Tübingen, grad s najmlađom populacijom u Europi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Po posljednjoj statističkoj procjeni nadležnih službi, na području Tübingena je krajem 2015. godine živjelo 87.464 stanovnika. Gradić, dakle, po stanovništvu poprilično manji od Prijedora, a gotovo upola manji od Bijeljine. Uspoređivati ga s našom prijestolnicom šeher Sarajevom potpuna je besmislica – 'ta će Tübingen, obična kasaba! :)

E, ali pazi sad: od 87.464 stanovnika samo na Eberhard-Karls-Universitätu zaposleno je njih više od 10.000, među kojima je oko 500 redovitih profesora i više od 2.000 znanstvenika, dok je studentarije gotovo 26.000, što grad po populaciji čini najmlađim u čitavoj Europi. Jest da i nemaju neki izbor, svega 14 fakulteta, pa se, s obzirom na trendove u našoj zemlji, može očekivati da na tom planu Travnik, Široki Brijeg, Foča ili Kiseljak uskoro prešišaju Tübingen, ali šta se može, pokrij se koliko je jorgan dug :)

Pošto tibingenška studentarija i njihovi profesori, za razliku od naših, s navedenih i nenavedenih sveučilišnih središta, uglavnom koristi javni prijevoz ili bicikla, a ne vlastite vozilice, ništa lakše nego naći mjesta u garaži Altstadt König, odmah preko puta starog gradskog središta.

Problem, međutim, nastane kad čovjek shvati što se sve smjestilo na razmjerno malom prostoru i zapita se je li ikako moguće strpati sve to u jedan putopiščić?! Teško, stvarno teško! Samo spomenuto sveučilište ima čak 175 zgrada, vjerojatno više nego ih ukupno imaje sve visokoškolske ustanove u našoj zemlji, a gdje su dvorci što gledaju sa takoreći svakog brdašca i stotine drvenim gredama ispopriječanih višekatnica starih po nekoliko stoljeća, sa ćertovima – tako se u nas nekad, dok se građa tesala  ručno, nazivali spojevi greda – koji su i funkcionalni, čim se zgrade toliko godina drže uspravno i stameno, takoreći momački, ali i čitava mala umjetnička djela. Zato ću samo prošetati i zabilježiti, što olovkom, što foto-aparatom, barem najzanimljivije.

Blagdansko je doba, božja mješina se načas razvezala pa se zera snijega prosula po krovovima grada. To, začudo, ne priječi mnoge da u tibingensku čaršiju dođu i njome se vozikaju biciklima. Na mnogim kućama stoji godina gradnje, a nemalo godina potječe iz 16., pa čak i iz 15. stoljeća. Samo jedna zgrada u cijelom gradu išarana grafitima koji, očito, ne smetaju gradskim ocima: radi se o zgradi u Münzgasse 13, prvotno, 1683. godine, sagrađenoj za smještaj siromašnih studenata legendarnog Martinianuma, što je ostala do 1923. godine. Malo potom su studenti deložirani, a u zgradu se smjestio Gestapo. Policija je u zgradi ostala i nakon rata, do 1967. godine, a onda su je ponovno „zauzeli“ studenti, kojih jedan broj tu i živi, mada je zgrada i, pogotovo, klub „Plavi salon“, poznatija kao okupljalište u kojem se organiziraju pjesničke večeri i likovne izložbe, ali i pruža svakovrsna pomoć novim studentima te, odnedavno, pruža smještaj migrantima s raznih strana svijeta. Na vratima bezbroj naljepnica sa svih kontinenata.

Naravno da ću i u obližnju župnu crkvu svetih Jurja i Marije, podignutu još 147o. godine, puno prije nego što je reformacija (1535.) ovdje postala službena religija grada. Zvonik je ostao od nekoliko stoljeća starije crkve. Da u Tübingenu nema nijednog muzeja, a itekako ima, o tome ću kasnije, dovoljna bi bila crkva, pogotovo što je tu od 16. stoljeća i grobna crkva kneževske kuće Württemberg. Na zidu tabla s imenima i godinama rođenja i smrti wirtenberških namjesnika; evo ih, na odrima, izvajani od kamena i pokriveni samo patinom od duga vremena, s masivnim oklopima, štitovima i šljemovima, a grbovi im pored uzglavlja. Uglavnom neke mrke i bradate face, poneki sa zakonitom, ali ih većina i u vječnosti samuje. Jedna mlada s „nike“ frizuricom sama, sklopljenih ruku, očiju nalik dvama bijelim suncima. I drugdje po crkvi izložba do izložbe: kamenih ploča na desetine, što s natpisima, što s grbovima. Zeza me gotica, a vala i da je latinica, trebalo bi dana i dana da se sve iščita.

