Bihać, najistočniji grad Zapada i najzapadniji grad Istoka

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prošlog petka sam na ovom mjestu pisao o Nacionalnom parku „Una“, a nisam spomenuo da se gotovo čitavo područje parka nalazi na području općine Bihać. Kad se kaže to, onda se mora napomenuti da se predratna općina, odnedavno grad Bihać, nakon rata sa 689 „proširila“ na oko 900 četvornih kilometara, ogrebavši se od predratne općine Drvar.

I Bihać posjećujem sa skupinom turističkih uposlenika iz Sarajeva, Pala, Vareša, Fojnice, Kiseljaka i Kreševa. Raspored posjeta obećava mnogo, ali dobar dio toga „križa“ kiša što čas sipi, čas pljušti, ne dopuštajući nam da na miru razgledamo iznimno zanimljiva odredišta.

Izuzetak je vrijeme koje ćemo provesti u etno-selu „Čardaklije“, blizu sela Vrtoče, koje, doduše, službeno pripada općini Bosanski Petrovac, ali ga je naprosto šteta preskočiti, a nije daleko od granice sa bihaćkim područjem. Dočekuje nas osobno vlasnik Zoran Radošević, a etno-selo je, kaže odmah, prije sedam godina počeo graditi na obiteljskom imanju.

Vidio sam tijekom protekle dvije i pol godine jedno tridesetak, možda i više etno-sela, i uglavnom nisam bio previše oduševljen: često se prave bez kvalitetnog, čak i bez ikakvog projekta, „ofrlje“, kako vlasnicima padne na um, a često im padne svašta nešto pa se stilovi izmiješaju i ispletu pravi krkljanac bez smisla i ljepote. Ovdje je priča izrazito pozitivna: sve je međusobno usklađeno tako da prilično vjerno oslikava život na ovih prostorima prije stotinjak godina, a ono čega možda u to doba nije bilo, poput staza „popločanih“ „odrescima“ hrastovih stabala, savršeno se uklapa u ambijent.

U pekari, kuhinji, mlinu, kotlari, kovačnici, tkalačkoj radionici i drugim sličnim objektima namještaj i uređaji su pravi, onakvi kakvi su izgledali nekad davno, a često su i originalni, sačuvani na nekom tavanu ili u podrumu. U restoranu degustiramo kukuruzu, odlične, al' stvarno odlične uštipke od heljde, puru, džemove od šipka i šljiva, kao i domaće sokove od zove i ružice te domaće rakije, uključujući i lincuru, koja mi se, izgleda mi, onim reskim okusom zavlači i u najdublji kutak utrobe. Dijelovi zidova u restoranu ostali su neožbukani, a svuda po zidovima naredani su starinski predmeti, od pastirske torbe do gramofona koji je radio ako je slušatelj bio spreman okretati ručicu. Tu su i starinske krpe s natpisima, jelovnik od drveta i mnogo drugog što podsjeća na davno nestale svjetove.

Slično je i na prostranom imanju: potmulo tupkanje kazuje da je vodenica u pogonu, ispod mlinskih kamenova polako sipi mlivo, tri konja mirno pasu, ostale ćemo vidjeti u štalama, neobična kočija, „taksi“, spremno čeka na putnike, kao i nadstrešnice sa slamnatim „stolovima“ i „stolicama“, a po ledini plugovi, ralice i sprave za ređenje žita. U čardaku su trenutno mljekara, sirana i sušnica, „Vesela kuća“ čeka novi urod voća kako bi zalihe rakije bile obnovljene, a posjet završavamo na drvenom ringišpilu na ručni pogon.

Neka malo drugačija priča je eko-selo „Natura“ u Lohovu, 13 kilometara od Bihaća. Dominira okrugla kula s vidikovcem, s koje se vidi ne samo eko-selo, već i okolno područje, uključujući i poznati Dvoslap na Uni. Ispod kule se na lijevoj strani, u nekoj vrsti „kreativnog nereda“, prostiru krovovi od kaplame (šindre), dok je uređenje desnog dijela mnogo modernije, što, barem meni, stvara nemalu dozu unutarnjeg nesklada. Na desnoj strani su i tri „u milimetar“ iste kuće, a na pročelju su im krupnim slovima istaknuta imena: Fata, Kata i Mara! :)

