Belogradčik, gradić u kojem rimska tvrđava, fascinantne stijene i nebo srastaju u jedno

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Vidjeti tvrđavu Kaleto i nevjerojatno izvajane stijene na slikama impresivno je, ali uživo – e, to je već teško opisivo! Takvih kamenih „vijenaca“ nema nigdje u Europi, a tvrđava je jedna od navećih u čitavoj Bugarskoj, usto i najbolje očuvana, pa je dojam još jači.

Belogradčik se – ako se povijest stavi na stranu – jedva može nazvati gradom: tri nešto duže ulice, jedan trg, manje od 6.000 stanovnika. Ipak je središte čitavog okolnog prostora, što nije nikakvo čudo kad se vide naselja kroz koja se dolazi do grada: putokazi izblijedjeli od sunca, nečitljivi čak i kad se prikoči ili stane kako bi se vidjelo što na njima piše, kućice ruševne, tek poneki starac i starica napasaju ne baš brojna stada, a 46 kilometara puta od skretanja kod prvog putokaza, preko Kireeva, Rakovice, Podgora, Ošana i Veštice, pa sve do samog grada – ne pretjerujem, života mi! – prava katastrofa: dobrim dijelom vodi kroz šumu, u najvećem dijelu uzak za mimoilaženje, bijele linije ima u tragovima na svega nekoliko stotina metara gdje se cesta malo raširi, a kolovoz, što kažu, rupa na rupi i između nih rupa. Zato ću se vratiti drugim putom, onim prema Vidinu, računajući da nijedan ne može biti gori od onog kojim sam stigao.

Gradić bi se mogao „podijeliti“ na „napucani“ dio i ostatak. U prvi dio spada gotovo samo glavni trg, gdje dolaze turisti. Tu je nov i vrlo pristojan hotel „Skalite“, odnosno, po naški, „Stijene“, jedino mjesto u gradiću gdje se vikendom eura mogu zamijeniti za leve, jer banke ne rade, a mjenjačnica, za razliku od drugih okolnih gradova, nema, baš nijedne. Na trgu turistički vlakić i gospođa u crnoj jakni koja naplaćuje parking; eura ne smije uzeti, ali će bez zanovjetanja sačekati da se snađete za leve. U pristranku suha fontana, veliki cvjetnjak i spomenik poginulim u balkanskim i svjetskim ratovima, koncipiran na zanimljiv način: sela poredana okomito, po azbuci, od Borovice do Čifluka (da nije napisano bugarskom ćirilicom, pomislio bi čovjek da je u Bosni!), a ratovi vodoravno, pa je lako vidjeti ko se koliko žrtvovao u kojem od ratova. Zanimljivo: Prvi svjetski rat ovdje je, sudeći po žrtvama, započeo tek 1915., a Drugi svjetski rat vodio se samo 1944. i 1945. godine! S donje strane trga velika općinska zgrada „za kulturne i socijalne usluge“, a na brdašcu iznad gornjeg ruba lijepa zelenkasta zgrada učilišta nazvanog po revolucionaru Vasilu Levskom. Ispred nje mali pano s okruglastim kamenom, donesenim s područja oko tvrđave. Sasvim po strani trga drvena kućica, ured turističke organizacije, zaključan, iako na vratima, po kojima se vidi otisci nečijih prljavih ruku, stoji da radi svim danima u tjednu. E, da, ima na trgu nešto skrooooz zanimljivo, nešto što ne vidjeh nigdje, ali to ostavljam za kraj.

U pristojniji dio grada spada i ulica koja s trga vodi ka tvrđavi. Tu je zgrada općine, nekoliko urednih radnji, ispred jedne picerije česma s kipom dječaka koji se igra sa psom, a onda dopadljiv spomenik nekom Todoru, za kojeg ne uspijevam „dešifrirati“ kako se preziva – slova su pootpadala, a tako i, pretpostavljam, brojevi koji su označavali godinu njegova rođenja i smrti. Valjda je zbog toga mrk i pomalo odbojan – nekad je očito bio velik, faca, a sad je zaboravljen. Na kraju ulice je zgrada umjetničke galerije.

