Rottenburg, grad starih Rimljana, Josefa Eberlea i svetaca sa zidova

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Blago tebi / imao si se rašta i roditi“. Tako glasi posljednji stih pjesme Sreća našeg velikog pjesnika Amira Brke. Taj stih mi odzvanja glavom dok obilazim zakutke Rottenbeuga na Neckaru, svako malo nailazeći na bijele table s plavom linijom, njih barem tridesetak, na kojima su otisnuti stihovi koje potpisuje Sebastian Blau. To je, naravno, samo najpoznatiji pseudonim velikog pjesnika, a također i novinara te izdavača, utemeljitelja „Stuttgarter Zeitunga“, Josefa Eberlea; rodni grad mu se, eto, odužuje na jedan zanimljiv i lijep način. Obilježeno je i mjesto gdje je stajala njegova rodna kuća. U Bosni bi rekli: K'o da je oslobodio grad!

Nerijetko se začudim kako su kod nas poremećeni tasovi na kojima se mjeri nečiji doprinos i značaj, a kako su istodobno u civiliziranim društvima „gevikti“ izbaždareni do u nanogram. Rottenburg je jedan od takvih gradova, gdje je svako dobio svoje, gdje su sve stvari „na svom mjestu“.

Ako se krene redom, onda je prvo mjesto muzej pomalo čudnog naziva Sumelocenna. Tako se, naime, zvao rimski grad osnovan 98. godine nove ere. Rottenburg je danas omanji grad od četrdesetak tisuća stanovnika, ali je, ako se vratimo milenij unazad, bio jedan od najvažnijih na njemačkom jugozapadu, glavni za čitav središnji Neckarland. Nikako se ne smije smetnuti s uma da se to desilo u vrijeme cara Trajana, jednog od najdugovječnijih i najekspanzivnijih rimskih vladara, onog što je, kaže priča, imao kozje uši, pa jadni brice zbog toga gubili glavu.

Muzej Sumelocenna podignut je točno na dijelu nekadašnjeg rimskog grada. Posred muzeja ide red čvrstih stupova u originalnoj „ambalaži“ od popločanog tla. Nisu baš kao onaj Trajanov u Rimu, goli su, sa čvrstim bazama i jednostavnim kapitelima. Pored njih kanali, a sa strana ostaci kupatila; kako bi Rimljani bez takvog čega. Okolo mnoštvo ulomaka s natpisima, miljokaza, reljefa ljudskih i životinjskih figura, kao i Minerve, Merkura i drugih rimskih božanstava, onodobnog nakita i novčića, alata, posuđa i drugih kućnih potrepština... I maketa Sumelocenne, mada neuvjerljiva: nekako mi to nije crijep nalik rimskom, a ni bjelina zidova i još svašta nešto.

I u muzejskom dvorištu jedan njemački uredno koncipiran lapidarij. Ko zna latinski, imao bi šta čitati, a ako se bavio enigmatikom, ponešto i odgonetnuti, sve je kod Rimljana u skraćenicama. Sreća bog, ima i objašnjenje na njemačkom, kome se dojadi patiti s latinskim. Meni ostade enigmom samo ogromni križ od ploča u tlu ispred lapidarija, očito originalni, rimski – objašnjenja nigdje, a nema nimalo sumnje da se tu nalazilo nešto vrlo važno za cijeli grad. Uz reljef Dva čovjeka, točnije u njegovom podnožju, do prije nekog vremena su stajali početni stihovi pjesme Josefa Eberlea o Sumelocenni, ali su nekad sklonjeni, a pjesma je, čitava, ne samo kuplet, otisnuta na poveliki pano postavljen unutar muzeja. Na kraju i obelisk s kipom ko zna koje rimske božice na vrhu; gledana odozdo, prava pravcijata božica, čim se sva utopila u nebesku plavet.

