Pistoia, grad koji ima vlastito podzemlje i srebreni oltar izrađivan 169 godina

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kao i gotovo svaki talijanski grad, i Pistoia je puna crkava, a pojedine su tolike i toliko zanimljive da bi se, nakon što ih se polako i temeljito obiđe i „prouči“, iz svake od njih mogao raditi poseban putopis.

Pistoia je posebna i zbog toga što ima “dva grada“: jedan je onaj gdje ljudi žive danas i koji svakodnevno posjećuje tisuće turista, dok se drugi također može obići, iako se nalazi - pod zemljom!

Najznamenitiji je, naravno, središnji gradski trg Piazza del Duomo ili, po naški, Katedralni trg, sa svim onim zgradama koje ga čine i svime što se u njima „izdešavalo“ od 1177. godine, kada Pistoia dobiva status slobodnog grada. Nije slučajno to što Dante Alighieri spominje Pistoiu u Božanstvenoj komediji, dok ju je jedan drugi velikan, Michelangelo, prozvao „neprijateljem Neba“. Na kraju se nikako ne može preskočiti ni podatak da je po imenu grada prozvan i pištolj, a pištoljima se, znamo, ubija! Ipak, o ljepoti grada najbolje govori to što je poznat kao „Mala Firenza“, a Piazza del Duomo općenito se smatra jednim od najljepših trgova u Italiji.

Trgom dominira katedrala San Zeno, podignuta prije čitavog tisućljeća, a u dokumentima se prvi put spominje 923. godine. Romanički zvonik joj je visok 67 metara. Katedrala je posvećena svetom Zenonu, svecu prilično nepoznatom u našem govornom području, izuzev u Istri, zaštitniku ribara, novorođenčadi i Verone, gdje je od 356. do 371. godine, kada je umro, sjedio na biskupskoj stolici. Pošto je živio u vremenu prije crkvenog raskola, slave ga i katolici i pravoslavci. Katedrala se, unatoč požarima i zemljotresima koji su je nekoliko puta gotovo uništili, smatra jednom od najljepših sakralnih romaničkih građevina u cijeloj Italiji. S rubova krova trg promatraju sveti Zeno i sveti Jakov s biskupskim štapovima. Katedralu, naravno, ne vrijedi mnogo opisivati: puno pobočnih oltara i kapela, a svaka ima svoju povijest, mnogo slika i kipova, relikvije mnogih svetaca, u cijeloj Toscani takoreći neizbježni Padre Pio u mraku kripte ispod desne lađe, osvjetljen samo plamenom svijeća, mramorni reljefi po zidovima, šarena „šišeta“ od ulaza do prezbiterija, brojne freske, kip pape Lava XI., prije toga biskupa Pistoie, grob biskupa Federica Alamana iz 1776., Mučenici iz San Bartolomea  Mattea Bonechija, Rossellinov mramorni spomenik svetog Donata, Gospino Uznesenje Giovanija Battista Paggija…

Glavna atrakcija katedrale bez sumnje je srebreni oltar svetog Jakova, smješten u katedralnoj kapeli Svetog Križa. Zvuči pomalo nevjerojatno da je jedan jedini oltar građen čak 169 godina, ali je ovdje bilo baš tako, i to između 1287. i 1456. godine, a kroz sve to vrijeme angažirani su najbolji zlatari i umjetnici toga doba, među njima i Filippo Brunelleschi. Ispočetka je bio zamišljen kao srebrena ploča s likovima dvanaestorice apostola koja bi stajala iznad oltara. Dante Alighieri opisuje kako su razbojnici tijekom karnevalske noći 1293. godine iskoristili opću nepažnju i provalili u kapelu u kojoj je tada bio smješten oltar te odnijeli znatan dio srebrnine, nakon čega je oltar ne samo obnovljen nego i proširen, što se, već rekoh, nastavilo sve do 1456. Zanimljivo je da je oltar 1943., zbog ratnih zbivanja, demontiran i sakriven, a svjetlo dana ugledao je tek deset godina kasnije, nakon što je rat odavno završio.

