Buzet, istarska ljepota u malom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Istarski gradići su, pogotovo onom ko ih obilazi prvi put i još to radi u razmjerno kratkom vremenskom rasponu, vrlo slični jedan drugom: na brdu stari grad, stoljećima stare zidine i, to obvezno, visoki crkveni toranj, a dolje, ispod grada, ravan i nove zgrade, najčešće bez posebne ljepote. Zato taj donji dio uglavnom samo prođem i pogledam odozgo, jer je gotovo sve što je važno i lijepo – gore!

Buzet se od drugih istarskih gradića i gradova razlikuje po tome što je dolje, a i po obroncima starog grada, gotovo nepregledno i beskrajno zelenilo, prošarano gotovo isključivo bijelim i crvenim zgradama; „zvezdašu“ bi, mislim, u sekundi zaigralo srce :)

Kad se zna da u Starom gradu živi svega 1679 stanovnika, moglo bi se pomisliti da tu ni ne može biti puno zanimljivog – naprosto, po tome, nema gdje stati. Grad se nasadio na brdo i popunio maltene svaki metar slobodnog prostora, a širiti se nije mogao – nikom nije bilo do toga da se probudi u strmini u kojoj se ne smije ni protegnuti po ćeifu, a baš takva se našla oko Buzeta. Stanje je, međutim, potpuno drugačije, a zanimljivih mjesta, građevina, detalja ima bukadar.

Prvo mjesto na kojem zastajem je groblje pored uspona ka Starom gradu. Ima tu, kao i na drugim grobljima, zanimljivih nadgrobnjaka i epitafa, i na hrvatskom i na talijanskom, gdjegdje se može iščitati povijest čitavih rodova, ali je glavna kapela svetog Vida i u zid joj ugrađeni srednjovjekovni reljef sveca zaštitnika i grb rašporskog kapetana Marc'a Antonija Erizza. Iako je na kao godina gradnje navedena 1141. godina, smatra se da je kapela sagrađena mnogo kasnije, nekad tijekom 17. stoljeća, dok se za 15-metarski zvonik pouzdano zna da je podignut prije, u 16. ili čak 15. stoljeću. U zidove crkve ugrađen je i veći broj rimskih spomenika, a na narančasto-bijeloj ploči s objašnjenjem, kakva stoji na svakom važnijem objektu, krivo je navedeno da se, umjesto o rimskim spolijama, radi o „rimskim spiljama“. Ispade da su u fasadu ugrađene čitave pećine :-O Tako to biva kad se stručnim pitanjima pozabave administrativci.

Za par minuta sam u Starom gradu i opet uz rimske artefakte, u lapidariju, blizu zgrade župnog dvora. Nadgrobne ploče, grbovi, čak i grlo starog bunara, odnosno šterne, kako to ovdje zovu, a svega toga ima i u zidovima zgrade te po okolnom prostoru; kod nas bi se saksija iz 1781. godine držala u muzeju, ovdje stoji vani, lijepo ukrašena i sa čitkim natpisom, puna cvijeća. Lapidarij je samo jedna od zbirki Zavičajnog muzeja, smještenog u Palači Bigatto iz 1639. godine, a osim njega tu su i arheološka, etnografska, zbirka poljodjelskog alata, pa ona vatrenog i hladnog oružja i još svašta nešto.

Župni dvor, smješten na dijelu nekadašnje gradske utvrde iz 16. stoljeće, sagrađen je kao palača ovdje znamenite obitelji Flego, kojoj pripada i prvi Hrvat općinski načelnik u Istri, Fran Flego, izabran na tu dužnost 1887. godine. Obitelj je dala mnoge svećenike pa ću nešto kasnije naići na spomen-ploču trojici iz te obitelji: Petru, tajniku biskupa Juraja Dobrile i kanoniku u Trstu, Ivanu, župniku i dekanu u Buzetu te Josipu, župniku u Šterni (Buje), za Velikog rata interniranom na Sardiniju, gdje je 1919. godine i umro. Naravno, gdje je župni dvor, tu je i crkva, glavna, posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, po naški Velikoj Gospi. Nije stara kao neke druge po Istri, sagrađena je „tek“ 1779.-84., ali u riznici ima vrlo vrijednih stvari, primjerice gotičku pokaznicu iz 1453. godine. Orgulje su građene kad i crkva, a djelo su poznatog graditelja orgulja Gaetana Callide, učenika znamenitog Petra Nakića, utemeljitelja venecijanske škole orguljogradnje. Pobočnih oltara je mnogo, neke od svetaca prepoznajem na prvu, a neki su mi skroz nepoznati. U jednom kutu bista don Miroslava Bulešića, malo poznatog blaženika, ubijenog, konkretnije zaklanog 1947. godine u 27. godini života pred očima „narodne milicije“, od strane „izgrednika“, kako se i danas ponekad minimizatorski navodi. Meni je u crkvi najzanimljivija staklena škrinja s poredanim kostima, ljudskim, ali je pločica na kojoj bi trebalo pisati o čemu se radi prazna.

