Pula, grad iz kojeg Rumunji ne šalju razglednice

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ako zanemarimo ili barem u drugi plan stavimo one teško zamislive tisuće godina pretpovijesti, prvi poznati stanovnici Pule bili su Iliri iz plemena Histri, deset stoljeća prije nove ere. Onda su u mitskoj jurnjavi za zlatnim runom dojezdili Grci Kolhiđani, a prvi „pravi“ stanovnici, koji će ostaviti najznačajniji trag, bili su Rimljani. Godina je bila 177., nekom u Rimu je prahnulo da postoji zemlja Istra i da šta bi falilo staviti je pod svoju čizmu. Rečeno – učinjeno!  Kad je dotadašnji gradić, 45. godine prije Krista, uzdignut na rang kolonije, imao je – da, zvuči nevjerojatno! – za trećinu više stanovnika, oko 30.000, nego 1948. godine, kada ih je, nakon egzodusa talijanskog stanovništva, po službenim podacima ostalo svega 19.595.

Između Rimljana i Jugoslavije na Puli je, kao na kakvoj dobrodržećoj radodajki, trajala prava redaljka. Rimljane su zamijenili Ostrogoti, koji su se zadržali svega šezdesetak godina, nakon čega će uslijediti tristotinjak godina vladavine Ravenskog egzarhata, tek nešto malo manje gradom su gospodarili Franci, da bi ga potom 1148. godine poklopile šape mletačkog lava. Bilo je stotinjak godina kasnije vatrenih okršaja između Venecije, Pise i Genove, potom su se u 13. stoljeću 13 godina bespoštedno makljali  Sergijevci i Ionotasi, ali su lavlje šape, iako su ih nerijetko udarali po prstima, ostale sve do propasti Venecije 1797. godine. Mlečane kratko, svega osam godina, odmjenjuju Austrijanci, Napoleonove trupe isto toliko, a onda je 1813. godine Pula opet postala dijelom Austrije te njene sljednice Austro-Ugarske. Kad se danas kaže „austrijska luka“, slijedi upitnik, Austrija i more su dva različita svijeta, ali je Pula u drugoj polovici bila upravo u tom danas nepostojećem svijetu, glavna austrijska ratna luka. Onda, 1918., nakon što se habsburško carstvo nepovratno raspalo, na scenu stupa Italija, vladajući Pulom sve do kapitulacije, 1943., kada Mussolinijeve zamjenjuju Hitlerovi vojnici. Nakon što je i Hitler prdnuo u šišu, Istra i Pula postale su ničije i svačije. Pa Zona A i Zona B, Tršćanska kriza koja je zamalo završila novim ratom, pa Pariška mirovna konferencija, pa Jugoslavija.

To je, u najkraćem, epilog tisućljetne redaljke, nakon koje je Pula, ni kriva ni dužna, završila u Hrvatskoj. Kad neko danas kaže, a takve gluposti mogu se čuti i pročitati svakodnevno, da je Tito „vratio Istru Hrvatskoj“, laže dvostruko: prvo, Istra nikad nije bila dijelom Hrvatske pa nije mogla biti vraćena, drugo vraćena je ne Hrvatskoj već Jugoslaviji. Ali ko danas mari za istinu!

Čast svakome, mnogi su se, eto, izredali, ali se po učinku niko nije niti će se iko ikad i blizu primaknuti Rimljanima. Naravno da je Arena  broj 1: šesta po veličini od dvjestotinjak što su ih Rimljani sazidali, jedina čija su sva tri arhitektonska roda do danas tu. I dok su neki drugi, manji i manje značajni rimski amfiteatri odavno na UNESCO-ovom popisu svjetske baštine, pulske Arene tamo nema! Po jednoj legendi je Arenu podigao zaljubljeni Vespazijan u čast svoje priležnice Antonije Cenide, po drugoj su je gradile vile, skupljajući noću kamene blokove od Učke pa kroz cijelu Istru i slažući ih dok ih jutarnje kukurikanje pijetlova ne bi natjeralo u bijeg. Narod je zato Arenu prozvao Divić-grad, jer su vile, one dobre, vječno ostajale djevice, u ikavskoj inačici divice. Antonija Cenida, naturalizirana Puljanka, bezbeli nije, ali je Vespazijanu očito imala šta ponuditi, čim se dao na ovako nemoguć pothvat. Vespazijan sigurno nije ni slutio, za razliku od sveznajućih vila, da će gladijatore zamijeniti Luciano Pavarotti, Norah Jones, Sting ili Elton John, te da će Arana, umjesto u gladijatorskoj krvi, jednom kupati u glasovima najpoznatijih svjetskih glazbenika i filmskim slikama najpoznatijih svjetskih redatelja.

