Poreč, grad svetog Eufrazija, antičkih hramova i Gospe u blagoslovljenom stanju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U Rovinju te, rekoh nedavno u rovinjskom putopisu, na ulazu u središte grada dočekuju dvojica partizana. Poreč je, bit će, sigurniji, čim je ovdje samo jedan, narodni heroj Joakim Rakovac. Umjetnik mu je prste desnice izvajao tako da djeluje kao da dolaznike poziva, čak mami u grad, mada, ko mu se učini sumnjiv, u lijevoj je, za svaki slučaj, garava puščetina.

Ko prođe Joakimovu kontrolu, a meni samo pogledom pokaza da mogu dalje, za par minutica je na najvećem gradskom trgu. Trgom Slobode, tako se zove, dominira barokna crkva Gospe od Anđela iz 1746. godine, zaključana i pusta, ostarjela i umorna od duga vremena, što je vidljivo po flekama žbuke koja se runji svukud po fasadi. Zvonik joj je dograđen odzada pa izgleda kao da ga ni nema. Na trgu je i ogromna bakrena skulptura koja predstavlja Nešto, o čemu ja, bez imalo sumnje nedovoljno pametan za takve stvari, ne samo da ne znam ništa već ne uspijevam ni skontati što bi mogla predstavljati. Nešto kao zasjek kojim tunel ulazi u strmo brdo. Ne znaju, doduše, ni Porečani pred kafićem, njih sedmero za dvama stolovima. Odmahuju rukama i smiju se, pa mi pričaju kako je oko spomenika izbila prava frka, jer je samo umjetniku Perušku Bogdaniću za nju plaćeno više od dva milijuna kuna, a ko zna koliko još za lijevanje, dopremu i postavljanje, zbog čega je u Gradskom vijeću dugo vođen rat oko smislenosti čitavog projekta. Za te se novce, kažu, moglo napraviti puno pametnijih i korisnijih stvari, ali… Ja, rekoh već, ne kontam i basta. Debeljuškasta gologuza, „obučena“ samo u kostim, cipele i šešir, što snivajući usred suhe fontane čeka ljeto, sigurno nije koštala ni deseti dio, a nema dvojbe da je, iako je jedno dvadeset puta manja, primijeti više prolaznika nego Bogdanovićev „tunel“.

Trg Slobode je najprostraniji, ali staro središte grada počinje tek na njegovom kraju, na ulazu u glavnu gradsku ulicu Decumanus. Prvi znak da je to to jest Peterokutna kula, uz koju su nekad stajala glavna gradska vrata, što znači da je tu bila „granica svjetova“, linija između grada i okolnih naselja. Kula bi, ako se držimo jezičnih pravila, morala biti Petokutna, a ne Peterokutna, al' dobro, kako je, tako je. Važniji od naziva je podataka da datira čak iz 1447. godine, a ljepši od naziva su grb podestata Nicola de Liona, koji ju je dao sagraditi, njegov grb s inicijalima, te, posebno, mletački lav s pomalo ljudskim licem, on, dabome, iznad svega. Zanimljivo je da je ovo jedini mletački lav s ove strane Jadrana na kojem su uklesana i imena autora, oca i sina de Pari. Ulaz i prolaz kroz nju toliko su uski da je mnogi turisti samo razgledaju, ni ne pokušavajući ući.

Mogao bih sad nadugo i naširoko o brojnim nadsvođenim prolazima, u kamenu i lozi zaglavljenim „filmskim“ portalima konoba i drugom, ali toliko toga posebnog čeka da se na prethodno jedva osvrćem. Recimo gradske zidine, od Obrambene kule, 26 godina mlađe od Peterokutne, pa do Okrugle kule, podignute još godinu dana kasnije. Da nije bilo osmanlijskih hordi i opasnosti od njihovog napada, nikada ne bi bile sazidane, pa nek' neko kaže da Osmanlije nisu dali svoj doprinos razvoju porečkog turizma :) Kao prije oko Bogdanićeve skulpture, tako mi je teško shvatljiv i ogromni banner uza sami gornji rub Okrugle kule, koji reklamira jedan bar L Od Obrambene do Okrugle kule stotine su metara šetnice i solidno očuvanih zidina, dijelom srednjovjekovnih, dijelom mlađih, renesansnih. Vidljivo je da su graditelji, makar ih je bilo više, u raznim razdobljima, i u zidovima i u zgradama uklopljenim u zidine, uvijek imali u vidu i estetski, a ne samo obrambeni segment.