U donjem dijelu grada sivilo: ulica puna zakrpa, socijalistički hotel „Belogradčik“ odavno ne radi pa mu fasada ispod krova polako otpada, blista jedino višemetarski pa stoga prilično grandiozan spomenik za ovako malo mjesto: opet je u pitanju neki revolucionar iz davno prošlih vremena, čim se na mramornom postamentu ne može pročitati doslovno nijedno slovo. Po zidovima i oglasnim tablama smrtovnice u A4 formatu, baš ono što kod nas u šali kažu „rahmetli posterčići“, nekoliko grafita navijača CSKA i plakati za utakmicu lokalnog FK „Balkan“ i FK „Dunava“ iz Dunavaca. Jedino osvježenje je veliki mural na svježe obnovljenoj zgradi, a motiv je, dakako, opet revolucionarni, mada s dozom „prave“ umjetnosti.

Ispred ulaza u tvrđavu, na prostranom parkingu, mnogo suvenirnica, ali prodavci ne dosađuju već strpljivo čekaju prave mušterije. Karte prodaje sredovječna gospođa Galina, a nije lijena pokazati ni kutiju s lijepim i prilično jeftinim kristalima, odreda nađenim na bugarskom području, kao što dvjema gospođama na ulazu u tvrđavu nije teško fotografirati svakoga ko ih za to zamoli.

A tvrđava: neko ima marketing, to su uglavnom zapadnjaci, a neko nešto ovakvo kao što je Kaleto. Za neka novovjeka zapadanjačka „čuda“ znaju svi, „ubiše“ reklamom, za Kaleto znaju gotovo samo oni koji se zapitaju čega zanimljivog ima u Bugarskoj, i opet je pitanje hoće li „naletjeti“ baš na Belogradčik. Turista ipak ima, mada uglavnom domaćih, susrećem ih čim se uđe kroz kamenu kapiju, natiskali se blizu metalne table-panoa što ga je vrijeme odavno pregazilo.

Rimljani su prvi shvatili izvanrednost ovog mjesta za gradnju tvrđave, do čega je došlo u 3. stoljeću. Sa kula i zidova nadziran je put do Ratiarije, blizu današnjeg sela Arčar, najznačajnijeg rimskog grada donjeg Dunava, osnovanog u 1. stoljeću i jednog od najvećih rimskih naselja na Balkanu. Nakon što je Bizant 395. godine osvojio Balkan, car Justinijan I. proširio je grad i dodatno ga utvrdio. Svemu, znamo, dođe kraj, a novi osvajači, Slaveni, tri stoljeća kasnije također su lako shvatili sve prednosti utvrde. Potom je trebalo proći gotovo sedam stoljeća do dolaska novih gospodara, oličenih u bugarskom caru Ivanu Sracimiru, za nas značajnom i po tome što je bio otac prve bosanske kraljice, Doroteje Bugarske, supruge Tvrtka I. Kotromanića. Sracimir je vladao u Vidinu, i to čitavih 40 godina, a glavno uporište bila mu je upravo tvrđava Kaleto. Proširio ju je toliko da je mogla primiti oko 3000 vojnika, dakle više od pola stanovnika današnjeg Belogradčika, što mu na kraju ipak nije sačuvalo carsko prijestolje, pa je dušu ispustio u osmanlijskom zarobljeništvu. Osmanlije su zauzele cijelu današnju Bugarsku, a upravo Belogradčik se držao praktički „do zadnje“, ali je naposljetku, krajem 14. stoljeća, ipak pao. Novi gospodari, sultan Bajazid I. i njegovi paše, nisu, dakako, bili vojnički nepismeni da od tvrđave ne bi napravili glavno uporište za područje čitavog zapadnog dijela Osmanlijskog carstva. Nakon što je vatreno oružje u raznim formama ušlo u široku upotrebu, a topništvo značajno unaprijeđeno, čak su angažirani francuski i talijanski inženjeri kako bi je prepravili u skladu s novom vojnom doktrinom, a spomenuti zahvati obavljeni su u prva četiri desetljeća 19. stoljeća. Potkraj osmanlijske vladavine upravo ovdje su izbijali ustanci Bugara, od 1830. do 1851. godine zabilježeno ih je čak devet, a posljednji, u kojem je s obje strane sudjelovalo više od 10.000 vojnika, završen je tako što su njegovi vođe zarobljeni i potom danima surovo mučeni u tvrđavi, da bi život završili onako kako je pobunjena raja tada uglavnom završavala – skraćeni za glavu. Na gotovo četiri stoljeća dugu vladavinu Osmanlija podsjeća džamija ispod tvrđave, u gradu, a vidi se sa gotovo svake točke. Posljednji put tvrđava je imala vojnu ulogu tijekom bugarsko-srpskog rata, 1885. godine.

