotinu godina, a Talijani svega četvrt stoljeća, ali tako temeljito da je Vrsar potkraj tog razdoblja, kad je riječ o stanovništvu, bio gotovo stopostotno talijanski. Pad Italije bio je znak za pokret pa grad nakon priključenja Hrvatskoj ostaje gotovo prazan, a popunjavaju ga uglavnom doseljenici iz unutrašnjosti Istre i sa Brača. Takav ulazi u Jugoslaviju, takvog su ga – možda, ne znamo dokle su stigli auto-stopom – upoznali jedan Đorđe iz Novog Sada s gitarom oko vrata i jedna Katrin iz Dijona. Danas je, eto, u samostalnoj Hrvatskoj. Dokad, kako, o tome će nekad neki drugi putopisac. Ko god se, nakon ove rečenice, zgrozio ili tako što, opsovao mi ili tako što, taj nije pažljivo pročitao prethodne redove. Ima onaj istarski grafit: „Poštujemo Hrvatsku, ipak nam je to susjedna država“ :)

U obilazak vrsarskog kraja polazim sa sjevera, od ceste prema Funtani, uz koju se prostire park skulptura Dušana Džamonje (1928.-2009.). Rođenjem Strumičanin, životom umjetnik. Znali su ga, pamtit će ga i slaviti diljem svijeta, budući da mu je čitav svijet bio domovina. Ipak, unatoč svim onim slavnim galerijama i trgovima gdje je ostavljao djelić sebe, od Venecije i Rima pa do Pariza i Londona, ako je u sebi imao onu neku „užu“ domovinu, onda je to bila Istra. I sâm sam gdjegdje naišao na njegova djela, od zagrebačkog „Jelena“, preko riječke džamije pa do svima znanog Spomenika Revoluciji na Kozari ili onog podignutog žrtvama Sremskog fronta, ali se Džamonju, djeluje mi, najbolje može spoznati ovdje, u Vrsaru, gdje je, pretpostavljajući ovaj kraj „ostatku svijeta“, proveo najveći dio života.

Vrata parka su širom otvorena, ja sam jedini posjetitelj. Na prostranoj ledini se – pomalo podsjećaju na one „svemirske“ kamene kugle oko Zavidovića – rasporedile Džamonjine skulpture. Stil je prepoznatljiv, glavni materijal čelik. Na najdaljoj liniji, poprilično zaklonjen stablima, umjetnikov ljetnikovac, a na strani suprotnoj ulazu, pri dnu visoravni, bespravno se nastanila krtičja obitelj čiji su se članovi, iako se vidi da rade punom parom, odmah povukli na pričuvne položaje; ne vole besplodne rasprave s posjetiteljima o svrsi njihovih beskrajnih tunela i o smislu života :)

Vrsar živi od turizma, kojeg zimi nema. Svraćam u „Valkanelu“, jedan od najpoznatijih ovdašnjih kampova, čisto da vidim kako izgleda u ovo doba godine. Rampa je podignuta, ali, izuzev jedne šetačice i njenog psa, drugih živih stvorova nema, čak ni u otvorenoj recepciji, gdje se ljeti strpljivo stoji u redovima za čekiranje soba i zamjenu svih mogućih valuta u kune.

Između „Valkanele“ i grada je groblje. Odatle u korizmeno vrijeme polazi križni put, a kraj mu je kod crkvice svetog Andrije, koju bez problema nalazim u šumi, osamljenu i usamljenu kao zaboravljena dječja igračka. Kasnije ću čuti da je nakon egzodusa Talijana bila i doslovno zaboravljena, od svih osim nekog pastira koji je u njoj držao ovce. Kad je i njegovo odzvonilo, počela se rušiti, zarasla u grmlje, a onda je crkvenim ocima prije desetak godina palo na um da je obnove. I jesu, možda i malo previše, i svana i iznutra, prema današnjim pravilima, pa je više nalik novoj nego građevini koja ima višestoljetnu povijest, prikazanu na fotografskom mozaiku postavljenom na stalak ispred oltara.

Vrsar je čudna čaršija, izvijuganih, strmenitih i uskih cestica. Sve vode ka vrhu brda, ali se nekim može samo pješke, nekim drugim, pak, ako se gore želi na kotačima, samo u jednom smjeru. Kad su Rimljani satrali Histre i Liburne, nisu se razbaškarili, recimo, prema Funtani, valjda zato što su onodobni tajkuni na toj strani odmah zapasali placeve za svoje vile, nego su, kao i drugdje, glavninu naselja formirali u ravnici ispod utvrde. Vidoviti su bili, ali ne toliko da pretpostave kako će nekad, jednom, u drugoj polovici 20. stoljeća Vrsar postati jedno od glavnih turističkih odredišta u ovom dijelu svijeta i da će ono malo prostora ispod vrha i crkve svetog Martina postati pretijesno.