U restoranu imamo prigodu popričati sa Manuelom Šušnjar, ako dobro shvatih, direktoricom kompleksa. Unutra je sve namješteno po starinski: iza šanka sačevi, pečenja nikad ne fali, na zidovima narodne nošnje, krpe s natpisima, čak i ptice na žici, gdje zamjenjuju note: Ilija Ladin i Dario Džamonja bi se sigurno oduševili da nekim čudom uskrsnu i svrate ovdje: možda bi napisali i nastavke, jedan knjige pjesama, drugi zbirke priča. I po dvorištu zanimljivih mjesta, od štale s nekoliko konja i magaradi, preko dječje igraonice i drvenog doka s kojeg se polazi na krstarenje Unom, pa do drvenih skulptura „razbacanih“ na sve strane, a na jednom štriku suše se, makar pada kiša, velike plave dimije. Ja od svega biram provozati se na drvenom motorciklu :)

Sljedeće odredište je Ripač, pet kilometara od Bihaća, i tamošnji restoran „River dock“. Na stranu, kažu, odlična kuhinja i priroda u okolini, na stranu čak i kavanske bašte „zakačene“ za obalu, pa gosti sjede doslovno iznad Une, ali je tu i još nešto čega drugdje nema: vožnja rijekom u unskim lađama. Kiša nam se, međutim, smije u lice, ne prestajući čak ni toliko da zaplovimo, makar bismo prije toga morali okrenuti lađe na bok i izliti nakupljenu kišnicu. Ništa, dakle, ovaj put od plovidbe Unom pa samo tužno šetkamo obalom i drvenim mostićima što vode na lađe :(

I u Bihaću je isto, ali nas kiša ne može zaplašiti i odvratiti od šetnje gradom, barem najužim centrom. Vodič nas čeka kod nedovršene zgrade Doma penzionera, koji su prije nekog vremena zaposjeli migranti, uglavnom Arapi, mada ima i drugih: jedan Afganistanac je prije desetak dana pao sa zgrade i polomio kralježnicu, drugi se dan-dva kasnije utopio u Uni. Migranata trenutno u ovim krajevima, čut ćemo to nekoliko puta, ima nekoliko tisuća, što je prilično vidljivo i na ulicama. Nastavljamo pored hotela „Paviljon“, što ga je, kao i malu hidrocentralu na kanalu dovedenom iz Une, tik do hotela, dao sagraditi jedan od gradonačelnika iz austrougarskog doba.

Sve je to sitno kad se dođe pred ostatke gradskih zidina, ostatke jer je najveći dio srušen 1888. godine, kad je uređen i obližnji gradski park. Na platou ispod ostataka zidina, danas jedina bez kišobrana, stoji „Djevojka sa Une“, već desetljećima zaštitni znak Bihaća. Izradio ju je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća u svom ateljeu u Zagrebu kipar Vladimir Herljević, inače Varešak, učenik i dugogodišnji suradnik Antuna Augustinčića, čovjek koji je „otkrio“ bihacit, jedan od kamenih materijala koji kipari smatraju najzahvalnijim za obradu, a inicijativa je potekla od Boška Marjanovića Marjana, ekologa i čovjeka koji je prvi našao načina Unu i njene ljepote pokazati svijetu. Tijekom posljednjeg rata grad se u nekim segmentima značajno promijenio pa se „Djevojka sa Une“, od nečega čime su se dičili svi Bišćani, došla u peticiju kojom se tražilo njeno uklanjanje, s obrazloženjem da muslimanski vjernici „gube abdest“ nakon što iz džamije prođu pored nje. Peticija valjda nije dala rezultata pa se prišlo drugim metodama: pod kip je postavljen eksploziv i... Ipak nije uništena, ali je odmah uklonjena i spremljena na tajno mjesto, a nekoliko godina nakon rata Vladimir Herljević, koji je u međuvremenu počašćen „činom“ akademika, obavio je restauraciju. Nije vraćena na staro mjesto, tamo gdje je krala abdeste, ali je ipak tu i gleda Unu. Oko nje se natiskali oni koji bi da i sami postanu simboli i (glavni) dio povijesti: iza leđa joj  spomenik Patriotskoj ligi Bihać, prethodnici Armije RBiH, a s boka spomenik partizanskim osloboditeljima grada.

Povijest Bihaća počinje, međutim, mnogo prije i jednih i drugih, još 1260. godine, kada je to i jedno od sjedišta kraljeva, hrvatskih, dakako, a tadašnji pisci kažu da je sagrađen na Otoku svetog Ladislava na Uni. Grad je u to doba vlasništvo cistercitske opatije iz obližnjeg Topuskog, ali već dvije godine kasnije dobiva povlastice slobodnog kraljevskog grada. U Bihaću tada ima šest-sedam katoličkih crkava i samostana, a zastupljeni su razni crkveni redovi. Grad kasnije postaje i narednih stotinjak godina ostaje posjed hrvatskih plemića Frankopana, mada njime upravljaju hrvatski banovi. Razlog takvog ustroja je opasnost koja prijeti od Osmanlija, koji grad zauzimaju 1592. godine, pa crkve bivaju srušene, a dominikanska crkva svetog Antuna pretvorena u džamiju, danas poznatu pod imenom Fethija.

