Izola, grad zaključanih vrata

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Koje mjesto u državi ima najviše riba? Izola: skuše, sardine, tune, inćuni... :) Gdje je u državi najlakše doći do droge? U Portorožu. Tako su nekako glasili odavno bajati vicevi što su se pričali u bivšoj nam državi. Ako zanemarimo granice, riba je i dalje najviše u Izoli i malo je onih koji nikad nisu otvorili „Delamarisovu“ riblju konzervu, a ako ćemo o narkomaniji :), vic je zeru drugačiji, budući da je sjedište „Droge“ Portorož prije malo manje od dva desetljeća premješteno upravo u Izolu. Ako krenemo u detalje, malo je onih koji se bar katkad ne „otruju“ „Droginom“ „argetom“, makar onom licencnom.

Već po nazivu se dade naslutiti kako je Izola nekad bila otok i većinski talijanski grad. Onda je došao Drugi svjetski rat, pa famozne zona A i zona B; Talijani su selili na zapad, u Italiju, Slovenci iz okolnih sela u grad i – Izola se našla u Jugoslaviji, državi koje, iako je odavno nema, ovdje itekako ima, barem sudeći po sastavu stanovništva: Slovenaca je tek malo više od dvije trećine, a Hrvata više od osam postotaka, što nije čudno, Istra je to. Gornja tvrdnja se u punom smislu riječi pokazuje tek kad se navede i podatak da je službeno nepostojeći srpsko-hrvatski jezik kao materinski na popisu izabralo gotovo četiri odsto, bosanski tek malo manje od toga, a srpski blizu tri odsto stanovnika. Tu je i dvjestotinjak onih koji govore makedonski i albanski, a i među čak 6,5 odsto „ostalih“ sigurno je najviše „našeg naroda“. I eto je – Jugoslavija u malom. Ko zbog svega očekuje da će naći doslovno ijedan javni natpis na „našem jeziku“, zeznuo se, zastupljen je otprilike koliko i kineski ili portugalski. Izuzetak je jedino „Izolana“ – kuća mora, i to stoga što projekt zajednički provode Slovenija i Hrvatska. Prema austrougarskom popisu iz 1900. godine, u Izoli je živjelo   5.326 Talijana i „čak“ 20 Slovenaca! Upravo zato što je nekad bilo otok, naselje se skvrčilo na malom prostoru, iako ga općina ima još triput toliko. Ipak, čak tri četvrtine stanovništva općine nabilo se u tijesno i građevinama pretrpano općinsko središte. I pored toga, mjesta za šetnju je više nego drugdje, očito su gradski oci, bez obzira na države i stranke, na neke stvari gledali isto, ne dozvoljavajući da građevine zakrče neke od najljepših dijelova gradskog područja.

Gotovo sve vrijedno i lijepo potječe iz nekadašnjih vremena, a gotovo sve novije ionako stoji negdje izvan središta. Izola je mali grad, ali je najbolje krenuti negdje s ruba središta, i to uz pomoć Eve Mavrović, ljubazne djelatnice turističkog ureda. Ne jednom sam čuo kritiku kako Slovenci ne žele govoriti, hajde da ga tako nazovemo, „naš jezik“, ali sam se puno puta uvjerio da to nije baš tako. Tako i od Eve polazim oboružan kartom, prospektima i mnoštvom korisnih uputa.

Turistički ured nalazi se na pravom mjestu, na Trgu Republike, uza sami izlaz na rivu, ono što kažu, i da ga ne vidiš, zapeo bi nogom za njega. Iako je još uvijek zimsko doba, bašte kafića već su spremne, a pošto je vrijeme sunčano, prilično su pune, kao što su riva i čitav gradić puni šetača. Sve je u pokretu osim jedne ribetine, debelim lancem „pripete“ između bašti i ulice, i Franca Štoka Rade, ribiča i revolucionara, na drugom kraju rive; bezbeli su mu bistu postavili zato što je bio ribič :)

Između ribetine i Štoka je široki ulaz na glavni gradski trg, kojim dominira stara gradska palača, sagrađena u gotičkom slogu još 1325. godine, a „prebačena“ u današnji, barokni, prije tristotinjak godina. Pomalo nevjerojatne brojke, odnosno godine, ali kad se zna da je Izola još 1253. proglasila neovisnost i bila neka vrsta grada-države, ratujući sa susjednim „državama“ Koprom i Piranom, shvatljiva je i starost palače. Trajalo je, naravno, kratko, a najveći dio svoje povijesti grad je bio dijelom Mletačke republike, čiji lav i danas stoji u vrhu pročelja palače. Palača se stražnjim zidom naslanja na crkvu svete Marije Alietske, zanimljivom već samim tim što je osmokutna, nije to baš čest slučaj, mada neke posebne ljepote nema, pogotovo što je slobodnog prostora oko nje premalo. Tek poneki ukras, primjerice mali kameni reljef Gospe i Isusa iznad ulaza.

