Delnice/Skrad, zeleno srce Hrvatske

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da, upravo tako, Zeleno srce Hrvatske, često nazivaju Delnice, što ne čudi kad se zna da su sa svih strana okružene šumom. Nacionalni park Risnjak, Kupska dolina, Japlešnički vrh sa skijaškom skakaonicom, Lokvarsko jezero... Kud god kreneš – šuma! A čim se spomene šuma, meni namah u glavu dođe ona revolucionarna, što je stariji još uvijek pamte, budući da su je svi, dok su bili osnovnoškolci, otpjevali barem stotinu puta – Po šumama i gorama naše zemlje ponosne / idu čete partizana, slavu borbe pronose.

Kad se to sve tako fino uveže, prvo odredište u gradu je, naravno, prostrani park. Jest da službeno nosi ime po kralju Tomislavu, ali kralj nije bio sebičan i škrt, već je, kao pravi vladar svih svojih podanika, pod svoje skute prihvatio sve, ne gledajući ko se bavi(o) kojom politikom i za što se borio. Tako se, nakon spomen-ploče kralju, uklesane u stijenu tešku nekoliko tona na ulazu u park, jedna za drugom pojavljuju biste narodnih heroja: Slavko Klobučar, Ivanka Trohar, Ivan Lenac, Nikola Rački, Zdenko Petranović, Milan Rustanbeg, te Viktor Bubanj, isti onaj po kome je nazvana (za mnoge zloglasna) vojarna u Sarajevu. Proviruju iza ukrasnih grmova, zaklon su našli iza debelih stabala crnogorice, valjda su još uvijek u zasjedi i na sve spremni :)

Uz njih je i Alija Alijagić, revolucionar, kako piše na spomeniku, i to predstavljen ne bistom već kipom u prirodnoj veličini. Sigurno bi se i on okitio ordenom narodng heroja, ali nije dočekao: ovdje negdje je, u Delnicama, u srpnju 1921. godine trgnuo kuburu i pogodio ministra policije Kraljevine SHS, Milorada Draškovića. Precizno, kao da je vježbao na živim metama! Drašković je podlegao, a Alijagić uhvaćen, odveden u Zagreb, suđen i – obješen! Ministar je, zanimljivo, u Delnice došao na liječenje, a, eto, izgubio glavu! Ali... Došla su neka čudna vremena pa je ulica u Beogradu, na Petlovom Brdu, koja je od završetka Drugog svjetskog rata nosila ime po Aliji Alijagiću, prije 13 godina preimenovana u – Ulicu Milorada Draškovića! ☹ Delnički Alijagićev kip nekako mi nimalo ne sliči na atentatora: ruka okrenuta kao da puca prema zemlji, u miša ili žabu, a ne u ministra, izraz lica kao da je amiški propovjednik, nigdje odlučnosti, nigdje adrenalinskog naboja.

I spomenik poginilum borcima NOR-a neobičan, kao da ga je pravio kakav matematičar koji je, što bi reci Mika Antić, pomiješao rotkve i romboide, note i piramide. Puno je maštovitije zamišljen spomenik „goranima, bodulima i primorcima palim u Domovinskom ratu“, sličan ne vidheh nigdje, a klasika je jedino slika vrtlarica koje okopavaju cvijeće i “spomenica“ koju su podigli čuvari željeznice u Delnicama 1917., izrađena po uzoru na rimski miljokaz. Spomenica je ujedno i sunčani sat, ali je, dok prolazim parkom, u potpunom hladu pa ne znam koliko je sati, što i nije neka šteta – em mi je svejedno za to, em je vrijeme ionako nešto što su ljudi izmislili iz čista mira, da im život nekako prođe :)

U parku je, uza sve spomenuto, i jedan bijeli kameni stup s nekom lijepom uklesanom aplikacijom. Natpis kaže da je tu „središnja točka (fokus) inteligencije prostora koji se proteže kupskim područjem od Kleka do Kočevja“. Ostatak natpisa je poderan pa ću ostati uskraćen za cjelovito objašnjenje, makar nisam uvjeren da bih shvatio i da je natpis ostao čitav. Inteligencija prostora?! To je, djeluje mi, previše i za nuklearnog fizičara, ma čak i za pjesnika, pa kako neće biti previše za mene!