Okolo gradske zidine, ponešto rimske, ponešto kasnije, srednjovjekovno, malo podalje od muzeja i nezaobilazna okrugla donžon kula. Zanimljivo je da su rimski obrambeni zidovi od čitave jugozapadne Njemačke sačuvani samo ovdje i u Ladenburgu (blizu Heidelberga), u ostacima tamošnjeg rimskog Lopodonuma. Ovdje bi ih, a i drugdje, možda ostalo i više da goropadni Alemani nisu 259./260. godine upali u grad, osvojili ga i razorili. Svoje su sjedište stavili u obližnji Sülchen, o njemu ću na kraju, a Sumelocenna je ostavljena da je vrijeme lagano razgrađuje i poravnava sa zemljom.

Drugi muzej, poznat kao Dijecezanski,  točnije muzej Biskupije, gdje su u prvom planu sakralna umjetnost, ponajprije crkveno blago, slikarstvo i kiparstvo, danas je, na moju žalost, zatvoren, iako na internetskoj stranici stoji da je redoviti radni dan. Šteta, baš se ne bih bunio vidjeti znamenitu zbirku skulptura iz čak 13. stoljeća ili Bursa relikvijar, sačuvan još iz vremena kristijanizacije ovog dijela svijeta, prije kojih 13-14 stoljeća... Ponešto se, doduše, može vidjeti u prostranom dvorištu, primjerice jedan fini reljef svetog Martina na konju dok odsjeca dio svog plašta kako bi ga darovao siromahu. Na zidu reljef isusovca Ruperta Mayera (1876.-1945.), ustrajnog borca protiv nacionalsocijalističke vlasti, "Apostola iz Münchena“, kako ga mnogi,nazivaju svakodnevno hodočasteći na njegov grob. Hapšen i zatvaran, ni trena nije stao, zbog čega je na kraju skupo platio, ako se gleda ovozemaljskim mjerilima, ali i dobro naplatio, ako se gleda onim drugim mjerilima, budući da ga je 1987. godine Ivan Pavao II. proglasio blaženikom. Danas po njemu naziv nose brojne ustanove, i to ne samo katoličke, kao i nekoliko nagrada, a prije nekog vremena oživljen je i na filmskom platnu.

Sveti Martin je inače glavni u Rottenburgu, u kojem, za razliku od okolnih, pogotovo sjevernih krajeva, prevladava katoličanstvo. Grad je, naime, ponovno osnovan, ako se tako može reći, 1280., mada se u dokumentima spominje šest godina prije toga. Ovo „ponovno“ znači da se započelo i s podizanjem obrambenih bedema, u ono doba neizbježnog dijela svakog „ozbiljnijeg“ naselja. Stotinjak godina kasnije, 1381., grad je predan Habsburgovcima, što će reći da je pripao Austriji, a tako će ostati sve do 1805. godine, kada je ovo područje pripalo Württembergu. Pokušaji da grad postane reformacijski nisu prošli, a najzagriženiji pristaše nerijetko su gubili glavu, posebice u 16. stoljeću, kad su, 1527. godine, pogubljeni prije toga istaknuti karmelićanin Michael Sattler, glavni zagovornik reformacije, i njegova supruga Margarethe, kojom se, dakako, oženio nakon što je digao ruke od redovničke stege. Po Sattleru nosi naziv i globalno prestižna nagrada za mir, koju Njemački mirovni odbor (DMFK) dodjeljuje od 2006. godine upravo ovdje, u Rottenburgu.

Zato je od prvih desetljeća 19. stoljeća i sjedište katoličke biskupije ovdje, makar se službeno zove Biskupija Rottenburg-Stuttgart; i ko donedavno nije čuo za nju, sada sigurno jest, budući da je iz te zgade izdana ona famozna bula kojom je ovdašnjim hrvatskim svećenicima, pod prijetnjom žestokih sankcija, naloženo da ne smiju služiti mise za pokojnog generala Slobodana Praljka. I ispred sjedišta biskupije kip svetog Martina, i tu siromahu uručuje pola svog plašta, samo što je sad na zemlji, a konj je usječen u ploču pored njih dvojice. Na zidu biskupijske zgrade i spomen-ploča mjesnom biskupu Joannesu Baptistu Sprollu, koji se već u ranoj fazi, uz moto „Jaki u vjeri“, javno usprotivio Hitlerovim nascionalsocijalistima, propovijedajući nespojivost takve politike s kršćanstvom. Sproll je preživio rat, a Eugen Bolz, jedan od glavnih njemačkih političara prije i tijekom Drugog svjetskog rata, čija skulptura u prirodnoj stijeni također stoji na prilazu biskupijskoj zgradi, nije: uhićen je i strijeljan nakon neuspjelog atentata na Hitlera. I on je rođen ovdje, bio je, uz ostalo, i predsjednik Wütremberga, a u poslijeratnoj Njemačkoj trebao je imati jednu od glavnih uloga. Ipak mu, eto, nije bilo suđeno. Na njegovoj rodnoj kući, na kraju blage nizbrdice ispod glavnog gradskog trga, masivna brončana spomen-ploča sa čvrstim izbočenim slovima.

