Udine, grad nogometa, Tiepola i dvorca na brdu sazdanom od zemlje donesene u šljemovima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Udine se prvi put pod tim imenom spominje 983. godine. Mlađi sam, gotovo čitav jedan milenij, ako ne računamo ono prije prvog spomena, pretpovijest, Ilire, pa Rimljane, koji su ovaj prostor zauzeli 177. godine prije Krista. Naslijedili su ih Bizantinci, pa Franci, ali prava povijest grada počinje 1420. godine, kada postaje dijelom Mletačke republike.

Ne znam, a mrzi me pitati kojeg je roda ime grada. Kod nas kao da oko toga nikad nije bilo nikakve dvojbe i uvijek se govorilo o Udinama, pa ću i ja tako. Nekakav, da izvineš, ud, velik, i još u množini :)

Za Udine uglavnom znamo preko nogometa: Udinese je vječiti talijanski prvoligaš, nikad u samom vrhu, ali nikad ni iznad ponora zvanog Serie B. Oni malo stariji pamte kad su u dresu „Zebrica“ nastupali Dino Zoff, Oliver Bierhoff ili legendarni Zico, a danas u tom dresu igraju, reče mi prijatelj koji prati te stvari, trojica Hrvata: Andrija Balić, Igor Bubnjić i Stipe Perica. Iskreno, nikad čuo!

Lako je meni za nogomet, trebam zapamtiti gdje sam parkirao, da poslije ne bude drži - ne daj :) Sigurica je palača Torriani, danas sjedište ovdašnje udruge industrijalaca: zadnji parking prije ulaska u pješačku zonu, a bome je i primijetna i pamtljiva. Taman da nju i zaboravim, ne mogu, smještenu odmah do nje, kapelu Manin iz 1733. godine, nazvanu po naručitelju Ludovicu, rođaku, imenjaku i prezimenjaku  posljednjeg, 120. mletačkog dužda, s kojim je 1797. godine završila povijest Republike: pravi je dragulj baroka, takoreći draguljčić, s obzirom na veličinu nekih drugih crkvi u Udinama i drugdje. Unutra je Madonna s djetetom Giuseppea Torrettija, koji je izradio i bogate zidne reljefe. A čak da sam toliko zaboravam pa „smetnem“ i kapelu Manin, neću Gospin toranj iz 15. stoljeća na kraju ulice: trenutno zatvoren, tu će se, kažu, praviti još jedan muzej, ali dominantan i moćan, čak – ako se to može reći za tornjeve – šutljiv i pomalo namrgođen u gordosti koja gotovo da prelazi u oholost.

Subota je, grad diše opušteno, barem tako djeluju četvrti u kojima autima nema prilaza, pa opuštenost začas prelazi i na mene, s tim da ja, kao i valjda svaki putopisac, i kad sam unutra i kad sam vani, zvirljam i gore i dolje i lijevo i desno te malo-malo pa nešto stavljam u objektiv. Za početak se trebam pomoliti, a prva crkva kojoj idem u susret, svetog Petra Mučenika iz 1285. godine, češće, čujem, služi za održavanje koncerata nego za slavljenje misa. Mala, zbijena između većih zgrada: tu je Villa Scarpi  sa Kućom Luzzatto, u kojoj se nalazi i molitveni prostor za židove, ali se do njega ne može. U crkvici barokni oltari, slike po stropu, kip svetog Ante, onog „našeg“, bosanskog, dakle, Padovanskog, grobovi mnogih onodobnih plemića, čak i ostaci freski iz vremena gradnje crkve, začudo prilično dobro sačuvani, pogotovo kad se zna da je crkvica nakon 1797. godine i pada Mletačke republike neko vrijeme služila za smještaj Napoleonovih vojnika. Ovdje očito nije vrijedilo ono da gdje vojska prođe tu trava ne raste. Crkva je, dakle, puna vrijednih stvari, a, zanimljivo, ipak djeluje jednostavno i nije pretrpana svim navedenim.