Uz crkvu je i zvonik, pravi mladić, rođen tek 1897. godine, ali zvono, e, ono je već druga priča – na njemu je glagoljicom urezana 1541. godina! Tu blizu je i rodna kuća Stipana Konzula Istranina (1521.-1568.), najprije popa glagoljaša u Buzetu, a poslije protestantskog propovjednika u Ljubljani i Kranju, prvog prevoditelja Novog zavjeta na hrvatski jezik. Iznad ulaza njegova gipsana glava, a iznad nje spomen-ploča, postavljena 1968. godine po Matici hrvatskoj i Društvu književnika Hrvatske.

Lunjam gradom pa ću zabilježiti i to da na Titovom trgu nema nigdje nikoga, samo četiri kontejnera za smeće, a neke kuće naprosto „rastu“ iz stijene. Na fasadi Palače de Vertiis iz 1629. godine visoko, na trećoj etaži, plemićki grb, a na susjednoj građevini, zgradi Mjesnog odbora Stari grad, nekadašnjoj mletačkoj žitnici iz 1514. godine, devet grbova i latinskih natpisa, praktički stalna mala izložba na otvorenom. Ima ih i na drugom skladištu, za sve i svašta, a ne samo za žitarice, što stoji pored Malih vrata, a od prethodnog je mlađe svega 20 godina. Tako stižem i do južnog bedema, iz 16. stoljeća; grb kapetana Andrea Erizza, koji ga je 1699. godine obnovio, stoji pod vijencem bedema. Pogled s tog mjesta uključuje, osim onog u dolini na toj strani, i Vela vrata, kamenu kapiju sa grbom svetog Jurja što ju je 1547. godine dao podići kapetan Giannmaria Contarini.

Kroz vela vrata ću se kasnije spustiti u donji, novi dio grada, ali još je rano. Treba, recimo, vidjeti najužu ulicu na svijetu :-O Ima po Dalmaciji onih zvanih „Skloni se da prođem“, ali ovdje je jedna doslovno u tom stilu, a za one malo zamašnije ni to nije dovoljno, takvi ipak moraju proći nekuda drugo. Na zidu iznad Uske ulice, kako se službeno zove, fino stoji: Ku pasan, pasan (Ako prođem, prođem). Ja nekako uspijevam, ali znam mnoge koji bi prošli vrlo dabogda :) Vrijedilo bi pogledati i dvije službeno proglašene „muzejske radnje“: jedna je stara gradska pekara s originalnom krušnom peći, a druga nekadašnji gradski kovački i kolarski obrt, ali avaj, pošto su obje, makar ih reklamiraju u turističkoj ponudi grada, trenutno zaključane L Treću, češljarsku radnju, ni ne tražim, siguran sam da je i na njenim vratima katanac.

Zato je nemoguće zaključati Velu šternu, kasnobaroknu cisternu ukrašenu masivnim rokoko voltima i vazama, podignutu 1789. godine, u vrijeme vladavine kapetana Marca Antonija Trevisana. Njegov grb s natpisom i mletački lav ispod toga ponosno se kočopere na šterni. Isto je i sa manirističkim portalom sa grofovskim amblemom, podignutim u prvoj trećini 17. stoljeća. Iza njega prazan prostor, minijaturna dvorišta puna cvijeća.

