Kanfanar/Žminj, tamo gdje je Jackie Chan lebdio između života i smrti

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nekad je Kanfanar bio najvažnije željezničko čvorište u Istri i tako je trajalo do 1966., kad je ukinuta pruga prema Rovinju. Mnogi su tada otpisali Kanfanar, koji je, međutim, oživio tridesetak godina kasnije, kada je upravo tu, koji kilometar od središta, ucrtana točkica u kojoj se spajaju krakovi Istarskog ipsilona. Za gradić znaju i svi koji se bave građevinom, budući da je vapnenac „kanfanarac“ najbolji i najpoznatiji istarski kamen. Pušači možda i ne znaju, neki sigurno nikad nisu čuli za gradić, ali se cigarete Tvornice duhana Rovinj, da ih sad ne nabrajamo, od prije 11 godina ne prave u Rovinju već upravo ovdje, u Kanfanaru, odakle u svoje trovačke pohode stižu u čak 25 država.

Ima kanfanarsko područje i odredišta zanimljivih turistima. Limski kanal je, primjerice, 1958. godine izabran za snimanje filma „Vikinzi“; kad negdje na posao dolaze Kirk Douglas i Tony Curtis, nema se tu šta pričati. Deset godina kasnije je tada izgrađeno vikinško naselje iskorišteno i za snimanje filma „Dugi brodovi“. I taman kad su mnogi pomislili i ponadali se da će Limski kanal postati stalna destinacija holivudskih zvijezda i zvjezdica, sve je stalo, što, dakako, nimalo nije okrnjilo sjaj jednog od najljepših prirodnih bisera Istre.

U Limskom kanalu se nalazi i stotinjak metara duboka Pećina svetog Romualda, za koju se veže predaja slična onoj u Deževicama kod Kreševa: u Istri je, u svojoj pećini, živio sveti Romuald, a u Bosni, također u pećini, sveti Jakov Markijski. Navrh brda Maklavun, iznad Sošića, pored ceste ka Rovinju, stoji brončanodobni tumul, po nekima prvi solarni opservatorij na području Hrvatske, a iz istog doba je i gradinsko naselje Kašteljir u blizini općinskog središta.

Zbog svega navedenog, pogotovo kad sam negdje naišao na podatak da se prvi put spominje još 1096. godine, živio sam u uvjerenju da je Kanfanar pravi grad. I promašio, jer čitava općina ima manje od 1500 stanovnika, od čega oko trećine živi u Kanfanaru, a samo jedno od 20 sela, Marići, ima više od stotinu stanovnika. Sve bitno sastalo se na cestovnom križanju ka Rovinju, Žminju i Savičenti. S lijeve strane je turistički ured, zaključan, ispod njega, u pijeskom zasutom parkiću, vrlo jednostavan partizanski spomenik, ono da se kaže da postoji, sa desne jedini trg s jedinim kafićem, sa gornje strane općina, pošta, ljekarna, banka i valjda još ponešto.

Najveća građevina je, kao i u svim istarskim malim mjestima, crkva, posvećena svetom Silvestru. Jednobrodna, s pridodanom bočnom kapelom i sakristijom, u krsnom listu joj upisano godište 1696. I zaklonjena stablima pa možeš pokušati iz bilo kojeg kuta, fotografija ne valja ☹ Uz ostalo, a štošta ću spomenuti malo kasnije, u crkvi se čuva jedina u Hrvatskoj kopija „Torinskog platna“ u prirodnoj veličini. To je već nešto posebno, ali od viđenja ništa, budući da je i crkva zaključana. Na zvoniku, od crkve mlađem 34 godine, dvije spomen-ploče domaćim sinovima: blaženiku don Miroslavu Bulešiću, koga je dvije godine nakon završetka Drugog svjetskog rata na pravdi Boga i pred očima „narodne milicije“ zatukla i potom zaklala odnarođena i odčovječena bagra, te Franji Glaviniću (1585.-1652.), književniku, historiografu, franjevcu tadašnje provincije Bosne Hrvatske, čija obitelj je u Kanfanar stigla bježeći od osmanlijskog zuluma. Okolo je još nekoliko kamenih znamenja s jedva vidljivim brojkama i slovima, a iznad crkvenih vrata dva latinska natpisa iz vremena gradnje crkve.

I to je otprilike to, ako izuzmemo kip pored ceste, uz trg: dvije kamene golubice kao simbol grada ka kojem ću uskoro krenuti. Ispod golubica meni pomalo nejasna, „nedovršena“ rečenica, upitna, a bez upitnika: Nisu li dva grada i Kanfanar u Istri :-O Grad na koji polazim zove se Dvigrad i na neki način je „tata“ Kanfanara. Dotad ću zastati još samo kod grobljanske crkvice, pogledati izložbu starih nadgrobnjaka; drugdje najčešće završe na smetljištu, u Istri se, vidjeh na puno mjesta, polako stvaraju lapidariji na otvorenom.