Ko je gradio koji dio, vrlo je teško „razoputiti“: svi su samo nastavljali graditi na onome što su osvojili i zatekli. Kako god, nakon ulazne kapije slijedi prostrani zaravnjeni plato, a onda još jedna kapija, valjda kontrolna ili je prije neke od dogradnji i proširenja tvrđava sezala do tog mjesta. Naravno da su kapije rađene i kako bi, u slučaju osvojenja jednog dijela tvrđave, drugi mogli zasebno funkcionirati, a nazvane su po Vidinu, glavnom gradu čitave pokrajine, i Nišu. Unutra su, na oba platoa, nekad stajale brojne zgrade za smještaj vojske i arsenali, a popločane cisterne za sakupljanje kišnice i danas su tu, pokrivene metalnom mrežom da se nekom od turista ne omakne iznenadno kupanje. Do Vidinske kapije su još dva bočna, lučno zasvođena „tunela“, sada zazidana, a po popločanoj stazi mnogo komada crvene keramike, svakako iz predosmanskih vremena. Utori na luku kapije daju naslutiti da su tu nekad stajale ploče, vjerojatno s natpisima, čak bi se dalo pretpostaviti da su, kao što je bilo i drugdje, potjecale iz vremena osmanlijske vladavine, ali su sada ostale samo prazne rupe: osloboditelji, bit će, nisu mogli trpjeti da ih znamenja višestoljetnih tlačitelja i dalje podsjećaju na doba kad su Bugari u svojoj zemlji bili samo raja, bez ikakvih nacionalnih i s vrlo malo ljudskih prava.

Kad nestane platoa Vidinske kapije, ako sam dobro skontao koja je koja, kreće se uzbrdo. Stjenski masivi, jedinstveni u Europi, vide se već iz donjeg dijela tvrđave, a kad se posjetitelj popne uz druge stepenice i prođe kroz još jedan uski lučni prolaz, tvrđava i stijene počinju srastati u jedno. Najviši plato čine dijelom i vještački zaravnjene stijene, a zove se Prva ploča.

Pogled s Prve ploče doista je fasinantan: ne samo da se vidi čitava tvrđava i doslovno svaka zgrada u gradu, već je kao na dlanu i čitavo okolno područje, kilometri i kilometri na svaku stranu. Okolne stijene, one što srastaju s tvrđavom, odavno imaju imena, dana prema izgledu, pa je jedna nazvana Madonom, odnosno Gospom, u drugoj nije teško prepoznati Lava, u trećoj Medvjeda, jedna je nazvana Pastir, manja skupina stijena su Monasi, potom su tu Adam i Eva, Bor, Djevojačka stijena, Jahač, Derviš... Za neke od stijena vezuju se lijepe narodne legende. Tako za jednu kažu da je to okamenjena Latinka: krenula je na ljubavni sastanak s dečkom joj Milutinom, ali ju je presreo Turčin Abdija, želeći je oteti za sebe; dala se u bijeg, a kad je vidjela da nema kud, zamolila je Boga da je pretvori u kamen. I dragi Bog, kud će, šta će, usliši joj molitvu. Eno Latinke, gordo stoji i čeka neće li se odnekud pojaviti njen Milutin.

