Posušje, tamo gdje su svećenici crkve gradili „sa otačbenicim“ i bili „rodjeni rodjaci sa župljanima“

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Najstarija ljudska staništa na posuškom području potječu još iz neolita, a arheolozi su kao najstarije lokalitete iz tog doba označili Prataruše, Vukove njive, Iličinovu lazinu i, najvažnije, Žukovičku pećinu u Viru. Otada do danas kontinuitet je neupitan, a jedan od pretpovijesnih tipova kulture nazvan je upravo posuškim, makar je, više nego u ovom kraju, zastupljen na Duvanjskom polju te u nekim dijelovima sjeverne i srednje Dalmacije.

Ako želimo vlastitim očima pogledati u povijest čitavog područja, najbolje je odmah se zaputiti u Posuški Gradac, a to znači da smo već u antičkom dobu. Rimljani su se ovdje baš razbaškarili, a naselja i vile su, osim na Gradcu, imali i u Čitluku te Dočićima, dok su utvrde podigli u Plišivici iznad Vinjana, Tribistovu, Sutini, Petrovićima, Rakitnu te na Gradini iznad Vira. Ovim krajem je prolazila i značajna rimska prometnica, i to pravcem Gradac – Tribistovo – Poklečani – Petrovići, a bilo je i nekoliko spojnih, manjih, dok je glavno čvorište bilo u Vinjanima.

Gradac, dakle, mjesno groblje Brižak, a usred groblja ostaci ranokršćanske dvojne bazilike, fino označene, na povelikoj tabli opisane i ilustrirane fotografijama i tekstom, sve baš onako kako bi trebalo i drugdje. Ne mogu se baš složiti da je otkrivena 1968., znalo se za zidine i dotad, kažu mještani, ali je tada otkrivena kao važan arheološki objekt. Dvojica Hercegovaca, Petar Oreč i Pavo Anđelić, prihvatili su se posla, otkopali je, opisali, posnimali i konzervirali. Neko će ovdje odustati od čitanja, tȁ ima priličan broj tih bazilika i po Hercegovini i po Bosni, ali nije baš tako. Na Brišku se, naime, radi o dvjema crkvama, jednoj podignutoj početkom 5., a drugoj početkom 6. stoljeća, i to tako da je starija i manja je uklopljena u veću. Zapaljene nekad krajem 6. ili početkom 7. stoljeća. Ali ima i takvih, nije ni to: posebna je zbog toga što se u većoj crkvi, u dijelu ispred apside,  nalazi kripta, odnosno grobnica na svod, vrlo fino očuvana, a to već nije čest slučaj. U kripti i sad stoji sarkofag sačinjen od sedam mramornih ploča; jedna je, poklopna, fino ukrašena, ispala iz ležišta, prije će, ustvari, biti da ju je neko srušio, i to bi trebalo vratiti u prvotno stanje. Na ploču do nje neko je ostavio crvenu ružu. Sama grobnica sazdana je od miljevine, a arheolozi spominju i stupac od korčulanskog mramora. Nalazi em brojni, em vrijedni, a da ih ne opisujem, eno se na slici u galeriji fino mogu vidjeti.

I ono s table, da su obje crkve spaljene istodobno, moglo je biti bolje formulirano – čuda se, istina, dešavaju, ali da jedna izgori, a druga, „zalijepljena“ uz nju, ne izgori, to se ne dešava ni u filmovima, ni u romanima. Niko ih nije obnavljao, samo su, koje stoljeće kasnije, od njih napravili groblje. Dva stećka unutar veće crkve i sad su vidljiva, još jedan izviruje ispod pijeska kojim je zbog nečega zatrpan, a ima ih na još nekoliko mjesta u groblju.

Svako piše svoju povijest, pa ću, nakon što se od Briška uputim u selo, na križanju, nekoj vrsti seoskog središta, vidjeti mramorni spomenik 1. gardijskoj brigadi „Bruno Bušić“: bijela piramida s hrvatskim grbom i šarenim križem, na pločama urezana imena poginulih. Brigada je inače osnovana baš u Gradcu. Još jedan sličan spomenik, ovaj put svim žrtvama Prvog, Drugog i Domovinskog rata, stoji pred župnom crkvom. Iako podignut prije dvadesetak godina, već je zarobljen u udobnoj i dopadljivoj  patini. Župa je posvećena svetom Franji Asiškom, osnivaču franjevačkog reda; njegov brončani kip stoji bočno od ulaza, a urezane su 1209., kad je red osnovan, te 2009., kada je postavljen kip. Iznad ulaza luneta sa spomeničkim zapisom, postavljena 2001., u povodu 100 godina od gradnje crkve. Ispod nje natpis iz vremena izgradnje, zanimljiv s jezičnog aspekta: za župnike koji su je gradili kaže se da su „rodjeni rodjaci sa župljanima“, a na kraju se, slovima većim od ostatka teksta, kaže „Molite zanje“, tj. za njih. Iza crkve oltar na otvorenom, a na drugom boku ukrašeni bunar i Gospa zapletena u bršljan.