Između biskupijskog sjedišta i katedrale svetog Martina mnogo zanimljivog, a broj jedan je Viteški zdenac, u zimsko doba suhousna fontana s visokom figurom austrijskog viteza iz 16. stoljeća: štit prislonio uz noge, a viteška haljina, baš tako bi se moglo nazvati ono u što je odjeven, naborala se kao plisirana suknja. Šeretski nasmijan, zagonetnog pogleda, više sliči pjesniku nego ratniku. Na nekoliko kuća table s podacima: jedna, iz 1607. godine, bila je vlasništvo Dietricha Erckenbrechta od Sinshaima, carskog izaslanika u Rimu, susjedna dr. Johanna Wagnera, kasnije sjedište poduzeća „Rimski car“. Ispred katedrale još jedna fontana, Zdenac na trgu, sa visokim stupom punim svetaca, svetica i tirolskih careva, onim visokim i tankim, zbog razmjere neugodnim za fotografiranje – u kadar usput uđe i pola trga :)

Sa rotenburških pročelja, ne samo crkvenih, prolaznike promatra sva sila svetaca i svetica, toliko ih doista nigdje nikad ne vidjeh. Ponegdje piše o kome je riječ, mada je više likova uz koje ne stoji ništa, pogotovo što su najčešće postavljeni visoko. Jedan kip je pri zemlji, pomalo već zarastao u nekakvo grmlje, a drugi, svetog Ivana Nepomuka, na suprotnoj strani grada, koji 1732. godine postavi neki kanonik Anton Neup, stoji u kućici, nalik onim pored banatskih cesta, i u vojvođanskom i u rumunjskom dijelu.

Gotička katedrala postala je to 1821. godine, a dotad je bila „samo“ crkva, podignuta 1424., s tornjem iz 1486. godine. Prednji, mali, ali visok zvonik, vidi se i s one strane Neckara, na vrhu je uobličen u baroknu zelenu krunu, a pročelje, osim sata, bez ikakvih ukrasa. Dominira trgom, a bočno stoji gradska vijećnica, pomalo neobična za ove prostore zbog balkona iznad ulaznih vrata. I na njenom krovu kruna, identična onoj na zvoniku, i zvono ispod nje – umal' crkva :)

Dva su znamenita lučna prolaza s kulama u Rottenburgu, a prvi je Kalkweiler Tor u pristranku iznad glavnog trga. Dio je i jedna od najvažnijih točki gradskih zidina, podignut u 14. stoljeću, a iznad samog prolaza, ulegla u sjenu luka, freska, „sveta slika“, što bi rekli naši stari, iz 1770./80. godine, s motivom Krista koji na se uzima teški križ. I svako će ko želi pogledati grad krenuti dalje uzbrdo, putokazi kažu da treba 15 minuta do zavjetne barokne tvrđavske crkvice. Jest, ali valja naći put, a ja ne umijem, jer me putokaz, ispod još jednog plitkog lučno nadsvođenog prolaza, odvede pravo do zidina vrhom kojih je razvučena bodljikava žica, što će reći da se u dijelu utvrde nalazi i nekakav vojni objekt, a onda je, i u svojoj, a kamoli u tuđoj zemlji, bolje nazad. Sigurno nije preporučljivo snimati, ali moram, inače bi neko pomislio da sam lijen penjati se do crkvice :) Hodočašća su zabilježena još 1517. godine, a do 1773. su ih organizirali isusovci, da bi kasnije organizaciju preuzeli franjevci. Danas, zanimljivo, iza svega stoje karmelićani, ali ne oni što su obilježili povijest grada, već misionari iz indijske provincije Andhra-Pradesh.

