Drobeta-Turnu Severin, grad iz narodnih pjesama u kojem nema ni pobjednika, ni poraženih

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ko je čitao Ribanje i ribarsko prigovaranje Petra Hektorovića, sjetit će se Radosava Siverinca i njegova „obziranja“ „od svojega grada / divnog Siverina“. Kad sam ja to čitao, a bilo je davno, mislio sam da je Siverin još jedan od izmišljenih bajkovitih gradova narodnih pjesnika, a onda sam u neka doba shvatio da nije: Turnu Severin je glavni grad županije Mehedinţi, po naški je to Mehedinci, na zapadu Rumunjske, na lijevoj obali Dunava, tamo gdje su Trajan i Decebal krojili povijest tog dijela Europe.

Grad se od 1972. godine službeno zove Drobeta-Turnu Severin. Prvi dio dolazi od Drobetae, kako su grad zvali Rimljani, a drugi dio u prijevodu znači Severinov toranj. Oko naziva tornja povjesničari se „tuku“ već desetljećima: jedni tvrde da je sagrađen u spomen na pobjedu rimskog cara Severa (vladao od 222. do 235. godine) nad Kvadrima i Markomanima, drugi misle da dolazi po strani svijeta, dok su treći uvjereni da je naziv srednjovjekovni, kada je ovdašnji katolički biskup Gregorius, prvi od 12, koliko ih se u gradu izmijenilo, 1382. godine stavio područje pod zaštitu svetog Severina. Kako god, rimski toranj je doista postojao na nekom brežuljku opkopanom šančevima, a je li ga gradio spomenuti car Sever i ima li ikakve veze s njim, također je zasad pitanje bez odgovora.

Danas je Drobeta-Turnu Severin moderan grad sa oko 100.000 stanovnika. I kozmopolitski, makar se čak 91 posto stanovništva izjašnjava Rumunjima, čemu u prilog govori i to da praktički svaki stanovnik zna i njemački jezik, mnogi i mađarski, a do prije stotinjak godina su čak pet postotaka činili Židovi.

Povijest grada je doista burna, ako i to nije malo reći. Počelo je, dakle, rimskim vojnim logorom iz kojeg je nadgledan Dunav, a već za moćnog cara Hadrijana (117.-138.) grad broji više od 14.000 stanovnika. Septimije Sever ga 193. godine uzdiže na rang kolonije, što će reći da su stanovnici imali ista prava kao i Rimljani, pa do sredine 3. stoljeća ima više od 40.000. Potkraj rimske vladavine potpuno ga uništavaju Huni, a ono što je u međuvremenu podignuto, ruše u 13. stoljeću Mongoli. Ponovno ga, tek tijekom srednjovjekovlja, gradi mađarski kralj Ladislav I., i to kao branu upadima Bugara iz Vidina, ali ni njegova nije do zore gorjela, jer grad 1526. godine ruše i pale Osmanlije. U trećem desetljeću 19. stoljeća ponovno ga grade Rumunji, a koju godinu kasnije tu je iz Cerneţija premješteno i sjedište županije.

Srednjovjekovna utvrda očuvana je do danas, a između 2009. i 2015. godine u dobroj mjeri je obnovljena, čak malo i previše „napucana“. Na ulazu se, uz gradsku, vijori i državna zastava, a ja, po nevolji, u Turnu Severin stižem dan nakon što je završen trodnevni Dačko-rimski festival, održan upravo u utvrdi. Tako umjesto rimskih vojnika u oklopima i s mačevima zatječem tek radnike koji odnose festivalske eksponate i opremu. Od svega je ostao kameni spomenik sa uglavljenim nosačima i nešto što mi ipak daje određeni izbor: na lijevoj strani je krvnik sjekirom, naslikan na dasci na kojoj je rupa kroz koju osuđenik proturi glavu, a na desnoj vješala. „Prokleta mogućnost izbora mora da postoji“, rekao bi Džoni Štulić :) Unutar utvrde se, uz ostalo, nalaze i ostaci gotičke crkve, što su je također izgradili Mađari, a srušili Osmanlije, danas brižljivo konzervirane zidine bez krova. Na početku je bila katolička, a nekoliko stoljeća kasnije njome su se, zanimljivo, istodobno služili i katolici i pravoslavci.

Utvrda se, dakako, nalazi uz Dunav, a nekoliko kilometara odatle, na obje strane, pruža se šetnica, kojom su poredane smeđe table sa oznakama smjerova ka povijesnim točkama grada. Ponosni su ovdje na srednji vijek, ali to je ipak nešto što je više mađarsko pa, preko katoličkih svećenika, i austrijsko, a njihovi su dački kralj Decebal i njegov rival koji ga je skratio za glavu, rimski car Trajan. Stavljaju ih gotovo u istu ravan, jer jedni misle da su potomci Decebalovih Dačana, a drugi da su im preci Rimljani što su ostali ovdje nakon propasti Carstva. Kasnije, za obilaska grada, i Decebala i Trajana „srest“ ću u parku „Tudor Vladimirescu”: njihova poprsja postavljena su 1900. godine na stupove tako da glavama „paraju“ istu visinu, da niko – povijesnim činjenicama unatoč – ne bude ni pobjednik ni poražen. Pred Trajanom čak sklapam ruke i molim ga da poštedi Decebala, ali me on, mrk, narogušen čak, neće udostojiti ni pogleda :)