Dvigrad... Jedna stvarno nevjerojatna priča. S ceste se vidi samo monumentala kula opasana zidom, pa da je jedino to, djeluje moćno, ali nije, već je grad zasjeo po čitavom brdu i razbaškario se k'o svoj na svom. Ispred ulaza spomen-ploča trojici koji su „goloruki ustali protiv njemačkog okupatora“ i prošli zna se kako, valjda baš ovdje, iako nije naglašeno. Jedini živ stvor ispred mrtvog grada je neki Talijan što je pustio dron s lanca, jer ako nemaš krila, foto-aparat je ovdje nemoćan.

Sam naziv nastao je iz činjenice da su se na brdu koje je zauzeo tijekom srednjovjekovlja nalazila dva grada, dvije golubice, Parentin i Moncastel. Prvi se izgubio, ishlapio, nestao, barem iz dokumenata, a drugi nastavio živjeti, vjerojatno prisvojivši kulu onog izgubljenog, čim se od nekog vremena spominje pod imenom Duecastelli. Akvilejski patrijarsi, čija svojina je bio Duecastelli, u ono doba su, i na vjerskom i na svjetovnom planu, vladali golemim prostorima pa je grad napredovao, zidao se, širio kao da riječ kraj ni ne postoji. Uvjerit ću se u to kad nakon dvosatne šetnje zidinama shvatim da bi mi trebalo barem dva dana da stanem i kažem: E, dalje nema! Glavne gradske ulice popločane, na mnogim mjestima ukrasi izrezbareni u kamenu, neke zgrade, vidi se, višekatnice, a i gradska vrata, izgrađena, bit će, nakon kraja akvilejske priče, a potom i one s kraja 13. stoljeća, o vladavini grofova Goričkih, nakon čega grad preuzima u Istri sveprisutni mletački lav.

Mora biti da su ga u Akvileji prokleli, a grofovi Gorički udarili još jedan pečat na prokletstvo Dvigrada, jer je uskoro, 1381. godine, srušen i spaljen od Mlečana, a stanovnici koji nisu uspjeli uteći, ostali su bez glava. Mlečani u grad naseljavaju Hercegovce i Dalmatince postradale od Osmanlija, oživljavaju ga, 1413. godine donose čak i gradski statut, ali im se nije dalo, ni njima ni novim stanovnicima. Uskoro, 1615. godine, izbija Uskočki rat, glave se opet prekoredno pozdravljaju s vlastitim vratovima, a one što izbjegnu nelijepi scenarij čeka nova epizoda stradanja. Kuga i malarija što su istarski poluotok napale sredinom 17. stoljeća nigdje nisu morile tako svojski, temeljito, s toliko snage kao da nisu trebale ni disati ni spavati. Grad je bio toliko napučen da je, kad se shvatilo da će kuga i malarija, ako treba, raditi i prekovremeno, i noću, i petkom i svetkom, ipak ostalo sedamstotinjak živih. Oni su 1631. godine odlučili napustiti grad, a nešto onih što su se inatili strašnim pošlicama, svega tri obitelji, kapitulirali su 1714. godine, kada su relikvije i kamena romaničko-gotička propovjedaonica iz dvigradske prenesene su u kanfanarsku crkvu, i sad su tamo, a i sjedište župe, čime je Dvigradu napisana smrtovnica za vijeke vjekova. Danas bismo o svemu znali puno više da partizani nisu, paleći u diverzantskoj akciji općinsku zgradu, u prah pretvorili i arhiv srednjovjekovnog Dvigrada.

Drugdje su gradovi napuštani nakon žešćih ratnih okršaja i rušenja, ovdje je manje-više sve ostalo čitavo, ali su Dvigrađani shvatili kako, taman da se zvao i Trigrad ili Petograd, nema nade i da se mora krenuti. Neke zgrade su, pogotovo u gornjem dijelu, tako čvrsto građene, često i na živoj stijeni, da se i danas može reći kako su u dobrom stanju, a golema trobrodna crkva svete Sofije se, o čemu svjedoče povijesna vrela, urušila tek početkom 19. stoljeća. Jedan dio grada ograđen je, zajedno rade arheolozi i građevinari, pristup je zabranjen, za što, naravno, ne marim već šnjuvam pa svakom zakutku i zadžepku najvećem mrtvog istarskog grada. Sudeći po tome što je na jednom kraju parkiran mali stroj za odvoz, a nizbrdo je – što ni uz najbolju volju ne uspijevam shvatiti - u nepovrat otišlo stotine kubika kamena, malo se gradi, malo razgrađuje. I u crkvu bih, ali ne daju, ni meni, ni mladoj obitelji što je iz Poreča prvi put stigla na Dvigrad, čvrsta željezna vrata, kroz koja se, srećom, ipak može vidjeti i snimiti baš sve. Dječurlija se penju po zidinama, čak se pokušavaju provući kroz rešetku vrata, ali, sreća, mama nije zaboravila ponijeti zabrane.

