Trstenik, grad Carice Milice, kreča i najvećih mlinskih kamenova na svijetu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Čim se spomenu stari zanati, mnogima će prva asocijacija biti stari sijedi čikica koji, uzdišući za „starim dobrim vremenima“, nešto petlja oko nečega što je odavno izgubio svrhu.

Da ipak nije uvijek tako, uvjerit ću se u Trsteniku, gdje se, u tamošnjem selu Stragari, u udruženju „Jefimijin vez“, djevojke uče tkati, plesti, vesti i šivati narodne nošnje; nekima se to kasnije dobro isplati, jer nošnje naručuju razne folkorne skupine, a i pojedinci, za vašare, sabore i druge slične prigode. Još nekoliko domaćinstava na trsteničkom području, posebno u selu Odžaci, bavi se izradom predmeta od pruća, i oni imaju prođu, a nađe se i poneki vodeničar, mada su vodenice uglavnom nestale ili su pretvorene u neku vrstu arhitektonskih spomenika prošlih vremena.

Sve je to, međutim, jedno veliko ništa u odnosu na zastupljenost dvaju zanata, a radi se o izradi mlinskih kamenova i pečenju kreča. Dovoljno je proći dolinom Popinske rijeke, gdje se sa ceste, iz auta, na barem desetak mjesta vide aktivne krečane. Pred nekim je kamen tek dovezen, u drugim uredno složen, tako da između komada ostane što manje prostora, a treće, bome, dime, kreč se, dakle, uvelike peče. Najboljim se smatra krečnjak u majdanu kod sela Brezovica. Radosava Miloradović mi, pak, pokazuje gotov kreč, ima ga toliko da može obijeliti barem jedno osrednje selo. Malo se čudi kad je pitam kako je zanat, kojim se i ona bavila čitavog života, barem u dijelu u kojem i ženski svijet može dati svoj doprinos, izgledao kad je ona bila mlada: „Sve ti je isto“, kaže, „kako se radilo kad sam bila dijete, tako se radi i dandanas, pa zar može drugačije?!“ Spominjem joj tvornice, ali me odmah prekida i odmahuje rukom: „I to zovu kreč, al' nije to isto, naš je pravi, a to nešto...“ Tu staje, a njeno trotočje kao da kaže kako nema ni potrebe ni smisla objašnjavati. „Uzmi“, dodaje, „pipni ga samo, pa ćeš da vidiš!“. Uzimam šaku kreča, a Radosava, sve mi se čini, očekuje i reakciju pa ku'ću-šta ću, morah joj priznati da boljeg ne vidjeh :)

Ulazim i u neke prazne krečane: ogromna ozidana rupa (mada ima i betonskih) nalik starinskoj slamnoj košnici, unutra mrak. Ne znam koliko kubika krečnjaka stane, ali majstori sigurno vide dobra posla dok je napune tako da se kamen na kraju poravna sa gornjom površinom. Zanimljivi su ulazi u krečane: oni koji su ih, jer je krečana tako najfunkcionalnija, osmislili prije ko zna koliko stoljeća, sigurno nisu čuli za gotiku, ali su ulazi ispali upravo takvi.

...i samo je trebalo drvom podići zapor da se voda napusti, kolo pokrene i mlinski kamen zavrti uz buku i štropot, piše Ivan Goran Kovačić u priči „Mlinari“. Znam da su dobri mlinski kamenovi pravljeni, možda ih i sad prave, u Bačkom Petrovom Selu kod Bečeja, jedan stari majstor tog zanata živi i u Vitezu, a nešto oko toga je nakon posljednjeg rata pokušavalo i jedno poduzeće u Plehanu. U trsteničkom selu Dublje izrada mlinskih kamenova je, međutim, čitava jedna industrija. To je malo čudno kad se zna da mlinovi, kako već rekoh, odavno služe više kao ukras, ali oni koji konzerviraju stare ili prave nove žele da budu pravi, a kakav je mlin ako se ispod njega ne miluju dva okrugla šuplja kamena! Usto je asortiman proizvoda dubljanskih klesara odavno proširen pa se, uz minsko kamenje, već desetljećima izrađuju i kompletni mlinovi za mljevenje kukuruza, heljde, ječma i drugih žitarica, potom oni za kavu ili biber i ko zna šta sve ne, s kamenom promjera 80 milimetara, pa do većih od jednog metra. Ne čudi što se sve dešava baš u Dublju, jer je Rajica Topalović iz tog sela još 1875. godine otvorio prvo organizirano poduzeće za izradu mlinskog kamenja, a na svjetskom sajmu vodeničkog kamena, održanom 1921. godine – zamislite sad! – u Parizu mlinski kamen Topalovića proglašen je najboljim na svijetu i nagrađen zlatnom plaketom. Stvar je, osim u tradiciji te zanatu, i u kvalitetnom kamenu ispod planine Goč, jer se – ispostavilo se – najmanje troši i najtrajniji je kad treba mrviti zrnevlje i sve ostalo čemu služe mlinovi.

