Rogatica: I konje ubijaju, zar ne?!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Otkad se bavim putopiščićima, ovim na „Bljesku“, gotovo svaki sam – riječ je, dakako, o obilasku terena – završio za jedan dan; iznimki je bilo svega nekoliko, ono kad me natjera kiša ili se izgubim toliko da mi treba vremena dok se vratim u svakodnevicu. Da nije tako, ne bi bili putopiščići već pravi putopisi, al' šta mogu, tako mi je kako mi je. Rogatički putopis mi je baš izuzetak, jer ga pravim – dvije godine! Dobro, preciznije su to po jedan dan u te dvije godine: započeo jedne, a dovršio druge jeseni. Kako i zašto – o tom po tom.

Šta sve nisam snimio? Ostatke srednjovjekovnog grada Borača i sudruga mu Vratara, a ni znameniti most na Žepi, onaj „Andrićev“, jer ću Žepu akobogda obraditi posebno. Nisam išao ni do Čadovine i nišana braće Radilovića, niti do Dumanjića, vidjeti bosančicom ispisani nišan Sulimana Oškopice, točnije nijedan od 2.628 stećaka, koliko ih se nalazi na rogatičkom području, a neki ustvari i nisu klasični stećci već su oblika koji iz stećka prelazi u nišan. Jedan takav se smatra i najljepšim u našoj zemlji, onaj s natpisom vojvode Oprašića, ali on odavno stoji u botaničkoj bašti Zemaljskog muzeja u Sarajevu, a tu je, uglavnom ispred Muzeja, još šest rogatičkih spomenika, među kojima i nišan Mahmuta Brankovića, sa ćiriličnim natpisom. Mahmut je, kažu knjige, mada je to danas teško dokazati, potomak srpskog roda Brankovića, ali je prešao na islam, a poginuo je u napadu Vuka Grgurevića, „Zmaja Ognjenog“ na Sarajevo, 1480. godine.

Siguran sam da ima onih koji su se sad zapitali: Ma šta je ovo, putopiščić u kojem se navodi čega sve nema u njemu?! Pa šta je onda ostalo, nije Rogatica Pariz? Nije, nije, ali je ipak ostalo mnogo, i za ovaj, a i za neki naredni putopiščić.

Lani sam krenuo redom, od nevidljive općinske granice, i najprije svratio do zaboravljenog partizanskog spomenika u Han Stjenicama, gdje „junački padoše najbolji sinovi ovog kraja i dadoše svoje živote za ljepši život budućim pokoljenjima“. Posebnost spomenika je to što je u dnu naveden i izvođač radova, neki Savo J. Gluhović. Nekoliko stotina metara dalje čudni rovovi, golemi komadi betona i nešto kao mali površinski rudarski kop, ali nema nikog da pitam za detalje.

Malo dalje, pored puta ka Rogatici, stoji turistički putokaz za nekropolu Borak. Nisam planirao, ali nekih čvrstih planova ionako nemam pa hajd' da je vidim. Sjećam se podatka da je tu oko 150 stećaka zaraslih u šumu i žbunje, od čega tri ukrašena. Ispostavit će se da sam čitav putopiščić mogao napisati samo o tome kako sam tražio nekropolu Borak. Sreo, jednog po jednog, trojicu ljudi i svi mi objašnjavali i upućivali me, i to u stilu „idi ti, jarane, ovom stazom, izaći ćeš na čistinu, ima ti tu jedna veeel'ka trešnja, tu skreni lijevo, pa kad vidiš jedan kamen pored staze, evo 'vako...“ Elem, navozah se i nahodah, nagledah se lijepe prirode, ali je to jedino što sam uspio, nekropolu ne nađoh. Da na one table barem stave kilometražu, čovjek bi znao što tražiti, što preskočiti, al' jok, samo strelica, pa se ti misli je li to nešto, u ovom slučaju nekropola, stotinu metara ili deset kilometara od putokaza :(

Nastavljam ka mjestu pomalo čudnog naziva za ove prostore, Kramer Selu. Ilijas Kapo kosi travu na mezarju i s njim ću kratko popričati o selu, povratku i problemima povratničkog života. U Kramer Selo dolazim vidjeti pretpovijesnu gradinu zvanu Gradac, ali se ispostavlja da se nalazi usred naselja i da se tu nema što vidjeti. Knjige kažu da je tu nađen bogat sloj glasinačke kulture, a sad stoji samo povelika nedovršena kuća i, malo dalje, drvena vrata, jedini „sačuvani“ dio poljske hale ili takvog čega; slika podsjeća na scenu iz jednog Pink Panterovog crtića. U Kramer Selu snimam i obnovljenu džamiju, a malo dalje i bunar pun granja i smeća, po onom što se još može vidjeti prilično temeljito sagrađen, pa mi pada na um da možda potječe i iz nekih starijih vremena, recimo iz antike, što se, dakako, ne može utvrditi bez čišćenja i otkopavanja.