Prije Fethije treba zastati ispred dvaju reljefa na bedemima srednjovjekovnog grada, postavljenih 196o. godine, u povodu obilježavanja 700 godina prvog spomena grada. I njih je izradio akademik Herljević, a prikazuju scene vezane za bihaćko srednjovjekovlje. Što se tiče guranja u povijest, priča je ista kao i ona od malo prije, čim je na zidinama i ploča koja kaže da je ovaj prostor Aleja Alije Izetbegovića.

S one strane zidina ka nebu se diže nekoliko znamenitih građevina, a prva je Kapetanova kula. Legenda kaže da se bijegom u kulu pred napadom Tatara spasio ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. te da je proglašenje Bihaća slobodnim gradom došlo kao znak zahvalnosti za spas. Stvarno se još uvijek ne zna i možda se nikad neće doznati točno vrijeme gradnje i prvotna namjena Kule, dakako u užem smislu, s obzirom na to da se zna kako je činila dio gradskih utvrda. Na Kuli se još uvijek raspoznaje pelikan, ptica koja je stajala na grbu Frankopana, što upućuje na mogućnost da nije, kako jedni tvrde, nastala oko 1205. godine, već mnogo kasnije, mada ne bi bilo čudno ni da su Frankopani svoj simbol ugradili na već postojeću građevinu. Kako god, još od austrougarskog doba pa sve do 1959. godine u njoj je funkcionirao zatvor, a danas je tu, umjesto zatvora, Muzej Unsko-sanskog kantona. Ne radi već duže od pet godina, iako na rešetkastom prozoru stoji obavijest da se renovira, ali će u to valjda povjerovati samo oni malo naivniji, pogotovo što tragovi renoviranja nisu vidljivi ni na jednom dijelu građevine.

U blizini Kapetanove kule je niža sakralna građevina poznata kao Kameno turbe. Iako pojedini izvori navode da potječe iz osmanskog razdoblja, sagrađeno je nakon uspostave austrougarske vlasti, i to – ne desi se takvo što često - u sjećanje na one koji su grad 1878. godine branili od austrougarskih vojnika, a izgradnju je financirala ista, nova vlast. Fasada turbeta presvučena bihacitom bogato je dekorirana, a unutra se, kroz uske prozorčiće, vide dva kamena sarkofaga bez ikakvog zapisa koji bi dodatno pojasnio razloge izgradnje. Ovako se zasad ne zna, a vjerojatno se neće ni doznati, je li možda, kako je uobičajeno, netko i sahranjen u turbetu.

Ne znam što predstavljaju brojni tesani, poneki i ukrašeni komadi kamena na ledini ispred Kapetanove kule. Sudeći po ogromnoj tabli koja „oglašava“ arheološko istraživanje, tu je nekad stajala zgrada Konaka. Na tabli stoji da je rok za završetak istraživanja kolovoz 2013. godine, ali se na površini ni po čemu ne da naslutiti je li stvarno završeno i što je eventualno otkriveno.

Kapetanovu kulu značajno nadvisuje katolička crkva svetog Antuna, točnije njen zvonik kao jedini preostali dio. I ona je sagrađena, po nekima na mjestu jedne od srednjovjekovnih katoličkih crkava, u austrougarsko doba, s tim što je pred početak Drugog svjetskog rata proširena te joj je toranj dodatno nazidan pa je ušla među tri najveće katoličke crkve u našoj zemlji. Sve osim zvonika u prah su pretvorili britanski zrakoplovi i bombe koje su na Bihać poslane na Cvjetnicu 1943. godine, i to za vrijeme mise, pa su mnogi koji su došli slaviti Boga otišli vidjeti Ga licem u lice. Tada je srušena i zgrada Medrese. Danas je, nažalost, zvonik i ono zidova što ga drži potpuno zapušteno: oko ulaza, čak i na kamenim vijencima iznad njega, narasla trava, a zidovi ponutrice išarani grafitima. I unutra, a i po platou, nekadašnjoj unutrašnjosti ogromne, 58 metara duge crkve, puno smeća. Neki Bišćani kroz smijeh kažu da im je sad lako za ekologiju, samo će uprijeti prstom u migrante i eto opravdanja, ali...