Geolozi procjenjuju da su čudnovate stijene stare oko 230 milijuna godina, a razbacane su dokle god pogled seže, na uzdužnom vijencu od kojih 30-tak kilometara. Nema potrebe ići u susjedne Beltince i Borovicu, sve se odlično vidi s Prve ploče. Ispod nje provalije, ambisi u koje oni koji nemaju strah od visine gledaju s divljenjem, a oni drugi ili se uopće ne popnu ili „krajče“ ustranu, podalje od ograde, a pogotovo od neograđenog dijela, ostavljenog onim što im adrenalina nikad nije od viška. Kad se sve sagleda, nije čudno što su stijene Belogradčika kandidirane za jedno od sedam novih svjetskih čuda, a posljednjih desetljeća su, zajedno s tvrđavom, poslužile i kao idealan ambijent za snimanje nekoliko filmova.

Lijepo bi bilo prošetati i obližnjim rezervatom biosfere Čuprene, na obroncima Stare planine, dijelu UNESCO-vog prirodnog naslijeđa, a pogotovo pećinom Magura, 35 kilometara od Belogradčika, sa crtežima starim više od 12 tisuća godina, ali bi za to dvoje trebao još jedan dan; bit će red doći jednom na festival „Od Timoka do Iskara – tragovima Tračana“, vidjeti Čuprene i Maguru, mačevaoce i kopljanike u rimskim odorama, oprobati se u gađanju strijelom, i baciti disk daleko, daleko, sve tamo negdje do najdalje stijene crvenkaste nijanse :)

Polako se spuštam prema gradu, vidjeti još ponešto zanimljivo, a prva na redu je Hadži-Huseinova džamija. Znam da je unutra jedinstven i vrlo vrijedan duborez, ali svana izgleda kao da u džamiju niko nije ušao već godinama. Očito je da se nadležni trude sačuvati je, čim su bočni zidovi pažljivo renovirani, ali je lijepo, floralnim motivima ukrašeno pročelje s natpisom na arapskom jeziku, prilično zapušteno, a po zidovima je ispisano i nekoliko grafita. Džamijsko dvorište uređeno, pokošeno, u krajevima i poneki cvijet, a na središnjem dijelu dva usamljena i tužna nišana. Zanimljivo, sa Prve ploče nigdje u gradu ne vidjeh crkve, bit će onda da je i nema.

Drugo mjesto „za usput“ je Povijesni muzej, smješten u niskoj katnici, tipičnoj za bugarska gradska naselja prije stotinjak godina. Kuća je bila vlasništvo nekog Ceka Panova, čiji je rođak Colo Todorov Panov bio jedan od vođa ustanka 1850. godine, stoji na ploči ispred kuće, a tu su i imena troje nasljednika, prezimena Vinarov, koji su kuću darovali za smještaj muzejskih zbirki. Unutra je najzanimljivija zbirka o životu Torlaka, ovdašnjeg starosjedilačkog naroda, ali šta vrijedi kad je muzej zaključan. Tako mi ostaje vidjeti samo partizanski spomenik i desetak rimskih stela, miljokaza, baza i komada stupova „postrojenih“ uz rubove dvorišta.

Rekoh da na gradskom trgu ima još nešto zanimljivo, a to nešto je skriveno u zidu iznad jedne od klupa. „Poruka našim potomcima“ uzidana je iza ploča 29.VI.2001., a bit će dostupna za stotinu godina, na isti datum 2101. godine. U prvi mah pomislih da je riječ o pogrešci! Niko ne zna šta je unutra, a do otvaranja su, eto, ostale još 83 godine, što će reći da će poruku pročitati sadašnja belogradčanska novorođenčad ako dožive 83 godine. Dotad će se čitavog života pitati šta stoji iza crvenkaste ploče, a to se pitam i ja, krivudavim putom napuštajući Belogradčik.