Senj – Mjesto gdje se bura rodila i odrasla

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad kreneš u Senj, i usred ljeta, sve smiješ zaboraviti osim odjeće dugih rukava. Desilo mi se jednom, prije par godina, pa znam, dozv'o se pameti, što bi reci naši stari, i zato ovaj put spremam i duksericu. Ispostavlja se opravdano, mada ima i onih što se okolo kofrče u u šorcu i majičici, nadajući se da će ljetna zima brzo proći - mora da im je ovo prvi dolazak ovdje. OPET PUŠE BURA, stoji grafit na jednom zidu. U Senju?! Ma nemoguće! :)

 „Na Dinari se rodila, u Makarskoj krstila, a u Senj udala“, kažu u Dalmaciji za buru, ali se Senjani, a i ostali na sjeveru Jadrana, ne slažu baš potpuno, tvrdeći da se bura „rađa u Senju, caruje u Bakru, a piruje u Trstu“. Meni je uvijek izgledalo i izgleda da se ovdje i rodila, i odrasla, i da caruje, i da piruje, i to, redovito, lumpujući poput pijanog svata kojeg je uzalud i moliti i upozoravati da se malkice smiri.

Ponos Senja, kojem ni bura ne može baš ništa, bajkovita je tvrđava Nehaj, što se ustobočila na brdu pomalo ružnog naziva Trbušnjak. S koje god strane se došlo u grad, vidi se već izdaleka. U nekim trenucima, kad se baš sve podesi, djeluje kao da se vrhovima svojih pet kula zakačila za nebo – oko nje nigdje ničeg, a ni ispod nje, samo ono malo burom okljaštrene borovine i škrtog zelenila.

Nema dana da se uza zidine tvrđave ne parkira barem nekoliko autobusa, a tako je i danas. Svana djeluje nekako pusto, kao da unutra nema života, sve dok iz ponutrice ne pokulja čopor nestašne dječurlije koju dvije učiteljice uzalud pokušavaju utjerati u suru. Iz jedne od stotinjak puškarnica pozorno me motri golub; ih, k'o da ne znam da je to stražar, samo što ga je zapovjednik tvrđave prerušio u pticu, da se vlasi ne dosjete :) Djece ima i po zidinama, pogled na Senj je odatle savršen, a za lijepa vremena vide se i Rab, Goli, Prvić, Cres i Krk, kao i Učka te dobar dio Velebita. Umjesto dimnih signala, kao nekad, sad su tu mobilni, i za poruke, i za selfiranje.

Nešto manja je gužva u izložbenim dijelovima tvrđave. Senjski uskoci i Senjska primorska kapetanija, Senjske crkve kroz povijest i Gradski plemićki grbovi Senja, to su službeni nazivi stalnih postavki. Sredovječni gospodin odbija mi naplatiti ulaznicu: poznat sam mu odnekud, kaže, a ja se mislim... Možda iz nekog od mojih prethodnih života :) Ulomci kamenih ploča s natpisima i uklesanim „ilustracijama“ mogu se razgledati već u ugostiteljskom dijelu, uz kavicu, kao i nekoliko panoa sa starim fotografijama i kopijama starih gradskih isprava. Senjska glagoljska ploča, nekadašnja oltarna pregrada u, barem se pretpostavlja, ranoromaničkoj crkvi svetog Jurja, makar je riječ o replici, prava je „poslastica“ za sve koji vole takve stvari. Po jednom zidu poredani namrgođeni, odreda brkati likovi. Na katu se uskok u paradnoj uniformi iz vitrine zagledao u hrvatsku vojnikinju par metara ispred sebe, slobodnu, to jest neograđenu staklom, a rođena žena mu iza leđa; šuti i rogobori, ali, zna se, samo u sebi. Puščetina, kubura i samokresa k'o u priči, a i kamenih grbova senjskih uskoka i patricija, mada se oni uz cisternu smatraju najvažnijim: jedan pripada kapetanu Ivanu Lenkoviću, graditelju tvrđave, drugi austrijskom nadvojvodi Ferdinandu I., nekadašnjem gospodaru utvrde, a treći još jednom senjskom kapetanu, baronu Herbardu VIII. Auerspergu Turjaškom. Posebno mjesto imaju i kopije ključeva donjih i gornjih vrata tvrdog grada Klisa: donijeli su ih uskoci nakon što je, 1596. godine, pala odluka da se Klis mora predati Osmanlijama. Tu je i reljef kapetana Lenkovića u prirodnoj veličini: istaknut u borbama za spas Beča od Osmanlija, zamjenik kapetana bihaćke krajine, zapovjednik senjskih i svih uskoka do Save i na kraju glavni zapovjednik Hrvatske i Slavonske krajine.