U sljedećoj, posvećenoj svetom Jakovu, prvotno podignutoj 1378. godine, iako na oltaru nema svećenika, moli se tridesetak vjernika. Divim se baroknoj ponutrici, pogotovo bogatim bočnim oltarima i oltarnim slikama: na jednom sveti Fabio moli za duše „zaglavljene“ u čistilištu, rad velikog Pietra Venieria, koji je oslikao i strop, na drugom Gospa sa svetom Agatom i svetom Apolonijom, rad Fulvija Griffonija, na trećem opet Gospa, sada okružena valjda svim dotad poznatim sveticama i svecima, rad Antonija Carneoa, na četvrtom kipovi svetog Rafaela i pokrivene žene, rad Antonija Corradinija, i na sve to uresi koje je za sobom ostavio Biagio Biagetti...

Odlučujem kleknuti i na ispovijed, ali ipak odustajem: bit će bolje da ja to, mislim sve te svoje grijehe, fino napišem, da šta ne zaboravim, pa ću onda u klečeći položaj. Nije da ima bog zna šta, al' eto, za svaki slučaj :)

Na pročelju, izrađenom 1525. godine po Bernardinu da Morcoteu, dominira sat, a ispod njega balkon, valjda postavljen ako papa kadgod zaluta u Udine. Za crkvu zalijepljena još jedna crkvica, ulazi odvojeni, a unutra se može izravno iz jedne u drugu. I iznad nje kipovi, na krovu, previsoko da bih „prepoznao“ o kome je riječ.

Pošto sam, dakle, ispred crkve svetog Jakova, znači da sam već u starom gradskom središtu. Piazza Mercato Nuovo ili delle Erbe; mnogi je  zovu i po „vlasniku“ crkve, svetom Jakovu, kako se stoljećima zvala, mada se sad službeno zove Piazza Matteotti. Na manjem trgu bunar iz 1486., ukrašen stupovima i grbovima, na većem svega godinu dana mlađi obelisk s Gospom na vrhu, na ostalim stranama trgova drevne palače, nazvane po slavnim i uglavnom davno izumrlim obiteljima. Svakoj slavi, ma iz čega prositjecala i ma kolika bila, jednom neminovno dođe kraj.

Svraćam i u secesijsku zgradu na čijem pročelju stoje dvije firme: jedna, starija, kaže da je to Mercato del Pesce iliti ribarnica, peškarija, rekli bi Dalmoši, druga, nova, da je u pitanju galerija. Ovdje se „pika“ ono što je mlađe, a radi se o stalnom izložbenom prostoru namijenjenom fotografima, nazvanom po Tini Modotti (1896.-1942.), fotografkinji, ali i svjetskoj revolucionarki, rođenoj ovdje, umrloj pod vrlo čudnim okolnostima u Meksiku. Ovjekovječena je i na filmu, a stihove na njenom nadgrobnom spomeniku „maksuz“ je napisao Veliki Pablo Neruda. Izložene su fotografije iz stare, predgadafijevske Libije.

Ne zaobilazim ni tržnicu, Talijani, zna se, imaju ukusa kad je riječ o odijevanju, a nije, vala, posebno skupo, kao i živopisni dio na kojem se prodaje riba. Rečeno mi je da je subotom najbolje doći, tad je ovdje najživlje, i stvarno je tako. „Jedna fotka, jedan euro, dvije fotke dva eura, tri fotke pet eura“, dovikuje mi šarmantni proćelavi riboprodavac s osmijehom koji valjda skine tek kad proda i posljednju sardinu – to se zove popust, nema dalje! :) Preko puta tržnice je Venecijanska kuća: od nekoliko desetina, možda čak i nekoliko stotina palača, baš ih ima na sve strane, ova bi, da negdje nešto znači moj arhitektonski ukus, bila u samom vrhu, a razlog je venecijanska gotika, u slučaju Venecijanske kuće zastupljenija nego na ostalim građevinama. 