Spuštam se s Dvigrada, pokušavajući u prostoru smjestiti sve one legende koje sam o njemu čuo i pročitao, ali tu nije kraj, budući da sam sa zidina vidio crkvicu na padini brda s druge strane ceste. Nije daleko, uvrh glave deset minuta hoda neobilježenom i uskom, ali jasnom, lišćem zatrpanom stazom. Jedna od onih gotovo tipskih istarskih, sama na svijetu, mrka i čađava od sunca, kiša, bura i vjetrova. Sada je zaključana, ali su do prije nekoliko desetljeća ovdašnji pastiri za nevremena znali u nju „spakovati“ svoja mala stada. Posvećena je svetom Antunu Opatu. Kroz prozor se fino vidi mali urušeni kameni oltar, a sa strana dvije nejasne, poprilično oštećene freske s bogato oslikanim okvirima, rad Šarenog Majstora, nepoznatog slikara što je ukrasio mnoge istarske crkvice. 

Ispod Dvigrada ću opet nizbrdo, prema Mrganima, kamo je, po narodnoj predaji, nakon što je shvatio da bi lako mogao izgubiti neku pomorsku bitku i vlastitu glavu, pobjegao i sakrio se poznati engleski gusar Kapetan Morgan, borac protiv Španjolaca i osvajač Paname. Tu negdje je, na Dvigradu, zakopao i svoje blago, treba samo potrefiti na sve te dukate, a smirio se u Mrganima. Neću u selo već na groblje u udolini između Dvigrada i Mrgana, budući da se tu nalazi još jedna bogato freskopisana crkva, svete Marije od Lakuća, a opet je na djelu bio Šareni Majstor. Neke freske su vidljive i svana, pod baldahinom iznad ulaza, ispod preslice zvonika, gdje je Šareni Majstor smjestio Bogorodicu koja ispod plašta drži i štiti župljane. Obilazeći nadgrobnjake, nailazim i na grob Giovannija Padrea, kanfanarskog podesta, danas bismo rekli općinskog načelnika, umrlog 1912. godine.

Ima na kanfanarskom području još nekoliko starih freskopisanih crkvica, ali bih, da ih sve opisujemsigurno ispao dosadan. Zato ću se radije još malo vratiti na Dvigrad, gdje je, osim strijeljanih partizana, karijeru umalo završio i veliki Jackie Chan. Riječ je o snimanju filma „Božji oklop“, 1986. godine, a budući da je dio filma sniman u Zagrebu, neki sada, valjda prema onom suludom da sve što u Hrvatskoj vrijedi treba premjestiti u Zagreb, tamo smještaju i Chanovu nezgodu koja se stvarno dogodila na Dvigradu. Glumac je, naime, trebao skočiti sa zida i uhvatiti se za granu. Odbio je da poslić obavi kaskader i prvi put izveo skok taman kako treba, ali mu se nije dopao snimak, pa je insistirao da sve uradi još jednom. E, to još jednom umalo mu je bilo posljednje, jer se grana odlomila, a on, bez svijesti i s teškim povredama, završio u bolnici. Od povrede se oporavljao čitavih sedam mjeseci.

S kanfanarskog područja ću u Žminj. Pomalo čudno: i Kanfanar i Žminj su općine, a između njih je svega 6 kilometara! Žminj se prvi put spominje 1178. godine, ima sedamstotinjak stanovnika, a zapamtio je i slavnija vremena, o čemu najbolje govore ostaci nekadašnje utvrde, danas uklopljene u stambene i druge zgrade. 

Kratki obilazak, drugačiji na tako malom prostoru ne može ni biti, započinjem u podnožju brda na kojem grad leži, ispred crkvice svetog Bartola Apostola iz 16. stoljeća, smještene uza samu cestu, zaklonjene stablima. Kroz rešetku se vidi starinski oltar kojim dominira barokno izveden lik zaštitnika. Preko puta je Kalvarija iz 1728. godine, kažu najstarija u cijeloj Istri, a ima ih u barem još 15 ili 20, možda i više. Ograda kamena, vratanca željezna, mjesto savršeno.