Drugdje trgovima uglavnom dominiraju upravo crkve, a ovdje je to mjesto zauzela palača Manzioli. Kao i gotovo sve na trgu, i ona je podignuta u venecijanskogotičkom slogu, a na dovratku je uklesana 1470. godina. Njenom izgradnjom je Tommaso Manzioli, tadašnji izolski gradonačelnik, kupio kartu za vječnu popularnost, dok je matematičar i geolog Domenico Lovisato to učinio znanstvenim radom; palače Manzioli i Lovisato se uzdižu ruku pod ruku, a o Lovisatovoj ulozi govori spomen-ploča iznad ulaza, jednojezična, talijanska. U istoj zgradi je i sjedište talijanske zajednice u Izoli i dviju talijanskih kulturno-sportskih udruga.

S druge strane trga je nekoliko građevina vrlo jarkih boja i dvostruki ukrašeni lučno nadsvođeni prolaz s grbom. I to je to u najstrožem središtu, gdje kavenišem, nimalo se ne čudeći što iza ostalih stolova nerijetko čujem „naš jezik“: Izola je naprosto bila (i ostala) značajan industrijski centar i time privlačila radnike iz cijele bivše nam države. Granice se mijenjaju, ljudi ostaju.

Onda poneka fontana, puno uskih kamenom popločanih uličica, galerije, vidjeh ih barem pet-šest, i tako do bazilike svetog Maura na najvišoj točki grada. Mlađa je od one na trgu, ali neusporedivo ljepša, a barok i renesansa ovdje su se združili u jedno. Deset oltara, Callidove orgulje iz 1796., bezbroj vrijednih slika. Uz nju 30-metarski zvonik iz 1585., gotičke osnove, od golog kamena. Do vrha je 99 stepenica. Mogli su, vala, uglaviti negdje još jednu, da bude okruglo.

Iste one popločane uličice, iste, ali svaka drugačija, zrakasto se pružaju na sve strane od glavnog trga. U jednoj me čeka malo iznenađenje, budući da me kroz staklo gleda glavom i bez brade drug Tito. Tu je sjedište Kulturnog društva „Tito“. Mladi pionir i pionirka, pogleda oštrih kano klisurine i u stavu „mirno“, između njih jugoslavenske i slovenske zastave s petokrakom, čak i ona partijska. Ako njihov prvi susjed, Andragoško društvo „More“, misli da će ga, pored druga Tita i pionira, primijetiti iko osim mene, u debeloj je zabludi.

U usporedbi s Titom slabo će se provesti i Pietro Coppo, znameniti kartograf i pisac, koji je u Izolu doprtljao 1499. godine. Eno mu karte Istre, uklesane u kamenoj ploči, u parku nazvanom po njemu. I sve je to fino, al', Tita mi, Tito je Tito :)

Negdje u trećem krugu prstena oko trga još se nađe venecijanskogotičkih kuća i ukrasa, ali bez sjaja, kako zbog kroničnog manjka sunca, jer su preblizu, tako i zbog obnove koje nema. Crkvica, uglavnom renesansnih i baroknih, vidjeh nekoliko, nikom potrebnih, zaboravljenih od svih. Zapamtih svetu Katarinu, svetog Roka i svetog Janeza Evanđelista.