S razlogom ću zaviriti i u neka druga posuška sela. U Rastovaču, recimo, zbog fra Grge Martića, jer službeno svugdje stoji da je rođen u tom selu, dugom k'o Matino ime. S ceste pratim putokaz i vozim pored groblja, na ogradi stoji da se tim puteljkom stiže do središta sela. Tamo nalazim boćare kojima – stranac ovdje ne zalazi često – malo kvarim utakmicu. Usput snimam i spomeničić uz igralište, kamen na postamentu u čijoj šupljini vise dva zvona, jedno „obično“, kakvo su prije imale sve viđenije krave :) a drugo malo „plemenitije“, pravih rubova i zeleno, što će reći bakreno. Fra Grgo Martić? Ooo, to vam je tamo daleko, od ulaza u grad pa...

Posušje se posljednjih četvrt stoljeća očito proširilo toliko da je uvelike zašlo u Rastovaču. S kružnog toka se odvaja put ka zaseoku Martići pa sam za par minuta pred dvometarskim križem sa fra Grginom slikom. Riječ je o njegovoj dobro znanoj i sveprisutnoj fotografiji, ali kao da je fra Grgin lik, pogotovo pogled, malo „pobjegao“ od originala, Uz sliku samo mjesta i godine rođenja i smrti, Rastovača i Kreševo, te hrvatski grb.

Sa fra Grgom ću se sresti još jednom, u gradu, pored bunara na prostranom trgu ispred stare župne crkve: u lijevoj ruci mu knjiga, u desnoj olovka. Na naslovnici knjige ispisan njegov možda najpoznatiji domoljubni stih: „Teško domu bez ljubavi bratske, ko i Bosni bez zemlje Hrvatske!“ Hercegovine nigdje! Utopila se u fra Grginom stihu u Bosnu i da ne spomenu „zemlju Hrvatsku“, nema sumnje da bi ovo bio jedan od najviše citiranih stihova onih što smatraju da Hercegovinu treba izbrisati iz naziva naše države. Pošto je, međutim, spomenu, ništa od toga.

Fra Grgo je bio čudo svog vremena. Od djeteta što ga stric Rade dovodi u kreševski samostan, iz koga će jednom čak i pobjeći, „dobacit“ će na kraju do toga da će ga odlikovati i osmanski i austrijski vladari, da će se gotovo svakodnevno družiti s konzulima i ne jednom biti priman na carskom dvoru. Usto će, iako se dobar dio života morao skrivati iza raznoraznih pseudonima, stasati u našeg najproduktivnijeg pjesnika 19. stoljeća. O njemu je zapamćeno i zapisano na desetke anegdota pa se može reći da je, koliko god bio ozbiljan u svojim poslovima i književnom stvaranju, uvijek bio spreman u trenu okrenuti ćurak naopako i sve prebaciti na šalu, što na tuđi, što na svoj račun. Ovdje, pred posuškom crkvom, ozbiljan, a za fotografiranje, na ono „ptičica!“, obojica uvlačimo stomak :) Jest se ostarilo, al' opet je fino ispast' lijep na slici :)

Prije nego što prošetam gradom, na Ričinu ću, tamo me „čeka“ nekoliko jakih razloga. Prvi je srednjovjekovna nekropola sa stećcima, uređena prošle godine. Zanimljiva stvar: stećaka je pet, odreda sljemenjaci, fino ukrašeni, a isto toliko je i postamenata, ali je jedan od stećaka na zemlji, bez postamenta, a jedan postament bez stećka. Iskreno, ne kontam, ali arheolozi sigurno kontaju. Nekoliko stećaka ili, kako ih ovdje nazivaju, „biliga“, ima i na livadici iza ovih pet reprezentativnih; ploče, jednostavni, neukrašeni i, valjda zato, zaboravljeni i nikome važni.