U staru gradsku jezgru se može kroz Mala i Velika vrata. Drugdje su gradska vrata ni nalik jedna drugima, u Vrsaru je nekom palo na um da ih napravi gotovo istima: isti lúk, isti grb mletačkog lava s otvorenom knjigom, na istom mjestu iznad luka. Uopće ne sumjam da se nađe poprilično onih koji se za prvog obilaska grada zapitaju nešto u stilu „Čekaj, otkud ova kapija ovdje kad sam je ostavio gore?!“ Čuvarima je, zna se iz jednog dokumenta iz 1609. godine, bilo zabranjeno otvoriti vrata bez dozvole nadležnih, a onaj koji bi to uradio, bio bi kažnjen „oduzimanjem službe, tri udarca konopom i jednoga mjeseca utamničenja“.

Mala vrata je kao takva najlakše zapamtiti po živopisnoj crkvici svetog Antuna Padovanskog, smještenoj nekoliko metara dalje, pretvorenoj u prostor za umjetničke, uglavnom likovne izložbe. Jedna je od desetak na vrsarskom području, ali, ponajprije zbog prigrađene lopice vitkih stupova, nalik venecijanskim lođama po malim gradovima, drugačija od svih ostalih. Renesansni slog, godina gradnje 1656., a i da taj podatak ne znamo, lako bismo je smjestili u doba mletačke vladavine. Mora da su starodrevni Vrsarani voljeli poigrati mica, odnosno mlina, čim ih je nekoliko urezano u zidove lopice. Mora da se igralo 'nako, jer u istom onom dokumentu stoji da će svako ko bude uhvaćen da kocka biti oglobljen sa pet lira. To u gradu, a izvan zidina sa deset solda i jednom lirom. Ako mu je novčanik prazan, ide 15 dana u ćorku.

Kad se prođu Mala vrata, otvara se, Orlandovom ulicom, put ka glavnom gradskom trgu. Dobru fotografiju bih mogao napraviti dronom ili da se popnem na neku od zgrada. Ovako mi ostaje zabilježiti bordo obojenu zgradu s puno zastava, nema što drugo biti do sjedište Općine, spomenik poginulim borcima sa sedamdesetak imena te, u blizini, kuću ispod čijeg krova nas gledaju dva kamena ženska lica, punašna i zamišljena, pomalo lavljeg izgleda pa ne znaš jesu li žene ili lavice.

Ako se od Malih vrata skrene lijevo, izbit će se pravo na vidikovac, nazvan po najpoznatijem svjetskom zavodniku Giacomu Casanovi. U Vrsaru je Casanova iliti Novokuća boravio jednom manje nego što je onaj Đorđe iz Novog Sada, što ga gore spomenuh, video Tita. U svojim dnevnicima, punih nestašluka, opisao je i obje vrsarske epizode, prvi put, 1743. godine, kao siromašni i nikom zanimljiv svećenik, a drugi put, samo godine dana kasnije, kao jedan od uniformiranih putnika dobro naoružanog mletačkog broda. Prvi put u onu svoju teku u koju je pisao recke nije imao šta upisati, dok je drugi boravak, iako opet kratak, iskoristio, a djevojčica za recku bila je služavka nekog don Girolama. Nije, dakle, Casanova gubio vrijeme na vidikovcu, zureći u morski azur i brodice uz obalu već je radio svoj pos'o :) ali je „krštenje“ vidikovca po Casanovi marketinški savršena stvar; vidi se to i zimi, kad turista gotovo i nema, ali se ipak mora čekati red za fotkanje s njim i dvjema kamenim golubicama. Sliku, nažalost, potpuno kvari gomila smeća istresenog ne zelenilu ispod vidikovca – eto, rado bih je preskočio, ali ne mogu!

Drugdje po gradiću smeća ima koliko gdje ima radova, a ima ih, jer se, znamo, građevinski zahvati mogu raditi samo izvan sezone, pa grad „krase“ mješalice, kabeli „razapeti“ preko ulica i slični kadrovi. Inače je, mimo toga, mali k'o kutija, uredan i čist, pogotovo dio oko župne crkve svetog Martina. Vrh je vrh pa su se i tu natiskali i koji su trebali i koji nisu. Crkva trobrodna, s trokutastim zabatom na pročelju i latinskim natpisom ispod njega, gradnja novija, nema još ni čitavo stoljeće. Stara je bila dolje, na trgu, zajedno sa zvonikom, tržnicom i stupom srama, klasika mletačkog trga, a gradnju nove, na istom mjestu, započete i prilično izidane, zaustavila je uspostava Napoleonove vladavine. I ova je trebala biti građena prije, ali je izbio Veliki rat pa je sve stalo. Slijeva joj je zvonik, a zdesna kula, jedan od (pre)malo ostataka nekadašnje gradske utvrde. Nigdje ne piše, ali mora da je dobar dio utvrde srušen upravo kako bi se dobio prostor za crkvu i zvonik. Usto se unutar nekadašnje utvrde nalazi i ljetna rezidencija porečko-pulskog biskupa, a to je tako već stoljećima. Zanimljivo, zvonik je sagrađen tek 1991. godine, što se ne bi reklo dok se ne dozna, jer se savršeno uklapa s crkvom, a isto tako i s mletačkom tradicijom. Sastavnica utvrde je i okrugla romanička kula; u nju su gradski oci smjestili Casanovu, ne kao, ne d'o bog, uznika, već ga tu „predstavljaju“ onima koje zanimaju njegovi zapisi o Vrsaru.