Spuštam se do Neckara i lako nalazim drugi lučni prolaz s kulom, Kapucinska vrata. Iznad prolaza, također podignutog u 14. stoljeću, ljudi i dalje žive, sve savršeno funkcionira, a na ulazu vidim da je među stanarima najviše našijenaca i Rumunja; među dvanaest stanara u povijesnoj građevini u središtu grada se, nevjerojatno, nalazi i jedan sa čistim njemačkim prezimenom :)

Ovo sad je već drugi dio grada, podalje od trga i katedrale, na drugoj obali Neckara, ali i ovdje dominiraju crkvene građevine. Ovdašnji trg nosi ime po svetom Moritzu, kome je posvećena i župna crkva, inače i grobna crkva grofovske porodice Hohenberg. Legenda kaže da je prva kapela svetom Moritzu podignuta na ovom mjestu još u 10. stoljeću, a povod je bilo to što je neki od pripadnika visokog plemstva udario kip sveca i potom se razbolio. Hodočastio je nekud kroz Rottenburg kako bi ozdravio, a na ovom mjestu su se životinje koje je vodio „ukopale“ i nije ih bilo moguće pomjeriti. Shvatio je to kao Božji znak i dao sagraditi crkvu. O tome je li ozdravio, legenda ne kaže ništa, ali ako je „prava“, onda mora da jest.

Nova crkva je podignuta 1209. godine, ali je od nje ostao samo dio kripte u kojoj su stajale moći svetog Moritza, po naški Mauricij(us)a. Današnja je sazidana između 1300. i 1323. godine, dograđena stotinjak godina kasnije, a toranj joj je dodan 1433., dok je kapela svetog Ulricha podignuta između 1489. do 1491. godine. Tu se valjda svakom iz Bosne zavrti u glavi, jer je ono naših srednjovjekovnih crkvica više nalik potleušicama, pogotovo u odnosu na ovdašnje – naša tadašnja crkva ovdje bi bila neprimjetna, djelić građevine pored kojeg ćemo proći kao da ga ni nema. Jedina takva u smislu velebnosti, ona Gospina u Jajcu, s tornjem svetog Luke, danas je, znamo, 1/1 vlasništvo Islamske zajednice. Stupovi što drže lađe crkve svetog Moritza oslikani su, klupe izrezbarene, ni kipova te freski svetaca po zidovima ne fali, a Hohenberzi se sa svojim grbovima i grobovima rasporedili po cijeloj ponutrici, zauzimajući je već od 1308. godine, kad je umrla Ursula von Oettingen, druga žena Albrechta II. od Hohenberga. Posebno važno mjesto je ono gdje su sahranjeni Rudolf I., koji je dobio grofovsku titulu, njegova supruga Irmengards od Württemberga, te  biskup Albert II., a kipovi su naručeni čak u Strasbourgu, od najvećeg tadašnjeg kipara Wölflina od Rufacha.

Bit će da su se Hohenberzi utrkivali u tome ko će više sagraditi i doprinijeti, pa su, osim svetih Moritza i Ulricha, „kupovali“ i druge svetitelje. Otud valjda kroz Rottenburg vode čak tri poznata hodočasnička puta. „Put svetog Martina“, stoji to na tabli blizu katedrale, kružno ide kroz Francusku, Njemačku, Mađarsku, Sloveniju i Italiju, a sa zida pored crkve svetog Moritza gleda nas sveti Jakov, čiji hodočasnički put vodi do Santiago de Compostele u Španjolskoj, dok se put svetog Martina pruža od Szombathelyja u Mađarskoj, proilazeći ovuda, pa preko Triera i Pariza, završavajući u francuskom gradiću Toursu.