Topalovići su to znali dobro iskoristiti, sklopivši poslove s trgovačkim poduzećima iz nekoliko država, pa se, malo pomalo, čitavo selo vremenom pretvorilo u veliku klesarsku radionicu. Na ta vremena podsjeća i mlinski kamen usred sela, prečnika čak 130 centimetara – na stitine takvih je odvezeno u Njemačku, Belgiju, Austriju i druge zemlje. Tada su se u obećavajući posao uključili i Nijemci, čiji su stručnjaci početkom 20. stoljeća proveli opsežne rudarsko-geološke istrage na širem prostoru te uložili novac u osuvremenjivanje proizvodnje i izgradnju infrastrukture. Tako se došlo do toga da se u Dublju počnu praviti i, reklo bi se, mamutski kamenovi, veći nego bilo gdje u svijetu, a Nijemci koji su ih odvozili nekud u svijet znali su čemu služe, jer su za standardnu vodenicu ipak bili preveliki.

Kavu pijem kod Marije Jovanović čiji sin Marko je jedan od onih koji ima malo poduzeće za izradu svih vrsta mlinskih kamenova. Marko mi priča o svim fazama, od vađenja i drobljenja kamena do isporuke gotovih proizvoda. Saznajem da se, osim „pravih“, izrađuju i oni od lijevanog kamena, i to metodom tzv. sinteriranja, što bi otprilike značilo da se sitnozrnasti materijal okrupnjuje zagrijavanjem na temperaturi taljenja, što bi se, u neku ruku, moglo usporediti s proizvodnjom peleta. I takvi kamenovi su vrlo kvalitetni pa posla itekako ima.

Spomenuh Brezovicu – na tabli što stoji uz jedan od mlinova, na granici sa susjednim selom Stublica, čitam i podatak da je nekad na Brezovačkoj reci i Bršljanici radilo 18 vodenica te da se mlinski kamen danas povremeno okreće u dvjema. Ovaj je jedan od ta dva, mada je sve oko njega toliko uređeno da je očito kako neki bogati vlasnik (kasnije ću čuti da je u pitanju dugogodišnji direktor nekih državnih poduzeća) tu ponekad, za svoj ćeif, kad se zaželi dobre domaće pogače, okrene vodu iz jaza u mlinski badanj. Blizu mlina i uski drveni mostić preko kojeg se dolazi do izvora svete vode za oči, kako piše na dasci zakačenoj na stablo. Ne idem je vidjeti, natočiti, popiti ili namazati oči, ne znam što od tog treba, a past će mi na um kad me vid jednom počne zaprave izdavati.

U Popini se nalazi i partizanski spomen-park sa piramidalnim spomenikom koji se vidi s ceste. Autor spomenika je veliki Bogdan Bogdanović, a podignut je u spomen na bitku koja se odigrala 13. listopada 1941. godine, kada su, sportskim rječnikom, u neprijateljskom susretu, snage odmjerili Trstenički partizanski odred i Dragosinjačka četa Kraljevačkog odreda protiv dijelova 171. njemačke divizije. Na spomeniku stoji „...s petostruko nadmoćnijim nemačkim kolonama“; neko sjeo pa fino prebrojao i jedne i druge, čisto da se zna :) Rezultat nije zapisan, ali bi ga se dalo naslutiti: partizani pobijedili, Nijemcima naneseni ogromni gubici, kao što su, po historiji koju su pisali pobjednici, završile malne sve bitke Drugog svjetskog rata. Do spomenika vodi uska popločana staza, danas sva u prašini, pošto se neko dosjetio da bi je barem s vremena na vrijeme trebalo očistiti i urediti.

Na trsteničkom području cvjeta i seoski turizam. Po Bosni i Hercegovini je takav vid turističke privrede malo gdje zaživio, sve je još u povojima, a Srbija je neka sasvim druga priča. Trstenik je na tom planu solidan primjer sa desetak seoskih domaćinstava koja nude svoje usluge. Na više mjesta općinari reklamiraju i Ozonske staze, namijenjene pješacima i biciklistima. Duge su 25 kilometara, a obuhvaćaju praktički čitavo općinsko područje. Ne skontah, doduše, zašto bi trstenički kraj imao više ozona nego drugi, ali ako je to i samo marketinški trik, za naše prostore je prilično originalan.