Pedesetak metara od zvonika nalazi se Grobnica hrvatskih velikaša, kako se obično naziva kameni sarkofag sa svih strana ukrašen plemićkim grbovima. Grobnica se nekad nalazila u džamiji Fethija, bivšoj crkvi svetog Antuna, a nadgrobne ploče otkrivene su, okrenute naopako i prekrivene jelovim daskama, u podu džamije. Vjerojatno se za njih znalo i prije, ali osmanlijska vlast, dakako, nije marila za takve stvari. Uspostava austrougarske vlasti promijenila je mnogo toga, pa su 1894. godine otkrivene nadgrobne ploče Ivana Izačića, Nikole Farkašića, Petra Rebrovića i drugih srednjovjekovnih hrvatskih plemića. Ispod ploča je nađeno mnogo ljudskih kostiju, pomiješanih sa zemljom, pa je sve prikupljeno i odneseno u grobnicu pored crkve. Ploče su danas u Zemaljskom muzeju u Sarajevu i sreća je da je tako, budući se u odluci Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika BiH navodi da je grobnica nakon posljednjeg rata više puta devastirana. Repliku starog sarkofaga, podignutog u austrougarsko doba, izradio je, opet od bihacita, bihaćki umjetnik, keramičar Tomislav Turkalj.

Kratko zastajemo i pred nekim drugim zgradama, primjerice prvim bihaćkim hotelom, u kojem je danas Raiffeisen banka, a nekad je bio sjedište KPJ i radnički dom, potom pred zgradom s koje nas i danas „gleda“ natpis koji kaže da je vlasnik bio bihaćki židov Aron Kavezon, a onda i na glavnom trgu s ljetnom pozornicom. U blizini se nekad nalazila sinagoga, tijekom Drugog svjetskog rata pretvorena u skladište streljiva, a krajem rata srušena, ali nije imala kome biti obnovljena, jer u gradu odavno nema nijednog židova. Na mjestu sadašnje zgrade Gradske uprave, u samom središtu grada, stajala je saborna pravoslavna crkva Svete Trojice, izgrađena 1893. godine, a srušena od gradskih vlasti NDH na Vidovdan prve godine rata. Socijalistička vlast nije bila baš luda za obnovom crkava, sprečavajući to na razne načine, pa je gradnja nove pravoslavne crkve započela tek nekoliko godina prije posljednjeg rata. Isto je vrijedilo i za obnovu katoličke crkve, do čega, eto, nije došlo ni do dandanas, ali je u međuvremenu, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, na drugoj lokaciji, izgrađena nova, mnogo manja, također posvećena svetom Anti. Navodno je sveti otac Ivan Pavao II. uplatio sredstva za obnovu crkve od koje je ostao samo zvonik, ali je, eto, rezultat, barem zasad – nula bodova. Kako sada stvari stoje, pitanje je je li trebalo obnavljati išta od navedenog, budući da se broj Hrvata na bihaćkom području sa nekadašnjih gotovo 12 posto sveo na dvostruko manji postotak, a broj Srba sa istog postotka na gotovo zanemarivih 1,6 posto.

Istom je svecu – pa tako Bihać ima tri crkve posvećene svetom Anti – bila „predana na čuvanje“ i današnja Fethija, možda jedina gotička džamija u Europi. Podignuta je 1266. godine, a uz nju se nalazio dominikanski samostan. Nakon što je osmanlijsku zamijenila austrougarska vlast, katolici su tražili povrat crkve, ali je kompromis nađen izgradnjom nove, one što joj je ostao samo zvonik. Gotički zvonik Fethije, pretvoren u munaru, srušen je 1863. godine zbog dotrajalosti, pa se nova munara i nije baš uklopila u gotički slog s rozetom iznad bogato isklesanog portala. U haremu svega tri mezara, a u prvom do trga sahranjen je dr. Irfan Ljubijankić, u ratu stradali ministar vanjskih poslova Republike BiH.

Na kraju boravka u Bihaću svraćamo u hotel „Opal“, gdje nam gospođa Zrinka Delić direktorica Turističkog klastera „Una“ prenosi svoja bogata iskustva u izgradnji održivih turističkih resursa.