I na toranj ću, kad se već može. Dan prelijep, pun bistrog zimskog suncosjaja, Neckar se umirio k'o dijete prvog dana škole, a prelijepi drvored bez granja i lišća nalik je postrojenom gardijskom odredu – visoka i kršna stabla, sve ljepše od ljepšeg. Crkava i kula na sve strane, pogled seže daleko, ipak je ovo najviša zgrada u Tübingenu, pa drugi zvonici i zidine izgledaju kao dječje igračke. Izuzetak je, dakako, utvrda Hohentübingen, smještena, kao što se i iz imena može nazrijeti, na brdu, visinom slučajno ili namjerno poravnanom s vrhom zvonika. Ljudi na glavnom trgu su mravi, ništa veće, i da nema bjeline blagdanskih šatora, prizor bi doista sličio kakvoj uskoj i prezagušenoj mravljoj stazici.

U donjem dijelu grada je i zgrada zvana Voćna kutija, nekadašnje gradsko skladište žita, voća, grožđa i ostalog što je brodicama na Neckaru stizalo u grad, a danas dio ureda gradske uprave. Smatra se jednom od najstarijih u gradu, a na pročelju joj se kao godina gradnje kočoperi 1474. Tibingenški kanali nisu kao venecijanski – uski i mali pa njima „plove“ samo sitne ribe. Naiđoh i na jedan lijep kameni mostić, luk, ustvari, preko kojeg se može samo na ostatke nekadašnjeg donjeg gradskog zida. Uza zid skulptura kralja na dvokolici; mora da mu je bilo dosadno, pa se malo zaigrao.

U blizini je i Nonnenhaus iliti Kuća redovnica. Nekad bila, naravno, u 15. stoljeću, danas je od svega ostalo samo sjećanje. Gotovo odmah do nje svjetski poznata radionica za izradu violina (i nekih drugih instrumenata) ruskog violinista Vsevoloda Gornowskija. Blagdani su, pa se ne može zaviriti, a tako bih rado, pa nek' košta kol'ko košta! Spomenuh „zimobicikliste“, ali nije to ništa: neki lola napravio „kuću“ pored samog kanala, i to tako što je dušeke i pokrivače rasprostro na zid u natkrivenom prolazu, sa strane postavio spužve i – tu živi, tu spava! Nevjerojatno, ali, eto, moguće!

Iznad „Rilling kuhinje“ ustobočio se šareni glavati lik sa štitom postavljenim, hm, hm... među nogama! Na kutu druge zgrade polugola figura, pomršava, oduševljena nečim pa zato pjesničlki nasmiješena. Figura, kažem, iako izrađena u nekom starom umjetničkom stilu, ipak moderna – ne znaš, naime, je li muško il' žensko! Da mogu dobaviti, sklonio bih vijenac od zelenlišća, ali je previsoko, pa dvojba ostaje do daljnjeg. Na trećoj, na križanju Schulberga i Pfleghofstraße, Kuća za njegu, u malo slobodnijem prijevodu, nekadašnja „isturena“ Gospina kapela samostana iz obližnjeg Bebenhausena, danas sjedište Glazbenog instituta i koječega drugog. Na fasadi, naravno, i to na sastavu zidova, sveci.

U pokretnoj pekari, zbog blagdana „parkiranoj“ na trg, predivnih kruhova, miriše deset metara uokolo, ne mogu biti da ne čopnem komadićak, a čalabrcnut ću i jedno dvije od slatkih i slanih smješa, poredanih za kušanje ispred lokala u kojem nema čega nema. Malo slatkog, malo slanog, da ostanem „na svom“; okusi čudni, ne uspijevam ih vezati nizašto, a i sastojke mi je uzalud čitati, sve nešto egzotično za moje bosansko poimanje kuhinje i začina. Na nekoliko mjesta zastajem, sviraju male dječje skupine, nimalo strašljivo, naprotiv, hrabro, ponosno i gordo, kao da su se svi rodili sa harmonikama i violončelima.