Da, tu je negdje i kuća velikog Ede Murtića (1921.-2005.). Edo nikad nije bio previše lud za publicitetom u smislu da kaže „Evo, ovo je moja kuća, moj atelje, moje slike...“, tako da nema ni oznake, ničega. Iskreno, volio sam da je Džamonjin park skulptura pod ključem, a Murtićeva kuća otvorena.

Od crkve, palače i starogradskih zidina spuštam se do Velikih ili Glavnih vrata. Ista, rekoh, kao Mala, nema se šta dodavati, samo što pored njih nema crkve svetog Antuna Padovanskog, ali ima, malo ispod njih, crkva svete Foške. Prilično jednostavna, renesansa sa zerom baroka, rozeta i zvonik na preslicu bez zvona. Mora da se spočetka 17. stoljeća u Vrsaru živjelo potanko. Foška je inače omiljena istarska svetica, a ja se, lunjajući po Istri, po ko zna koji put pitam desi li se uopće da neko kćerki nadjene ime Foška?!

Uglavnom su se sveta Foška i sveti Antun Padovanski nacalili uz gradska vrata, s vrha ih nadzire sveti Martin; ko im se ne dopadne, nema mu u grad :)

Od crkve do Velikih vrata sreo sam jednog kamenog galeba, k'o da je malo pravih, vidio jednog – za Istru prilično nevjerojatna slika – koji rovi po kontejnerima, čovjeka, ne galeba, zaljubio se u jedan mali cvijećem optočen bunar i provukao se ispod balkona ulice Pod voltom. I to je ono najzanimljivije u staroj gradskoj jezgri, ali nije kraj zanimljivog.

Dolje, uz obalu, opet jedna crkva. Znam da ih spomenuh i previše, ali ova nije obična. Prije nego njoj, svraćam do kamenoloma „Montraker“. Vrsar je, naime, i grad kamena, a još kad sam dolazio, vidjeh na jednoj lijepoj zgradi ispod ceste firmu koja kaže da je tu smješten područni ured Umjetničke škole iz Poreča. „Montraker“ je jedno od brojnih mjesta gdje se može naći kvalitetan kamen. Vrsarani se diče time što su baš od njihovog kamena, spominje se gdjegdje u dokumentima taj „pietra di orsera“, građene neke venecijanske zgrade, mostovi i crkve, a Vrsar pohodili mletački kipari i graditelji; vjeruje se da je i monumentalna kupola mauzoleja gotskog kralja Teodora Velikog u Raveni isklesana od vrsarskog kamena.

U rujnu se već gotovo tri desetljeća održava ljetna kiparska škola, a radove polaznika vidjeh na nekoliko mjesta po gradu, na plažama, u turističkim kampovima. Kamenolom „Montraker“ je najbliži, iz grada se začas može pješke, a umjetnicima niko ne smeta dok pehlivane po svojim užadima između svjetova. Od prethodne kolonije ostalo je malo najlona i hrpa pijeska, a kamena neće nestati i da se škola održava do sudnjeg dana, eno gromada visokih i po desetak metara, ustvari je od tog kamena čitavo jedno brdo.

A ona crkva uz obalu, posvećena svetoj Mariji od Mora, ima kontinuitet sakralnog objekta još od 4. stoljeća. I nije samo crkva, jer su se tu prije nje nalazile rimske vile. Uglavnom je trobrodna romanička crkva, zahvaljujući drvenom Gospinom kipu što se smatrao čudotvornim, stoljećima predstavljala i poznato hodočastilište. Od druge polovice 12. stoljeća crkvom su upravljali karmelićani, izbjegli pred nevoljama s Arapima čak iz Palestine. Kasnije su uz nju benediktinci podigli samostan, a od njih su čitav kompleks preuzeli franjevci opservanti. Šta je šta od navedenog, nakon svih pustošenja i dogradnji, u današnjoj slici tog područja, zbunjuje, vjerujem, i arheologe, a nekmoli mene. Svud oko crkve, a današnja verzija joj je srednjovjekovna, vide se zidovi, odnosno ono malo što je od njih ostalo iznad površine tla, a nazire se i nekoliko grobova, tu je stajalo najstarije poznato vrsarsko groblje, te nešto antičkih artefakta. Značajniji nalazi, među kojima su i rimski mozaici te ostaci termi, nekud su sklonjeni od oka posjetitelja.

Tako. I sad se mislim jesu li onaj Đorđe iz Novog Sada i ona Katrin iz Dijona ikad stigli do Vrsara?!