Dvjestotinjak metara od crkve je i Nonnenhaus, to jest ženski samostan, prvotno podignut 1440. godine kao kuća plemenitaške obitelji Speth, kasnije darovana franjevcima. Zgrada odavno služi za druge namjene, ali je ovdje još uvijek svi zovu „Časna kuća“. U dvorištu joj kip dječaka s rukama u džepovima, a okolo zera nereda, pa sve zajedno pomalo djeluje kao avangardna umjetnička instalacija.

Na drugu stranu od crkve svetog Moritza je evangelička crkva, podignuta 1787. godine. Evangelista je u ovom izrazito katoličkom gradu svega oko 2000, ali je crkva ipak zamašna i upečatljiva, vrlo bitna kockica u mozaiku različitosti. Unutra je opremljena vrlo jednostavno, kao i mnoge druge evangeličke.

Čim se opet pređe Neckar, najprije se naiđe na visoki obelisk, umjetnički rad sa likovima vještica, prosjaka, gospode, svirača, čak i kojekakvih životinjsko-ljudskih, da tako kažem – novo vrijeme, novo poimanje umjetnosti. Stoji iznad fontane, koju je autor, kipar Gerald Jäggle, nazvao Narrenbrunnen ili, prevedeno, Zdenac budala!

U spomenutom mozaiku svoj doprinos su dali i Židovi. Upravo dali, jer ih danas gotovo i nema, a ne treba posebno ni naglašavati otkad i zašto, poznato je, ali se u ovom gradu spominju još 1286., da bi tijekom sljedećeg stoljeća već imali svoju ulicu, potom sinagogu, no u istom stoljeću su i prvi put stradali kao zajednica. U spomen na ta vremena, ali i kasnija, kad je zajednica, nakon protjerivanja i iz dobrog dijela Austrije i iz  Württemberga, ponovno oživjela, na sljedećem trgu stoji četverostrani kameni stup sa scenama iz svete knjige Tore i iz života Židova. U Basingenu je obnovljena i sinagoga, ali, kažu, ne baš vjerno, kakva je bila dok je koristila osnovnoj svrsi.

Još je mnogo zanimljivih točki u gradu, a nezaobilazne su, recimo, Katakombe, mjesto gdje je Rotenburžanka Elke Mildner prije 30 godina napravila kutak – za bogobojazne alkoholičare! Oni se tu, naime, mogu moliti ne remeteći ničiji mir, a svake treće nedjelje tu se održava i misa za njih. Pošto je sve uređeno u podrumskim prostorijama, ime se nametnulo samo od sebe.

Našlo bi se još mjesta o kojima bi valjalo reći koju riječ, ali putopiščić ne bi imao kraja. Zato ću malo izvan grada, u Sülchen, gdje se nalazi rotenburško groblje, a usred groblja crkva za koju se veže čitava ovdašnja crkvena povijest u ona najstarija vremena, nakon Alemana i njihove ere, kad je glavno naselje bilo upravo ovdje. Danas je od svega ostao samo „grad mrtvih“, ali se u kripti crkve, podignute 1450. godine na temeljima nekoliko puno starijih, valjda zbog nekadašnje uloge, sahranjuju svi rotenburški biskupi, od prvog, Johanna Baptista Kellera, pa do onih iz današnjih vremena. Neki od njih leže u sarkofazima, neki imaju biste, neki reljefe.

Sve do prije šest godina biskupski grobovi su bili najvažnije mjesto u crkvi, s tim da su posebno mjesto zauzimali i ostaci romaničke crkve iz 12. stoljeća, a onda su arheolozi pronašli ostatke veće trobrodne bazilike stare pomalo nevjerojatnih 1000 godina te još starije male kamene crkve iz čak 7. stoljeća. Kako ono ide: Od stoljeća sedmog... I još stotinjak godina starije groblje, što znači da se kršćani ovdje pokapaju u kontinuitetu od oko 1500 godina!

Danas je sve to iza rešetaka, istraživanja još traju, ali bit će jednom, a ja ću strpljivo sačekati pa opet - u Sülchen, praviti novi putopis :)