Glavni trg, koji sam malo prije gledao s tornja, ona „mravlja staza“, i dalje je pun, a šatori se zainatili pa mi nikako ne daju napraviti dobru sliku gradske vijećnice. Sreća pa imam lanjske, snimljene na tada gotovo praznom trgu, na kojem se, što se arhitekture tiče, gotovo ništa nije promijenilo ne od lani već ni za posljednjih barem stotinu godina.

Ametisti, granati, kalcedoni, malahiti, azuriti, čak i citrini – što će reći da je sljedeće odredište kristal-shop. Kamenja na sve strane, u drvenim kutijama, pletenim korpama, po podu, čak i u zraku, zakačeni o plafon. Nije se promijenio ni prodavac, isti je onaj što je bio i lani, samo što je prije godinu dana na pitanja odgovarao kratko i nezainteresirano, kao da su ga tu stavili kako bi zatvorsku kaznu odslužio „društveno korisnim radom“. Ove godine je pričljiv, sve ga zanima. Sabbir Akbaraly se zove, s Madagaskara je, i ne može vjerovati da i u Bosni, u mom Kreševu, ima citrina koji u ovu radnju, kao i dobar dio drugih kristala, stiže iz Južne Amerike. Hvalisavo mu i pomalo s visoka – ima se, može se!:) – objašnjavam da itekako ima, da je to jedino nalazište citrina prije Rusije i da se u Kreševu svake godine održava sajam kristala i minerala. Vjeruje, ali ostaje malo u nedoumici - valja mi mu poslati slike sa sajma.

Malo dalje je galerija „Raumhoch“ sa nekoliko stotina izloženih fosila, ali: gledanje može, kupovina pogotovo, ali slikanje jok! „Ma dobro, može jedna, ali bez mene“, popušta sredovječna gospođa, još uvijek prilično daleko od toga da se i sama pretvori u fosil. Kratko svraćam i u numizmatičku prodavaonicu, ali među izloženim novčićima nema nečeg posebnog, sve neka jubilarna izdanja, baš za skupljače, a nijednog rimskog ili keltskog novčića; bit će da je trgovanje takvim stvarima, osim kućama ovlaštenim za to, zabranjeno.

Na priličnom broju ulaznih vrata obješena imela, nordijski božićni simbol ispod kojeg se Njemačkanci ljubakaju, slijedeći tako mit o tome kako je bog ljetnog sunca Balder usnio vlastitu smrt, što je njegovu majku, božicu ljubavi Frige, navelo da od svih biljaka i životinja zamoli zaštitu za svog sina. I zaštitila ga je od svega, no ne i od zlog boga Lokija, koji je primijetio da je zaboravila imelu. Tako je Loki iza pasa isukao nožekanju i od imele napravio strijelu pa ju je dao bogu zime Holderu, koji je Baldera strefio pravo u srce. Ugasilo se sunce, nastupio kijametski dan, ali je majka vlastitim suzama uspjela oživjeti sina. Suze su se pretvorile u bobice koje otad krase imelu, a otad traje i božićno ljubljenje ispod imele.

U starom dijelu grada, ali podalje od užeg centra, i katolička župna crkva svetog Johannesa oliti Ivana, također razmjerno stara za jedan pretežito protestantski grad, izgrađena točno u one tri godine kojih je kod nas trajao Hercegovački ustanak.  Tako je to: mi svako malo u rat, a Švabe vječito na baušteli. Ne bih znao ko su dva lika na masivnim metalnim ulaznim vratima, izgledaju toliko bliski da su se gotovo stopili u jedno. Rozeta sa sedam pravilnih kružnica, na spojevima zidova tornjići. Drveni sveti Anto unutra isti kao i njegove inačice u našim crkvama,

Oko crkve nešto spomenika, a jedan, jednostavnog naziva „Sjedeći“; zamišljena „sjedačica“ desni dlan naslonila na lijevu ruku. Valjda nije igla :-O Izradio Wilhelm Pfeiffer, donirao sada već pokojni „njemački kralj tekstila“ Gerhard Rosch.