Obilazim Arenu sa svih strana. Zima je, uspavana je, trenutno okupana jedino obilnom kišom prethodnih dana i tek malkice škrtim siječanjskim suncem. Spava joj svaki kamenčić, čak i čempresi oko nje, i ukočeni partizan što joj s donje strane drži stražu, a koncert, za rijetke prolaznike, jer unutra nema nikoga, drže radnici i njihove bušilice, brusilice i ostali instrumenti.

 Obično je to tako u ovo doba godine, kad svoj zimski san spava i većina onih što obilaze ovakva mjesta. Dok njih nema, poneki kamen što mu je bilo dosadno biti vječiti statist, pa je iz zida naumio u šetnju, bit će uglavljen,  nekim drugim će to preventivno biti onemogućeno, a neke će naprosto trebati sastrugati krmelje s lica, umiti ih i tako im odjenuti novo, čisto ruho, kako bi spremni dočekali ljeto i svjetske putnike iskonjake.

Neki drugi malo manje monumentalni rimski objekti nisu te sreće. Evo, naprimjer, Malo kazalište: iako je po nazivu malo, stvarno nije, pa je i ono do prije nekog vremena korišteno za izvedbu kazališnih predstava. Otkako toga nema, predstavlja samo jednu tužnu i ružnu sliku grada, a jedini glumci koje susrećem su pulski robijaši; dovelo ih, kao i svakog radnog dana, da zatvorske dane ubijaju radeći na poslovima sanacije obližnje zgrade Arheološkog muzeja Istre. S njima se družim kojih pola sata, kraj je radnog vremena pa dok se svi skupe, možemo i proćakulati. Čak se i slikamo; veseli su što je posao za danas gotov i što mogu „kući“, u svoje zatvorske ćelije. Eto kako nekad malo treba za osmijeh :)

Do Malog rimskog kazališta dolazi se kroz isto tako rimska Dvojna vrata, jedna od desetak koliko ih je bilo u rimsko doba. Porta Gemina ili Vrata blizanci: tri polustupa ukrašena kapitelima, mramorna ploča s natpisom, klasični primjer dopadljive antičke arhitekture koju je uzalud pokušavati opisati. Kroz njih se stiže i do već spomenutog Arheološkog muzeja, nekadašnje njemačke gimnazije, pročelja ušuškanog u zaštitne najlone, dvorišta izrovanih od nedavno obustavljenih zaštitnih arheoloških istraživanja. Gdje god se u Puli udari krampom, naići će se na nešto zanimljivo, pa je tako i ovdje. Rimski artefakti svud po dvorištu, sklonjeni valjda da ih radnici slučajno ne oštete ili uzidaju, jer robijaši vjerojatno ne mare previše za Rim i arheologiju.

A u Malom kazalištu, nakon što zatvorenici nestanu u utrobi bijelog kombija, ostajemo samo neki dobroćudni pas i ja. On rovi, bit će da voli arheologiju, a ja stranjam po zakutcima i slijepim hodnicima oko kazališta, diveći se gradu koji pušta da jedno ovakvo mjesto mnogima služi kao poljski wc, da se po njemu gomila svakovrsno smeće i svoje mreže plete divlje grmlje. 

Sve to je još više važno kad se zna da iznad Malog kazališta stoji Kaštel, od osnutka grada jedno od najvažnijih mjesta. Viši je od okolnog terena, sa svih strana su padine, pa je kao takav bio idealan za utvrdu, oko čega nisu dvojili ni Histri ni Rimljani, a završni pečat udarili su Mlečani. Poznato je da je Antoine De Ville, francuski inženjer, u nekoj ne teško zamislivoj priči možda predak onog Andrićevog konzula i pjesnika u pokušaju Žana Davila, jedan dio kamene građe za Kaštel „nabrao“ upravo po zidinama kazališta.

Kamenim šančevima ovih je dana, tragovi su još svježi, prošao nekakav stroj koji je počistio sve do zemlje pa se sve vidi bolje. Kao što ne kontam zašto je Malo kazalište puno nečisti, ne shvaćam ni da zaposlenici Pomorskog i povijesnog muzeja svoje limene ljubimce parkiraju do pred sami ulaz u utvrdu, čak i po travnjaku. Da je ljetno doba pomislio bih da su to auta posjetitelja, pa će im neko napisati kaznu i zataknuti je pod brisače, ali nije, zima je i ja sam jedini turist u Kaštelu. Obilazak započinjem od 12 topova, postrojenih u jednu vrstu, a još nekoliko ih je, manjih, ali ubojitijih, u prostranom unutarnjem dvorištu koje također često služi kao pozornica. U jednom kutu ribarski čamac „Luigi“, u suprotnom nekoliko lijepih kamenih artefakta, jedna helikopterska elisa i neka gvožđurija na gomili, kao da je taj dio Kaštela rezerviran za sakupljanje otpada. Na suprotnoj strani džinovsko stablo, jedino u dvorištu, rođeno valjda i prije Kaštela, a na zidu nezgrapan spomenik, umjetnička instalacija, rekli bi danas, od starih puščetina. U jednom od „tunela“ izložba o Rudolfu Cvetku, prvom Slovencu koji je, makar kao član austrijske reprezentacije, 1912. godine u Stockholmu osvojio srebrenu medalju u ekipnom natjcenju mačevalaca, u drugom na panoima strpljivo čekaju stare razglednice Buzeta.