Od etno-sela za obilazak izabrah Rakeziće, gdje mišljah i zanoćiti, ali... Lijepo doista jest, pravo seosko domaćinstvo: silos, vajat, štala, sve u formi brvnara, kućice za odmor s onim starinskim crijepom, a sve ograđeno plotom, plus šarena konjska kola s drvenim kotačima, cuko i maca što se naganjaju po dvorištu, mlada pere veš u lavoru, muški se zabavili svojim poslom... E, ali ima ono „ali“: trenutno ne rade, odnosno nema prenoćišta, znate, nije sezona... L U tom ću kraju kratko svratiti i do crkve svete Petke, naići na jedan krajputaš, otac i sin, oba izgubili glavu u Velikom ratu, te na građevinu s atrijem, iza spomenika, sa bogato izvedenim stupovima i lučnim ulazima. Seosko domaćinstvo u Brezovici, drugi izbor za noćenje, nešto je modernije, ali ipak daleko od gradske vreve i svakovrsnih zvukova i „mirisa“: sa domaćinima pijem kavu i sijelim nakon večere, saznajući usput još štošta zanimljivo o širem području, a tako je i izjutra, uz doručak. Sve je domaće i ukusno, a da je kakvo bolje godišnje doba, imaju, evo, i bazen. Dobro, drugi put ću gledati kad ću u Brezovicu :)

U samom gradskom središtu nema se bog zna što vidjeti, a to što ima, uglavnom je poredano oko prostranog trga. Malo podalje je bogato ukrašena kamena česma sa grbom grada i meni nerazumljivim ilustracijama i okrnjenim riječima, bezbeli nešto iz razmjerno bogate povijesti, da li možda iz vremena oslobođenja od Osmanlija? Jer je potporučnik Paul Joseph von Mitesser, isti onaj čiju korespodenciju proučava Andrić pišući „Travničku hroniku“, austrijski konzul u Travniku, prošao ovim područjem 1784. godine, zabilježivši da Trstenik ima „43 turske kuće, 17 hrišćanskih, dva hana, džamiju, dvije kafane i dvije pekare“ te da stanovništvo čine „Turci, Cigani, Cincari i poneki odrođeni Srbin“. I ovdje je trebalo čekati knjaza Miloša... Na trgu stoji i solarna stanica, čime sam zeru iznenađen, a od zgrada dominiraju Dom kulture i ona što se u nju smjestila gradska uprava. Tu su i biste general-majora Krste Bosanca, rođenog Daruvarčanina, dugogodišnjeg direktora „Prve petoletke“, poduzeća koje je desetljećima hranilo Trstenik i njegove žitelje, te akademika Miodraga Ibrovca, povijesničara umjetnosti i romanista, za kojeg na postamentu stoji da je podrijetlom iz ovdašnjeg sela Jasikovica i da je predavao na Sorboni, mada potvrdu tih podataka ne nalazim. Središnje mjesto zauzima, pak, četiri metra visoki kip kneginje Milice (1335.-1405.): 'ta će Sorbona i „Prva petoletka“ kad naspram njih stane kćerka junaka Jug Bogdana, supruga kneza Lazara i pravoslavna svetica. Nakon što je Lazar zaginuo u boju na Kosovu, 1389. godine, vladala je Srbijom, otud je gdjegdje zovu i Carica Milica, a nakon što je njen sin Stefan odrastao i preuzeo prijestolje, povukla se u manastir Ljubostinja i posvetila Bogu, postavši monahinja Efrosinija.

Posebna priča je Katića kuća, građevina ili, preciznije, ono što je ostalo od nje, također blizu glavnog trga. Spomenik kulture od velikog značaja, tako je barem službeno zavedena, u stvarnosti ruševina koja broji posljednje dane. Podigao ju je prije kojih 150 godina bogati trgovac, kasnije i narodni poslanik, Stevan Katić. Povelika katnica izgrađena u moravsko-orijentalnom stilu imala je razne uloge, a sad zjapi odvaljenih i polomljenih vrata i prozora, s rupama u malteru i smećem razbacanim po prostranim sobama, podobro zarasla u divlju travu i nekad davno ukrasno raslinje, koje se od nebrige pretvorilo u malu prašumu. U nekim drugim gradovima ovog dijela Srbije slične su kuće obnovljene i konzervirane te pretvorene u duhovne centre, muzeje ili galerije, a Trstenik je svoju, jedinu takvu, pustio da lagano propada.