Preko puta katedrale je kapela posvećena svetom Ivanu na Sudu, kako joj je službeni naziv, pošto se do nje doista nalazi zgrada Suda, koja tu funkciju ima već stoljećima, sve do danas. Kapela je sagrađena nekad u 14. stoljeću, ali krstionica u njoj potječe čak iz 1226. godine. O tome šta se sve tu prepravljalo i kako je u kojem vremenu izgledalo napisane su čitave knjige, a pretpostavlja se da je crkvica koja joj je prethodila srušena, ali je krstionica ostavljena i uklopljena u novu građevinu. Sad kapela ima gotičku formu, i to osmokutnog oblika, a projektirao ju je znameniti Andrea Pisano, dok je ponutricu uredio još jedan velikan, njegov imenjak, kipar Andrea Vaccà, i to tako što ju je – kako bi krstionica došla u prvi plan – ispraznio od svega suvišnog: goli zidovi od cigle, nekoliko kipova, poprsja i reljefa, proste drvene klupe uza zid, zlatasti oltar s motivom Raspeća i to je sve. Četverokutna krstionica – nalik je osrednjem bazenu, duboka je 80 centimetara, dijete bi u njoj moglo malo i zaplivati – pomalo prašnjava, to turisti nanesu prašine na cipelama, ne stigne se sve uvijek očistiti. Unutra nema ni kapi vode, pošto kapela odavno nema sakralnu namjenu, tek povremeno posluži za održavanje kulturnih događaja.

Spomenuh gotičku zgradu Suda, Pretorsku palaču iz 14. stoljeća, pa ću zaviriti i unutra, ne što sam, ne daj Bože, napravio kakav prekršajčić već zato što je u unutarnjem dvorištu sakupljena jedna oveća povijest, uglavnom izražena kroz grbove po zidovima, stupovima i stropovima, a ima ih i s vanjske strane, čak i na dovratcima ulaza. Kao i u svakoj sudskoj zgradi, i ovdje pored ulaza sjedi uniformirani čuvar, pregledajući dokumenta stranaka i upućujući ih tamo gdje su pozvani, a meni nakon provjere dozvoljava praviti fotografije, doduše izvan dijela ogromnog atrija kojim on upravlja, pa pazim kud okrećem foto-aparat. E sad: mi u BiH smo ponosno na Fojnički grbovnik, triput je tiskan u formi knjige, mnogi dođu u Fojnicu kako bi ga vidjeli uživo, a ovdje takvu „knjigu“ imaju na zidovima. Neki su grbovi urađeni u fresko-stilu, ko zna prije koliko stoljeća, pa su već izblijedjeli, drugi se drže bolje, bit će da su mlađi, a najstameniji su oni od kamena, njima nema izdera.

Na glavnom trgu je nemoguće zaobići i Biskupsku palaču. I ona na fasadi trijema na prvom katu „drži“ petnaestak kamenih grbova. Već 800 godina u njoj stoluju biskupi, ali je posebnom ne čini to već etruščanski i rimski arheološki ostaci u njenom podzemlju. Etruščani su ostavili stele, Rimljani ostatke vile s krušnom peći, smještene točno ispod svetišta katedrale, a tu su i dijelovi gradskih zidova iz predrimskog doba, pa red znatiželjnika ispred ulaza što čekaju na kartu stoji od jutra do zatvaranja muzeja. Pošto prije spomenuh „podzemnu Pistoiu“, samo da kažem: ne, nije to to, o tome ću na kraju.

Naravno da ću na trgu zaviriti i u prekrasno gotičko zdanje Općine, koje, osim grba na središnjem, najboljem mjestu, te na sastavima pročelja s bočnim zidovima, krase i zastave Pistoie, Toscane i Italije. Pravo iznenađenje slijedi nakon što se uđe:  u prostranom atriju smještena je iznimno vrijedna gliptoteka, a na pločicama s podacima ima i svjetski poznatih imena, primjerice jedan Giroldo da Como, što će reći da su eksponati stari i po 800 i više godina, mada ima i suvremenika, recimo Alfonso Gatto. Očito je jedini kriterij bila i ostala kvaliteta, a eksponate čuva kameni stražar u srednjovjekovnom oklopu.

