Sežana – Nekad strah od carine, danas pusta ledina

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Iako ima svega malo više od 5500 stanovnika, za Sežanu su desetljećima, tamo negdje od ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća, znali gotovo svi „naši“: ako kreneš u Trst, na Ponte Rosso, bit će da ćeš kroz Sežanu. Pa se načekati na granici, sklanjajući pogled – pogotovo u povratku, jer se niko nije vraćao baš skroz „prazan“ – od namrgođenog jugoslavenskog carinika.

Od granice je danas ostala samo ledina, što ne znači da se, mada na drugoj strani općine, neću načekati: kružnim tokom u Divači trebaju naići sudionici neke biciklističke utrke i sve je stalo. Ni po jada što će naići, ali kad će, ne zna niko, ni uljudni policajci, ni bolničari u kolima hitne pomoći. I jednih i drugih je toliko da se stječe dojam da kroz Divaču treba naići izviđačko-diverzantski odred ISIL-a, a ne tamo neki biciklisti. Šta ću, čekam, ketim, svjestan da će mi još jedan sat života proći u kećenju :) 

Za Sežanu se na kružnom toku treba odvojiti desno, ali ću ja pravo, solidnim putom kroz šumu, ka Lokevu. Radi se o, kako se često naglašava, najvećem slovenskom selu (932 stanovnika). Nisam tu zbog toga, a ni zbog ogromnog zida koji slučajno ugledam iz auta pa moram neplanski stati. Na zidu spomen ploča koja kaže da je to nešto, jer ću tek vidjeti o čemu se radi, 1905. godine općini darovao neki Stefan Paximedi. Sliči na zidinine srednjovjekovnog grada, ali, nakon što se popnem, shvaćam da se radi o ogromnom bazenu: kakve crne olimpijske dimenzije, ovaj je puno veći! Da nije Borut Petrič iz Lokeva? Ali, koliko se sjećam, on je s drugog kraja Slovenije, iz Kranja! Dvojbe ću riješiti u selu, gdje ću doznati da bazenčina, zove se Nova kal, uopće nije služio za plivanje već kao ribnjak i sabirnik za vodu, budući da je kraj prilično sušan, a u selu je nekad uzgajano po više od 1000 goveda.

Lokev je selo, a ima čak tri muzeja. Jedan je privatni, „“Fabiani“, i više je riječ o antikvarnici, drugi je muzej radio-uređaja, a treći je, zbog njega sam tu, Vojni muzej „Tabor“. Smješten je u istoimenoj, doista krasnoj renesansnoj kuli, podignutoj još 1485. godine u strahu od prodora Osmanlija. Nekad je u kuli djelovala škola, za vrijeme međuratne talijanske vladavine tu je bila općina, a u Drugom svjetskom ratu njemačko vojno skladište. I kad bi se očekivalo da tu bude kraj priče, upravo suprotno: pored Lokeva je, naime, „prolazila“ linija razgraničenja između poratnih zona A i B, poznata i kao linija „Morgan“, pa je u kuli do rujna 1947. godine bilo smješteno zapovjedništvo pukovnije škotske vojske u sastavu savezničke ratne uprave zone A. Napokon je, nakon posljednjeg rata, 1994. godine, u kuli utemeljen muzej. Na zidu naslovi izložbi, ali su vrata zaključana. Okolo poneki top u kamenom zaklonu i to je to.

Ima se, međutim, još štošta vidjeti u Lokevu. Spomenika tri. Jedan je, preko puta „Tabora“, poprsje Virgila Ščeka (1889.-1948.), čovjeka čudnog životopisa: rođeni Tršćanin najprije je završio trgovačku akademiju  u Grazu, ali se onda „predomislio“ i otišao – svećenike. I ne samo to, već je izrastao u velikog narodnog prosvjetitelja, baveći se čitavog života ne samo vjerskim već i radničkim te općesocijalnim pitanjima. „Ljubil si slovenski narod nikoli ga nisi zatajil“, stoji na spomeniku.