Bihać je lijep grad, sigurno ću svratiti opet, kad na raspolaganju bude više vremena i manje kiše. Gorak okus ostaje mi jedino od priče vodiča koji nas je zapao: čovjek je, očito, odlično potkovan znanjem, ali... Po njemu je, recimo, grad 1592. godine zauzela „bosanska vojska pod komandom Hasan-paše Predojevića“, iako je jasno da takva vojska tada nije postojala već, jasno, osmanlijska vojska. Priča nam i o patarenima koji su jedva dočekali Osmanlije da pređu na islam, kao da dr. Nedim Filipović, dr. Ahmed Aličić i drugi nikad nisu objavili kapitalna djela o osmanskim popisima stanovništva i islamizaciji u našoj zemlji te oborili takve romantičarske teze, a govoreći o Grobnici hrvatskih velikaša spominje Austrijance, ove i one, samo Hrvata - nema nigdje! Ploče plemića iz Fethije, odnesene u Zemaljski muzej, pripadale su Nikoli Farkašiću, Ivanu Buckoviću, Bernardinu Stivkoviću, Luki Cvitkoviću, Ivanu i Gašparu Kobasiću, Petru Rebroviću, Juraju Šubiću, Ivanu Izačiću i nekom Luki čije prezime nije navedeno. Član gradskog magistrata jedno vrijeme je i prvi hrvatski romanopisac Petar Zoranić, Juraj Križanić, jezikoslovac, matematičar i svašta nešto podrijetlom je iz Ripča, a okolne gradove podizali su i vladali njima Frankopani, Zrinski, Babonići Blagajski i njima slični! Zato mi je baš-baš neshvatljivo  otkud mukica da se stvari nazovu pravim imenom kad je dobro poznato da je Bihać bio hrvatski grad, po nekima jedno vrijeme čak i glavni, da su ovdje održavane sjednice hrvatskog sabora, da grad Frankopanima predaje osobno kralj Sigismund, itd, itd.

Gorkog okusa nema na „Japodskim otocima“, tamo je sve suprotno i sve gotovo savršeno. Za mladog i agilnog vlasnika Armina Amidžića nikad se, 'nako iz prve, ne bi reklo da je to što jest, više je, po susretljivosti i ukupnom ponašanju, nalik svima koji čine osoblje odredišta na putokazima označenog kao „Una Aqua centar“, ali je sve ovo ipak stvorio on, po vlastitim zamislima.

Radi se o pet otoka na Uni, blizu vikendaškog naselja Račić, spojenih drvenim mostićima, a još od osnutka moto je „Dođite kao gosti, a idite kao prijatelji“. Na kraju doista bude tako, jer što reći kad tebi i tvome društvu u neko doba noći kažu: „Eno vam šank, ako vam još što treba, mi odosmo na spavanje, samo poklopite laptop kad krenete“, a onda, na naše upitne poglede, dometnu: „Ma nije nikakav problem što će sve ostati otključano!“

Spavam u jednoj od tri trokutaste kućice, a buđenje je pomalo nevjerojatno, jer se izjutra kroz prozor vidi samo plavetnilo Une, u tom dijelu mirne, uspavane gotovo kao i ja, i zelen lišće koje se utapa u to plavetnilo. Kasnije obilazimo pletenu kućicu u kojoj stanuje vrlo brojna zečja obitelj, sve je bilo spremno i za logorsku vatru, samo što je kiša na tipkovnici nebeskog računala stisnula tipku „protiv“, iz istog razloga od raftinga ovaj put neće biti ništa, grohotom se smijemo jednom „prometnom“ znaku, vidjet ćete ga u galeriji, a u lutanju otočićima nikako ne uspijevamo stvoriti u glavi „kartu“ po kojoj bismo se orijentirali. Mislim, bez imalo zeze, ko dođe u bihaćki kraj, a ne svrati na Japodske otoke, uopće nema pravo „računati“ da je bio!

Jedino što bih volio da je malo više zastupljeno su Japodi, ilirsko pleme koje je na ovim prostorima obitavalo još osam stoljeća prije Krista. Nije da ih nema, pa tako zidovima restorana ponosno jašu čitave kolone ušeširenih japodskih konjanika, ali bi bilo lijepo da se neko od nalazišta japodske kulture istraži i stručno uredi za posjete ovakvih, „mimo svijet“ ljudi kao što sam ja, pogotovo što su dva nalaza vezana za njih, ulomak kamene urne iz Založja s predstavom konjanika te ploča još jedne urne, nađene u Golubiću, proglašeni nacionalnim spomenicima.

Kad već nema toga, ima nešto to vrlo podsjeća na njih: kućica na drvetu, nalik onima u kakvim su živjeli Japodi. Dobro, oni su sebi pravili sojenice, ali ovo je ipak 21. stoljeće i svako želi udoban krevet, pa ne može biti baš isto. Unutra mreža zategnuta između stupova, ispod terase Una, pa ako ti je izjutra mrsko umivati se, ipak je rješivo: samo otreseš glavom i – skočiš u Unu! :)

Zbogom Japodi, Bože zdravlja, pa se vidimo!