S Kaštela se vidi najveći dio grada, od Arene, preko tvorničkih dimnjaka, pa do tornjeva većeg broja crkava raznih arhitektonskih slogova. Tu je i mali okrugli vidikovac: penjem se, ali je, ispostavit će se, dovoljan i pogled sa zidina.

Blizu Malog kazališta su i Herkulova vrata, najstariji rimski arhitektonski spomenik. Prilično su jednostavna, bez mnogo ukrasa izuzev kosate i bradate glave na središnjem kamenom bloku te toljage, „simbola“ legendarnog heroja Herkula, u rimsko doba zaštitnika Pule. Kroz Herkulova vrata stiže se u „Circolo“, sjedište ovdašnje Zajednice Talijana. Nakon završetka Drugog svjetskog rata u Puli ih je bilo 64 posto od ukupnog broja stanovnika, a danas 4,43 posto, tek malo više od Bošnjaka (3,5 posto).

Nedaleko je i jedan od ulaza u podzemni svijet Pule, Zerostrasse, kompleks hodnika i galerija građenih za sklanjanje stanovnika u slučaju ratne opasnosti. Kopati i zidati su ih započeli Austrijanci tijekom Velikog rata, a nastavili Talijani kroz cijelo međuratno, pa čak i u vrijeme Drugog svjetskog rata. Čudnovata priča: u labirinte Zerostrassea može stati oko 50.000 ljudi, odnosno gotovo kompletno stanovništvo današnje Pule!

Najviđenije rimske građevine nakon Arene su, već samim tim što se nalaze usred grada, Augustov forum i Slavoluk Sergijevaca. O Augustu znamo sve, ovdje se smjestio na glavni gradski trg Forum, a Sergijevce već spomenuh oko njihove makljaže sa Ionotasima, koji nisu ostavili znatnijeg traga. Sergijevci, eto, jesu, moćan slavoluk, na kojem su se i potpisali, i to braća Lucije i Gaj te sestra im Salvija Postuma, koja je i iskeširala lovu. Stil kasnohelenistički sa nešto orijentalnog utjecaja, unutarnji zidovi prošarani rodnom vinovom lozom, ispod njih, pri dnu baze, akantovo lišće, okolo rimska vojnička oprema, a na reljefu – kao da ga je osmišljavao Zvonko Bogdan :) – konji upregnuti u kočiju. O tome koliko je dopadljiv, najbolje svjedoči podatak da ga ima i na jednom Michelangelovom crtežu. Pored Augustovog hrama Vijećnica, prirodno, čim je tu, zna se da stoji na ostacima forumskog hrama. Službeno je stara više od osam stoljeća, ali su dogradnje i preinake učinile svoje, a shvatit će to svako ko se imalo razumije u umjetničke stilove, budući da su se na Vijećnici pomiješale i romanika i gotika, i barok i renesansa. Nije se u njoj samo vijećalo, bila je i sjedište kneza i mletačkog providura.

U Slavoluk Sergijevaca s terase caffea „Uliks“ povazdan odsutno gleda i James Joyce. Od listopada 1904. do ožujka naredne godine je u školi stranih jezika „Berlitz“ učio austrijske časnike engleskom jeziku. Pula ga nije oduševljavala pa ju je nazvao „zabačenom“ i „pomorskim Sibirom“, a nije pomoglo ni što je tih par mjeseci proveo sa zaručnicom Norom Barnacle; ko zna, možda mu je ona svakodnevno zvocala pa mu je sve išlo na živce :) Pula mu nije zamjerila i evo ga na, takoreći, počasnom mjestu. Znamenitog mikrobiologa Roberta Kocha ne vidjeh, iako je, u isto vrijeme kad je Joyce boravio u Puli, radio na Brijunima.