Muzej „Parenzana“ bi bilo fino posjetiti, šta bi falilo vidjeti makete vlakova i lokomotiva, ali je, kao i „Izolana“ te najpoznatija galerija, „Insula“, zatvoren. Ustvari je, iako nije ponedjeljak, doslovno sve što bi posjetitelja moglo zanimati, čak i sve jedna crkva – zaprto. U unutarnjem dvorištu „Insule“, gdje traje izložba slika i fotografija poznatog koparskog umjetnika Luciana Kleve, neka je domaćica iz susjedne zgrade, raširivši veš po štrikovima, nesvjesno napravila zanimljivu umjetničku instalaciju. Posjetitelju zalutalom u Izolu u nevakat, zimi, ostaje samo ono vidljivo svana, od nadsvođenih prolaza, ukrašenih fasada i prozorčića iz kojih, džaba što je siječanj, izbija cvijeće, pa do novoumjetničkih apstraktnih skulptura posijanih gdje god se za njih našlo dovoljno prostora.  

Plus kasnobarokna palača Besenghi degli Ughi, ona zaslužuje poseban osvrt. Najljapša građevina u Izoli, oko čega bi se valjda složili svi, a sigurno i jedna od najljepših u Istri i u Sloveniji. Povelika, iz tri dijela, a sagrađena za ono doba, između 1775. i 1781., začas. Investitor, obitelj Besenghi, odabrala je mjesto gdje se prije nalazila neka važna, ali ruševna zgrada; zna se da je masivni lav na sastavu zidova nađen u ruševinama. Danas je u palači sjedište glazbene škole, a ima i još jednu prevažnu ulogu: tu se izolski mladenci vjenčavaju i odatle polaze u novi, kažu bolji život :)

S druge strane nekadašnjeg otoka je Petelinji rt. Tu se otvara veliki prazan prostor, širina, ono oko čega su se, rekoh već, svi složili da treba ostati tako. Centar svijeta je svjetionik. Jedna djeca po pločniku crtaju, a druga po pijesku grade kule i zamkove, bazenčić strpljivo čeka prve kupače, u more uvire jedva vidljiv potočić slatke vode.

Tu je i, barem za mene, najvažnija točka na izolskom području, Arheološki park Simonov zaljev, kako se zove i čitav ovaj dio grada. Duga priča, ali, budući antička, prilično poznata: neki je onodobni tajkun baš ovo mjesto izabrao za svoju raskošnu ljetnu rezidenciju, nešto kao drug Tito Brijune. Išli mu, bit će, poslovi pa je, po onoj „ima se, može se“, napravio i mnogo i lijepo. Privatna luka, sobe vile popločane mozaicima, a onda dalje nema potreba opisivati.

Internet kaže u stilu „gdje možete vidjeti“ pa nabraja mozaike i ostalo. A onda, kao ja sad, dođeš pred zaključanu kapiju – zatvoreno od listopada do travnja ☹ Ograda je visoka, ali bih možda ipak reskirao, uspentrao se i obilazio dok neko ne zovne čuvare reda. Ne bi vrijedilo, budući da je sve što se ima vidjeti prekriveno najllonima i povezano užadima; bili bi tu prije nego bih uspio vidjeti ijednu onu četvrtastu pločicu. Ostaje mi samo tugaljivo zvjerati kroz žične kvadratiće.

Pretposljednje što fotografiram je kip „Solidarnost“ koparskog kipara Orestea Dequela, umrlog 1965. godine u Rimu: dvojica golih se zagrlili, neko nekom pomaže ići ili tako nešto, na licima grč patnje. Nema nikakve table s objašnjenjem, a prolaznici se ne uspijevaju usuglasiti: jedni tvrde da je u pitanju spomenik poginulim partizanima, a drugi su uvjereni da je podignut poginulim mornarima. Niko nikog neće uvjeriti pa nalazim kompromis: neka bude da je spomenik podignut poginulim partizanima-mornarima i mirna Bosna :)

Ako je fašizam posljednje utočište hulja, mada bi se danas, s antifašistima kakve imamo, itekako dalo raspravljati o tome, sasvim je sigurno da su groblja posljednja utočišta razočaranih putopisaca. Ako u nekom gradu ne vide baš onoliko koliko su očekivali, eto ih na groblje, tamo je povijest i prošlost nekog područja najjasnija. Aleksandar Hemon negdje reče kako je – parafraziram – naišao na krdo mauzoleja. Nije u pitanju Izola, ali mi je ta rečenica u glavi dok gledam impozantne grobnice obitelji Fragiacomo, Marchesan, Bressan, Coina, Moscolin, Delise, Degrassi, Zaro, Vascottto... Slavenska prezimena su uglavnom u novijem dijelu groblja, među njima - i jedan Jukić :-O Pokoj im vječni, zbogom, Izola!