I ostale zgrade na trgu djeluju velebno: Palača Vlade s rešetkastim prozorima, pa poznata bankarska firma iz Siene, a u kutu, zatvorena drugim građevinama, 30-metarska vitka srednjovjekovna kula Katilina, nazvana po poznatom rimskom urotniku Luciju Sergiju Katilini, koji je 63. godine nove ere, nakon što nije izabran za konzula, silom pokušao uništiti Senat i Republiku te uspostaviti diktaturu. Svi danas znaju za onu „O tempora, o mores!“, ali je malo onih koji znaju da ju je izrekao Katilinin protivnik Ciceron u jednom od govora kojima je pokušao osujetiti Katilininu urotu. Katilina je nekako izvukao živu glavu, ali je, nakon bijega u Etruriju, godinu dana kasnije u jednoj bitci ipak ostao bez nje, a po legendi je sahranjen upravo u kuli na rubu Katedralnog trga, koju danas, iako nema nikakvih tragova da se njegov grob doista nalazio tu, nazivaju Katilinina grobnica. Umjesto groba, u zgradi su smještene prodavaonice i uredi.

Glavni trg je najljepši dio Pistoie, ali se i za okolno područje teško može upotrijebiti neki manje jak epitet, i to na koju god stranu se krenulo. Od Via pappagalli ili Ulice papagaja, blizu koje nalazim slobodan parking, pa do Katedralnog trga, sve odiše ljepotom izuzev neke zgrade s visokom ogradom i nepokošenom travom oko nje. U obližnjoj zgradi s trolučnim atrijem je sjedište ruske pravoslavne crkve za Pistoiu, koje pokriva parohije Male Gospe i Bogorodice. Žao mi je što nije ni četvrtak ni nedjelja, kada se može unutra, a da zovem paroha, iako je telefon istaknut crvenim slovima, nema smisla. Ima, dakle, katoličkih crkava toliko da bi valjda svi stanovnici mogli stati u njih, i bilo bi lijepo ući i u jednu pravoslavnu, ali šta je, tu je, ne može se.

Prva katolička na koju nailazim je ona Gospe iz Ripalta, koja će one što se razumiju u te stvari podsjetiti na čudesni pronalazak istoimene ikone bizantske provenijencije u seocu Ripa Alta, uz rijeku Ofanto. Jedino „čudo“ koje će se meni desiti je da neki „karavan“ ne može upaliti i vozač zove prolaznike da ga poguraju; takvu sliku sam u Italiji smatrao nezamislivom, ali se, eto, ipak desila, i doslovno, eno je u galeriji fotografija. Na prostranom platou crkve svetog Antuna Padovanskog, kod nas najpopularnijeg sveca, spomenik u ratovima poginulim građanima Pistoie, a u crkvi brojne freske. Nekima nedostaju pojedini dijelovi, što nije čudno kad im se zna starost. Najmarkantnija je ona što prikazuje svetog Franju, svetog Antu i anđele, pored nje Gospa od Zahvale iz 14. stoljeća pa Prikazanje Isusovo u hramu Francesca Morandija iz 1584., potom deset godina mlađe Uskrsnuće Lazarevo Alessandra Allorija. I u ovoj crkvi počasno mjesto dobio je Padre Pio, sav u žaru propovijedanja, ruku zamotanih kako se ne bi vidjele nikad objašnjene stigme.

Na drugoj strani trga Kulturni centar „Pietro Borgognoni“. Unutra je kapela s bogatim freskama, ali se dalje od kapije ne može. Direktor Carlo Giannini objašnjava da je tako zato što su u toku veliki radovi na obnovi čitavog kompleksa. Usput se šali na svoj račun: preziva se isto kao i veliki talijanski glumac Giancarlo, a da bi bili u istom rangu, fali mu samo „pola glumčevog imena“. Okolo je nekoliko spomenika, a posebna je – ipak se takvo što ne vidi često – spomen-ploča postavljena prije tri godine homoseksualcima ubijenim za vrijeme vladavine nacista i fašista.