Ne zaobilazim ni crkvu Svete Trojice. Mlađa je od Katića kuće, osveštana 1900. godine, prva u Srbiji izgrađene u neomoravskom stilu, u mnogo čemu kopije crkve kralja Milutina na Hilandaru. Smatra se da je nakon one na Oplencu druga najakustičnija crkva u Srbiji, a njen zvonik, visok 33 metra, spada među najviše u Srbiji. Postala je poznata i po još nečemu: pretprošlog Božića se, naime, društvenim mrežama proširio video na kojem se, tako bar tvrde oni koji ga vide, iznad zvonika ukazao lik anđela. Akustiku sam probao tiho, naiđe jedan pop, a bilo je i nešto vjernika, pa nije imalo smisla, a anđela, ako ne računam one po zidovima i ovog što vječito putuje sa mnom :), ne vidjeh.

U crkvi se ne zadržavam i zbog toga što želim posjetiti još dvije. Jedna je puno manje poznata, a nalazi se na brdu nedaleko od grada. Treba proći i nešto makadama, a na križanjima usred šume baš „potrefiti“, kao kad biraš ženu ili lubenicu, jer se to – reče mi to jedan umni starac – više ne može izabrati već samo potrefiti :) Crkvica je posvećena svetoj Petki, a ja dolazim vidjeti kovčeg s njenim moštima koje je ovdje, po predaji, donijela kneginja Milica. U dvorištu nekoliko grobova, zvonara sa dvjema srpskim zastavama nalik utvrdi-osmatračnici, iz kuća ne izlazi niko, a u crkvi, umjesto Petkinih, nalazim dio moštiju svete Mučenice Ekaterine.

Puno važniji je manastir Ljubostinja. Posvećen je Uspenju Presvete Bogorodice, smješten je u dolini Ljubostinjske rijeke, blizu sela Prnjavor, a zadužbina je kneginje Milice, koja je tu i sahranjena. Građen je u moravskom stilu od 1388. do 1405. godine, dakle potkraj njenog života, a do danas o njemu brigu vode monahinje, kojih trenutno ima pedesetak. Paljen je i obnavljan, kao i valjda svaki na području kojim su duže vladali Osmanlije, a za jednog od takvih „incidenata“, kako bi ih neki sada vjerojatno nazvali, iza jedne od ikona „izronila“ je na svjetlo dana tajna Milicina riznica. Nije to samo predaja, mit, legenda, eno Lazareve kneževske krune, odnesene odavde, u Istanbulu.

Ljubostinja ne spada u manastire koji su „skockani“ od A do Ž, gdje sve blješti, gdje je sve umramoreno, gdje se svaka naprslina rješava odmah. Naprotiv, pritesani kamen, isti onaj što ga je potkraj 14. stoljeća redao majstor Rade Borović, potpisavši se na pragu prolaza iz priprate u naos, i danas izgleda isto – uz bogato izvedene rozete,  ukras je već sam originalni izgled, čime se može pohvaliti malo koji od starih manastira.

Svojim očima vidjeh i grob kneginje Milice, njen i portret muža joj Lazara, što ih izradi jeromonah Makarije, vrijedni ikonostas iz 1822. godine, mnogo uglavnom stoljećima starih freski i još svašta nešto. Ima samo jedan problem: fotografiranje je zabranjeno! Molim crkvenjaka, onižeg postarijeg čovu, da napravim jednu, samo jednu fotografiju, ali nema šanse, kaže: „Ako je zabranjeno, a jest, onda je zabranjeno svima!“ Kaže kako je već vidio da snimam konak, visoku zidanu zvonaru, detalje pročelja i još štošta, a ništa nije rekao, iako je snimanje zabranjeno već od same kapije. Da, stvarno, vidjeh dva povelika znaka zabrane na kapiji, ali... Ali hajde, odoli!

Tako će slike iz ljubostinjske crkve ostati samo u mojoj glavi i ne mogu ih podijeliti sa čitateljima. Pravila, pravila... Još i danas predbacujem sebi; da sam otišao u drugi ovdašnji stari manastir, Veluća, tamo je možda i dozvoljeno, ali se kajati ne mogu: s fotografijama ili bez njih posjetiti Ljubostinju stvarno je poseban doživljaj.