Drugi razlog je most na Ričini. Ričina je, za ijekavce, rječina, velika rijeka, mada samo u nazivu, jer u koritu nema ni kapi vode. Ne znam bude li je nekad, postane li Ričina barem Ričica, ali bi se sad komotno mogla zvati Suhača. U široko bezvodno korito spuštam se kako bih bolje osmotrio 19 metara dug most. Široj javnosti je jedva poznat, prvo što nije star kao, primjerice, mostarski ili višegradski, podignut je tek 1936., a drugo, sigurno, što se nalazi u tamo nekom Posušju, ustvari koji kilometar od grada, ali je, stvarno, najstvarnije, pravi mali biser kamenoklesarstva i arhitekture. Nije slučajno to što se u Posušju već godinama održavaju „Kamendani“, očito u ovom kraju ima ili je barem bilo vrsnih majstora koji znaju i procijeniti kamen i oblikovati ga po svom ćeifu. Dovoljno je širok za promet auta, ali se srećom neko od općinara nekad dosjetio da bi ga trebalo sačuvati pa je pored njega napravljen novi. Mada, mogli su tu cestu odmaknuti i malo više, ali hajde, neka bude, da ne ispadnem sitničav. I još nešto: ne znam nikog iz Hrvatskog planinarskog društva „Pločno“, ali im je od mene povelik plus za dvojezičnu pokaznu tablu pored mosta, na kojoj su, osim mosta, predstavili i nekropolu na Ričini i stazu ka nedalekoj Šimića pećini. Da je svugdje tako, lako bi bilo raditi putopise.

Na Ričinu sam ustvari došao zbog groblja, ali sam već po nekoliko stotina auta nabijenih svud okolo shvatio da sam malo promašio dan: u toku je misa, groblje puno ljudi. Ulazim u vrijeme kad je misa već pri kraju, a prije toga opet snimam stećke, poredane izvan groblja, uz ogradu. Kasnije ću ih vidjeti i po groblju, čak i nekoliko dopadljivih i ukrašenih sljemenjaka; na jednom je čitavo zamršeno „klupko“ krunica, ima i priličan broj ko zna koliko starih križeva bez natpisa, ali ni oni ni stećci nisu razlog dolaska već jedan novi nadgrobnjak iznad starog groba.

Za Kreševljaka fra Marijana Bogdanovića, apostolskog vikara (biskupa) Bosne u drugoj polovici 18. stoljeća, znaju svi koji se bave poviješću katolika i Bosne tog doba. Napisao je, naime, 1768. godine drugi poznati  poimenični popis katoličkih obitelji u gotovo cijeloj današnjoj BiH, za što je u ono doba, kad je osmanlijski zulum bio svakodnevan, a svako putovanje u nekoj mjeri i, doslovno, igranje životom, trebalo puno vjere, strpljenja i živaca. Za njegovog čak 20 godina mlađeg brata fra Matu, ne brata franjevca već pravog, jedva da se zna: trebao je, osim svećenikom, postati i kirurgom, ali ga je tuberkuloza zaustavila u tom naumu i u životu. Kako je u to doba čitava zapadna Hercegovina pastorizirana iz kreševskog samostana, poslali su ga na službu u Posušje, ne bi li povoljnija klima i suhi zrak stali na put bolešćici, od čega, međutim, nije bilo ništa, pa je u 29. godini, osam mjeseci prije puno starijeg i poznatijeg brata, položen u crvenicu na Ričini. U isti, očito fratarski grob puno godina kasnije su ukopana još dvojica njegove subraće iz kreševskog kraja, fra Anto Vrcić iz Ljetovika (župa Banbrrdo kod Kiseljaka, umro 1792.) te Kreševljak fra Marko Škorić (umro 1835.). Za grob se oduvijek znalo, a prije osam godina njihovi su posmrtni ostaci ekshumirani i ponovno pokopani. U novi spomenik ugrađena je kamena ploča iz starog groba, a sam spomenik je u odnosu na sve druge u groblju okrenut na suprotnu stranu, baš kao što je svećenik uvijek okrenut prema vjernicima. Tako im, simbolično su računali župljani, njihovi fratri i dalje, nakon smrti, propovjedaju i mole se za njih.

Sa Ričine ću trknuti koji kilometar prema granici i Imotskom, samo kako bih snimio putokaz ka selima Bage i Crnogorci, i to zato što su nazivi dvaju sela odnedavno, uz latinicu, ispisani i glagoljicom, a to je, koliko znam, jedinstven slučaj u našoj zemlji. Uvijek se samo nasmijem kad negdje pročitam da su, kao i u Vukovaru, gdje se oko toga vodio pravi mali rat, u pitanju „dvojezične table“, mada bi i laik trebao znati da je riječ o dvama pismima, a ne o dvama jezicima.