Tvrđava je podignuta 1558. godine, a predaja, pa i nešto dokumenata, kaže da je sagrađena od kamena nekoliko srušenih crkava i samostana te kuća koje su se nalazile izvan gradskih zidina. O tome koliko je obični narod, makar je tvrđava služila za obranu svega pučanstva, odobravao takav potez, nema zapisa, ali čisto sumnjam da jest. Pitanje je stoga koliko bi slavan i slavljen bio kapetan Lenković da se može malo popričati sa Senjanima iz 16. stoljeća. Ovako je, međutim, glavna faca utvrde.

Na sve strane oko utvrde šljunčane staze, nekoliko kilometara. Između staza i borova zaplele se pozornica, teniski teren, put križa i partizanski spomenik. Malo čudna kominacija, ali prostora je toliko da ništa ničemu ne smeta.

Senj je i inače malo čudna čaršija. Ima sve ono što imaju i druge okolne, primjerice ogromno sidro i topove poredane na rivi, a i još mnogo više od drugih čime bi se mogao podičiti. Recimo na sve strane razbacana vrata i portuni, kamene kapije i slavoluci: kad bi se sastavili na jedno mjesto, izložba bi bila reprezentativna kao da je riječ o Istri ili Toscani. Žalibože, ni uz jedna, ako me sjećanje služi, nema nikakve table s koje bi se moglo doznati kad je što izgrađeno, čemu je služilo, ko je bio graditelj i slično. Ne računam tu Velika vrata, podignuta 1779. godine, s krunom na gornjem „dovratku“ i natpisom Josephinae Finis, što će reći da je tu na cilj stigla Jozefinska cesta, započeta u Karlovcu. U lijevi rub vrata su, i to u njemačkim miljama, uklesane udaljenosti od Senja do Karlovca, Zagreba, Varaždina i Beča. I to je jedina „informacija za turiste“ od 1779. do danas.

Čudesno dobar mi je i spomenik Tri mornara, postavljen na najljpšem mjestu na rivi, uz koje također nema nikakvog objašnjenja niti, djeluje mi, iko od Senjana zna o spomeniku išta više nego i slučajni posjetitelj. Uglavnom jedan čvrsto drži kormilo, drugi zaklonio čelo od sunca, a treći pokazuje na pučinu: gusari, kopno, otok s blagom, ko bi to znao. I još je puno lijepih detalja i čitavih cjelina, ali... Ali, naprimjer, nasred glavne ulice stoji trokatnica ohrndana toliko da se jedva drži na nogama, djelujući tako kao da će se svakog časa – makar se po roletnama može zaključiti da je djelomično i nastanjena – preko ceste, uz apokaliptični tutanj, stropoštati u more. Na njoj samo jedna poprilično ironična firma: Zlatar filigran! I tako: između svih okolnih izglancanih fasada, ova djeluje kao pokvarena jedinica između prelijepih usana. Slično je i u drugom ešalonu, iza rive i glavne ulice: taman prođeš ukusno obnovljenom i popločanom uličicom, ponadaš se „evo ga, ovaj dio su sredili!“ pa opet naiđeš na arhitektonski krnjotak ☹