Ostala dva spomenika su slični i ublizu su, kako prostorno, tako i tematski, jer su vezani za rat. Partizanski spomenik prilično originalan: crvena petokraka je postolje, na njemu stup s nekom vrstom šupljeg kapitela, a na vrhu (valjda) baklja. U blizini i spomen-ploča s imenima čak 31 poginulog borca i šest civilnih žrtava s ovog područja. Nekoliko metara dalje spomenik koji su mještani valjda podigli sami sebi, kao uspomenu na upor vaščanov, oliti otpor mještana za samostalnu Sloveniju, dan prije 26.VI.1991. godine, kada je počela desetodnevna utakmica JNA vs Janez Janša, završena sa, na obje strane, ukupno 66 poginulih.

Glavno mjesto u Lokevu nakon „Tabora“ je gotička kapela Marije Pomoćnice, sagrađena 1426. godine. Imati crkvicu iz tog doba – valjda i to nešto govori o selu. Ono što kapelu čini drugačijom od drugih je to što umjesto zvonika ima nešto nalik na – po našim, bosanskim kriterijima -„čardak“. Ne znam, naravno, što je sve proživjela kapela, ali mi čardak sliči na stražarnicu, a rupa na njemu na puškarnicu. Na prvu bi izgledalo da se kapela nalazi u sjeni velike crkve svetog Mihaela, samo par metara je od nje. Iako je velika crkva također lijepa, raskošno građena i primjereno ukrašena, za mene je ipak ona, velika, u sjeni one male. Ukrašena je, viticama i cvijećem, čak i ulazna kapija, Velika crkva je nešto mlađa, iznad ulaza joj uklesane 1613. i 1816., godina gradnje i godina obnove, mada za drugu nisam siguran, jer je zvonik „prizidan“, a pošto je izveden u kasnogotičkom slogu, sve je tu moguće.

Lokev je inače poznat i po najboljem pršutu u Sloveniji, kao i po kavani „Muha“, jednoj od najstarijih na širem području, osnovanoj prije 260 godina, a posljednjih godina i po pjevačici Tinkari Kovač, koja je prije tri godine predstavljala Sloveniju na „Euroviziji“. I sve je to fino i lijepo, ali ako sjednem i počnem jesti i piti, pa se još usto raspjevam, ništa od putopisa :)

Zato se pozdravljam s Lokevom i nastavljam do još jednog zanimljivog mjesta: jame Vilenica. Tu je, par kilometara je do nje, a da je i više, ne bi smetalo, budući da put prolazi kroz šumu, naizgled netaknutu, ustvari brižljivo uređenu, što, bez sumnje, redovito obavljaju članovi Jamarskog društva Sežana. Uredili su ne samo to, već i široko područje oko pećine. Na ulazu rampa, svi podaci su tu, pa i onaj koji kaže da se u pećinu može samo nedjeljom i blagdanom od 3 do 5. Niti je nedjelja, ni blagdan, ni 3 sata…

Poljanom dominira jamarski dom Jožeta Gustinčiča, kako stoji na tabli kamene prizemnice obrasle u bršljan i vinovu lozu kao na sličicama iz stripova ili sa internet naslovnica turističkih agencija. Ovdje je sve to stvarnost, kao i to da oko doma nema nigdje nikoga. Ispred ulaza u pećinu ogromna tabla: zabranjeno je toliko toga da je jeftinije bilo napraviti manju tablu na kojoj bi stajalo šta je dozvoljeno, ako je išta dozvoljeno. Za ulazak unutra nema potrebe postavljati zabranu: ograda je previsoka za ljude, jedino ptice mogu unutra bez dozvole. Priroda se pobrinula ukrasiti ulaz pa sa stijene vise puzavice, a prostor oko stepenica je sav obojen u zeleno.

Blizu ulaza crveni pješački putokazi, ne natruli i izlizani kao što često vidim drugdje, kod Slovenaca to ne prolazi. Između doma i jame „razbacani“ ogromni komadi kamena, a na svakom ukras: ne znam, samo pretpostavljam da je tu nekad održana neka kamenoklesarska radionica ili kolonija, jer ukrasi upućuju baš u tom pravcu. Nije se neko samo zaigrao, riječ je o maštovitim ilustracijama i nije ih moglo stvoriti dlijeto nikog do vještog umjetnika. Sve nešto mistično pa se penjem na jedno od okolnih stabala i par sati ostajem meditirati :) Znam da svakog rujna ovdje priređuje međunarodni književni festival, a organizira ga niko drugi do spomenuta Tinkara Kovač, koja je predsjednica ovdašnjeg kulturnog društva.

