Brseč – Mali grad velikog pisca i najmanjeg kazališta na svijetu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svjedoci smo kako su tijekom posljednjih četvrt stoljeća (mada im to nije prvi put) mnogi gradovi poseljačeni, a i kako su mnoga sela postali gradovi, sve to, dakako, kad se gleda broj stanovnika. S druge strane su mjesta koja su, kad bi broj stanovnika bio jedini kriterij, odavno postala sela, ali su duhom uvijek bili i uvijek će ostati gradovi.

Jedno od takvih mjesta je Brseč, smješten ispod padina Učke, na samom kraju Liburnijske rivijere. Do prije nekog vremena pripadao je 20-tak kilometara udaljenoj Opatiji, danas se nalazi u sastavu općine Mošćenička Draga, a sve jer se, eto, nečemu mora pripadati; mimo toga bi Brseč, da nije forme, ovakav kakav je, sa svojih 129 stanovnika, mogao pripadati sam sebi. Prije manje od stotinu godina bilo ih je više od 500.

Iako je građen još tijekom srednjovjekovlja, Brseč danas nema, kao neki od okolnih gradića, izuzev jednih u donjem dijelu, klasičnih starih gradskih vrata, ali ima ulaz – grad počinje od zgrade u kojoj je smještena kavana „Sisol“. Doduše je to nekad bio prigradski dio, izvan zidina, ali se odavno stopio s njim. Iznad ulaza u kavanu urezana 1763. godina i to bi, ako je riječ o bogatstvu povijesti mjesta – da u čitavom mjestu nema ničeg drugog sličnog godišta – pametnom bilo dosta. Naizgled slična zgrada prekoputa, u kojoj se nalazi mjesna prodavaonica „Suzi“, sagrađena je – opet čitam s pročelja – takoreći prekjučer, „tek“ 1876. godine. Sasvim usput, ima u Brseču i puno mlađih „objekata“ u koje bi se čovjek mogao zagledati, a na jedan takav naiđoh upravo u prodavaonici: ne znam je li to Suzi sa firme, ali je šarmantna prodavačica ne samo uslužna nego čak i raspjevana dok dobavlja robu s polica, toliko da načas razmišljam da odustanem od obilaska gradića i „bacim“ se u kupovinu :)

Naravno da ću, nakon što pazarim i što mi treba i što mi ne treba, krenuti dalje, a najprije do sidra, „parkiranog“ na najvišoj točki grada koji se, i to treba spomenuti, nasadio na liticu visoku – izmjeriše vrijedni ljudi – točno 157 metara. Sve odatle je nizbrdo, prema moru, a ja ću ipak polako – nekad mi neko reče da svako nizbrdo ima svoje uzbrdo :) Tužno prolazim pored zaključane župne crkve svetog Jurja, ne znajući da ću kasnije… Ups, stani…! Zasad mogu vidjeti raspored misa na oglasnoj tabli desno od ulaza, a crkva, smatra se, točnije njen tlocrt, potječe iz 15. stoljeća, iako joj je službena godina gradnje 1647. Tlocrt je prilično poseban: crkva je jednobrodna, a sa strane su joj dodane dvije kapele, dok je apsida, po svemu, naknadno dozidana. Kao i mnoge druge crkve u ovim krajevima, ima odvojen zvonik, koji više sliči na masivnu obrambenu kulu, recimo negdje u Berkshireu ili Sheffieldu, a drugačiji od drugih je po „zarezima“ na zidovima svih „etaža“, jednostavnim ukrasima koji ipak dobrano mijenjaju ukupnu sliku.

E, onda ću kroz jedan od prastarih gradskih prolaza, volta, koji zajedno s ostacima gradskih zidova i kula, uskih uličica i brojnih kamenih stepenica, te kuća „okićenih“ dimnjacima poprilično originalnih oblika, čine zanimljivu kompoziciju. Kako je većina građevina, zbog oblika grebena na kojem se gradić prostire, poredana u obliku prstena, iz zraka bi Brseč najviše sličio šeširu seoskog bećara po pojem su zadjenute šarene i sjetne uspomene djevojka i snaša. Pa pored male školske zgrade, podignute još 1868. godine, a četvororazredna škola, zanimljivo, ne pripada ni opatijskoj ni mošćeničkoj, već onoj u Lovranu. Pitanje je hoće li u bliskoj budućnosti pripadati ikome, budući da je pohađa svega šestoro djece :( Potom ću izbiti pred kameni portal ukrašen grbom i latinskim natpisom „Dominus Custodiat…“ etc, etc, ko bi razoputio šta sve piše… Uglavnom bi to trebala biti Mašunerija, zgrada koju je 1672. godine dao podići tadašnji brsečki župnik Grgur Mavrović, neka vrsta rezidencije s mnogo soba, pa otud i grb, njegov, svećenički i kanonički.