Zato partizana ima na svakom koraku. Jesu, oslobodili su Pulu od fašista (a malo potom i od Talijana), ali baš da se zavuku u svaki ćošak, malo je previše. A jesu, nema gdje ih nema! Evo, na zgradi bočno od Joyceovog kipa spomen-ploča četvorici koji su 1920. godine pali „izrešetani mecima talijanskog militarizma“. Nema, reći će neko, veze s partizanima, ali ima, itekako ima. Kod Herkulovih vrata druga, kako je u jednoj kući osnovan Gradski komitet SKOJ-a za Pulu, s druge strane bista Lina Marianija, jednog od trojice radnika poginulih 1947. u sukobu vezanom za pokušaj odvoženja strojeva poduzeća „Sansa“ u Italiju. Ima toga još, ali je najvažniji veliki spomenik poginulim borcima i žrtvama fašizma na odličnom mjestu između Arene i Mora. U prvom planu sâm spomenik, komplekso i dopadljivo umjetničko djelo, iza njega, u prvom safu, drug Tito, a u narednim redovima još mnogo bisti, što narodnih heroja, što drugih zaslužnih.

Našlo se, naravno, mjesta i za druge istaknute Istrane, od dr. Matka Laginje u Parku kralja Petra Krešimira do dr. Juraja Dobrile, blizu katedrale. I za malo živopisnije spomenike poput velikog sidra, kad ga ima svako selo uz more, što ne bi i Pula, pa nekog stepeničastog što ga čuvaju dvije mace, a na stepenicama krave, svinje i perad. Neki lik taman mokri dva metra od spomenika, vidjeh to kad pritisnuh dugmić na foto-aparatu.

Ljupkih zgrada je doista bezbroj i iz raznih razdoblja, nabrajati i opisivati ih je besmisleno. Zavirujem i u mnoge crkve ili barem, ako su zaključane, šnjuvam oko njih, od one svetog Ante Padovanskog, samo cesta je dijeli od Arene, s najvišom pulskom građevinom, 45 metara visokim zvonikom, pa do katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije. I katedrala je, kao i valjda čitav grad, sagrađena na rimskim ostacima, u njenom slučaju na ostacima Jupiterovog hrama i termi. Kršćanske crkve ovdje stoje još od 4. stoljeća: građene su jedna pored druge, spajane, razdvajane, proširivane i preklapane, probijani su novi, a zazidavani stari ulazi. Freske i mozaici, relikvijari i sarkofazi s moćima svetaca, paljevine i rušenja... Ipak je sačuvano veliko blago, iako je mnogo značajnih nalaza u doba austrijske vladavine odneseno u Beč. Mnogo je sačuvano i po fasadama katedrale i zgrada katedralnog kompleksa, a na travnjaku jednostavno, ali tužno podsjećanje na 116 Puljana koji su se 18.VIII.1946. godine u obližnjoj uvali Vergarola kupali i pratili veslačko natjecanje: eksplodiralo je, naime, čak devet tona morskih mina, desio se pravi masakr, a krivci nikad nisu nađeni.

Do kraja obilaska Pule ne mogu ne spomenuti Četvrt svetog Teodora, kako se službeno naziva dio blizu centra sa nekim otkopanim zidinama što na prvu ne govore mnogo. Znalo se da je tu nekad stajao benediktinski samostan pod zaštitom spomenutog sveca, ali su istraživanja otkrila čak 27 arheoloških slojeva i brojne nalaze, čak od ranog željeznog doba histarske kulture, čak tri milenija unazad. Među nalazima je i više od 2000 amfora, a malo gdje ih je u čitavom svijetu nađeno toliko. Šta će još biti otkriveno, samo Herkul zna, i njegov hram je bio tu, a možda i šta sve nikad neće biti otkopano, budući da je najveći dio nalazišta odavno zapasan zgradama.

I to je to. Možda bih zavirio još gdjegdje, ali mi valja na kavu sa Tihomirom. Iz Bosne je, iz fojničkog kraja, bili smo u istom odjeljenju od 5. do 8. razreda i nakon toga se – a sakupilo se otad 36 godina! – nikad nismo sreli. I evo nas, pijemo kavu, jednu pa drugu, u caffeu „Cinderella“, u Rakovčevoj ulici, preko puta njene radnje „Tigi“, poznate svim Puljanima koji – nije reklama, stvarno je tako, pitajte ih! – ne mare za jeftino već za najkvalitetnije moguće voće i povrće. U radnji će do daljnjeg „dežurati“ njena kolegica Dragana, a ja na kraju priče jedva uspijevam ponijeti tri najlonske vrećice pune mandarina, nektarina, naranči, jabuka, krušaka, ananasa, limuna i ne znam više čega nije bilo u njima. Kad sve to napokon odložim u prtljažnik pa sjednem u auto, mahnut ću Tihomiri, a i i gradu na sve četiri strane.

A znate li zašto jedino Rumunji nerado ljetuju u Puli i zašto nikad nijedan nije poslao razglednicu na kojoj piše „Pozdrav iz Pule“? Pažnja: Ne vrijedi za Rumunjke :) Ne znate?! E, pa pogledajte na netu u rječnik rumunjskog i nađite riječ pula :)))