Za pećinu je zanimljivo spomenuti i to da se radi o jednom od najstarijih turističkih objekata u ovom dijelu svijeta, uopće, ne samo kad su u pitanju pećine. Naime, još 1633. godine, stoji u jednom dokumentu, ovdašnja župa je, kao vlasnik pećine, imala određene prihode od onih koji su se još u to doba voljeli verati po podzemlju, a obilazili su je mnogi, pa čak i veliki francuski prirodoslovac i etnolog Balthasar Hacquet (1778.), ali to još nije ništa, jer je Hacquet dobar dio života proveo u Sloveniji. Nego i ovo: pod vileničke stijene su se krajem 18. i početkom 19. stoljeća zavlačili kralj Napulja i Sicilije Ferdinand, (onaj „svačiji“, te rimsko-njemački, te ugarsko-hrvatski, te češki…) car i kralj Leopold II., car Franjo I., saksonski kralj Friedrich II. i mnoge druge okrunjene glave.

Šteta, stvarno šteta što ne dođoh u pravo vrijeme: mještani su uvjereni da u pećini žive dobre vile, možda bih i ja pronašao svoju :)

U Sežanu još neću, jer je u blizini i Lipica, a tu je i svjetski poznata ergela. Zanimljivo je da mnogi i danas misle da su lipicaneri ili lipicanci, kako već kome odgovara, podrijetlom iz Lipika u Slavoniji, gdje se također uzgajaju, ali su stvarno odavde, iz Lipice. Ergela ozbiljno konkurira Vilenici - i ovdje se turistički dolazi već više od 400 godina.

Sve u bližoj okolini je u znaku plemenite pasmine: jedan kameni lipicanac propinje se već na zelenom otoku obližnjeg kružnog toka između grada i ergele, a drugi, metalni, „iskače“ iz jumbo plakata na ulazu u ergelu. Treba se najprije nekoliko kilometara voziti prekrasnim stoljetnim alejama da bi se došlo samo - do ulaza! Kobilarna Lipica. Konja na sve strane iza bijelih ograda, mirno pasu i pitomi su, gotovo svaki se odazove na kraći razgovor, makar posjetitelj i nemao u džepu koju kocku šećera. Na jednoj od bezbroj okolnih ledina kamene skulpture, drugačije od onih ispred Vilenice: ovdje su, izgleda, gostovali kipari.

Vojni muzej i crkve u Lokevu zatvorene, pećina Vilenica zaključana, napokon da nešto radi, i to kako: unutar ergele postoje dva hotela i nisu prazna, čim na parkingu ima nekoliko autobusa i prilično mnogo osobnih vozila. A ja ipak ne ulazim! Zašto? Jer bi bankrotirali i ja i „Bljesak“. Koliko? Bolje da ne znate! Ali to ne znači da ne treba otići, jer je i onih nekoliko kilometara prije ulaza – raj na zemlji!

Tako stižem i u Sežanu i gdje ću prvo nego u općinsku vijećnicu, ali ne do kakvog šefa ili referenta već u Turistički ured, koji je smješten upravo tu, u nekadašnjoj vili Scaramanga. Mlađahna Anita Slavec opskrbljuje me kartama i još što čim, doći ću valjda opet nekad u Sežanu, a ima i odgovore na pitanje zašto su muzej i pećina zaključani: muzej ne radi ne samo ponedjeljkom, kao mnogi drugi, nego ni utorkom, nedaleke Škocjanske jame naprosto su Vilenici „otele“ turiste i speleologe, pogotovo otkad su, 1986. godine, upisane na popis UNESCO-ve svjetske baštine, a slovenska državna vlast, koju godinu kasnije, osnovala istoimeni nacionalni park.

Valjda za malu utjehu onima koji ne pogode dan: u predvorju općinske zgrade, odmah do Turističkog ureda, u staklenim kockama su izloženi fosili Krasa, kako se čitav ovaj predio naziva. Sakupio ih je Viktor Saksida, arheolog, speleolog, pčelar, vinogradar… Sjećam se da je prije nekoliko godina slavio 90. rođendan, ali ne znam je li još živ pa ne mogu reći što inače bih bez imalo krzmanja – da je Viktor živa legenda Krasa. Fosili izuzetni – dobro što je tu okamenjena riba, ali ima i, naprimjer, okamenjeni list eukaliptusa!