Najljepši pogled na okolno područje, valjda sve do planina iza kojih bi trebala biti Republika Slovenija, pruža se sa platoa iza crkvice svetog Jurja, onog s Velih vrata. Šteta što se neko dosjetio pobacati ispod podzide platoa, dijela starog gradskog bedema, poprilično krupnog otpada L što je slika na kakvu se u Istri rijetko naiđe. Na bočnom zidu crkvice crtež kredom pored kojeg stoji da je to „neuspjelo umjetničko djelo“. Mogao je umjetnik naći i kakvo pogodnije mjesto, ipak je riječ o crkvici iz 1611. godine, jednoj od najvažnijih točki u gradu, u kojoj se, uz ostalo vrijedno, nalaze i pozlaćeni drveni oltari iz vremena gradnje, malo mlađe drvorezbarene klupe nepoznatog domaćeg majstora, te vrijedne velikoformatne slike starih majstora, među njima i ciklus „Čuda svetog Antuna“, koji se pripisuje nekom od Tiepolovih sljedbenika. Pošto je i crkvica svetog Jurja zaključana, neću vidjeti ništa od navedenog, a utješna nagrada je niski zvonik na preslicu, odvojen od crkve i stariji od nje – pouzdano se zna da je podignut u 15. stoljeću.

Malo niže od crkvice stoji barokna kuća s portalom i ogradom dovršenom 1741. godine, a da je lijepo snimim, smeta mi samo jedan „citroen c4“, parkiran ispred nje, ali dobro, spojevi starog i novog znaju biti i zanimljivi. Gospa u niši na fasadi barokne kuće mirno gleda, očito se odavno navikla. Pa palača Bembo iz 1728., opet s grbom, renesansna kula, mala šterna iz 16. stoljeća…

Dolje, u ravni ispod grada, sve je mlađe od najmlađeg u starom dijelu. Moglo bi se, doduše, na još jedno brdašce, tamo je vidikovac „Stijene“ i crkvica svete Ane, ali nije toliko vrijedno da bih opet krenuo uzbrdo – crkvica se nagledah, a ni vidikovaca nije falilo. Nešto stariji je Narodni dom, sagrađen 1907., a 42 godine kasnije ispred njega je postavljen spomenik „u čast 310 palih boraca NOR-a i 288 žrtava fašističkog terora među kojima 15 djece koji su boreći se protiv fašizma časno položili svoj živote…“ Ispade da su se djeca borila, ali će prije biti da je tekst sastavljao neko ko baš i nije imao dara za sintaksu.

Al' dobro, prvi mačići se, kažu, niz vodu bacaju. Malo dalje, u ravnici ispod bedema Starog grada, 1988. godine je podignut spomen-park Narodnooslobodilačkog rata u kojem je sve drugačije. Tako se broj poginulih boraca od 1949. godine povećao sa 310 na 438, a broj žrtava fašističkog terora sa 288 spao na 168! Šta se desilo pa je do toga došlo, jesu li borci ginuli i nakon 1949. ili su neke žrtve otada postali borci, ostat će mi nejasno :-O Kako god, novom spomeniku se mora vjerovati, imena su tu, ali je sve još čudnije ako se zna da se brojke na starom spomeniku odnose na kotar, a one na novom spomeniku na općinu Buzet!

Bilo kako bilo, park je lijepo uređen, a krase ga biste narodnih heroja Augusta Vivode Arsena, komesara Prve istarske partizanske čete, te narodne heroine Nade Dimić. Tu su i biste zaslužnih građana kojima se, eto, nije dalo zaginuti u ratu i dobiti veliko ordenje: Vitomira Paje Širole (1916.-1957.), komandanta Druge istarske brigade, Željka Marinca (1926.-2006.), počasnog građanina, Šime Milanovića (1905.-1943.), svećenika, već spomenutog pisca i prevoditelja Stipana Konzula, koji je ovdje Buzećanin, umjesto uobičajenog pridjevka Istranin, također već spomenutog Frana Flega (1852.-1930.), prvog hrvatskog načelnika, što na postamentu biste, međutim, nije spomenuto, Josipa Ribarića (1880.-1954.), jezikoslovca, Zorice Stipančić, aktivistkinje NOB-a, ma što to značilo, Antona Raspora, komandira Prve istarske partizanske čete, Josipa Ivančića, operativnog oficira (nekog, ne piše kojeg) bataljona, Ede Nemarnika, člana Okružnog NOO,  Vazmoslava Gržalje, narodnog učitelja, kao i Antona Tomića Cerovca (1906.-1960.), Josipa Fabijančića (1906.-1944.) te Milana Sirotića (1923.-1944.), kojima ispod imena ne stoji baš ništa pa valjda samo Buzećani znaju zašto su tu. Iza ploča s imenima brončani bombaš, na travnjaku i malo previše spomen-ploča na ovo i ono, značajno i jedva značajno, a u središtu svega i brončana lopta sa desetak lica i desetak (valjda) ptica, zanimljiva, ali teško razumljiva, i to ne samo meni već i prolaznicima koje zapitkujem što bi trebala značiti.