Delnice se u dokumentima prvi put spominju u 15. stoljeću pa bi se očekivalo da je grad otada izrastao, proširio se i napučio, pogotovo što je u to doba bio pod vlašću moćnih Frankopana i Zrinskih. Ipak, osmanlijske provale učinile su ovaj kraj nesigurnim za život i naseljavanje pa je u neko doba, tijekom 16. stoljeća, ljudi gotovo nestalo, da bi nove stanovnike Zrinski doveli sa svojih posjeda iz drugih krajeva. Preporod stiže izgradnjom Karolinške ceste, a potom još jedne, zvane Lujzijana, koja je spajala Karlovac i Rijeku. Čim nekim krajem prođe važna cesta, najprije,  je li, k'o što je i red, oko nje niknu kavane, potom poneka kuća i tako polako nastane naselje. Međutim, nadmorska visina od 700 do 900 metara te duge i hladne zime sa puno snijega i nisu djelovale previše primamljivo, tako da Delnice i danas imaju svega nešto malo više od 6000 stanovnika. Gdje je što zanimljivo, u gradu i van grada, uglavnom doznajem od Sandre Kovač u motelu „Centar“, gdje ću prenoćiti pa se ujutro zaputiti u detaljni obilazak.

Zgrada Gradske uprave je ponajveća u gradu, središnji trg očito nedavno uređen, a malo se iznenađujem kad vidim da u Delnicama djeluje i Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Malo, jer to ima logike više nego ono što je i kako je kod nas, gdje su šumasrki fakulteti smješteni u urbanim centrima, pa studenti u šumu, na praksu, moraju maksuz. Tu je i zgrada Uprave šuma, a ispred nje nadstrešnica pokrivena kaplamom (šindrom), sa mladim brezama ispod nje. Sliči na božićne jaslice, samo što unutra nema nikoga od svih onih likova. U mljekomatu, spravi tako potrebnoj mnogim gradovima, svježe domaće mlijeko, ni nalik onom što u tetrapacima kupujemo u prodavaonicama, makar i na njima piše da se radi o mlijeku. Na ljekarni spomen-ploča iz 1975., postavljena u povodu stogodišnjice prve delničke ljekarne, a na jednom od rubova grada sanjkalište izrađeno od drvenih greda i dasaka: da čovjek ne pogleda oko sebe, pomislio bi da Delnice nemaju nijednog brda pa se sanjkalište mora napraviti ovako. Kuća već spomenutog narodnog heroja Ivana Lenca također ima spomen-ploču, a jedna je postavljena i na omanjoj stambenoj zgradi, na mjestu gdje su u veljači 1942. „ubijeni drugovi Ivan Pleše i Matija Plenk“, simpatizeri partizanskog pokreta koji, džaba što su Delnice u šumi, nisu uspjeli stići do svojih, a ubio ih je neki ustaša Kereta.

Najzanimljivije mjesto u gradu trebala bi biti Hiša Rački. Smatra se najstarijom sačuvanom kućom u Gorskom Kotaru, makar se procjene žestoko razilaze: jedni kažu da joj je oko 200, drugi da broji čitavih 300 godina, a treći navode konkretno doba, godinu Gospodnju 1752. Hiša Rački je mala prizemnica s krovom od kaplame i kamenim stepenicama, zidova djelomično obloženih daskama. Pozadi su dvorište i štala, a pozornost najviše privlači „slivnik“ za kišnicu, ustvari šuplje deblo nekog masivnog stabla, vezano za gredu i drveni oluk, da ne „pobjegnu“ i ono i voda koja se tako skuplja. Unutra je, kažu, vrijedna zbirka starinskog pokućstva i narodnih nošnji, ali šta vrijedi putniku namjerniku kad je kuća zaključana :-(

Zaključana je, makar na FB profilu župe Delnice stoji da je uvijek otvorena, i župna crkva svetog Ivana Krstitelja, prilično jednostavno trobrodno zdanje podignuto između 1825. i 1829. godine sa zvonikom ispred pročelja, tako da je jedino zanimljivo što mogu vidjeti trostrana spomen-ploča na latinskom jeziku, postavljena nakon što je crkva završena. Svi potrebni podaci su tu, župnik graditelj Nikola Car nije propustio prigodu upisati se u povijest, a ni njegov nadređeni, senjsko-modruški biskup, plemenitaš Ivan Ježić (1788.-1833.), koji je crkvu svečano posvetio.

Zato nije zaključan Popovićev mlin, smještej u istoj, Supilovoj ulici kao i Hiša Rački. Ako sad neko očekuje da je riječ o vodenici na čijim će se vratima pojaviti brkat i brašnom obijeljen mlinar s lulom u ustima, promašit će, i to „ceo fudbal“. Riječ je, naime, o električnom mlinu koji su 1924. i 1925. godine sagradili Josip i Francika Mihelčić, i to nakon što su, radeći u Americi, „ušparali“ dovoljno novca za tada vrlo veliku investiciju. Koliki je to pothvat bio tada, najbolje govori podatak da je električna struja u Delnice stigla tek dvije godine nakon što je mlin otvoren. Mlin tvrtke „Ganz Danubius“, danas europski poznate tvrtke iz Budimpešte, gradili su majstori iz Austrije, a imao je, danas bi se tako reklo, dvije proizvodne linije: jednu gdje je žito sitnio veliki kameni žrvanj, dok je isti posao na drugoj liniji obavljao željezni valjak.