U starom središtu, na glavnom trgu, doslovne nigdje živa stvora. Župna crkva svetog Mihovila, sagrađena 1717. godine, tolika je da bi u nju, bez imalo bojazni da će im biti tijesno, mogli stati svi Žminjani, od dojenčadi do najstarije bakice. Na pročelju, u nišama, trojica svetaca; da ima kakve turističke table, rekao bih vam ko su, ovako nula bodova. Zaključana, ali se kroz staklenu stijenku lijepo vidi ponutrica. Iza pokrajnjih vrata na koja ulazim naći ću samo ženu koja glača misno ruho. Bočne zgrade na trgu izgledaju napuštene, bez ijednog daška svježine. U blizini je spomeničić članovima Prve istarske brigade „Vladimir Gortan“, s podugim tekstom što ga je, djeluje mi, sastavio neki pjesnik u pokušaju, a malo dalje javna šterna sa dva uska kamena grla. Čim se prođe župna crkva, posjetitelja dočeka „Čakavska kuća“ ispred koje su opet dvojica, Mate Balota i Drago Gervais, samo što su ostali bez glava. Skidanje književničkih glava je, znamo, od Vardara pa do Triglava, rado upražnjavana sportska disciplina maloumnika koji ne uspijevaju odvojiti umjetnost od politike. „Čakavska kuća“ je naslonjena na jedinu sačuvanu od četiri kružne kule koliko ih je nekad bilo u Žminju. Ima balkončić, baš bi bilo fino živjeti tu. S druge strane turistički ured, zaključan, i karta sa turističkim odredištima, uglavnom starim crkvicama što su se rasporedile u gradiću i oko njega.

Iza župne crkve još jedna, svetog Trojstva, stara, iz 1471., i mala. Gotička, s malim reljefom Krista pored vrata i s krovom od škrilja. I vrijedna, jer je iznutra sva šarena od freski. Ovaj put, zna se po stilu, nije Šareni Majstor već Nepoznat Neko iz sjevernih krajeva, Koruška ili Kranjska. Na oltaru leži kameni Krist.
I to je staro središte, a dolje, niz cestu, to je valjda ta što je zovu Štrada, slabo ičeg zanimljivog; stare gradnje nestalo, mjesto zauzela nova. E, ali je dolje, u ravni, živo, cesta puna auta, kafići i pekare, a navrh bandere originalan ekološki apel, komunalac do pasa u kanti za smeće. U malom parku niz cestu napokon i jedan pisac s glavom, Zvane Črnja, valjda što je ovdašnji, iz obližnjih Črnjena, mada su i ona dvojica bezglavih Istrani. Zadesilo ga da mu ime, osim latinicom, ispišu i glagoljicom. Fino. Iza leđa mu visoki partizanski spomenik, dvojica napreduju s puškama na gotovs, treći leži, a na travi jedva jedvice čitljiva spomen-ploča skojevki Mariji Maretić, poginuloj 1943. za nekog partizanskog marša. Nikad čuo, al' mi žao, jer em je, kao skojevka, morala biti mlada, em je, čim je ploča u ovakvom stanju, zaboravljena od svih.

Pravi okus i miris Žminjštine osjetit ću u selu Modrušani, gdje ću jedne večeri prispjeti zajedno sa Davorom Šišovićem, onim što rastura u kvizovima i zna „sve o svemu“, a pogotovo o Istri, istarskoj kuhinji i vinima. U Modrušanima se snima emisija TV Istre „Maki ruži po kužini“. Ono što se u restoranima i konobama često predstavlja kao istarska narodna jela, od pršuta i bukadar vrsta sireva pa do njoka sa govedinom i fritula ustvari nije to; takva jela su bila rezervirana samo za gospodu i bogatune. Sirotinja je to, eventualno, kušala za Božić i Uskrs, pa onda mjesecima gutala pljuvačku čekajući kad će sljedeći veliki blagdan. Prava seljačka, „sirotinjska“ jela, po sastavu tanka i škrta, ali ipak vrlo ukusna, ćafadeli ili frkatići na mlijeku, ječam s maneštrom i druga, za emisiju je „oživjela“ po svom kuharskom umijeću nadaleko poznata i vrlo simpatična Žminjka Zdenka Jakus. Sve se odvija pod dirigentskom palicom novinarke Ružice Koraca, a društvo nam prave mladi Antonio,on doslovno bez prekida razvlači basove harmonike, te pjesnikinja Marija Sorić, živa enciklopedija nekih davno prošlih vremena. Na otvorenom ognjištu se peče domaća pogača, s kuka pod stropom vise kobasice i pršuti; njima ćemo samo mahnuti jer je ono što Zdenka spravlja puno ukusnije, nešto što će mi dok sam živ biti prva asocijacija na Žminj i čitav žminjski kraj. 

Evo, prošlo je prilično dana, a na nepcu mi – vjerovali ili ne – još uvijek „zapisan“ okus Zdenkinih frkatića na mlijeku :)