Kuda dalje? O Roču i Humu, koji također pripadaju općini Buzet, nekad davno sam već putopisao, kod sela Prodani i Krušvari nalazi se „Istarska sahara“, što mi djeluje pomalo pretenciozno nazvano, velika lipa u selu Slim sigurno zaslužuje pozornost, ali se velikih lipa nagledah i ovdje i ondje, kao, već rekoh, i crkvica, pa neću do one svetog Duha u Štrpedu, a ovaj put ću preskočiti i akumulacijsko jezero Butoniga… Vrijedilo bi, barem prema fotografijama koje su mi orijentir, vidjeti srednjovjekovni kaštel Petrapilosa ili Kosmati grad iznad rječice Bračane, 6 kilometara od Buzeta prema Motovunu, ali to ću jednom maksuz, treba imati prilično vremena za penjanje, svakako i kameni Stup srama u ljudskom obliku kod sela Salež, ali… Izbor je prevelik i prebogat, naprosto se ne može „na sto strana“, a o svemu tome raspravljam i svađam se sa samim sobom ispred kamene prodavaonice tartufa, po krovu obrasle zelenilom, jer Buzet je, kažu ovdje, i grad tartufa, mada tako kažu u još barem 10-15 istarskih mjesta.

Na kraju biram nešto što ne spomenuh: lokalitet se zove Minjera, ispod sela Sovinjak, i najstarije je nalazište boksita u Europi, gdje je spomenuta ruda eksploatirana još prije četiri stoljeća. Ipak, dobacit ću samo do grube i kvrgave makadamske ceste koja vodi ka Minjeri – dovoljno je vidjeti kako izgleda da se plan u sekundi izjalovi. Može, kaže tabla, i pješice, „samo“ tri sata, ali nisam baš „za“. Radije fotografiram crkvicu u nekom bezimenom selu, vidim samo putokaz za Miholiće i Podkuk, pa spomenik piramidu u Svetom Donatu, čudne šare na „obrvi“ iznad lokalne ceste, Osmanagić bi ih, da su negdje kod Visokog, proglasio osmim svjetskim čudom, kapelicu krajputašicu u Svetom Martinu…

Sovinjak ću, pak, vidjeti, ali samo izdaleka, vrludajući okolnim brdima, i to sa Vrha, mjesta u kojem ću završiti buzetski pis. Vrh je, ovisno o tome iz koje pozicije se gleda, selo ili gradić sjeverno od jezera Butoniga, a poznat je kao vidikovac, donekle prirodni, a od tog „donekle“ radoznalcima je na raspolaganju zvonik mjesne crkve Gospinog Uznesenja. Neki je iskolan pop, ako su narodne izreke točne, izbrojio: sa zvonika visokog 32 metra se „ u jednom kadru“ za lijepa dana može vidjeti čak 130 istarskih gradića i sela, odnosno najveći dio Istre.

Unutra zatječem gospođu Mariju Fabijančić; čisti crkvu i sva se dala na posao, ali joj nije teško pokazati mi štošta zanimljivo, a toga mora biti u građevini sazdanoj prije kojih 700 godina. Kamena gotička figuralno ukrašena kustodija iz 1463., godine pada Bosne pod Osmanlije, najvažniji je eksponat, a tu je i škropionica ispisana glagoljicom iz 1552. godine.

Sam Vrh se spominje već 1195., a župa 1231. godine. Crkva sigurno nije bila ni nalik današnjoj, pogotovo što je zvonik, postavljen podaleko od nje, navršio „tek“ 114 godina. Nekad veliko mjesto, Vrh danas ima svega 40 kuća, a osim Marije neću sresti nikog drugog, čak i tijekom šetnje do kraja naselja, gdje želim vidjeti kapelu svetog Antuna Opata.

Zavrtjelo vam se u glavi od davnih godina i stoljeća? I meni je, i od ljepote. U malom. Mislim, Bože, ovo stvarno nema smisla… :)