Najveća legenda grada je, iako odavno nije živ, Srečko Kosovel. Za života, prekinutog dva mjeseca nakon 22. rođendana (1904.-1926.), nije stigao objaviti nijednu zbirku pjesama, ali svejedno spada među najveće slovenske pjesnike. Danas neki objave toliko knjiga da unište jednu dobru šumu, a onda budu zaboravljeni. Velika je stvar što se u Kosovelovom slučaju nije desilo takvo što već ono što je napisao u jednoj pjesmi: U vječnost je moje srce otvoreno: iz Kaosa u Kosmos… Po Kosovelu se danas zovu sežanska gradska knjižnica, osnovna škola i dom kulture, a uređen je i Kosovelov spomen-put od Sežane do Tomaja, sela gdje je rođen i sahranjen. U „Kosovelovoj domačiji“ i danas se čuvaju njegovi osobni predmeti, rukopisi knjiga i druge stvari vezane za njegov život i rad. Na neobičnom pročelju knjižnice njegovi stihovi, izdvojeni u naoko besmislene rečenice, usto još poprilično avangardne, makar je više od stoljeća prošlo od prerane pjesnikove smrti. Slično je i ispred modernog zdanja Doma kulture, a naravno da dug pjesniku ne bi bio vraćen da nema i njegove biste.

Najbolje mjesto za biste i spomenike ipak je pripalo drugima. Riječ je, dakako, o središnjem gradskom parku, u kojem se kočoperi narodni heroj Albert Gruden, partizanskim nadimkom Blisk (1923.-1982.). Sve bi to bilo donekle podnošljivo da slovenski mediji već godinama ne pišu o Grudenu kao o zločincu, čovjeku koji je bio strah i trepet čitavog Krasa i Primorja, silovatelj i serijski ubojica! Život ne piše samo romane, kao u izreci, već i tragedije, pa je takvu jednu napisao ne samo Bliskovim žrtvama već i njemu: nije poginuo od njemačkog metka u ratu – u lovu ga je ubio vlastiti sin!

U parku i spomen-ploče s imenima poginulih boraca, ali ne u lovu već u ratu, kao i civilnih žrtava, među kojima su posebno izdvojeni umrli u internaciji te oni koji su uzeti kao taoci. Slova i petokraka na partizanskom spomeniku zlatne boje, kao i srce ispod petokrake. U blizini je i spomenik onima koji su 2.VII.1991. godine „oslobodili granični prijelaz“ i svim sudionicima rata Slovenije protiv JNA. Zanimljivo, sukob općepoznat kao Desetodnevni rat na spomeniku je malo nategnut: nije puno, na točno - četiri mjeseca J

U drugom parku, blizu dvorca Petač, naredali se neki stariji spomenici. Ni pod jednim ništa ne piše pa ne znam ko je ko, a do daljnjeg mi ostaje nejasna i neka vrsta grba na kamenim kockama razbacanim okolo. Pitam školarce po dvorištu, njih desetak, šta je to, ali me zbunjeno gledaju; izgleda da, iako se tu, kažu, svakodnevno igraju, nikad nisu obratili pozornost ni na kipove ni na kocke s grbovima. Grbova ima i u Starom gradu, jedan na prelijepom bunaru u dvorištu dvorca, ustvari čitavog kompleksa međusobno povezanih zgrada, drugi na pročelju, metar-dva od firme „Abanke“, koja „krasi“ dvorac, ali nijedan, a različiti su, nije nalik simbolima na parkovskim kamenim kockama.

Petači su ustvari plemenitaši iz Trsta, originalnim prezimenom Petacci. Dvojica su u 17. stoljeću bili i tršćanski gradonačelnici, a jedan, stotinjak godina kasnije, tršćanski pa ljubljanski biskup. Čitav Kras, uključujući i tadašnje selo Sežana, bio je njihov posjed i – unatoč činjenici da se Sežana prvi put spominje još 1152. godine – komotno se mogu smatrati začetnicima današnjeg grada. Dvorac su Petači sagradili u prvoj polovici 18. stoljeća, i to nakon što su njihovi kmetovi 1713. godine digli bunu i protjerali ih iz dvorca u Završniku. Imali su Petači zemlje za čitavu jednu malu državu, ali šta ti je život – posljednji od njih umro je 1817. godine i otad su od njih ostali samo dvorci i uspomene, među ostalim i još jedna oveća zgrada na drugom kraju grada, u kojoj se sada može probati odličan „teran“ i kraški pršut. I u njenom unutarnjem dvorištu je bunar, ali bez grba i, izgleda mi, nedavno obnovljen.