Stepenice dalje vode na središnji starogradski trg, gdje se nalazi šterna, spremište za vodu, nakapnica, kako je još zovu, jer je namijenjena za pohranjivanje kišnice. U Brseču su šterne, naravno, i jedan od ukrasa gradića. Na još jednu ću naići nešto niže, na terasi ispred župnog dvora, a na kamenom „grlu“ uklesana je 1862. godina. Tu je i toš, kako ovdje zovu mlin ili tijesak za masline, a ovaj je sagrađen u 17. stoljeću. Unutra je gotovo sve od drveta i kamena, dobro, ponešto i od željeza, a na sve strane su, ima ih barem desetak, kamene posude za spremanje iscijeđenog ulja. Na kamenu uz ulaz je napisano da je to toš, a ako naiđe neko ko ne zna latinicu, za svaki slučaj je na drugom, jajastom kamenu napisano i glagoljicom, toš :) „Pisac“ je jedan od velikana hrvatskog kiparstva, Ljubo de Karina, inače domaći čovjek, nastanjen dva kilometra dalje, u zaseoku Zagore.

Nego, jeste li čuli za Jenija Sisolskog?! Njegovo pravo ime – zaboravih, a sad mi se mrsko vraćati navrh teksta da ispravim :) – vidjeh već na zidu kavane Sisol. „Brseč, rodno mjesto Eugena Kumičića“, tako piše na tabli postavljenoj visoko, na zidu kata, da je svi vide, toliko je gradić ponosan na svog velikog sugrađanina.

Rodna kuća Eugena Kumičića (1850.-1904.), alias Jenija Sisolskog, ušuškala se usred Brseča, a i na njenom zidu spomen-ploča, bjelinom pomalo utonula u isti takav zid. Veliki književnik, nesuđeni liječnik, budući da je najprije studirao medicinu, ali i istaknuti političar pravaškog usmjerenja, zbog čega je znao dopasti i zatvora.

Ključ je, kažu susjedi, kod gospođe Wande Skalamera koju, srećom, nalazim kući; upravo je došla, vidim da je malo i umorna, ali se s osmijehom sprema i vodi me do Kumičićeve rodne kuće. Danas je tu knjižnica i galerija „Eugen K“, gdje su proteklih godina izlagala i neka od velikih imena, od već spomenutog Ljube de Karine pa do, primjerice, akademika Ivana Kožarića. Prije nego uđemo, Wanda mi tumači scene na gravurama uklopljenim u vanjske stjenke zgrade – ja, naime, samo „osnovano sumnjam“, a ona mi potvrđuje da su to scene iz Kumičićevih Začuđenih svatova.

Po kući bi se reklo da su Kumičići bili bogatiji soj, ali to je manje važno, preče je zaviriti u piščeve knjige i bilježnice, sjesti za njegov radni stol, razgledati prilično bogatu zbirku pokućstva, posuđa i koječega drugog iz vremena njegova djetinjstva i mladosti. Niko ko stupi u kuću nikako ne bi trebao preskočiti prozor s kojeg je Kumičić gledao – kad se pogleda kroz njega, postane jasno kako je uspijevao narisati onako životne slike mora, hridi, neba, uvala, šume, jer pogled je kao precrtan sa naslovnica romantičarskih romana idilične radnje i sretnog završetka. Nesretna Jelka, pa Lina, Olga, Teodora, Sabina i druge Kumičićeve junakinje… Evo, kao da ih sad gledam s prozora! U drugoj prostoriji se priređuju izložbe, a posebna je što su se između poda i zidova zadjenule stijene. Gospođa Wanda kaže kako su mnoge stare kuće u Brseču napravljene tako, usijecanjem u živu stijenu, što im je dalo, malo je reći čvrstinu, realno je reći neuništivost, te zato i traju već stoljećima. Inače je galerijski prostor do prije nekog vremena bio zapušten i nije služio ničemu, a onda su Brsečani, prije svega ovdašnji kulturnjaci, napravili akciju, očistili, ožbukali, uredili i – eto galerije!

Kumičićeva brončana glava nalazi se i u unutrašnjosti gradske lože, još jedne od građevina koje je dao sazidati župnik Mavrović, očito najveći mecena Brseča svih vremena. U mnogim drugim istarskim mjestima u ložama su naredani kameni fragmenti iz antičkog i/li srednjovjekovnog razdoblja, gdjegdje i po čitava zbirka grbova, a u Brseču toliko vole svog Pisca da su smatrali da u ložu ne treba stavljati ništa osim njega.