Za pola sata već sam na ulazu u Rogaticu, ispred katoličke crkve. Znam da sad opet ima iznenađenih, jer otkud u Rogatici katolička crkva, mora da je putopisca prebacilo?! Nije, iako se na rogatičkom području od 10.723 stanovnika svega njih 19 izjašnjava Hrvatima (mada to, naravno, ne znači da ima i 19 katolika). Kad je Austro-Ugarska napravila prvi popis stanovništva, 1879. godine, „pronađen“ je samo jedan katolik, ali ih je do 1910. godine tu bilo čak 136, odnosno oko četiri postotka ukupnog stanovništva. „Kuferaši“ su, kako ih obično nazivaju, stigli iz Hrvatske, Češke, Austrije i drugih država, a osim državnih činovnika, među njima je bilo i privatnih poduzetnika, očito dobrostojećih. Crkva ipak nije sagrađena u to doba nego tek od 1924. do 1932. godine, kad je Austro-Ugarska već bila prošlost, a broj katolika manji nego prije. Jedan od njih, vlasnik pilane i još koječega, Ivan Cigoj, bio je glavni donator, a pripadala je pod nadležnost župe Višegrad. Bila je posvećena najpopularnijem narodskom svecu Bosne, svetom Anti Padovanskom. Socijalistička vlast, inače - uvjeravaju nas u to već desetljećima, a posebno intenzivno posljednjih godina - do krajnosti odana slobodi vjere, crkvu je nacionalizirala i pretvorila u skladište. Pravim vlasnicima je vraćena tek 1982. godine, nakon čega je obnovljena i posvećena Gospi Pomoćnici Kršćana. U ratu, ma što ko sad očekivao, nije znatnije oštećena, a misa se održava povremeno. Jest neki od susjeda malo privatizirao dio dvorišta, ali bit će da nikom ne smeta, a možda je upravo zahvaljujući tome kompletno dvorište pokošeno, očišćeno, uređeno.

Do 2004. godine u središtu grada je stajala i mala sinagoga, izgrađena 1928. godine. Do izbijanja Drugog svjetskog rata u gradu su živjela i 54 Židova, ali su u ratu, kao i drugdje po BiH, potpuno zbrisani s lica zemlje. Tako je sinagoga, koju su svi ovdje zvali Havra, kopnila i polako se urušavala, također neko vrijeme služeći kao skladište. Na kraju joj više nije bilo spasa, niko je nije želio obnoviti i tako je jedna povijest otišla u nepovrat.

Šetnju gradom nastavljam pored zgrade Općine. Ništa posebno vrijedno pažnje, ali su u blizini dva zanimljiva objekta. Jedan je spomen-kapela s fotografijama dvjestotinjak poginulih boraca Vojske Republike Srpske i dijelom fasade pokrivenim kamenom, sa stihovima Jovana Dučića: Samo buktinjama zbori se u tmini / u zrcalu mača budućnost se slika / preko groblja idu puti veličini / slava, to je strašno sunce mučenika. Drugi je česma sa senzorskom slavinom, dar Rogatičanima od trojice braće Bandić, Branka, Dragana i Buce, Novosađana, da neko ne pomisli da je i ovdje udjela imao Milan Bandić :) Mora da Rogatičani baš i nemaju iskustva sa senzorskim slavinama, čim je povelikim slovima napisano i uputstvo za uporabu: Stavite ruku ispred crvenog srca. Stvarno je tu crveno srce, a meni je žao što ne znam malo više priče o česmi. Zagledam prilično lijepe i originalne suvenire u izlogu Turističke organizacije pa ću do Sudžaudinove ili Čaršijske džamije. Izgrađena 1576., a u zrak odletjela tijekom rata, kao i druga rogatička, 18 godina starija Husein-begova ili Arnautovića džamija, koja, međutim, još nije obnovljena. Po položaju u čaršiji, Sudžaudinova je izgleda bila važnija pa je zato i došla prva na red. Obnovu je – ako sam dobro razumio, jer je napisano samo na turskom jeziku – financirala istanbulska općina Büyükşehir. Možda bih se malo i raspitao, ali u uredu Medžlisa Islamske zajednice, blizu džamije, nema nikoga, makar sam se (slučajno) uklopio u radno vrijeme istaknuto na vratima, a nema smisla da zovem Amela ef. Kozlića i Senaida ef. Gačića, čiji su brojevi navedeni i očito su džematlijama uvijek na usluzi.