Ko s te strane krene prema porečkom biseru, Eufrazijevoj bazilici, ne može promašiti zgradu biskupskog dvora sa bistom dr. Juraja Dobrile na travnjaku i ne primijetiti nekoliko okolnih kuća s ponekim venecijanskogotičkim prozorom, kao, naravno, i dio unutarnjih zidina od kojih je očuvana samo vrlo dopadljiva kapija. U blizini je i Istarska sabornica, nekadašnja crkva svetog Franje iz 13. stoljeća: ne zove se tako bez razloga, tu su od 1861. do 1897. godine održavane sjednice Istarskog pokrajinskog sabora. Do nje je zgrada talijanske osnovne škole „Bernardo Parentin“. Tu negdje je kraj Decumanisa i početak čuda, jer je Eufrazijeva bazilika upravo to.

Da umjesto svega što je tu još od 6. stoljeća stoje i samo malo bolje sačuvane ruševine, kompleks bazilike bi zasluživao ogromnu pozornost, a kad je sve tu, onda je jedino logično bilo ono što uradio UNESCO, staviti ga na popis svjetske kulturne baštine. A zasluženo je po svemu, od zlatopisnog portala s likom svetitelja pa do najmanje vrijednog, da ne kažem najlošijeg eksponata u sakralnoj zbirci. Ima toliko toga da, primjerice, antičke stele u zidovima, koje bi mi drugdje na neko vrijeme svijet svele na tih nekoliko metara prostora, ovdje jedva primjećujem. Tako i kapelu svetog Križa, jer mi se žuri vidjeti legendarnu krstionicu. Starija je i od bazilike, ostaci bazena za krštenja potječu iz 4. stoljeća, a iz tog doba je i djelomično sačuvan pod. Radi se o osmostranoj visokoj gradnji, izdijeljenoj plitkim polukružnim nišama, a naziru se i, stručnjaci bi znali kad, zazidana vrata što su vodila u druge dijelove kompleksa. Dobrim dijelom je sačuvan i originalni nadvratnik, ukrašen reljefima s motivom križa. Sam bazen gdje su u Eufrazijevo i doba cara Justinijana obavljana krštenja je šestostran, ispod razine poda, po zidovima povješani su mozaici i reljefi, neki i s natpisima, „zalijepljene“ školjkaste krstionice, a uz njih naredana zavidna kolekcija antičkih stupova s kapitelima.

Penjem se na zvonik, čak mi ne bî mrsko prebrojati stepenice do vrha, samo što se brojku ne sjetih i zapamtiti. Naravno da je s tog mjesta, ispod četiri zvona, izgleda mi, iste veličine, najljepši pogled na porečke krovove i dimnjake, ali i na, svana vjerojatno ni iz jednog kuta tako dobro vidljivo, magično zavodljivo pročelje same bazilike.

U prostranoj biskupskoj palači biskupi su živjeli i djelovali u kontinuitetu od milenija i pol, od 6. pa do kraja prošlog stoljeća, što je u svjetskim razmjerima rijedak slučaj. Sada su tu muzejske zbirke, lapidarij i riznica, a sačuvan je i salon biskupa Polesinija iz 18. stoljeća. Iako preferiram arheološke artefakte, ovdje je ipak najčudesnija sakralna zbirka. Eksponati potječu iz čitave Istre, a među njima je i poznati Humski triptih Majstora Antona od Padove, jedinog domaćeg hrvatskog freskoslikara Istre čija su djela sačuvana u unutrašnjosti, u Draguću i Oprtlju. Triptih je, kao i čitav jedan do prije nekoliko desetljeća nepoznati svijet freski, pronašao povjesničar umjetnosti Branko Fučić, a na predeli je sačuvan i glagoljski zapis o naručiteljima, slikaru i – što bi se danas reklo - onodobnoj političkoj i sigurnosnoj situaciji. Godina je 1529.: „I v to vrime car Selimbeg zauja ugrsku zemlju i biše po vsem svitu rat, nevera, neljubav, himba, užura. I to zapisah ja, pop Andrij Prašić rodom iz Bužan.“