S jednim prosjakom ću također „probaciti“ koju s ono malo talijanskih riječi što ih kojegdje pohvatah za prošlih desetljeća, i on bi jedan euro za slikanje, a isto bi i Ajša iz Somalije, s tim što se od nje za taj euro dobije plastična bubamara i plus je svoju bebicu „staru“ manje od godine „uvježbala“ da znatiželjnicima pruži ručicu. Prosjak je živopisni sjedobradi starac, a Ajša puca od mladosti i ljepote: ne zna čovjek bi li je odmah smjestio u poznati Šobićev hit, ono kad pjeva „tijelo joj vrelo, pogibija prava“, ili u onaj vic kad je Mujo u Njemačkoj lijepio pločice i onda jednom otišao u javnu kuću te tražio najcrnju „damu“ pa joj, nakon što ju je „razgledao“ sa svih strana, rekao da se može obući: čovjek je samo želio vidjeti kako bi se crne pločice slagale s ružičastom fugom :)

Glavnim gradskim trgom, Trgom slobode, dominiraju Lođa Lionello i Lođa svetog Ivana. I Lođa Lionello oblikovana je, i to još sredinom 15. stoljeća, u venecijanskom gotičkom slogu, kad joj je preko puta sazidan i Torre dell’Orologio, kod nas bi se to reklo sahat-kula, pa sve zajedno nemalo sliči na venecijanski Trg svetog Marka. Lođa svetog Ivana je, pak, renesansna građevina, ma ono čista klasika renesanse, a nasred trga fontana Giovannija Carrare iz 1542. godine. Lođa je puna mladeži, grbova i zlatopisnih spomen-ploča, dani bi trebali da se sve iščita. Rubom trga poredani su razni kipovi, neki iz vremena gradnje trga, a neki pristigli kao dar austrijskog cara Franje I. nakon potpisivanja mira u Campo Formiju. Dio trga se uređuje pa su neki od kipova umotani kao novorođenčad, do glave, pojma nemam kako dišu :) Radovi na Herkulovom kipu su završeni i evo ga se kočoperi kao da je upravo popio onu kap Herinog mlijeka i taman osjetio snagu u damarima, eto, takav je ovdje. Od novih „stvari“ na trgu jedino par uradaka znamenitog modernog kipara Mirka Basaldelle, također rođenog ovdje. Ne znam kako to „sjeda“ drugim ljudima, ali se meni, taman da je u pitanju neko od najslavnijih suvremenih kipara, ništa od toga ne uklapa, 500 godina razlike je previše da bi se sve stopilo u harmoniju. 

Subota je i dan vjenčanja. Ne znam koliko vremena dobije jedan par, a ja od ceremonijal-majstora, bit će matičara, dobivam „tre minuti“ da pogledam dvoranu u kojoj se mladenci zaklinju na te neke stvari dok su živi, a ima ih, makar zvuči nevjerojatno, koji u to, dok govore ono kobno „da“, stvarno vjeruju :) Na ogradama iznad stepeništa nekakvi golišavi reljefi, hm, nije slučajno što se vjenčavaju baš ovdje, a unutra pristojno i ugodno. Ispred ulaza se sve crveni, ali ne od famoznog i sveprisutnog crvenog tepiha nego od ružinih latica. Posipam ih jednu šaku i po sebi, možda se neko zezne pa se zaleti :)

Vrijeme je i za pokret uzbrdo, do gradskih zidina i Dvorca Udine. Ustvari se prvo treba pokloniti bistama trojice namrgođenih brkajlija, Antonina di Prampera, političara i ratnika, borca za ujedinjenje Italije, Gabrielea Luigia Pecilea, također političara i zakonodavca, poznatog i po tome što je donio prva nogometna pravila u Italiji, te Giovannija Batistta Celle, ratnika i ujedinitelja, kojeg u svojim zapisima po hrabrosti spominje čak i Garibaldi. Svi oni stoje i mrko gledaju prolaznike u trijemu već spomenute Lođe svetog Ivana, za koju se veže kapija ka Dvorcu Udine. Na njoj krilati lav, pod nogama mu grb i teško čitljiv natpis, a onda valja uza stepenice.