I reda i nereda, kao da su gradski oci odlučili da ih naizmjence nizaju. I čitav nekadašnji glavni trg, jedni ga zovu Velika placa, drugi Cilnica, okružuju poprilično derutne zgrade, a izuzetak je jedino ona u kojoj se smjestila gostionica „Lipa“, inače davno nacionalizirana zgrada nekadašnjeg senjskog sjemeništa. Na pročelju jedne, visoko, ispod krova, krupnim slovima stoji natpis OŽEGOVIĆIA. Ko ne zna, jer su tri slova „nestala“, neće ni skontati da se radi o „Ožegovićianumu“, nekadašnjem konviktu za siromašne đake, zadužbini biskupa Mirka Ožegovića. Ako zgrade, makar, što bi reci Đuro, „figurativno“, mogu biti na izdisaju, na samrti, ova je upravo to. Velebna fontana presušila ko zna kad, iz napuklih zidova joj vire metalne česme. Ne zna se otkad je tu, a zna se da ju je 1845. godine obnovio slavni graditelj Josip Kajetan Knežić, ali Knežića koji bi to danas uradili u Senju očito nema. Godinama se priča kako će se s uređenjem trga startati „vrlo skoro“, ali na tom i ostaje, pa do famozne obnove služi kao besplatan parking. Malo dalje spomen-ploča uklopljena u prostu, ali dopadljivu uspravnu stijenu: postavilo ju je 1975. godine Senjsko muzejsko društvo u spomen na stogodišnjicu tiskanja „Vragodera“ i „Prtlješe“, prvih hrvatskih humorističko-satiričkih listova i izlaženja „Metle i škavacere“, novina za senjski humor. Sve to prepisujem s ploče i doista je fino vidjeti da se neko sjetio obilježiti i takvu obljetnicu, ali... Opet, nažalost to „ali“, jer su pored spomenika odbačene tri automobilske gume, a u produžetku poprilično neuređenog parka prema tvrđavi izvaljena željezna vrata i razbacan, ali doslovno, arheološki materijal - na tlu leže čak i ulomci prekrasnih kamenih stupova. Još jedna česma, uza zid parka, također suha, i tu iz čeljusti lavočovjeka, tako bih ga nazvao, kome je odbijen donji dio lica, strši polomljena pipa. Iz starog gradskog zida ispalo kamenje i iznikla trava ☹ Niko ništa ne čini, možda se zid sam obnovi. Ostale zidine tako-tako, drže se. Papinska ili Leonova kula - isto je, jer je naziv i dobila po Papi Leonu (1513.-1521.), u čije vrijeme je podignuta – također se nekako drži, valjda tvrda gradnja, a kula Šabac, motiv na mnogim razglednicama, nakon obnove – k'o nova, k'o jučer sagrađena. U Leonovoj kuli pamtim klub u kojem svaka večer završi narodnjacima, kao i malo dalje, ne sjećam se više imena objekta, gdje sam jednom – pjevao je nekako mrtvo! - uzeo mikrofon iz ruku pjevača i... Ah, ti prošli životi... :) Nekoliko spomen-ploča postavljenih doista plementim povodima, ponajprije za obljetnice iz kulturnog miljea, naprosto dotrajale: na nekim pootpadala slova, na drugim se izbrisala, a neke druge iz nekog razloga pozelenjele pa prolaznika mogu samo uplašiti, nema nikakve šanse da može pročitati što na njima piše.