Tragova iz rimskog doba nije ostalo mnogo, ali je nešto ostataka rimskog logora ipak sačuvano, također uz Dunav, a uza zidine je prije nešto više od stoljeća utemeljen sadašnji Muzej povijesti i etnografije. Iznad rimskih stupova postavljen je spomenik nazvan Kripta heroja, tako da su Dačani i Rimljani nakon gotovo dva milenija na kraju „uspostavili mir“. U sklopu još uvijek do kraja neistraženih ostataka rimskog logora nalaze se i terme, te amfiteatar s pročeljem širokim 36 metara, koji se još uvijek otkopava. Inače je amfiteatar uklesan na Trajanovom stupu u Rimu, a tek je treći otkriven u Rumunjskoj.

Kako, međutim, povijest uvijek pišu pobjednici, blizu srednjovjekovne utvrde, a i ostataka rimskog logora, u Parku ruža, podignut je 1933. godine grandiozni Spomenik herojima, u spomen rumunjskim vojnicima izginulim tijekom Velikog rata. Kipar Teodor Burcă je, nema tu dvojbe, bio iznimno maštovit, ali bi neko drugo mjesto, podalje od srednjovjekovlja i Rima, sigurno bio bolji izbor. 

Nisu daleko od tog mjesta ni ostaci znamenitog Trajanovog mosta, čuda koje je osmislio slavni arhitekt Apolodor Damašćanski, a dao 103. do 105. godine sagraditi Trajan, o čemu sam već ponešto zapisao u putopisu iz Kladova i Đerdapa. Most se smatra najsmjelijim djelom antičkog doba: 20 masivnih kamenih stupova, 1135 metara dug, 14,5 širok, malo manje od 19 visok, sa svake strane portal u formi slavoluka, a sve to znamo zahvaljujući rimskom povjesničaru Dionu Kasiju te njegovom kolegi Procopiju iz Cezareje. Smatra se da je za drvene dijelove sasječeno oko 200 hektara hrastove šume. Najčudnije je to što je car Hadrijan samo 20 godina nakon toga, iz taktičkih razloga, dao srušiti most! Kako god, na samom ulazu u Turnu Severin nalazi se rekonstrukcija jednog članka mosta, onakva kako povjesničari misle da je most izgledao, u originalnoj razmjeri. Za tu prigodu je napravljeno i jezerce, koje „glumi“ Dunav, pa svako može zamisliti most kakav je bio prije gotovo 2000 godina.

Glavna građevina u gradu je zgrada Palače kulture sa Gradskim kazalištem, koja ove godine slavi 106. rođendan. Dio aktivnosti Dačko-rimskog festivala vezan je i za to mjesto pa ću i tu naići na radnike koji nose koješta potrebno za festivalski ambijent. Na desnoj strani masivne građevine najava predstave „Kralj Decebal“. Palača stoji na dunavskoj strani glavnog gradskog trga, a u produžetku je fontana, danju poprilično obična, ali noću, kažu, kad svjetla oboje vodu, prekrasna. Nakon što prođem već spomenute biste Trajana i Decebala, na redu je velebna zgrada pravoslavne Episkopije Severinske i Strehajske, osnovane tek nedavno, prije 15 godina; portal joj – makar i samo izgledalo tako – ima mozaičku podlogu koja neodoljivo podsjeća na zlato, a takvi su i mozaici svetaca na sastavima zidova.

Katedrala Gospodnjeg Uskrsnuća je koju ulicu dalje, na još jednom velikom trgu. Nova je, započeta 1994., a dovršena 2003. godine, sa tri visoka kupolasta tornja. Sva sja, izvana i iznutra, tone i tone mramora potrošene su na prekrivanje svih unutarnjih stupova i zidova. Do njene izgradnje Drobeta Turnu Severin bio je grad s najmanje crkava po broju vjernika u čitavoj Rumunjskom, pa je odlučeno da se „zaostatak“ nadoknadi. Unutarnje uređenje još traje, oslikane su samo kupole i manji dio zidova, ima i posebna „kasica“ za tu namjenu.