Obilazak grada i nije neka pljačka za oči: širi se brzo, stalno niču nove ulice, pa gradski oci ne stižu svemu tom novom dati pristojan izgled. U neku vrstu legalizirane pljačke može se pretvoriti samo nesmotren obilazak grada i prigradskih naselja autom, jer nigdje u BiH, siguran sam u to, nema više radara za mjerenje brzine po glavi, a onda bezbeli i po novčaniku stanovnika. Na najvećoj zgradi u gradu stoji samo natpis koji kaže da je tu dvorana, mada mora biti da je još štošta, a ispred nje je spomenik poginulim braniteljima nemaštovitog izgleda i maštovitog teksta. S leđa joj velika školska zgrada, malo dalje kockasto zdanje Općine, a u narednoj ulici i jedini hotel. Povijest čitavog kraja prikazana je na crtežima na betonskoj ogradi nogometnog stadiona: tu su sve znamenitosti, od crkava i nekropola pa do rudarskog tornja, ovdje se, naime, već desetljećima kopa boksit, a autorice su se, njih šest, potpisale. Po potpisima pretpostavljam da su učenice, a po urađenom da su buduće umjetnice.

Spomenuo sam da fra Grgo s knjigom stoji na trgu ispred stare crkve. Lijep gotički ulaz joj zakovan daskama, u istoj takvoj niši iznad ulaza zlatobojna Gospa, a u vrhu zvonika sat. Odmah iznad nje je nova, velika crkva, „skladana“ nekim novovjekim stilom, kakav niti razumijem niti mi se dopada. Ne kažem da je nelijepa, ali je stara, za moj ukus, stoput ljepša. Na bočnim zidovima stare crkve vidljiva su „slijepa vrata“, ukrasi kakvi nisu baš česti u ovim krajevima. Neki su, bit će, posljedice dogradnji, a neki vjerojatno „izrezbareni“ iz čisto estetskih razloga. U zidu s drugog boka spomen-ploča iz vremena gradnje crkve; elem, u vrijeme župnikovanja fra Filipa Čuture „otačbenik sa otačbenicim ovu crkvu sagradi g(odine) g(ospodnje) 1872.-1880.“ Kad bi neko sad predložio da se u najhrvatskijem mjestu u BiH – Hrvati, naime, čine više od 99 postotaka stanovništva općine Posušje – u natpis nađe mjesta za riječ koja u korijenu ima otadžbinu, taj bi naišao na sve i svašta, ali na razumijevanje sigurno ne bi. Uz novu crkvu Gospin kip s pozadinom od bijelog kamena, a i sama Gospa stoji na kamenu – to mi se već veoma dopada. Ispred crkve nešto ružno što bi trebalo biti fontana, a valjda svako će se nasmijati upozorenju vozačima da ne parkiraju na nogostup, jer, napominje autor, nogostup je za pješake, a ne za vozila :)

Stotinjak metara od crkve još jedna skupina stećaka, šest sljemenjaka i jedna ploča, ukrasi izvrsni. Ovdje to nikom nije posebno zanimljivo, gotovo da u ovom kraju nema sela i zaseoka bez stećaka. U svemu se ne mogu načuditi da su neki od stećaka na ovoj nekropoli, kod toliko kamena, postavljeni na betonske ploče, što je ne samo izvan svake logike već i ružno.

Jurim uzbrdo, ka Tribistovu i Rakitnu, bacajući posljednji pogled na Posuško polje. Na Tribistovo ne svraćam, ali u Rakitno hoću, uvijek sam zadivljen ljudima koji su odlučili ostati živjeti na 900 metara iznad mora. Jest visoravan pitoma, u zavjetrini, župna, ali ih širom BiH ima još mnogo sličnih i uglavnom polako ostaju bez stanovnika. U Rakitnom sasvim druga priča: novi proizvodni pogoni, čak tri benzinske crpke, a zgrada osnovne škole Ante Brune Bušića i crkva svetog Ivana Krstitelja izgledaju kao nove. Pred crkvom spomenik sa imenima nekoliko desetaka poginulih u Drugom svjetskom ratu, a na novom mukinjskom groblju, pored kapele, još jedan spomenik.

I to je Posušje, ali bi, iako ih ima još mnogo, jedna kockica u mozaiku doista nedostajala – Blidinje. Jest, već sam ga putopisao, ali ne mogu ga ni ovdje tek tako preskočiti, pogotovo jezero, dok blago, proljetnim osmjehom, namiguje surim brdima prošaranim krpama zaostalog snijega. I kao da uglas kažu: Evo ga, stiže proljeće!