Inače je Rogaticu, pod imenom Čelebi-Pazar, kao naselje utemeljio  Mehmed-beg Isabegović Čelebija, sin utemeljitelja Sarajeva Isa-bega Ishakovića. Prvi put se mjesto spominje 1425. godine u dokumentu koji se danas čuva u Historijskom arhivu Dubrovnika.

 S druge strane rječice Rakitnice stoji pravoslavna crkva Svete Trojice, sagrađena između 1883. i 1886. godine. Obilazim je sa crkvenjakinjom Sanjom Tešević, primjećujući gotički ulaz, ne baš čest na ovdašnjim pravoslavnim crkvama, a potom paleći svijeće za žive i za mrtve. Ne kažem da se unutra nema što vidjeti i opisati, ali mi je ipak najzanimljivija ploča s natpisom, uzidana desno od vrata. Nekad u vrijeme gradnje crkve donesena je s planine Plješivice, a pod njom je, odnosno pod stećkom, ležao neki „Bogdan dobroga Domše Ozrjenovića sin“, koji je, kaže natpis, htio biti junak „ali mu smr(je)t prjekrati“. Oni što se razumiju u te stvari datirali su stećak u 1486. godinu, dakle u razdoblje poprilično nakon pada Bosne pod osmanlijsku vlast. U kut crkve uzidan je, pak, nadgrobnjak za koji stručnjaci kažu da prikazuje vrata u Hadu, opominjući time žive i podsjećajući ih na neizbježnost smrti.

Rogatica je i inače, mada šira javnost to slabo zna, prepuna antičkih lokaliteta, a najbolje se to vidi u parku oko Doma zdravlja, gdje je poredano barem desetak rimskih spomenika, bogato ukrašenih i s natpisima, mada u prilično lošem stanju, budući da su dostupni svakome, pa i onima koji će na njih sjesti ili po njima prohodati. Zato su neki napukli, a neki, kao jedan s reljefima tri lika, popolovljeni.

Ništa zato, mogli bismo reći kad bismo bili pragmatični, jer se u Rogatici nerijetko naiđe na dosad nepoznate rimske spomenike. Tako su vatrogasci lani, čisteći korito Rakitnice, bagerom naišli i na rimski spomenik. Izvadili ga i postavili ispred ulaza u sjedište vatrogasnog društva. Podavno je bilo, možda je dosad premješten kakvo pogodnije mjesto, ali ga ja vidjeh tamo. Natpis prilično čist, rimska kapitala, spomenik ukrašen, a i oblikom vrlo dopadljiv.

Knjige kažu da se u Rogatici nalazio rimski grad ranga kolonije, a ovuda je prolazila i rimska cesta kojom je današnja srednja Bosna bila povezana s Pračom. Na Plješivici, odakle je donesen spomenik uzidan u portal crkve, i sad su na nekim dijelovima vidljoivi ostaci ceste, kao i tamošnjeg rimskog naselja. Rimskih tragova i inače ima mnogo na širem okolnom prostoru pa je tako u Živaljevićima nađen spomenik posvećen kultu Junone, glavne rimske mitološke božice, u Starom Brodu spomenik Geniju, a na gradskom području spomenici Jupiteru, Atisu, Mitri i drugim rimskim božanstvima. I sve to, a ipak se, kad se govori i piše o vremenu vladavine Rimljana u Bosni, stalno navode neka druga područja, gradovi i lokaliteti, Rogaticu jedva da ko spomene.

Vatrogasce sam inače jedva našao, preselili su iz središta grada u nekakvu halu, ali kad sam već tu, snimam i spomenik ispred sportske dvorane, podihnut trojici sportaša, Rajku Vukašinoviću, Vitomiru Gojkoviću i Miletu Kusmuku, poginulim u ratu.