U mnogočemu je kompleks bazilike nalik onom što se može vidjeti u Akvileji, vjekovnom sjedištu patrijarha koji su vladali ogromnim prostorima, uključujući i znatne dijelove Istre. U predsvođenom dijelu kompleksa, prije ulaza u samu baziliku, otkopane su čitave dvorane pune podnih mozaika, od kojih su neki izrađeni i nekoliko stoljeća prije same bazilike. Podzemlje, dakako, krije još bezbroj čuda, a arheološka istraživanja ne mogu biti završena ni do smaka svijeta. U atriju su ostaci ranokršćanske crkve, a već s ulaza u onu veliku, „pravu“ crkvu bljesne mozaik koji uokviruje svetište u formi slavoluka. Općenito se smatra jednim od najznačajnijih dijela bizantske umjetnosti, a glavni lik je, dakako, sveti Eufrazije, koji Gospi predaje baziliku. Rubom slavoluka nanizali su se mučenički medaljoni, a na jednom od njih je i Gospa u blagoslovljenom stanju, ono kad je je išla Elizabeti u pohode, a takva je, s trudničkim stomakom, rijetkost u sakralnoj umjetnosti. Posebnost predstavlja i veliki bjelomramorni ciborij, koji je 1277. godine dao izraditi tadašnji porečki biskup Oton. Osim ostalog, tu je i tzv. Maurov oratorij, zavjetna kapela s moćima tog sveca, prvog porečkog biskupa, prikazanog s mučeničkom krunom u ruci, budući je, nekad krajem 3. stoljeća, poginuo kao mučenik za vjeru.

Iskreno, dok ovo pišem, osjećam se prilično nerječit, da ne kažem bezveze, ali je Eufrazijeva bazilika naprosto još jedno iz kategorije čudesnih mjesta koja se ne mogu opisati već samo doživjeti. I onda se mora krenuti dalje, posred Decumanusa, s tek ponekim odstupanjem iz njegove pravolinijske putanje, a prva zanimljiva građevina je Kanonička kuća, ovdje znana i kao Kanonika. Sagrađena 1251., najstarija je romanička kuća u Poreštini, a kompletan vanjski izgled je sačuvan, pa da je nikakav, od grubog, nepravilnog i traljavo složenog kamena, dovoljno bi bilo to. A nije, već ima lijep kameni portal, a s kata fasade smiješe se bifore. Zanimljivo, još uvijek služi kao župni ured ovdašnjih svećenika.

Lijepa, ali su ipak sve „posebne“ građevine Decumanusa ljepše od nje. Čim se prođu ostaci raspuklog klizališta – gotovo, što ste se klizali... – ide velika zgrada s venecijanskogotičkim prozorima, a odmah do nje, preko uske uličice Karda, točno, dakle, na križanju dviju najvažnijih gradskih ulica iz doba antike, palača Zuccato iz 15. stoljeća, danas galerija, posebna i po tome što su joj prizemlje i prvi kat od kamena, a drugi kat od opeke. Samim time je i dvobojna, a ukrašena bogato, i to na sva tri kata, od gotičkih bifora s trolisnim cvjetnim krajevima do prilično drugih detalja, tipa ukrasnih ojačanja na sastavima zidova. Zatim ćemo susresti čitav niz gotičkih kuća, odreda iz 15. stoljeća, a posebna priča je Kuća dva sveca. Zavirujem ne bih li vidio svece, ima tu blizu i neki polukružni nadsvođeni „tunel“, ali na kraju moram pitati u obližnjem kafiću, jednom od rijetkih koji radi i u zimska doba. Gostiju nema pa me djevojka vodi do pod samu fasadu i upire prstom pod krov; ja ih tražio negdje pri zemlji, gore nisam ni gledao, a ono stvarno dvije svetačke figure uklopljene u zid, od istog kamena kao i zid. Ne zna se ko su, a nagađa se da je, jer je tu blizu nekad bio benediktinski samostan, kuća mogla biti dijelom samostanskog posjeda. U kući je nekad bio gradski lapidarij, da bi eksponati nakon Drugog svjetskog rata bili preneseni u Zavičajni muzej Poreštine, smješten u još jednoj iznimnoj građevini, baroknoj i, dakle, puno mlađoj palači Sinčić.