Među takve spada i inače dopadljivo riješena klupa-ploča postavljena ispred zgrade Gradskog muzeja u spomen „1100. godišnjice smrti Metodija s bratom Ćirilom utemeljitelja slavenske pismenosti“. U muzej, smješten u nekadašnjoj palači obitelji Vukasović, ne ulazim – nije da se bi imalo što vidjeti, naprotiv, arheološka zbirka je vrlo vrijedna, ipak je grad osnovan još u predrimsko doba, prije kojih 3000 godina, budući sjedište ilirskog plemena Japodi, Zbirka glagoljice, sa još deset kamenih ploča i ulomaka s glagoljskim natpisima, i glagoljskog tiskarstva, sa još mnogo više izložaka, u mnogo čemu jedinstvena, ali dosta jedan muzej za jedan dan. Sama palača podignuta je još nekad u 14. i 15. stoljeću u gotičko-renesansnom slogu i jedna je od najljepših građevina u gradu, mada bi bila još ljepša da nije poprilično „zagušena“ okolnim građevinama.

Ni spomen-ploča podignuta na zgradi u kojoj je „Društvo za prikazivanje slavjanskih igrokaza“ održavalo prve senjske kazališne predstave nije izuzetak – slova bi lakše bilo iščitati pipanjem nego pogledom, dok je ono što je urađeno s rodnom kućom velikog pisca Vjenceslava Novaka prava kulturna katastrofa: tu je, istina, spomen-ploča lijepo izrađena i čitka, ali ispod nje stoji dvostruko veća drečavo crvena firma „Optike Shanini“. Mogu se gradski oci, ako ovo nekim slučajem pročitaju, ibretiti do neba, i dalje, ali je jedini zaključak koji se nameće: sve je ovdje na prodaju, pa i Vjenceslav Novak, i Posljednji Stipančići, sve što je dao za svoj grad. Shaninijima ili bilo kome, očito je važna samo lova ☹

Uz Nehaj, najsvjetlija senjska točka je katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije. Arheolozi su malo iza današnjeg našli ostatke paganskog svetišta i manjeg paleokršćanskog objekta, podignutog nekad u 4. ili 5. stoljeću. Današnja crkva u nekoj formi je sagrađena još 1169. godine, a potom, dakako, više puta dograđivana. U jednom od tih zahvata nestali su i romanički stupovi na pročelju i južnoj strani crkve, a dodane dvije bočne lađe te izgrađeni današnji oltari.

Jedni ističu jedne, drugi neke druge stvari u crkvi, ali se svi slažu da je najvažniji detalj zidani gotički grob mjesnog biskupa Ivana Cardinalibusa, umrlog 1392. godine, smješten – to se, barem na našim prostorima, baš rijetko vidi -  iznad ulaza u sakristiju. Ispod glavnog oltara su, pak, grobnice još trojice kasnijih senjskih biskupa, a u podu desne lađe podzemne kripte sa puno grobova senjskih uglednika umrlih od kraja 18. do sredine 19. stoljeća. Tu je i reljef Svetog Trojstva, donesen iz stare crkve svetog Petra, s grbom plemićke obitelji Perović iz 1491. godine, koji je, kažu, inačica hrvatskog grba, i to najstarija za koju se zna. Tijekom Drugog svjetskog rata u bombardiranju je uništeno još mnogo zanimljivog, ali je, srećom, mnogo i ostalo, a sam dragi Bog zna što je sve nestalo s nestankom čak šest crkvica i kapela koje su nekad stajale uza samu katedralu. Uz crkvu zvonik, izgrađen 1900. godine, i to po nacrtu nama u Bosni po velikim djelima dobro poznatog Josipa Vancaša. Sve je to fino, ali je stari zvonik, srušen tada, potjecao iz čak 1000. godine – da, dobro ste pročitali – i makar se Vancašu ne može naći mane, šteta je što nekako ipak nije sačuvan.

Danas su u katedralu odnekud stigli Talijani i misa se služi posebno za njih. Dvojica s gitarama sjeli u prvi red, pjevaju doslovno svi, ide pjesma za pjesmom, a uz ostale, i Himna Međugorju, odnekud mi poznata laganica, puna nekog čudnog mira. Na kraju iznenađenje: posljednja strofa, umjesto na talijanskom, ide na makar i pomalo nevještom hrvatskom!