U gradu odlazim još i do kućice čiji je vlasnik izvjesni Milorad Đeković, tako mi rekoše susjedi. To je sve što znam o kućici koja samo što se nije srušila, a bila bi šteta s obzirom na njen izgled: katnica, krov „na četiri vode“, dvorišni kameni zid, po svemu navedenom „obična“, ali je ukrasni vijenci ispod krova i na sva četiri bočna spoja katnih zidova čine posebnom. Niko tu ne živi, vidi se po dvorištu zaraslom u travu. U istoj ulici još nekoliko kućica s ukrasima, također starih i napuštenih, koje – očito je – broje posljednje ovosvjetske dane. Ako i kuće imaju zagrobni život, ovih nekoliko će sigurno – pogotovo ako se u raj ulazi „na lijepe oči“ – završiti u raju.

Potom se penjem na uzvišenje iznad grada, gdje je 1931. godine podignuta spomen-kosturnica poginulim srpskim i crnogorskim vojnicima koji su s one strane Drine, pod zapovjedništvom Janka Vukotića, došli spašavati srpski narod od austrougarske represije, izazvane sarajevskim atentatom i izbijanjem Velikog rata. Uspjeli su tada na neko vrijeme staviti pod svoju kontrolu Rogaticu, Han Pijesak i Glasinac, a glavna fronta pružala se po obližnjem Glasinucu, iznad Sokoca, gdje ih je najviše i izginulo, mada je grobova bilo i na mnogim drugim mjestima. Desetak godina nakon završetka rata povedena je akcija da svi budu sahranjeni na jedno mjesto, što je 1931. godine i učinjeno. Kosturnica je uzidana u živu stijenu, a ispred nje se savršeno vidi doslovno svaka kuća u gradu. Vidikovac, dakle, ubilo se za panoramski snimak.

Put me dalje vodi na Borike, 18 kilometara od Rogatice. Kratko svraćam u Okruglo, htjedoh vidjeti stećke, ali ono malo staraca koje zatekoh u selu pojma nemaju gdje bi to moglo biti. I naziv sela me je zeru povukao – čuj, Okruglo?! U stvarnosti baš i nije: nekoliko omanjim čopora kuća razbacanih uz vijugavi put i to je to.

Na Borike idem vidjeti nekad svjetski poznatu ergelu bosanskih brdskih i arapskih konja. Ambiciozno su je zamislili i napravili Austrijanci 1893. godine, uredivši čitavu vrlo prostranu visoravan. Valjda mi niko neće zamjeriti što opet koristim riječ raj, ali bolje, ako se govori o Borikama, naprosto nema. Međutim, ni dragi Bog, nekmoli Austrijanci, ne može stvoriti nešto toliko dobro da ga ljudi svojim nemarom ne mogu unakaziti L

Ogromne štale vide se već izdaleka, čim se auto popne na najvišu točku iz pravca Rogatice. Snimam ih ispred lijepog drvenog putokaza, preko kojeg je nalijepljen predizborni poster Tomislava Puhalca iz Srpske demokratske stranke. Iz daljine štale izgledaju kao makete, a izbliza... Eh, krovni lim na nekoliko mjesta odvaljen, prozori polupani, sve zaraslo u travuljinu, eto tako izgledaju novije štale. Do onih starih provlačim se u poprilično usku rupu u kapiji: valja mi uvući stomak kako bih prošao, a još je sreća da nisam žensko, dabogda da bi prošao :) One stare štale, kameno-drvene, valjda još iz vremena kad su Austrijanci pravili ergelu, drže se nešto bolje, čak su i ograđene. Lijevo od ulaza omanje stado ovaca, planduju, pored ulaza kada. Iščekujem trenutak kad ću napokon ugledati konje, ali se ne dešava ništa. Tek između samih štala, poredanih kao paviljoni u vojarni, jedan jedini, a i on stao u kut pa bulji u mene, očito plašljiv i nespreman za iznenadnu komunikaciju, čudeći se otkud na vidiku živ čovjek. Mještani će mi kasnije reći da „ergelu“, sad vidim da se moraju stavljati navodnici, opslužuje jedan čovjek, a ona kada pored ulaza je ustvari pojilo! Tuga, velika, koju, izgleda, nije mogao podnijeti ni moj foto-aparat – u neko doba je odlučio štrajkati pa sam ispred štala završio prvi izlet na Borike. U povratku svraćam u kavanicu prije uspona: u kakvom je stanju, najbolje govori činjenica da kava stoji 80 feniga, a u dvorištu pasu ovce. Nema nikoga, a nakon što malo obiđem oko kućice, gazdarica stiže odnekud iz šume. Mora da su gosti česti, čim je tako. Kasnije će mi to i potvrditi, jer, kaže, jedva da iko osim mještana uopće dođe na Borike. 