U blizini je i konoba „Sarajevo“, a s firme čitam da se tu, uz ostalo, mogu popapati i tartufi, riba te špageti. Mislim, baš onako sarajevski meni :) U glavnoj ulici je, koji korak od gotičke Kuće „Lion“ iz 1473. godine, i Medžlis Islamske zajednice Poreč. Svaka čast povijesti i prošlosti, Eufraziju i podestatima, al' „pika“ se sadašnjost, a ona kaže da oko dva postotka stanovništva Poreča čine Bošnjaci, dok je Albanaca gotovo tri odsto.

Ako se donjim dijelom starog grada od bazilike produži uz more i zađe među zgrade, naići će se na kip Frane Kršinića „Majčina igra“: majka stavila dijete u krilo i zajedno se ljuljaju. Jedna je to od varijacija na temu korčulanskog kipara svjetskog glasa. Ističem Kršinića i njegov spomenik čisto kao suprotnost onom Bogdanićevom, kao umjetnost koju možemo shvatiti i mi neznalice, obični ljudi. Zanimljiv je podatak da je Kršinić bio i autor velikog spomenika kralju Petru Oslobodiocu u Sarajevu. Izrađen je 1938. godine i dvije godine kasnije postavljen na trgu ispred pravoslavne saborne crkve, ali nije „doživio“ ni godinu dana – izbio je rat i uništen je. Danas je to Trg Oslobođenja odnosno Trg Alije Izetbegovića, između Ferhadije i Ulice Zelenih beretki. Komentar je suvišan.

Iz Poreča opet odlutah u Sarajevo, drugi put, previše je. Elem, u tom dijelu je i sjedište gradske uprave, zgrada s trolučnim atrijem, jedna od najdopadljivijih gradskih kuća na ovim prostorima. U obližnjem parku je spomenik poginulim borcima, Hrvatima i Talijanima, kako doslovno stoji iznad pedesetak imena, pa zgrada na kojoj ne piše ništa, ali nas s krova gledaju Gospa i dva anđela, a s minijaturnog travnjaka bista kompozitora Slavka Zlatića.

Tražim Trg Marafor, nema porečkog putopisa bez njega, a na putokaze ne nailazim, iako je tu negdje. Zastajem pred kućom s drvenim balkonom, valjda je jedina takva u gradu. Stoljeće trinaesto, romanika, u prizemlju je sada galerija, a na katovima etno zbirka. Do sredine Drugog svjetskog rata bila je uklopljena u druge zgrade i samim time gotovo nevidljiva. Kad je, međutim, Poreč bombardiran, okolne zgrade su srušene. I kuća je u dobroj mjeri oštećena, ali je obnovljena, a okolo je ostavljen prazan prostor. O tome mi priča naturalizirani Porečanin Đuro Brguljan, Bokelj koji ovdje živi od prisilne ratne selidbe iz svog kraja, početkom posljednjeg rata.

Marafor je tu, ovo mu je jedan kraj, mada će me Đuro rado odvesti i do drugog, štoviše ćemo kod njega popiti lozovaču, prvi je susjed Neptuna i Marsa. Na drugom kraju se, naime, nalaze ostaci dvaju antičkih hramova, a u zidu Đurine kuće, izgrađene prije ko zna koliko stoljeća, vidljivi su komadi fino klesanog kamena koji su bez sumnje doneseni iz zidina hramova. Između romaničke crkve i hramova otkopani su ostaci popločane rimske ceste i trgova, fino ograđeni, vidljivi svakome, a jedan dio je, kaže Đuro, vidljiv i u unutrašnjosti obližnje gradske knjižnjice.

Od rimskih trgova sam nekako očekivao više, ponajprije na planu uređenosti. Ne može se baš svaki grad pohvaliti takvim mjestima, ali Poreč kao da za to ne mari. Hramovi su inače stajali na rubu foruma, a od Neptunovog je ostalo samo nekoliko stupova, točnije ulomaka. Od drugog, Marsovog, spašeno je malo više: uz ostatke očito monumentalnih zidova, tu je i dio zabata. Dijelovi hrama su, međutim, komadi stupova, kapitela, čak i sarkofazi, doslovno razbacani po ledini hramske ponutrice, ograde nema, unutra može ući svako i raditi što mu je volja. Pomalo nevjerojatno za grad koji pretendira biti biserom ovog dijela i čitave istočne obale Jadrana.

Tako je to. A sad mi valja nazad, do Joakima Rakovca, valjda i u odlasku sve prođe bez frtutme. Do sljedećeg viđenja.