Zanimljiv detalj u katedrali je i to da na svakoj klupi za vjernike stoji po jedan glagoljski znak. Senjani su, naime, vrlo ponosni na činjenicu da je njihov sugrađanin Blaž Baromić, nakon što je u Mletcima omirisao tiskarsku boju, 1494. godine, tek pedesetak godina nakon izuma tiskarskog stroja, upravo u Senju napravio prvu poznatu hrvatsku glagoljsku tiskaru. Tužno je što se nijedan od pet sačuvanih primjeraka Baromićevog venecijanskog Brevijara te tri sačuvana senjska Misala ne nalazi u Senju; valjda mali grad nije imao snage izboriti se za takvo što s velikim hrvatskim i svjetskim centrima. 

Baromićeva bista, postavljena 1994. godine, stoji nedaleko od crkve, a spomen-ploča postavljena u povodu 600. obljetnice znamenitog Statuta grada Senja spada, nažalost, među one koje je, zbog izblijedjelih slova teže pročitati nego glagoljski original.

U gradu stoji još nekoliko bisti, a s jedne gleda Nikola Jurišić, vojskovođa i diplomat koji se istaknuo u obrani mađarskog grada Kisega od Osmanlija 1532. godine. U Zagrebu gotovo svako zna gdje je Jurišićeva ulica, ali malo Zagrepčana zna da je riječ o ovom Jurišiću, rođenom Senjaninu. Malo dalje od biste ašikuju dva goluba bela: jedan (ili jedna, hajd' znaj na današnji vakat! :) kao bježi naprijed, drugi za njim, onda se igraju školice :), nacrtala djeca, a ko izgubi, valja mu poljubit' onog drugog. Kad vidješe da ih promatram, zeru se unezgodiše :) pa odoh dalje.

Najviše bisti je ipak malo izvan centra, iznad stare gradske plaže, a sve pripadaju senjskim književnicima; Silvije Strahimir Kranjčević, Milutin Cihlar Nehajev, Vjenceslav Novak, Milan Ogrizović i Pavao Ritter Vitezović, stvarno jaka ekipa. U podnožju svake biste i upozorenje „Ne diraj rožice“, „uokvireno“ sa dva smješka. Dobro, evo, ne diram :) Ni u ovdašnjoj fontanici nema vode, lav na njoj isplazio suhi jezik i čeka neće li možda ljetna bura donijeti kišu.

U parku je i zanimljiva crkvica Svete Marije od Arta. Izgradili su je, niko ne zna kad, senjski pomorci; zato i jest ovdje, odakle danonoćno gleda na pučinu. Dio stijene na kojoj je sagrađena, vidi se kroz ulaznu rešetku, viri iz poda predvorja, na čijem su lijevom zidu zakačene dvije kamene ploče i neki, izgleda mi, izbrisani kameni grb. Crkvica se utopila u susret zelenila, stijene i mora, djeluje kao da je tu od Adama i Eve.

Ostao mi je još Velebit, makar onaj dio što ga se veže za Senj. Jele, smrče i borovi puni šišarki, a rastu iz stijene, šarene table s prikazom geološke povijesti planine, Premužićeva staza, Botanički vrt u kojem je svaka biljka detaljno opisana malim pločama zapletenim u travi, crkvica s oltarem na drvenom panju, na kojem je sve postavljeno kao da će za minutu početi misa, planinski bunar što može odlično poslužiti i kao ogledalo, Modrića dolac na 1477 metara i planinarski dom „Zavižan“ na 1594 metra nadmorske visine, odakle nam stižu one strašne visine „snježnog pokrivača“, kako ga nekad neko nazva – planina se valjda pokrije snijegom da joj nije hladno :) Sve to nekad prođoh i doživjeh. I još štošta po velebitskih vrletima, ali to je već za nekog drugog putopiščića; ovdje samo slika, jedna, posljednja u galeriji, čisto da svakog ko ovo čita uzme želja da se jednog dana i sâm zaputi na Velebit...