O svemu tome mi priča „mlinarica“ Nadia Beljan, vodeći me po ogromnoj prostoriji punoj danas pomalo čudnih sprava, izrađenih tako elegantno da je takvo što u današnje vrijeme jedva zamislivo. U jednom kutu šivaći stroj, na jednom od stolova starinski radio, a na zidu uramljena fotografija osnivača mlina. Kasnije će se Nadiji pridružiti i muž Alen pa ćemo nazdraviti po jednom čašicom domaće rakije, i to u nekadašnjoj mlinskoj pomoćnoj zgradi, danas pretvorenoj u višenamjenski prostor u kojem se već nekoliko godina održavaju likovne i glazbene radionice, ali i one na kojima se djeca i mladi uče, primjerice, zamijesiti kruh. Na odlasku na dar dobivam jedan od brojnih suvenira izrađenih u radionici, kašiku „drvenjaču“ sa urezanim srcem. Hvala, Beljani!

Za one koji imaju viška vremena moglo bi se naći još nekoliko zanimljivih odredišta na delničkom području, od pećine Hajdova hiža u Dragomalju, najveće u Gorskom Kotaru, preko kaštela Zrinski u 11 kilometara udaljenom Brodu na Kupi, pa do već spomenute 65 metara duge skijaške skakaonice, jedine u Hrvatskoj. Kome, pak, makar dah proljeća još nije nestao, fali leptira u stomaku, utjehu može pronaći u Kupskoj dolini: tamo, kažu leptirolozi, obitava više od 500 vrsta leptira!

Meni ih, srećom, ne fali, a ni vremena nemam viška, pa ću iz Delnica  u 15 kilometara udaljeni Skrad, gdje, međutim, unatoč doista ogromnim reklamnim panoima svega i svačega, neću stati već ću produžiti ka Zelenom viru. Ne znam koliko je kanjon udaljen od Skrada, ali mi se čini da se sabere dobrih pola sata vožnje, budući da je cesta, iako asfaltirana, vrlo uska, strma, krivudava i nepregledna pa adrenalina sigurno neće manjkati nikome ko se zaputi na tu stranu. Dojam je pojačan i zbog radova na uređenju pojedinih izletničkih točki, a kad se na takvoj cesti desi susret s kamionom, ne gine koja stotina metara vožnje unazad, što je na takvom puteljku prava avantura.

Ipak sam siguran da niko ne požali, makar zbog radova slika nije ista kao inače: putokazi su zbačeni na stranu pa posjetitelj ne može biti siguran gdje je što, bageri ruše i rove naoko bez ikakvog smisla i cilja, gomila kablova i sjajnih cijevi promjera većeg od pola metra, ali su radnici uslužni i svakog upućuju tamo gdje želi doći.

Pješačiti najprije treba do dijela gdje su se visoke stijene razmakle toliko da se još 1921. godine našlo mjesta za hidrocentralu u Gorskom Kotaru, munjaru, kako je ovdje zovu, a nekad kasnije i za izletnički dom, katnicu podignutu u planinskom stilu, kako je i red. Restoran, istina, danas ne radi, ali bih ja ionako produžio uzbrdo, jer se do Zelenog vira može jedino tako, dobro označenim i najvećim dijelom kamenom popločanim stazama ili, pak, uz potok, što je kudikamo riskantnije.

Vrijedi, rekoh, jer je slika fascinantna i teško je od uzbuđenja zadržati dah i ne uskliknuti: stijena je visoka nekoliko desetaka metara, a voda se bučno stropoštava, nalikujući duguljastoj bijeloj zavjesi ili džinovskom šlepu vjenčanice neke celebrity mladenke. Nekoliko metara od mjesta gdje voda pada, ulaz je u pećinu, možda i samo pripećak, ne znam, jer već tu voda biva zarobljena i provedena u cijevi koje vode ka „munjari“. Svjestan sam, naravno, da bez električne struje ne bismo mogli „na kraj“, ali je u ovom slučaju golema šteta što Zeleni vir nije pušten da slobodno, nesputano vrluda kanjonom. Takve slike zamišljam vraćajući se na polaznu točku i obećavajući sebi da ću jednom naći i put do gornje točke vodopada, gdje, opet u jednoj od pećina, Zeleni vir postaje na svijet. Baciti pogled odozgo i (nastojati) ostati pri pameti :)