Blizu dvorca je i župna crkva svetog Martina Biskupa. Za slovenske prilike i nije previše stara, izgrađena je 1878. godine, u renesansnom stilu, sa tri lađe, i to nakon što je dotadašnja barokna crkva iz 1509. godine postala pretijesna i srušena. Najzanimljiviji detalj u crkvi je nadgrobna ploča jednog od Petačevih, nekog Benvenuta, umrlog 1588. u dobi od 67 godina, uspravno postavljena u zid, valjda sačuvana iz stare crkve i onih što su njoj prethodile. Nasred ploče obiteljski grb, a tijelo, prema zapisu na ploči, uopće nije tu već je, ko zna zbog čega, preneseno u armensku crkvu u Trstu i tamo sahranjeno.

Kratko se zadržavam pred fontanom na platou ispred „SanPaolo banke“, spomeniku podignutom najzdravijem piću, vodi, bilježim ukusne ukrase ispred cvjećare „Erika“ te neke čudne piramide, naglavačke pobodene u zemlju u malom parku, pa ću opet ka vili Scaramanga. Prije je samo spomenuh, a sad ću reći i da ju je sredinom 19. stoljeća podigla istoimena bogata tršćanska porodica grčkog podrijetla. Navodim to jer je ispred zgrade prelijepa zelena ploha  s fontanom pa su i općinari na pročelje istakli svoju firmu, makar je tu samo vijećnica, a općinska administracija je u susjednoj, novoj i modernoj zgradi. Drugi naziv vile je Mirasasso; ko zna ponešto o susjednom Trstu, zna i za tamošnji dvorac Miramare, moglo bi se u malo slobodnijem prijevodu reći „ona koja gleda na more“, a ovdje je, dakle, „ona koja gleda kamen“ – ovo je ipak Kras. Tako to bî, makar je Giovanni Scamaranga bio vlasnik čitave jedne flote. Sve mu je bilo uzalud, jer je država 1948. godine, kao i stotine i tisuće drugih, odlučila bezočno opljačkati Scaramange i sve njihovo proglasiti „narodnim“, tj. svojim.

Mogao ju je nazvati Miracolo, pošto je zelena ploha samo „uvod“ u ono što sam ostavio za kraj, nadaleko poznati Botanički vrt. Prije nego što stupim preko kapije, koji časak ću potrošiti i na čitav kompleks partizanskih spomenika, sada nekako zaostalih u prikrajku, iako se radi o umjetnički izvanrednom djelu, bez imalo sirovosti kakva se često može sresti na sličnim mjestima.

A Botanički vrt… Jasno je da su Sežana i njeni stanovnici također, već samim time što su ga sačuvali i njeguju ga, dali i daju svoj doprinos svoj njegovoj ljepoti, ali se ne može i ne treba preskočiti činjenica da su park napravili Scaramange, konkretno Giovanni, čiji su kapetani, ploveći po vascijelom dunjaluku, osim svega morali brinuti još i o biljkama koje će iskopati i ponijeti u Sežanu, da prežive, da gazda ne bude ljut. U staklenom Palmariju, kako ga zovu, prava cvjetna prašuma, puno gušća i od Perućice i od tropske Amazonije – tu su ne samo palme već i razne puzavice te kojekakve nježne vrste ili cvjetna nedonoščad koje treba ljuljati, paziti i čitati im pjesmice pred spavanje.

Po parku magnolije, Judino drvo, japanska sofora, čak i mamutski libanonski cedar, toliki da mora biti da ga je posadio osobno Giovanni Scaramunga. I nije sve ostalo samo na Botaničkom vrtu, neka od stabala su zasađena i po gradu. Evo, ja ću zastati pored stabla ginka – ne znam je li forte, ali… Danas za ručak imam lišće ginka pa se, nakon svega viđenog, možda sjetim i gdje sam i kako se zovem :)