Ni stotinu metara dalje crkva svetog Jakova, najstarija u gradu, sagrađena u 15. stoljeću gotičkim slogom, sa romaničkim brodom iz čak 12. stoljeća. Prilično manja od one u kojoj su grobovi wirtenberških namjesnika, ali i ovdje ne fali barem kamenih ploča sa grbovima, kad već nema mrtvih vitezova. Svećenik upravo drži predavanje, a sluša ga desetak vjernika.

Za kraj ostavljam posjet Hohentübingenu, dvorcu, utvrdi, sjedištu sveučilišta, ma čitavom jednom gradiću punom čuda.

Već na uzbrdici koja vodi do masivne kamene kapije, pune likova svetaca, kneževa, namjesnika i vitezova, pa lavova, natpisa, grbova i drugih ukrasa, svaka kuća je na neki način poseban muzej: ovdje se rodio onaj slavni, u susjednoj neko drugi, preko puta neko treći, ko bi ih sve nabrojio! Kad sve već, pored prestrmog parkinga hotela „Schloss“, prođe kroz kapiju, pogled s uređenih vidikovaca, ali i sa gotovo svake druge točke, puca na sve strane, otprilike isto kao s tornja crkve svetih Jurja i Marije, koji se visinom poravnao s utvrdom.  Onda još jedna, unutarnja kapija, tek nešto manje bogata od vanjske, na kojoj dominiraju grb sa dvama jelenima koji mirno pasu, budući da su im iznad glava dva anđela, a sa strana dva oklopljena viteza s kopljima.

U prostranom unutarnjem dvorištu izložene su replike nekoliko poznatih muzejskih artefakta, među njima i znamenitog beznogog divljeg konja, izrađenog prije otprilike 32.000 godina, nađenog u špilji Vogelherdhöhle kod nedalekog Lonetala, uzetog i za glavni motiv stalne izložbe „Stare kulture“.

Promjena u odnosu na vrijeme prije godinu dana odmah mi upada u oči: lani je nasred dvorišta stajala masivna, gotovo dvometarska glava Gaja Julija Cezara, a sad je na postamentu samo struk snijegom zametene imele.

U oči upada i skromnost te poslovična njemačka štedljivost, najbolje vidljiva na hrastovim ulaznim vratima nekih od fakulteta i instituta, vjerojatno starih i po nekoliko stotina godina; kod nas bi takva vrata davno bila bačena, a umjesto njih postavljena fina, nova, aluminijska, najdeblji profil :( Uz ulaze i spomen-ploče brojnim svjetski poznatim znanstvenim velikanima, ali tek ponekom, jer kad bi ih postavili svakom, prekriveni bi bili zidovi svih zgrada. Ipak je ovdašnje sveučilište, ponešto :), kojih petstotinjak godina, starije od tih naših, kako novovjekih, već spomenutih, tako i od onih u metropoli :) Osnovano je, naime, još 1477. godine, kada je Tübingen imao svega 3.000 stanovnika. Stuttgart, glavni grad čitave pokrajine, osam puta veći od Tübingena, sveučilište je, recimo, dobio mnogo kasnije, tek 1829. godine, a dotad su Štutgarćani uglavnom studirali upravo u malom Tübingenu. Ni danas, recimo, u Stuttgartu nema medicinskog fakulteta, Stuttgart liječnike dobiva s tibingenškog, a veći broj štutgartskih bolnica su klinike tibingenškog sveučilišta.

Čudno je to: oženio se tadašnji tibingenški grof Eberhard iz Bologne, gdje je osnovano prvo europsko sveučilište. Mlada veli grofu „Ma gdje si me, bolan, doveo, ni sveučilišta nemate!“ Pošto se mladama ispunjavaju sve želje, zasuče grof rukave i... :) I sve ostalo je povijest. Danas samo fakultetske knjižnice imaju više od šest milijuna knjiga, dok knjižnice nekih naših vrlih fakulteta mogu stati u malo veći ruksak. A mi se i dalje pitamo i ovo i ono :(

Na slavističkoj katedri se, zanimljivo, izučava i naš jezik sa tri-četiri naziva, a slovenščina posebno, ponajviše zahvaljujući liku i djelu Primoža Trubara, protestantskog reformatora svjetskog glasa, pisca, prevoditelja, oca slovenske književnosti, koji je dobar dio života, kao svećenik, proveo upravo u tibingenškoj četvrti Derendingen.