I usporedo sa stepeništem nekad davno je sagrađena bogato izvedena lođa, a u njoj je već mirnije nego u onim dolje: poneki zaljubljeni par i društvanca koja ne žele u vrevu i buku. Kao i drugdje, puno je tamnoputih, pogotovo mladih, što nije čudno kad se zna da u sadašnjem stanovništvu grada gotovo dva postotka čine samo doseljenici iz Gane, a gdje su tek svi ostali pristigli iz Afrike. Sad su to Talijani koji su, što bi reci Berlusconi, „malo više preplanuli“. Lođa je inače svom dužinom, a baš je ima, puna grbova, natpisa i izblijedjelih freski, a prije platoa s dvorcem još jedna crkva, ali ne bilo kakva već najstarija u gradu.

Crkva Gospe od Kaštela, trobrodna bazilika s tlocrtom u obliku latinskog križa i s anđelom navrh zvonika, podignuta je još za langobardske vlasti, a do 1263. godine imala je status katedrale, kada je napravljena današnja, čije ću krovove i kroviće daleko negdje vidjeti malo kasnije. Svana venecijanska gotika, unutra barok, to su „posljedice“ obnova od prije puno stoljeća, a ipak se, zanimljivo, sve dobro slaže. Opisivati je ne vrijedi, dovoljno je reći da unutra vidim radove istinskih velikana Tiepola, Amaltea i Ludovica Dorignya. I vjenčanje, sad, dakako, crkveno – to se oni iz gradske vijećnice polako „premještaju“ ovdje. Snimam ih s kora – savršena kompozicija u kojoj sve nalazi svoje pravo mjesto.

Na platou su koncerti, kazališne predstave i slične stvari vrlo česte, pa su i danas u toku pripreme za nečiji nastup: kosilica je završila posao, a njeni zvuci su se do maločas miješali sa zvucima tonske probe. Bina je spremna, a zvučne kutije poslagane točno pored prelijepog bunara što se diže izravno iz trave. Dugokosa plavuša zadigla suknju i mirno rashlađuje noge podignute na baze stupova starih barem jedan milenij.

Grad leži u ravnici, a jedino pravo brdo je ovo na kojem stoji dvorac. Legenda kaže da je moćni Atila, nakon osvajanja Aquileie, naredio svojim vojnicima da predahnu, skinu kacige i u njima počnu prenositi zemlju i usred ravnice graditi brdo. Koliko milijuna kaciga zemlje im je trebalo, nije zapisano, a sve kako bi, kaže dalje legenda, Bič Božji imao dobar vidikovac. I dobio ga je, budući da se s platoa i danas vidi čitav grad.

Ako se legende ostave postrani, onda je red kazati da se dvorac na platou, danas baš ne znamo koliki i u kojem obliku, prvi put spominje 983. godine, kada ga je car Svetog Rimskog Cartsva Oton II. darovao akvilejskom patrijarhu. U dvorcu je nekoliko stoljeća bilo sjedište regionalnog vijeća, neke vrste tadašnjeg parlamenta, a i na to su, naravno, točku stavili Napoleonovi vojnici 1797. godine. Danas su u dvorcu smješteni muzeji, galerije, knjižnica i slični kulturni sadržaji.

Na kraju: ovo je samo glavni dio Udina! Do katedrale Santa Maria Maggiore bî mi podaleko, a ne odoh ni do sveučilišta, dvaju kazališta, još nekih muzeja, stare rezidencije akvilejskih patrijarha, Biskupske palače, crkve Gospe Čiste sa još slika Gianbattista Tiepola... Bilo bi previše za samo jedan dan, a ponešto – Bože zdravlja – treba  ostaviti i za sljedeći dolazak :)