Nekad su Borike bile hit, valjda svi znaju da je „Bijelo dugme“ upravo tu napravilo i snimilo album „Šta bi dao da si na mom mjestu“. Brega, Bebek, Ipe, Zoran Redžić i Vlado Pravdić gotovo tri mjeseca u jesen 1975. godine proveli su na Borikama, lunjajući po osunčanim brežuljcima i sjenovitim dolovima. Kasnije će tu rado svraćati Lepa Brena, a kad takvi pohode neko mjesto, to je signal i za mnoge druge, pa su za Borike osamdesetih godina znali svi, a u jedinom hotelu često se mjesecima nije mogao dobiti smještaj. Danas malo ko od mlađih zna da je legendarni hit „Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac“ nastao upravo ovdje, a možda će neko, zbog jasne asocijacije, ipak povezati Borike i još jednu dobro poznatu, „Požurite konji moji“.

Danas bi Brega na Borikama mogao napisati samo kakvu tužnu pjesmu. I kad dođem godinu dana kasnije, slika kod štala je slična: opet je tu jedan konj, ne onaj lanjski. Crn je i pitom, druželjubiv, čak i srdačan, spreman za strpljivo poziranje, uz poneki spontani rzaj i odmahivanje grivom u stilu „Ma zatekao si me nepripremljenog, vidi na šta sličim!“  Istina: griva mu se sva zaplela u čičke, sevap bi ga bilo odvesti frizeru, na pranje, češljanje i feniranje. „Mlad i lijep, ali usamljen“, tako bi stajalo u oglasniku da konji znaju pisati.

Na konje ću naići na nekoliko mjesta na visoravni. Lutaju u manjim ili većim krdima, gdjegdje i po cesti, nisu previše divlji, dopuštaju prići i maziti se, barem većina. Ima i ždrebadi, i to poprilično, u gotovo svakoj skupini. I lako im je i lijepo kad nema snijega i zime, a kako im je kad snijeg zatrpa Borike, znaju oni. Od mještana čujem da se zna desiti i da konje napadnu vuci pa neki budu ubijeni, a neki će reći i kako ima slučajeva da konji završe – u klaonicama! I konje ubijaju, zar ne?!

Hotel u koji su svraćali „Dugmići“ i Brena damas je zaključan, i to nakon što je temeljito renoviran: izmijenjena je kompletna stolarija, uvedeno centralno grijanje, a sobe i dvorane su opremljene modernim pokućstvom. Neko vrijeme je radila i škola jahanja, rijetki posjetitelji mogli su se provozati kočijom, zimi i sankama koje su vukli konji. Čak su u boksovima blizu hotela živjeli irvasi, srne i jeleni, a u borovoj šumi uz hotel podignuto je i vrlo atraktivno „šetalište u zraku“, na koje se – ma gdje bih odolio! – penjem i šetkam, uživajući iz ptičje perspektive u neopisivom miru, koji povremeno narušava rzanje konja u daljini i kukurikanje pijetlova ispred svega nekoliko stotina metara udaljenih kuća.

Da sve stane takoreći „preko noći“, ispriječili su se, čujem neki stari ko zna kad napravljeni dugovi bivših vlasnika. Ponešto od toga što je bilo i kako je sada doznajem i od Dragice Šarenac, najbliže susjede hotela; sprema ručak, i to vani, pa ima kad, a ni meni se, vala, nikud ne žuri. Slično će mi kasnije potvriditi i u seoskoj kavani u središtu sela: taman se ponadali da će Borike živnuti, da će biti kao nekad, a onda se sve pretvorilo u mjehure od sapunice. Tu se nalazi i crkva svetih Petra i Pavla, podignuta 1910. godine, tu su i škola i prodavaonica, a i mala bilijar sala u kojoj umirovljeni učitelj Budimir Popović mališane sada uči kako držati tak i napraviti efektnu mantinelu. 

Borike napuštam tužan: novi foto-aparat je izdržao, bit će da nije osjetljiv na tugu, a jesu li sad, nakon još jedne zime, uključujući i ovu nedavnu, proljetnu, na broju svi konji koje sam stavio u njegov objektiv, ili su neki od njih, možda i poneko od slatkih ždrjebadi, završili u vučjim čeljustima, nikad neću doznati.