Gospođa Wanda me, pak, takoreći usput pita bih li volio ući i u crkvu svetog Jurja, onu pored koje sam sat vremena prije prošao tužan? Kakvo pitanje! Jest, od one crkve iz 15. stoljeća ostao je samo južni zid, ali se na njemu i sad jasno vide ostaci gotičkih freski, a na jednoj sveta Barbara s kulom u ruci. Oltari su doslovno pozlaćeni, a u glavni, posvećen zaštitniku, svetom Aureliju, „uglavljena“ je barokna kompozicija s prikazom Poklonstva kraljeva. Radi se o jednom od najznačajnijih drvorezbarskih radova u Hrvatskoj uopće, pa su o oltaru napisani brojni znanstveni radovi, tim više što se u njemu nalaze i moći svetog Aurelija, donesene iz Rima 1654. godine, što je zapisano u natpisu urezanom iznad ulaza u sakristiju. Gotovo da nema potrebe ni spominjati da je i za to, kao i za proširenje crkve, zaslužan sveprisutni župnik Grgur Mavrović. I još nešto: u crkvi je sahranjen Josip Uhač (1924.-1998.), također Brsečanin, doktor crkvenog prava, diplomat nekoliko papa, biskup i – umalo kardinal: umro je, naime, dan prije službenog proglašenja kardinalom!

Pozdravljam se s Wandom pa ću prošetati i do crkvice svetog Križa, ali ću prije toga do donje točke naselja, odakle počinje litica što se drži i uspješno „otima“ sve do mora. Pored malonogometnog i košarkaškog igrališta još nekoliko kamenih mlinskih kotača, a pogled prekrasan. Pitam se, međutim, što kad neko malo jače napuca loptu na stranu prema moru?! Mora da budu postavljene povisoke zaštitne mreže, inače lopta ode u more! Puno je detaljčića koji zovu da ih se vidi, primjerice brsečka čipka ugrađena u ulazna vrata jedne kuće, male u plavo obojene kamene skulpture, uradci neke od kiparskih kolonija, jedan „beverly“ u starom portunu… Ima i onih koji se u oko ne zadjenu zbog ljepote, recimo stari kameni prolaz iznad kojeg proviruju novi crveni zidarski blokovi ili glagoljički natpis ispod kojeg je „udarena“ novovjeka betonska ploča. Šta ćemo, valjda ne može bez toga, ali bi takve detalje barem trebalo malo zamaskirati.

Posebna priča je „Teatar Oz“, najmanje kazalište na svijetu, tako barem kažu njegovi osnivači Anton Železnik i Mihaela Sirotnjak Železnik. Njih dvoje uče brsečku i djecu iz susjednih mjesta glumi, onoj pravoj, a u Brseč dovode takve, „prave“ glumce, katkad i poznata imena hrvatske scene. Sudeći po zgradi u kojoj je smješteno, to je i najšarenije kazalište na svijetu – usred kamenog sivila njegova firma bljesne toliko da čovjek mora protrljati oči i zapitati se da mu se nije zamantalo od brsečkog uzbrdo-nizbrdo :)

E, da, krenuo sam ka crkvi svetog Križa. Iznad ulaza joj natpis, a završava godinom gradnje, 1727. Crkvica se smjestila uza same stare gradske zidine, ali, začudo, s vanjske strane. Čudno, jer je i okrenuta drugačije nego ostale ovdašnje crkve, od sjevera ka jugu, što bi je svrstalo u srednjovjekovlje, a ona izvan zidina?!

Da nisam lijen, sad bih mogao i na Sisol, vrh visok 835 metara, po kojem je Kumičić smislio svoje novo „prezime“, ali ću ipak samo do još jedne crkvice, one posvećene svetoj Magdaleni. Na putokazu stoji da se nalazi 10 minuta pješačenja, a meni izgleda da je bliže. Stara, 15. stoljeće, i mala, mislim najmanja od brsečkih, spomenutih i nespomenutih. Zvonik na preslicu i… I pogled s litice ispod crkve: kvarnerski otoci i nepregledno more. Uopće ne sumnjam da je Kumičić i ovdje, izvan gradske gužve, tražio (i nalazio) inspiraciju.

Natrag ću sad, na kavu u kavani „Sisol“. Dok mi nozdrve škaklja sveprisutni miris ružmarina i još nečega što se miješa s njim, a ne umijem odgonetnuti o čemu je riječ, još uvijek sam duhom na onom prozoru Kumičićeve kuće što gleda na more. Samo još galebovi imaju bolji pogled i – kako to prešutjeti; prava je grjehota što ne umiju pisati :)