Rekoh već da je u gradu nekad živjelo puno židova, još 1871. godine imali su ovdje svoju školu, znam da se negdje i danas nalazi sinagoga, ali je dosad uzalud tražim, pošto nigdje ne vidjeh tablu koja bi upućivala na nju. Ostajem začuđen kad je ugledam nakon što prođem s donje strane katedrale napraviti koju fotografiju: evo je, zaklonjene „tuđim“ zidovima, ušuškana na mali prostor između katedrale i ulice! Prije toga sam, nasuprot katedrali, vidio zgradu koja me je po arhitekturi podobro podsjetila na sinagogu, ali je bio promašaj: stil jest sličan, vjerojatno i vrijeme gradnje, ali se radi o dvorani „Radu Negru“, sa kineskim prodavaonicama i koječime što me uopće ne zanima. I dvorana, sagrađena početkom 20. stoljeća, proglašena je spomenikom kulture, budući da slovi za mjesto koje označava početak trgovačkog procvata grada. Ipak moram primijetiti da mi je pomalo smiješno da se jedan takav objekt nazove po legendarnom Raduu Negruu, po bosanski Kararadetu :) ujedinitelju Vlaške iz 13. stoljeća, ali kad nešto kasnije vidim da jedan tržni centar nosi ime po Decebalu, shvatit ću da to ovdje nije nikakvo čudo. A sinagoga? E, ona to odavno nije, židovi se raselili u Izrael i drugdje, pa je sada u njoj – notarski ured! E, baš svašta! :-O

Arhitektonski stilovi su inače ovdje pomiješani kao malo gdje, ali su nekom izvan ovih prostora ipak najzanimljivije zgrade s tornjićima, kakvih vidjeh i drugdje u zapadnim dijelovima Rumunjske. Neke zgrade sliče omanjim dvorcima. Posebno dopadljiva je zgrada Muzeja umjetnosti, trenutno zatvorenog zbog renoviranja. Na dvorišnim zidovima banneri sa ilustracijama zgrade i Trajanovog mosta, a usred dvorišta bista nekoga čije ime stoji na postamentu, ali je od duga vremena potpuno nečitljivo. U travi i dopadljiv kameni kip djevojke; koji časak oklijevam, a onda je odlučujem poljubiti :) Ko zna je li je poljubio i kipar što ju je napravio, a ne neko drugi :) Možda je to ustvari okamenjena princeza i treba joj samo poljubac da se probudi :-O A ako mi je ruka malo pobjegla na nemjesto, to je slučajno, da ko god ne pomisli nešto loše :) 

Kanio sam posjetiti i neogotičku katoličku crkvu iz 1887. godine, ali se ispostavlja da je podalje od središta grada. Zato slučajno nailazim na još jednu pravoslavnu, posvećenu, u malo slobodnijem prijevodu, Usnuloj Gospi. Stara, lijepa crkva, pa zašto ne ući. Sva je oslikana, baš svaki centimetar, ima puno starih ikona, ikonostas s pozlatom, a najmoćnija od svega velika zidna slika Isusovog skidanja s križa, zanimljivo, za razliku od većine drugih, nimalo bizantske provenijencije. Malo dalje od te sazidana je još jedna crkva, minijaturna, s jednom malom kupolom i zanimljivim mozaikom na pročelju.

Vidjet ću i dopadljivu zgradu liceja „Trajan“, pretvorenog u muzej, malo, ali lijepo osnovnoškolsko zdranje, spomenik žrtvama komunizma od 1944. do 1989. godine i svrgavanja Nicolaea Ceauşescua, grob sa djelomično ukrašenim stupom umjesto križa i žicom iznad rake, bistu Mihaia Eminescua (1850.-1889.), valjda najvećeg rumunjskog pjesnika, impozantno zdanje vatrogasnog doma te spomen-ploču na kuću u kojoj je nekad odsjeo Alexandru Ioan Cuza (1820.-1873.), ujedinitelj i knez Moldavije i Vlaške. Vidjeh to i u drugim državama, ali mi je ipak neshvatljivo da se postavljaju spomen-ploče o tome kako je neki celebrity lik prenoćio u nekoj kući, jer kad bi se svima i svugdje postavljale, bilo bi ih na tisuće.

Najvišu i najveću atrakciju, znameniti gradski vodotoranj, glavni simbol grada, ostavljam za sami kraj. Prvo: mnogi naziv grada povezuju s vodotornjem, ali te dvije stvari nemaju nikakve veze, onaj Severinov je bio nešto sasvim drugo. Elem, ovaj je sagrađen prije 105 godina, za vodoopskrbu grada iz Dunava. Visok je 27 metara i 1913. godine je bio najveća zgrada u gradu. Gradski oci nikad nisu našli novce za vanjsko uređenje pa su zidove ostavili neobrađenim i nakon renoviranja obavljenog prije osam godina, koje je stajalo 995.681 euro! Godine 1980. bazeni su ispražnjeni, kapacitet više nije bio dovoljan, a prostorije prenamijenjen u urede te galerije s likovnim i kiparskim izložbama. Oko njega kružni tok, a najbolji kadar se „ulovi“ sa ceste. Koga ne zgazi auto :)

Tijekom Velikog rata vodotoranj je njemačkoj vojsci poslužio kao izvrsna osmatračnica pa nije trebalo proći puno vremena da za sličnu namjenu, naravno u turističke svrhe, kao vidikovac, počne služiti i nakon dokidanja osnovne namjene. E, da vidim radno vrijeme vikendom: sâmbătă și duminică, opa, od 10 do 14 sati! E, pa fino - odoh ja na toranj, a vama želim ugodan dan :)