I mnogi drugi velikani su ovdje što studirali, što predavali. Evo, recimo Johannes Kepler, rođen 30 kilometara udaljenom Weil der Stadtu, ali i Schiller, Hölderlin, Hesse, Hegel... Ili, da ne idemo toliko daleko u prošlost, donedavni njemački predsjednik Horst Köhler, ili Klaus Kinkel, dugogodišnji ministar vanjskih poslova, svi su nekad bili tibingenška studentarija, strepeći hoće li na ispitima proći ili pasti. Joseph Ratzinger, umirovljeni papa Benedikt XVI., bio je, pak, predavač, kao i stotine drugih poznatih. Uostalom, dobro je poznato kako u Njemačkoj kažu za ovaj gradić: Tübingen nema sveučilište, Tübingen je sveučilište! :)

Sve, sve, ali muzej, e, to mi je pravo otkriće! Tübingen se s tim imenom prvi put spominje prije kojih 1000 godina, ali je osnovan prije, nekad na prijelazu iz 6. u 7. stoljeće. Osnovali ga, dakako, Alemani, kao i sve njemačke gradove čija imena završavaju na -ingen. Muzej kao da je osnovan još tad, naprosto su sva razdoblja zastupljena toliko reprezentativno da nema ne „rupe“ već ni napukline: sve je tu, pa nije čudo što se muzej smatra jednim od najboljih u Njemačkoj, a i u čitavoj Europi.

Pričao mi je moj drug likovnjak kako su on i njegovi kolege studenti išli u Pariz, a cilj im je, naravno, bio Louvre. Barem službeno, jer su se studenti uglavnom rastrčali po Parizu, verući se po Eiffelovom tornju i slikajući se ispod Slavoluka pobjede.  On je sva četiri jutra pripremio sendviče i svakodnevno, od jutra do zatvaranja, bio u muzeju, tako da od Pariza nije vidio ništa osim ono par stotina metara od motela do muzeja. E, tako bih ja mogao ovdje, jer je nekoliko sati nedovoljno da se pozorno sagleda sve što se unutra nalazi. Ko želi upoznati kulturu starih Grka, Troje ili Mikene, Korinta ili Cipra, tu su čak i originalna mastaba te mumije, doneseni iz Egipta, o Rimu da se i ne govori - samo dođe ovdje! Mnogi eksponati nađeni su na ovom području, a ostalo je stiglo ovako ili onako, istraživanjima, kupovinom ili razmjenom; uglavnom, sve je tu, u Tübingenu, čak i mnogi nalazi najpoznatijeg arheologa koji nije studirao arheologiju, Heinricha Schliemanna. Našeg Semira Osmanagića, naravno, ne računamo, on je izvan konkurencije :)

Najveći dio zbirki sakupili su razni sveučilišni instituti, ponajprije Arheološki, Etnološki i Povijesni, ali i drugi, kao Egiptološki ili Orijentalni. Eksponata nema puno, ali u tome i jest bit: umjesto pretrpavanja vitrina, treba izabrati najbolje i najreprezentativnije.

Posebna priča je ogromna Dvorana kipova u sklopu muzeja, u kojoj se nalaze kopije svih bitnih kipova svih europskih i najpoznatijih svjetskih muzeja. Naravno da nije isto vidjeti originalnu skulpturu nekog rimskog cara u Rimu i ovdašnju kopiju, ali ni ovo nije malo, budući da su za sve skulpture najsuvremenijim metodama uzete originalne mjere. Fali, dakako, ambijent i patina, ali svejedno vrijedi pogledati.

Ja ću, pak, prije nego krenem dalje, u neku od tri tibingenske džamije ili u ovdašnji budistički hram – da, da, sve to ovdje ima, ne šalim se! – pozvati Augusta Oktavijana - s njim se najviše slikam, vjerojatno mu pomalo idem i na živce - na jednu slađu kavu: fino odmoriti pa potom, zna se, u nove radne pobjede :)