Ko nastavi ka glavnom trgu, naići će na rodnu kuću znanstvenika Filippa Pacinija: taj anatom i biolog je prvi, 1854. godine, uspio izolirati mikroorganizam koji uzrokuje koleru. U prizemlju joj, pak, Kuća jogurta! ☹ Crkva Madonne iz Valdibrane i svetog Ivana Evanđelista zaključane, ali se i svana ima što vidjeti, kao i na palači Rossi Cassigoli, a posebna priča je namjenski podignuta zgrada pošte blizu trga – arhitektonski i ukrasima izgleda kao da se radi u najmanju ruku o sjedištu predsjednika Toscane. Iz gotovo svakog dijela grada vidi se osmostrana kupola bazilike Gospe od Poniznosti, visoka 59 metara, rad velikog Giorgija Vasarija.

Nekoliko stotina metara s druge strane Katedralnog trga nalazi se tzv. Podzemna Pistoia. Jest da je ulaznica poskupa, ali to baš želim vidjeti, pogotovo što je riječ o nekoj vrsti srednjovjekovnih katakombi. Prije toga ću proći trgom oko kojeg se svađaju isusovci i Sveti duh, čim na zidovima stoje po dvije ploče, Piazza dello Spirito Santo i Piazza dei Gesuiti, te zagledati masivni kip kardinala Niccola Forteguerrija, osnivača pistojske knjižnice iz 15. stoljeća, po njemu nazvane Forteguerriana, te papinog legata za križarski rat protiv Osmanlija. Rado bih vidio i njegov kenotaf u crkvi (sahranjen je u Rimu), ali je oko nje ograda, a užurbani radnici i strojevi daju naslutiti da od ulaska u crkvu nema ništa.

Do „podzemne Pistoie“ dolazi se kroz zgradu na kojoj stoji nekoliko spomen-ploča s opširnim tekstovima. Prekrasna je, zato joj i prilazim, nemajući pojma kamo se kroz nju može doći. Kad vidim naziv, Ospedale del Ceppo, pa ploču s natpisom „Scuola medica Pistoiese“, a onda i obavijest o muzeju „Podzemna Pistoia“ s fotografijama, sve postaje jasno – valja mi u podzemlje!

Friz Santija Buglionija na pročelju sastoji se od cjelina koje prikazuju sedam djela milosrđa: odjenuti siromaha, osigurati sklonište beskućnicima, posjetiti bolesnika i zatvorenika, pokopati mrtvog, nahraniti gladnog i napojiti žednog. Iza klaustra s cvjetnim motivima krije se ulaz u suvremenu gradsku bolnicu, koja je to bila do prije pet godina, kada je izgrađen novi bolnički kompleks. Stara, podzemna bolnica utemeljena je, pak, 1277. godine, dok je današnji izgled nadzemnog dijela dobila u 14. stoljeću. Prvo se ulazi u anatomski amfiteatar, jedinstven u svijetu, dio kasnije osnovane medicinske škole, izrađen u neoklasicističkom stilu. Klupe su od kamena, a na sredini je, kao i u susjednoj odaji, mramorni stol – u prvoj sobi su održavani satovi anatomije, a u susjednoj je studentima objašnjavana funkcija pojedinih organa. Potom je na redu soba sa zbirkom kirurških instrumenata i drevnih medicinskih tekstova, a zatim i farmaceutski laboratorij s bezbroj vaza za čuvanje ljekobilja i lijekova.

Sada treba doslovno pod zemlju, u nadsvođeni, stotinama metara dugačak prolaz kojim je nekad tekao potok u koji su se ulijevali drugi, manji. Iz pokrajnjih prolaza „izviru“ čitave naslage posuđa i koječega, ostaci ostavština onih koji su sredinom 14. stoljeća, točnije 1348. godine, u vrijeme kad je Pistoiom harala kuga, svoju imovinu sklonili ovdje. Unutra je i povelik mlinski kotač što je pokretao vodenicu iznad katakombi, kao i onaj što je služio za pogon kovačnice. Dodana im je i jedna pralja, zbirka kovačkog alata, gotovo istovjetnog sličnim zbirkama sačuvanim u mom Kreševu, te lik svetog Jakova iz Compostele.

Medicinska škola utemeljena je 1666. godine, a studij je trajao šest godina. Upravo ovdje je djelovao već spomenuti Filippo Pacini.

Povratak na površinu nakon dva sata podzemlja, i to u sasvim drugom, meni, dakako, nepoznatom dijelu grada, djeluje uzbudljivo. Sunce se ponovo rađa. A ispred očiju nove crkve, vile, palače… Veličanstvena Pistoia.